Jača utjecaj islamskih radikalnih skupina

U Albaniji većinski muslimani dosad su bili tolerantni prema kršćanima

Turkish Weekly održao je iscrpan intervju s dr. sc. Albertom Rakipijem o trenutačnom položaju Albanaca na Balkanu uz poseban osvrt na Albaniju. Albert Rakipi je izvršni direktor Albanskog instituta za međunarodna istraživanja (AIIS). Rakipi ima doktorat iz međunarodnih odnosa sa Sveučilišta Bilkent u turskome gradu Ankari. Prije nego što je preuzeo mjesto na AIIS-u, bio je karijerni diplomat i zamjenik ministra vanjskih poslova Republike Albanije

• Koji su vanjskopolitički prioriteti Albanije na regionalnoj i međunarodnoj razini i kako ocjenjujete trenutačan proces integracije Albanije u EU?

– Albanska vanjska politika u fazi je tranzicije. Nakon pada komunizma, proces preobrazbe Albanije uvelike se oslanjao na vanjsku politiku države. Zemlja se poslužila strateškom vizijom kako bi se izvukla iz ekstremne izolacije i kako bi si olakšala obnovu države i gospodarstva. Usvojivši odlučnu predanost orijentaciji prema zapadu, Albanija je uspjela postati članicom NATO-a i poduzeti važne korake naprijed u procesu europske integracije. To su bila važna i velika postignuća. Međutim, čini se da trenutačno postoji manjak novih ideja. Čini se da je na djelu pristup koji se više oslanja na improvizaciju, ad hoc rješenja i mnogo propagande, a mnogo je manje jasnoće, manji je broj prioriteta i, što je najvažnije, nema prave hijerarhije među tim prioritetima. Zato tvrdim da se vanjska politika Albanije nalazi u prijelaznoj fazi. Na regionalnoj razini, nova je vlast objavila da je njezin prioritet da sa susjedima riješi sva otvorena pitanja. Bilo je to jednostavno posuđivanje teze turskog premijera Ahmeta Davutoglua. No takvo što ne pristaje Albaniji.

Na međunarodnoj razini čini se da postoji pravi manjak realizma i skromnosti. Tu i tamo Albanija kao mikrodržava pokušava se ponašati kao golem igrač u međunarodnim odnosima. Možda je to rezultat komunističkog nasljeđa i tradicije asimetričnih odnosa (u prvom redu s velikim supersilama) tijekom kojih se Albanija ponašala kao da je u središtu svemira. Sada imamo desetak država, među kojima su neke velike supersile, koje Albanija naziva svojim strateškim partnerima. Europska integracija ključna je za demokratsku budućnost naše zemlje. Proces integracije EU-a dosad je bio pokretačka sila obnove države i modernizacije društva. Činjenica da trenutačno ne ostvarujemo veći napredak na tom polju ne znači da se znatan napredak ne ostvaruje u obnovi i funkcioniranju države, gospodarstva i demokracije u zemlji. Albaniju ne mijenja pristupanje zemlje EU-u. Upravo suprotno. Napredak funkcionalnosti države, gospodarstva i demokracije ono je što zbližava Albaniju s EU-om. Europska integracija nije pitanje vanjske politike.

• Hasim Thaçi izabran je za predsjednika Kosova u jeku političke krize u zemlji. Kako ocjenjujete trenutačne okolnosti na Kosovu?

– Hashim Thaçi je dominantna politička figura na Kosovu. Iznimno je popularan i izabran je s velikom većinom, ako ne i najvećom koju je ikada dobio demokratski izabran dužnosnik u zemlji. Kao što je slučaj sa svakim političarom u svijetu, velik dio društva ga ne podržava ili ga čak prezire. To je vrlo normalno za čelnika političke stranke, a čak i za premijera. Međutim, očekuje se da će šef države, odnosno predsjednik, biti ličnost koja osigurava jedinstvo. A u tome, po mom mišljenju, se krije najveći izazov za Thaçija kao predsjednika. Njegova preobrazba iz vođe Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) sa svim različitim nijansama i tumačenjima, u umjerena političara koji je uložio toliko u proces izgradnje državnih institucija na Kosovu i u proces osiguravanja priznanja Kosova u međunarodnoj areni zaista je impresivan. S obzirom na to da je izabran u jeku teškog i dubokog političkog sukoba između većine i oporbe, novog šef države na Kosovu u prvom redu čeka pitanje pronalaska načina za smirivanje teških političkih kriza.

Međutim, to bi bilo samo prvi korak. Pravi će izazov Thaçiju biti funkcionirati kao predsjednik svih građana i odvojiti se od nesretnog političkog modela naših vječnih autoritarnih čelnika koji vlast niti dijele, niti je prepuštaju drugima. Kao i mnoge druge države na Balkanu, Kosovo je slaba država. Nažalost, katkad pokazuje čak i simptome propale države. Nesuglasice i duboke podjele nagrizaju političku stabilnost i potencijal koji zemlja treba razviti. Čini se da Srbija nije spremna odreći se paralelnih institucija koje su nanijele priličnu štetu procesu izgradnje države i njezine funkcionalnosti na Kosovu. Međutim, kada bismo se naprosto usredotočili na tu dinamiku, samo bismo upirali prstom u „neprijatelja” kao isključiva krivca. Ključni je problem danas to što političke stranke pristaju graditi demokratski režim, ali ne igraju po pravilima demokratske utakmice. Izgradnja državnih institucija nije laka u zemlji u kojoj nedostaje državotvorna tradicija i u kojoj je liberalno iskustvo ograničeno na povremene primjere.

• U Makedoniji je u tijeku politička kriza u kojoj jačaju etničke tenzije između vlade i tamošnjih Albanaca. Kako vidite trenutačne okolnosti u Makedoniji?

– Makedonija je nažalost žrtva tiranije statusa quo. Više od deset godina ta se zemlja nalazi u limbu glede integracije u EU i zbog nedostatka pomaka došlo je do mnogih koraka unazad. Politički sustav u Makedoniji postaje sve autokratskijim i neliberalnijim, a zabrinjava i to što se često mogu vidjeti i čuti populistička retorika i politika. Situacija utoliko više brine ukoliko Makedonija ima osjetljivu međuetničku ravnotežu. Svi čimbenici rizika u Makedoniji ozbiljne su prijetnje sigurnosti i stabilnosti Balkana. Kada se radi o rješenjima političke krize, u regiji nažalost postoji kultura ovisnosti o međunarodnoj zajednici i strancima. Ona katkad doseže apsurdne razine iz kojih se čak oblikuju teorije zavjere. Postoji potreba da lokalni akteri preuzmu vodstvo nad situacijom, odnosno da preuzmu odgovornost i ponude rješenja.

• Kakvima smatrate odnose Albanije s Albancima na Kosovu i u Makedoniji i koja je uloga Albanije u pogledu Albanaca na Balkanu?

– Neovisnost Kosova i promjena političkog zemljovida na Balkanu stvorili su sasvim novu realnost. Kao rezultat toga, odnosi između Albanaca ponajprije su u domeni međudržavnih odnosa. Mnogi su smatrali da će se odnosi između Albanije i Kosova nakon proglašenja kosovske neovisnosti razvijati brzo i donijeti mnoge prednosti, međutim, danas vidimo da tome nije bio slučaj. Iako nema problema među dvjema državama, ta su dva društva bila ne samo odvojena, nego i snažno izolirana jedno od drugog dugo vrijeme i stoga su danas prilično različita. S vremena na vrijeme počinju prekogranični trgovinski ratovi oko prehrambenih proizvoda poput krumpira, mlijeka i mesa…a čak i oko druge robe. U odnosima između Albanije i Kosove mnogo je aktivnosti na površini, osobito u Albaniji: zajedničke sjednice vlada, razapinjanje velikih i brojnih zastava, isticanje velikih simboličkih orlova koji dominiraju dekorom i glasna propaganda. U međuvremenu dvije vlade zapravo ne uspijevaju izgraditi nužne mehanizme i instrumente koji bi mogli ojačati i proširiti gospodarske odnose i trgovinu.

Dobro je poznata činjenica da je količina trgovine između Kosova i drugih bivših jugoslavenskih republika, uključujući ponajprije Srbiju, mnogo veća nego trgovina Kosova s Albanijom. Na gospodarskom polju čini se da je točna teza Tima Judaha iz Economista da je u tijeku obnova jugosfere. Iako se ne slažu svi s time, prilično je izvjesno da izgradnja tržišta na etničkoj osnovi nije moguća ako tržište i gospodarstvo u Albaniji ne funkcioniraju dobro. Najmanje jedna politička stranka na Kosovu koja sudjeluje u radu parlamenta aktivno podupire stvaranje zajedničke države s Albanijom. Međutim, „Veliku Albaniju” zapravo bi trebalo zamisliti u gospodarskom smislu, kao što tvrde Behgjet i Pacolli. Nije razlog tome što su Kosovo i Albanija slabe i disfunkcionalne države to što su bile odvojene ili zbog toga što su i danas zasebne države. Jednako tako, neće početi biti funkcionalnima samo time što ih udružimo. I trebalo bi primijetiti da nije riječ samo o ekonomiji. Između društava u Albaniji, Kosovu i Makedoniji također je manje kulturne komunikacije i interakcije, unatoč tome što su otvorena i slobodna društva. Svjestan sam da to zvuči kao paradoks.

Što se tiče pitanja postoji li uloga za Albaniju glede Albanaca diljem Balkana, vjerujem da je Albanija dosad imala konstruktivnu ulogu u albanskim pitanjima u regiji. Činila je to bezrezervno podupirući politike zapada. To je, vjerujem, najvažniji kontekst u kojemu trebamo analizirati ulogu Albanije. Međutim, iz drugog aspekta, Albanci u okolnim zemljama često su smatrali Albaniju svojom djedovinom. Bez obzira na to, uloga Albanije u tom smislu postupno se smanjuje iz triju razloga: 1) rasta i djelomičnog sazrijevanja političkih elita na Kosovu; 2) postupnog otpora tih elita prema svim oblicima pokroviteljstva Tirane te, ne manje važno, zbog 3) opetovanih kriza koje su utjecale na Albaniju, a katkad njezine institucije čak dovodile na rub propasti. Potonji je razlog posebno narušio legitimitet i ugled Albanije, ali i ograničio realne mogućnosti Albanije da zauzme ulogu predvodnika i uzora za Albance u regiji.

• Albanci čine najveće muslimansko stanovništvo na zapadnome Balkanu i nanesena im je znatna šteta zbog islamističkog radikalizma i ISIS-ova novačenja mladih. Možete li podijeliti svoje mišljenje o vjerskom radikalizmu na Balkanu, osobito u pogledu albanskih muslimana i stranih boraca u Iraku i Siriji?

– Islamski radikalizam i pitanje stranih boraca fenomen je koji je prisutan na svjetskoj razini, a očituje se i na Balkanu. Najmanje stotinu albanskih građana unovačio je ISIS i pridružili su se njegovim postrojbama. S Kosova i iz Makedonije ISIS je povukao još mnogo više ljudi, vjerojatno dvostruko više nego iz Albanije. Prošle godine su državne agencije izvijestile da nitko iz Albanije nije otputovao u Siriju. Problem je vrlo ozbiljan i za Albaniju neprihvatljiv. Albanska društva u Albaniji, Makedoniji i na Kosovu međusobno se razlikuju u pristupu religiji. U cijeloj suvremenoj povijesti Albanije nema nijednog primjera mobilizacije na vjerskoj osnovi. Vjera u Albaniji nikad nije imala ulogu organizirajuće ideologije za društvo, a to još više vrijedi glede organizacije države. Međutim, unatoč postojećem skladu religija, rizik je stvaran: u prošlosti se muslimani u Raki nisu niti molili u javnosti, a sada je taj grad postao prijestolnicom Islamske države.

Albanska društva na Kosovu i u Makedoniji pokazuju se religioznijima i utjecaj radikalnih islamskih skupina ondje je izraženiji. Broj stranih terorista iz tih područja stoga je veći. Islamska radikalizacija nesumnjivo može postati prijetnjom nacionalnoj sigurnosti; u slučaju Albanije ona bi ugrozila vjerski suživot u zemlji, što bi bilo pogubno. Države na Balkanu općenito su slabe i njihove su sposobnosti da osiguraju najosnovnija javna dobra za građane vrlo ograničene. Ta je situacija narušila povjerenje javnosti u institucije i u legitimitet političkih režima u cijeloj regiji. Ona stvara prostore koji su nužni da bi u njih ušao utjecaj radikalnih i ekstremističkih skupina. Te skupine obećavaju građanima ne samo javna dobra, nego i državu, zastavu i budućnost.

Hamdi Fırat Büyük, The Journal of the Turkish Weekly, Ankara, Turska