Hrvatski Fokus
Kultura

Život je poezija, samo…

    Ispisana svim riječima

 
 
                        Život je pitanje za čijim tragom
                        korača odmah drugo, pa treće
                        i tako redom, idu,
                        u koloni gaze, sve jedno od
                        drugoga veće, nigdje im kraja
                        neka se i ne poznaju,
                        neka šute tjednima,
                        neka zvižde na druge ili se samo gledaju,
                        neka sve oko sebe muče
                        i ne daju im trunke mira
                        I tako traju, opstaju godinama,
                        stenju ili golicaju u mislima,
                        u mašti, skrivena ispod srca,
                        uspavana na grudima,
                        čvrsto stisnuta u šakama,
                        neizgovorena ostala na usnama,
                        plamteći vječno u pogledima,
                        klecajući, posustajući, padajući,
                        neka uzdišu samo, neka se skrivaju stalno,
                        a neka pak uvijek bježe
                        sve dok im vrijeme jednom
                        svima u isti tren ne presudi
                        I donese odgovor
                        Samo malo prekasno…
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/09/secure.static.tumblr.com_0bfb19ab3ad6ef29c0f3d24e070c7d6c_xzcgdks_bbfnoc28g_tumblr_static_tumblr_static_6tj446gs99wcook48ssg8csg4_640.jpg
                        Život je poezija ispisana
                        svim riječima što postoje
                        na svim jezicima i u svim
                        dijelovima svijeta
                        Život je pjesma
                        opjevana u svim notama
                        i na svim instrumentima,
                        za sviju koji umiju
                        misliti srcem, gledati dušom,
                        a očima sanjati
                        i koračati u društvu sa snovima,
                        kako bi živjeli u miru sa sobom
                        I ne lijegati skupa s Pitanjima
                        u krevet,
                        već držeći Ljubav
                        čvrsto za ruku
                        Samo malo njih povjeruje (u sve to)
                        nerazbuđena jutra
 
                neka jutra otpočnu duboko zamišljeno,
                polusneno,
                mislima nedorečeno,
                razumu neotkriveno,
                prevrću se dugo još po krevetu
                kao po prostranstvima dalekim
                putuju u galopu i ne staju na odmorištu,
                ne osjaćaju glad ni žeđ dok jašu
                I ne otvaraju oči,
                ne puštaju glasa,
                samo ih čujem kako dišu
                i drhte im ramena
                I kao da me nose u naručju sa sobom
                dok mi tiho šapuću kraj uha
                izlijevajući riječi posvuda po mom krevetu,
                koje još dugo, dugo teku,
                najprije lagano žuboreći,
                pa se malo utišaju, a onda malo glasnije zašume,
                pa sve jače i jače…
                kao da će mi otpasti uho,
                kao da čujem u blizini vodopade,
                iz kojih izlijeću tisuće kapi vode
                dok ja ležim nepomično
                pod njima
                na jednom te istom mjestu
                I ne odajem znakove života
                ne bježim nikamo,
                samo još ne otvoram oči,
                samo još ne postojim,
                I tako bih rado ostala
                od jutra sve do noći
                iščekujući buđenje,
                koje se glasa bez glasa,
                koje kaže tisuću riječi
                bez ijedne izgovorene riječi,
                koje je mirno nemirno,
                koje je svjesno nesvjesno svega,
                koje je mudrije od mudraca
                i kojemu se baš ne da pa ne da
                nikako razbuditi
                i progledati
 

Nela Stipančić Radonić

Povezani članci

Zaljubljen

HF

Dajem ti veru

HF

Izložba fotografija Mare Bratoš ‘Iza Grada’

HF

Što je Hrvatika?

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...