Budući da ovaj izvještaj sa sjednice HNES-a u Vukovaru, održane u subotu 5. ožujka, ne pišem kao novinar koji to radi za novac, nego iz čistog osjećaja tj. potrebe da na svoj način doprinesem izlasku iz ovog olovnog i mračnog vremena u kojem se nalazi naša domovina Hrvatska, u ovaj ću u tekst unijeti malo više osjećaja, pa i patetike.
Za mene je članstvo u HNES-u posebna čast, možda i veća od one kada sam od 1990. vršio vrlo visoke državne i diplomatske dužnosti u Republici Hrvatskoj. Naime, bez i malo dodvoravanja bilo kome u HNES-u, jer nitko od nas nije za naš rad plaćen, niti nam to donosi kakve stranačke političke kredite za budućnost, usuđujem se nedvosmisleno izjasniti kako danas u Hrvatskoj nema značajnijeg i važnijeg udruženja hrvatskih građana domoljuba od HNES-a. Iako sam strogi legalist i poštivam sve institucije vlasti u Hrvatskoj, od Predsjednice Republike Hrvatske, Vlade i Hrvatskog sabora, danas nitko kao HNES ne osjeća i ne reagira na osjećaje i bilo hrvatskog naroda. I što je najvažnije, HNES ne financira niti jedna državna institucija ili politička opcija, iako ima jedan manji broj ljudi koji bi htjeli HNES bezuvjetno vezati za jednu političku opciju. Bila bi to velika šteta kad bi se tako nešto dogodilo. Zapravo bio bi to kraj HNES-a kakvog ga danas poznamo, a povjerenje domoljuba koji danas jako čvrsto stoje uz HNES bilo bi prepolovljeno ili izgubljeno.
Dolazeći u Vukovar kao član HNES-a osjećao sam u sebi neku vrstu napetosti i nervoze. No, ipak očekivao sam da ćemo ispred Hrvatskog doma tj. Ružičkine kuće u Strossmayerovoj ulici naići na barem stotine, ako ne tisuće Vukovaraca. Bio sam gotovo uvjeren da Vukovarci neće propustiti biti nazočni na događaju od velikog značenja za njihov grad-heroj i za cijelu Hrvatsku: etičkoj osudi Vojislava Stanimirovića, koji je Hrvatima u Vukovaru i cijeloj okolici nanio golema zla za vrijeme okupacije Vukovara od strane četnika u Domovinskom ratu.
Gospođa Kristina Čuljak (vlasnica portala HRNEWS) i moj brat i ja krenuli smo ranije iz Požege u namjeri da na vrijeme zauzmeno mjesta u relativno maloj dvorani. Nažalost kad smo stigli oko 10.30 sati, a sjednica HNES-a je bila zakazana za 11.00 sati, dočekala nas je potpuno prazna dvorana. Upitasmo jednog člana Stožera za obranu Vukovara, koji je bio u dvorištu ispred dvorane, što se se događa i zašto nikoga nema? Odgovorio nam je: „To vam je Vukovar, ljudi još žive u strahu, nisam siguran hoćemo li napuniti dvoranu. Vidjet ćemo…“
U tom su mi se trenutku misli potpuno pobrkale. Prvo, nisam mogao vjerovati što sam čuo, a drugo uhvatila me tako velika tuga, pa i ljutnja, da nakon gotovo 25 godina postojanja slobodne i samostalne hrvatske države bilo koji Hrvat domoljub, ili u tom kontekstu, bilo koji drugi građanin Hrvatske, može i ima razloga živjeti u strahu pojaviti se na jednom sasvim legalnom okupljanju građana ili udruge koja promovira hrvatsko domoljublje i usvajanje demokratskih standarda slobode javnog izražavanja, suživota, govora i javnog djelovaja. Da u Vukovaru i dalje vlada strah kod Hrvata odgovorne su sve lokalne državne vlasti u Hrvatskoj. Zbog tog tužnog i neprihvatljivog stanja u Vukovaru, a sve više i diljem Hrvatske, pozivam predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, Vladu i Hrvatski sabor da pod žurno poduzmu odgovarajuće političke, zakonske i demokratske korake tj. politike koje će Vukovarce osloboditi tog sveprisutnog straha. Velika je to sramota za cijelu Hrvatsku i cijelu hrvatski narod. Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, na kojeg se sada neki ponovno pozivaju i u kojeg se zaklinju, sigurno se okreće u grobu zbog današnjeg političkog stanja u Hrvatskoj. Na sreću dolaskom četrdesetak članova HNES-a i njegovih simpatizera iz Zagreba i drugih dijelova, prije početka sjednice dvorana je ipak bila popunjena s oko tristo ljudi.
U znaku sjećanja na Katu Šoljić i Darka Pajičića
Oko 11.00 sati pjevanjem Lijepe naše, i odavanjem šutnje svima koji su svoje živote dali za slobodu Hrvatske, počela je Šesta javna sjednica HNES-a. U uvodnoj riječi osnivač i predsjednik HNES-a prof. dr. Šeparović podravio je sve nazočne, a posebno člana Hrvatskog sabora Stevu Culeja, predsjednika Gradskog vijeća grada Vukovara Igora Gavrića, zastupnika u Slovenskom sabotu Franca Breznika, člana Slovenske demokratske stranke, i u Hrvatskoj već jako dobro poznatog slovenskog istaraživača i pisca brojnih knjiga o komunističkim zločinima Romana Leljaka. Profesor emeritus Šeparović posebno je istaknuo kako će Šesta javna sjednica HNES-a u Vukovaru biti i u znaku sjećanja na gospođu Katu Šoljić, čija su četiri sina poginula u Domovinskom ratu i hrvatskog branitelja Darka Pajičića kojeg su kod skidanja ćiriličnih tabli u Vukovaru zvjerski pretukli policajci i koji je kasnije od tih ozljeda i umro. Naravno, predsjednik HNES-a također je pojasnio glavni razlog održavanja Šeste javne sjednice HNES-a u Vukovaru, a to je etička osuda protiv Vojislava Stanimirovića.
Nevenka Nekić, Vlado Iljkić i Josip Jurčević
Nakon toga okupljene su pozdravili zastupnik Stevo Culej, predsjednika gradskog Vijeća Igor Gavrić, Rozalija Bartolić, predsjednica Udruge udovica Domovinskog rata i slovenski parlamentarac Franc Breznik, koji je došao u svojstvu predstavnika Slovenske demokratske stranke Janeza Janše. Završetak govora zastupnika Breznika podravljen je ovacijama svih nazočnih. Osim što je rekao kako ni Slovenija ni Hrvatska nakon osnivanja svojih samostalnih država nisu napravile posao da s političke scene ukolone komuniste i jugoslavene, Brezenik je istaknuo „kako Stjepan Mesić i Vesna Pusić nisu nikada u duši bili u Hrvati“. Također je izrazio želju da se i u Sloveniji osnuje Slovenski nacionalni etički sud, po uzoru na HNES.
Već nakon pozdravnih govora osjetio sam da se u Vukovaru tijekom sjednice HNES-a ipak događa nešto posebno. Vraćalo mi se samopouzdanje i ponos što sam kao član Sudišta, ali i kao običan hrvatski građanin, dio tog novog povijesnog događanja u Hrvatskoj. Misli su mi odlazile u političku emigraciji i na 1990. i 1990. godinu u Hrvatskoj kad smo morali isto tako okupljati domoljube, oslobađati ih straha i graditi vjeru da radimo pravednu stvar – da se borimo za svoju osobnu slobodu i samostalnu hrvatsku državu. Naravno, tada mi nije bilo ni na kraj pameti da ćemo morati ponovno raditi istu stvar 25. godine kasnije, ali ne u Jugoslaviji, nego u samostalnoj hrvatskoj državi.
Etičku osudu protiv Vojislava Stanimirovića, s iznošenjem nedjela i zločina koji je Stanimirović učinio u Vukovaru, pročitao je Antun Ivanković. Uz čitanje etičke osude prikazani su i snimljene izjave svjedoka iz tog vremena o Stanimirovićevim tadašnjim zlodjelima i njegovim današnjim lažima. Poticajni pozdravni govori dali su ton i za ostale govornike, članove Šestog sudbenog vijeća Hrvatskog etičkog sudišta: predsjednika Šeparovića, Josipa Jurčevića, Nevenku Nekić, Zoricu Gregurić, Predraga Mišića, Vladimira Iljkića, Tomislava Josića i Đuru Vidmarovića. Većina njihovih govora sigurno će biti objavljena na brojnim portalima, pa u ovom tekstu nema potrebe za ponavljanjem njihovih riječi. Međutim, držim posebno važnim istaći da su svi govornici bili sjajni, sadržajno relevantni i visoko motivirani.
Bilo bi ipak pogrješno ne spomenuti prijedlog koji je u svojem govoru iznio prof. dr. sc. Josip Jurčević da se iz službenih dokumenata iz vremena Domovinskog rata izbriše Izvješće države komisije za utvrđivanje činjenica o okolnostima u kojima je pripremana i vođena obrana Vukovara, koje su napisali Josip Manolić, Josip Perković i Zdravko Mustač. Taj prijedlog o sramotnom i izdajničkom izvješću jednoglasno je prihvaćen.
Na kraju sjednice profesor emeritus Šeparović i prof. dr. Jurčević pročitali su obrazloženje optužnice, a predsjednik HNES-a je rekao da će referati i govori s Pete i Šeste javne sjednice HNES-a biti objavljeni u posebnoj knjizi. Za razliku od tuge koja me je uhvatila prije početka sjednice, već nakon samog početka sjednice i uvodnog govora profesora emeritusa Šeparovića, koji će zbog osnivanja i održavanja HNES-a biti upisan zletnim slovima u noviju povijest Hrvatske, ozračje u dvorani postupno se razvijalo u sve bolje raspoloženje i radost, da bi na kraju završilo s oduševljenjem, što je sve prošlo ne samo na vrlo visokoj profesionalnoj, humanoj i ljudskoj razini, nego i zbog toga što se tijekom gotova tri sata nije mogla čuti niti jedna jedina riječ koja bi upućivala na mržnju nas Hrvata prema Srbima i srpskoj manjini u Hrvatskoj. Svi su oduševljenjem ustali i dugotrajnim pljeskom pozdravili člana HNES-a Predraga Mišića, člana srpske manjine koji je rekao: „Hrvatska je moja Domovina u kojoj ja želim živjeti“.
Šestu javnu sjednicu HNES-a popratilo je i nekoliko novinara iz različitih tiskovina, televizija i portala. Posebno aktivna prije, tijekom i nakon sjednice bila je vlasnica portala HRNEWS i Požege gospođa Kristina Čuljak koja je snimila veliki broj intervjua i fotografija. Bit će to vrijedni dokumenti za povijest. Nakon završetka sjednice svi gosti iz Zagreba otišli su na Trpinjsku cestu i posjetili Spomen dom hrvatskih branitelja.
U zaključku ne mogu prešutjeti da sam nezadovoljan i razočaran na koji način, a to govorim iskuljučivo u svoje ime (čak ne ni kao član HNES-a), sadašnja hrvatska domoljubna vlast, od Predsjednice Republike Hrvatske, do Vlade i Sabora s nekom vrstom prešutnog negodovanja gleda na aktivnosti HNES-a, umjesto da toj udruzi hrvatskih domoljuba i volontera omogući snažnije djelovanje, kroz financijsku potporu, dodjelu prostora za rad, kao što je to bez i malo sustezanja radila Milanovićeva vlada, kad se radilo o tzv. civilnim udrugama koje su javno i otvoreno radile ne samo protiv samostalne hrvatske države nego i protiv hrvatskog naroda i svih njegovih kulturnih i duhovnih tradicija i vrijednosti. Nadam se da će netko na Pantovčaku ili na Markovom trgu brzo shvatiti da neće dugo ostati na vlasti, ako ne budu pozorno osluškivali želje i bilo hrvatskog naroda.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više