Kada putujete kroz prohladan pejzaž oko arktičkog grada Murmanska u Rusiji, ubrzo vam postane jasno da je ta gola regija zapravo od središnje strateške važnosti u golemom arsenalu predsjednika Vladimira Putina. Kopneni put od norveške granice prolazi miljama i miljama dvostrukih ograda od zaleđene bodljikave žice, uz znakove upozorenja i nadzorne kamere. Mnoga siva i tiha naselja uz put doimaju se više kao vojne instalacije nego mjesta: ulicama šetaju vojnici u dugim i debelim kaputima.
Dan Sullivan
No da bi ste shvatili kolika je vojna važnost tog mjesta, poluotoka Kole, najsjeverozapadnijeg dijela ruskog teritorija, morali biste ga sagledati termalnom kamerom iz ptičjeg rakursa. Umjesto leda vidjeli biste dugačak komad zemlje koji se kupa u razmjerno toplim vodama Golfske struje. Poluotok Kola je divovski mol koji ruskoj mornaričkoj floti jamči pristup Atlantiku i nudi polazište za operacije u dijelu svijeta koji bi lako mogao postati sljedećom kriznom zonom između Rusije i NATO-a: na Sjevernome polu. To područje oko pola još nije podijeljeno između država koje su mu najbliže. Njegove vode i potencijalno bogate prirodne resurse potražuju Rusija i tri članice NATO-a: Amerika, Nizozemska (zbog vlasništva nad Grenlandom) i Kanada. Mnoga od tih teritorijalnih potraživanja se preklapaju.
Nije riječ o sasvim bezakonitoj regiji: Konvencija o pravu mora Ujedinjenih naroda uključuje propise o rješavanju takvih potraživanja koji se pretežno temelje na tome koliko se pod morem pruža kontinentalni dio teritorija pojedinih zemalja. Te propise podržava Bijela kuća, no još ih nije ratificirao Kongres jer republikanci nerado odluku o gospodarskim granicama SAD-a prepuštaju tijelu Ujedinjenih naroda. Neki su republikanci uvjereni da je nakon invazije na Ukrajinu jačanje ruske vojske na dalekome sjeveru priprema za još jednu otimačinu teritorija. „Rusi igraju šah na Arktiku, a naša vlada kao da još uvijek misli da samo ispipavaju teren”, kazao je senator Dan Sullivan, republikanac iz Aljaske, koji je optužio Obaminu vladu za „strateški fijasko”.
Kakve god bile njegove namjere, predsjednik Putin zaista je naložio ruskoj vojsci da poveća svoje sposobnosti na sjeveru. Rusija gradi šest novih baza, obnavlja stare sletne piste iz Hladnog rata, gradi nove ledolomce i u pogon pušta suvremene podmornice s nuklearnim bojevim glavama. Malo je onih koji zasigurno znaju koliko je Putinu Sjeverni pol simbolički važan. Kremlj je 2007. naložio da jedna ruska podmornica na sam pol postavi metalnu rusku zastavu. Je li to bila samo fotomontaža? S pravnog stajališta, pol time nije postao nimalo više ruskim teritorijem nego što je Mjesec postao američkim vlasništvom kada je Neil Armstrong ondje 1969. postavio zastavu SAD-a.
S druge strane, Arktik predstavlja golemu stratešku priliku Putinu da stekne prednost nad zapadom. Rusija, najveća zemlja na svijetu, ima jednu veliku geostratešku manu: ograničen pristup svjetskim oceanima. Njezinoj crnomorskoj floti, koja je stacionirana na Krimu, mogao bi se u slučaju sukoba uskratiti prolaz Bosporom, čiji je čuvar Turska članica NATO-a. Putinova baltička flota naišla bi na istu prepreku u Skagerraku, tjesnacu između Danske i Norveške. No Arktik je otvoren teritorij, a u doba topljenja polarnih kapa i otvoreno more. Naravno, Rusi stvari vide drukčije. Autori političkih mjera i analitičari u Moskvi kažu da Rusija nije u ofenzici, nego defanzivi. NATO je u više navrata dokazao da se ne drži međunarodnih pravila, rekao mi je Nikita Lomagin, profesor političkih znanosti s Europskog sveučilišta u Sankt Peterburgu. Stoga Putin ne vjeruje da može računato isključivo na „meku sigurnost”, rekao je. A modernizacija sjeverne flote s nuklearnim podmornicama djelomice je bila reakcija na NATO-ov štit proturaketne obrane.
Obje strane priče mogle bi biti opravdane; to nije poanta. Jedna ruska poslovica kaže da je prošlost nepredvidljiva. Zaista, „zaokret k Arktiku” oživljava hladnoratovske stereotipe u doba kada komunikacija između istoka i zapada praktički ne postoji. Rusi i zapad trebali bi imati na umu koliko lako političke neizvjesnosti mogu postati rigidnim uvjerenjima.
Mjere izgradnje povjerenja – ugovori, redovit dijalog, zajednička povjerenstva za globalne izazove – pomogle su tome da se završi Hladni rat. Odmah nam trebaju nove mjere. Svijet ne može očekivati od Putina da učini prvi korak, stoga je na Americi da se ponese trezveno i izbjegne to da Rusiji dade bilo kakvu izliku za vojno djelovanje. Moskovska propagandna mašinerija obavila je izuzetan posao za vrijeme ukrajinske krize; lako joj to može poći za rukom opet. Za Sjedinjene Države bi ratificiranje Konvencije o pravu mora bilo izvrstan preventivan napad.
Jochen Bittner, politički urednik tjednika Die Zeit i dopisni kolumnist The New York Timesa
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više