Kemoterapija ubija

Lijekovi korišteni u kemoterapiji djeluju kao – karcinogeni, i to je razlog zašto najveći broj pacijenata umire do pet godina od primjene kemoterapije

Zašto mi moj doktor nije rekao da kemoterapija ubija? – to je prijevod naslova originalnog teksta pod nazivom: „Why Didn't my Doctor Tell Me Chemo Kills?“ poznatog autora, predavača i geostratega Williama Engdahla. Pročitavši tekst Williama Engdahla 4. lipnja odlučila sam isto što i cijenjeni autor – sve ostaviti „po strani“ i javnost obavijestiti o jednom uznemirujućem izvještaju koji se odnosi na kemoterapiju. Naime, autor teksta William Engdahl u svojem svakodnevnom istraživačkom radu naišao je na jedan vrlo zabrinjavajući i uznemirujući izvještaj o učinku jedne od glavnih terapija karcinoma u modernoj medicini – a to je kemoterapija.

Novo istraživanje otkriva da je kemoterapija daleko od korisne učinkovitosti za pacijente oboljele od karcinoma jer ona zapravo „hrani“ karcinom te tako potiče njegov rast i daljnje širenje. „Ponekad se čini kako farmakološka industrija radi prekovremeno samo zato da bi pronašla nove načine kako čovjeku i pacijentu nauditi, onesposobiti ga ili čak ubiti“ napisao je Engdahl. Znanstvenik Peter Nelson iz Centra za istraživanje raka 'Fred Hutchinson' (Fred Hutchinson Cancer Research Center, Seattle, SAD) objavio je opširnu studiju o razlozima zašto se stanice raka mogu lako ubiti u laboratoriju ali ne i izvan našeg organizma. Nelson je otkrio da zdrave stanice koje su oštećene djelovanjem kemoterapije izlučuju više proteina poznatog kao WNT16B koji potiče stanice raka na preživljavanje. „Povećanje proteina WNT16B bilo je potpuno neočekivano“, izjavio je Nelson za AFP te dodao: „Kada se izlučuje WNT16B tada on djeluje na okolne stanice raka i potiče njihov rast, širenje i ono najvažnije, otpornost na kemoterapiju.“ Ovo otkriće objašnjava zašto u terapiji karcinoma stanice raka u početku pozitivno reagiraju na kemoterapiju, a potom slijedi obnavljanje stanica raka te njihova otpornost na daljnju primjenu kemoterapije. Navedeno istraživanje provela je grupa znanstvenika iz različitih centara za istraživanje raka, sveučilišta kao i Nacionalnih laboratorija 'Lawrence Berkeley' (Lawrence Berkeley National Laboratories). Studija je objavljena „online“ u kolovozu 2012. u časopisu Nature Medicine.

Među uznemirujućim zaključcima je i sljedeće: „Ekspresija /lučenje WNT16B u mikrookolini tumora prostate oslabljuje učinke citotoksične kemotrapije 'in vivo', stimulira preživljavanje stanica tumora kao i progresiju tj. daljnje napredovanje i širenje bolesti.“ Iako su rezultati ove studije sami po sebi dovoljno uznemirujući, još više uznemiruje i zabrinjava činjenica potpunog izostanka svakog djelovanja u svrhu ponovnog istraživanja ovog značajnog medicinskog područja – a to je liječenje karcinoma. Naime, kemoterapija izvorno potječe još iz razdoblja Prvog svjetskog rata kada se istraživao učinak kemijskog oružja IPERITA na ljude i njihovo zdravlje. Znanstvenici su tada otkrili da plin iperit snažno djeluje na prekidanje stvaranja krvnih stanica.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata znanstvenici Medicinske škole Sveučilišta Yale (Yale University School of Medicine) u daljnjem istraživanju dušikovog iperita shvaćaju / uviđaju da tvar koja oštećuje brzorastuće bijele krvne stanice može također imati sličan učinak na karcinom. Pitanje je bilo kako djelovati samo na stanice raka a ne i na zdrave stanice. U prosincu 1942. znanstvenici su odabrali nekoliko pacijenata s uznapredovalim stadijem limfoma (rak limfnog sustava i limfnih čvorova) kojima su intra-venozno aplicirali 'lijek.' Poboljšanje njihovog stanja nazvano je tada 'izvanrednim.' Mediji su tada bili usredotočeni samo na čudesno poboljšanje zdravstvenog stanja oboljelih te su „zaboravili“ izvijestiti da su svi pacijenti ubrzo nakon primjene ove terapije – umrli. Kemoterapija je označila revoluciju u terapiji karcinoma. Pedesetih godina prošlog stoljeća prvi lijek u kemoterapiji koji se koristio komercijalno bio je KLORMETIN, dušični iperit ili skraćeno HN2, što mu je ujedno bio i kodni naziv kao kemijskog oružja. Nuspojave HN2 uključuju: „Hipersenzibilne reakcije, uključujući i anafilaksu, mučnina, povraćanje, smanjenje stvaranja krvnih elemenata u cirkulaciji… žutica, alopecija, vrtoglavica, tinicijus (šum u ušima) te slabljenje sluha.“

Istraživanje i razvoj dušičnog iperita kao moguće tvari u kemoterapiji provodio je Cornelius P. Rhoads (direktor „Memorial Sloan-Kettering Cancer Center“) u tajnosti za vrijeme Drugog svjetskog rata a rezultati su objavljeni 1946. Rhoads je došao u „Memorial Sloan-Kettering Cancer Center“ iz Rockefellerovog instituta za medicinska istraživanja (Rockefeller Institute for Medical Research). Tijekom 1930-ih obitelj Rockefeller je bila gotovo opsjednuta eugenikom, i tada je Rhoads proveo šest mjeseci u Porto Riku (Puerto Rico) gdje su se često u velikoj tajnosti provodila ispitivanja lijekova na ljudima. Kasnija primjena toksičnih kemoterapija vjerojatno kod milijuna pacijenata oboljelih od karcinoma teško da je bila imalo ohrabrujuća. Objavljeni podatci o nuspojavama današnje primjene kemoterapije, a najveći proizvođač je Roche, zaista su strašni. „Nuspojave uključuju slabljenje imunog sustava, često 'onesposobljavajući' koštanu srž što ima za posljedicu smanjenje broja bijelih krvnih stanica, crvenih krvnih stanica / eritrocita i trombocita. Razvoj anemije i trombocitopenije… sepse, ili pojava lokaliziranih promjena kao što su na primjer herpes simplex, herpes zoster ili druge promjene uzrokovane virusima iz skupine Herpesviridae.“ No, stanje se čak i pogoršava. Zbog negativnog učinka kemoterapije na imuni sustav u cijelosti, pacijenti često obole od tiflitisa odnosno upale slijepog crijeva, što predstavlja po život opasnu gastrointestinalnu komplikaciju kemoterapije. Tiflitis je urgentno stanje, ima vrlo lošu prognozu u ovom slučaju te je često i koban. Nadalje, kemoterapija vrlo negativno utječe na plodnost, uzrokuje gubitak kose, suhu kožu, oštećenje noktiju, suhoću usta, zadržavanje vode u organizmu itd.

Australski Centar za istraživanje karcinoma (North Sydney Cancer  Center), Odjel radiološke onkologije, proveo je 2004. dugoročnu studiju o utjecaju kemoterapije na petogodišnje preživljavanje kod 22 najčešćih malignih oboljenja odraslih. Rezultati su bili šokantni: sveukupni „doprinos“ citotoksične kemoterapije na petogodišnje preživljavanje kod odraslih osoba procijenjen je u Australiji na 2,3 % a u SAD-u na 2,1 %. Stoga je studija došla do slijedećeg zaključka: „…Jasno je da citotoksična kemoterapija ima vrlo maleno značenje u preživljavanju oboljelih od karcinoma…“

Lawrence Berkeley National Laboratories

Kemoterapija je u golemoj mjeri toksična i ubija sve stanice u stadiju dijeljenja, kako tumorske tako i normalne odnosno zdrave. Tri najprodavanija lijeka diljem svijeta u terapiji karcinoma 2013. jesu proizvodi kompanije Roche – Rituxan, Herceptin i Avastin. Ukupna prodaja sva tri lijeka vrijedna je 21 milijardu USD. 'Fred Hutchinson Cancer Research Center' sada je otkrio da lijekovi korišteni u kemoterapiji djeluju kao – karcinogeni, i to je razlog zašto najveći broj pacijenata umire unutar pet godina od primjene kemoterapije, za koju se pretpostavlja da spašava život. William Engdahl na kraju svojeg teksta savjetuje: „Bio bi dobro kada bi svi liječnici razmislili još jednom o etičkim principima svih liječnika još od vremena Hipokrata – „nil nocere“ – ne šteti. Sada ima prekobrojnih dokaza da kemoterapija samo šteti. Bi li onkolozi promovirali kemoterapiju svojim pacijentima i kada bi uloge bile preokrenute?“ (Izvor: F. William Engdahl: „Why Didn't my Doctor Tell Me Chemo Kills?“ objavljen 3. lipnja 2015.)

Prijevod: Rodjena Marija Kuhar, dr. med. vet.