Hrvatski Fokus
Aktualno

Željko Babić na udaru bezbožnika

Kod Červara smetalo domoljublje, kod Babića smeta i domoljublje i vjera

 
 
Nekoliko tzv. notornih činjenica. Prošlu športsku godinu obilježili su sjajni, nikad veći uspjesi naših športašica i športaša na Olimpijskim igrama uglavnom u pojedinačnim športovima, a od momčadi uspješan je bio nastup vaterpolista. Košarkaši su se digli u odnosu na prethodne nastupe, ali nedostatno za veći uspjeh, a poljski rukometaši su se „osvetili“ našima za svojedobni senzacionalni poraz na domaćem terenu, pa nisu došli u prigodu braniti broncu s OI-ja 2012. Svejedno, činjenica je, rukomet je najtrofejniji hrvatski momčadski šport, izuzimajući obitelj, dakle skupinu („ženščad/momčad“) Kostelić. Obilježilo je godinu i nekoliko „tragedija“, neuspjeha hrvatskih momčadi: nogometaši su nakon odličnog starta izgubili na EP-u od Portugala, tenisači u finalu Davis cupa od Argentine i sada su rukometaši izgubili dvije više nego „dobivene“ utakmice. To su tek neki od sličnih gubitaka(?) pri vrhu, primjerice tragičan poraz nogometaša na Europskom nogometnom prvenstvu 2008. (četvrtzavršnica) u „dobivenoj“ utakmici od Turaka, pa rukometaša 2009. u finalu Svjetskog prvenstva u Zagrebu itd. Bilo ih je još, ali bilo je i onih „izgubljenih“ pa dobivenih, neočekivano dobivenih, ali ovdje se porazi pri kraju natjecanja više pamte.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/01/www3.pictures.zimbio.com_gi_HandballOlympicsDay124uKFvBDqg2el.jpg
Željko Babić
 
Ponekad poželim što se ne ugledamo na Srbe – oni jednu izgubljenu bitku tamo prije stotine i stotine godina najviše slave, a i razne poraze naknadno pokušavaju pretvoriti u pobjede. Doduše ovo je samo šport.
Kad će „šport“ biti samo „šport“? Slučajno na dan utakmice prisluškujem razgovor dva starija gospodina ispred mene na parkiralištu, idu prema autu, kao i ja.
– Hoćeš li gledati utakmicu? – pita jedan, odnosi se dakako na rukometnu utakmicu za treće mjesto na SP-u Hrvatska – Slovenija.
– Naravno da hoću – odgovara drugi.
– Reci mi je l' se ti uzrujavaš dok gledaš? – vjerojatno je mislio na „dramu“ od prethodne večeri s utakmice Hrvatska – Norveška.
– Ne, a zašto bih. Pa to je samo „šport“, uživam u igri i navijam – odgovori. Izgovorio je baš tako: „šport“, pa je bilo očito kako je stari „stari“ Zagrepčanec, njega se nije ticalo što je ministar Jovanović zapravo riječ „šport“ zabranio. Njegovi najbliži predci sigurno su bili kibici „Građanskog“.
 
Razumio sam kako se prvi gospodin želio drugome požaliti na svoje uzrujavanje tijekom prethodne utakmice, plašeći se možda da mu ne otkaže pacemaker ali nije, iznenada je odustao. Tko zna, možda je i njemu sinulo – zbilja, pa to je samo „šport“. I najbolje je, najbezbolnije za običnog navijača da tako i bude. Naravno kako profesionalni nije samo to, ali druga je to i tema i pogled, poglavito u današnje medijski i proizvedeno i posredovano vrijeme, a pitanje je li ikada „šport“ i bio samo „šport“ ili je „više od igre“.
 
Rukomet najtrofejniji
 
Vraćamo se na rukomet, nisam za njega nimalo stručan – iznad razine sasvim prosječnog tzv. običnog navijača pa ne mogu o reprezentaciji baš puno pametnoga reći. Nešto sam ipak uočio: momčad je mlada, nedostajali su joj i meni poznati Marko Kopljar, Ivan Čupić, Ivan Slišković, Igor Karačić, Marino Marić… Čini mi se ponajviše Čupić i Kopljar. Mnogi su stigli ozlijeđeni, Mandalinić, Duvnjak, Stepančić…, pripreme su kratko trajale i s njima nije bio zadovoljan ni izbornik Željko Babić. Igrači igraju u raznim klubovima  „od Vardara“ preko Sljemena pa do Baltika. Momčadski je to šport, trebaju se poput orkestra uigrati. O tome najbolje svjedoči izjava Line Červara „trenera svih rukometnih trenera“, koji je, hvaleći momčad, požalio što reprezentacija ne igra po sustavu „3-2-1“, razumijevajući pritom kako za uigravanje takvog sustava nije bilo vremena. Sve do utakmice sa Španjolskom su se „tražili“, petljali. Njemačka ih je „prebila“, ali ispala od Katara, ispali su Danci, Španjolci, Nijemci, Rusi, Poljaci, Šveđani… Od onoga što sam vidio, ili čitao na i o utakmicama, bilo su vidljive tri bitne stvari: sjajna motivacija i požrtvovanost igrača, u većim dijelovima utakmicâ i sjajna igra, te krize u igri u drugoj polovici drugog poluvremena. Neki su to pripisivali umoru, a drugi lošem vođenju momčadi u tom razdoblju utakmice – dakle izborniku.  Pored toga bivši slavni reprezentativci posebno su prigovarali igri bez vratara u napadu, s igračem viška u polju, ne kao načinu, već zbog neuigranosti tog „štosa“, pa ničemu nije koristio, nije donosio prednost, golove, već samo umarao i traumatizirao igrače.
 
Zatim su stigle te dvije „dobivene“ utakmice, s Norveškom i Slovenijom koje su, svi računaju – tragično, a bespotrebno izgubljene. Naročito je „tragičan“gubitak od Slovenaca. Trener Slovenaca Veselin Vujović, u karijeri i najbolji svjetski rukometaš, kaže kako je „nanjušio“ šansu pri gubitku od osam razlike u zadnjih petnaestak minuta utakmice u činjenici što Babić ne mijenja očito umorne igrače prve postave – a inače se već bio skoro predao, pa je on ubacio svoje odmorne i pobijedio. Uostalom mnoge od hrvatskih reprezentativaca poznaje „u dušu“, trenirao ih je. Slično govore i neki naši bivši reprezentativci. Valter Matošević je posebno ogorčen na „potrošnju“ Domagoja Duvnjaka u tom dijelu utakmice. Ne znam čemu to pripisati, osim Babićevom neiskustvu sudjelovanja u tako dramatičnim trenutcima utakmica. Kako bilo eto športske tragedije u stilu starogrčke: eto poraza koji će se moći slaviti dok je rukometa i Hrvatske.
 
Kakva tragedija: biti četvrti na svijetu, ispred Rusa, Poljaka, rukometnih velesila Njemačke, Španjolske, Danske, Švedske…, pa čak i Srba, koji se nisu niti plasirali na SP, ali ništa sve to ne vrijedi. Znam kako nikoga ne će utješiti, ali među oko sedamsto četrdeset milijuna Europljana, gdje se uglavnom rukomet sad i igra, ispred Hrvatske je njih sedamdesetak milijuna (Francuzi, Norvežani i Slovenci). Kad bismo dodali još Brazil, Južnu Koreju i neke arapske zemlje (Egipat, Tunis, ali tamo je „arapsko proljeće“ skoro uništilo i rukomet) eto nas i ispred milijarde. Zašto nitko ne voli četvrto mjesto, posebno ne športaši, nikad mi zapravo nije bilo jasno. Računam, kad bismo u bilo čemu, osim u športu, bili četvrti na svijetu, recimo u „pameti“ političara, njihovom odnosu prema „općem“, izgaranju na poslu motivirani kao športaši, demografiji, domoljublju… gdje bi nam bio kraj. Ali dobro, u momčadskom športu je tako – ide li dobro, nižu li se uspjesi zaslužni su igrači, krene li imalo po zlu, kriv je izbornik i treneri. „Športski“ zaključak, Babić će morati otići.
 
Igre izvan rukometa
 
Toliko o športu, a sad o onome što me daleko više zabrinjava, o onome „višku igre“. Sjećam se sudbine Line Červara i usred njegovih najvećih uspjeha prigovaralo mu se što je – hadezeovac, suviše eto voli domovinu, naročito je smetala činjenica što je bio, zamislite, zastupnik u Hrvatskom saboru. I kad je počeo postizati samo malo slabije rezultate, ali i poslije svakoga poraza to mu se nabijalo na nos. Njemu se spočitavalo čak i (samo!) drugo mjesto na svijetu. Ovdašnjim „maoistima“ ništa nije značila ona Deng Xiaopinga: „Nije važno je li mačka crna ili bijela, važno je da lovi miševe“. Lino je morao otići, uvjeren sam više iz političkih, a manje iz športskih razloga. Sličnu sudbinu je doživljavao Slavko Goluža, koji je učio kod Červara. Kad je pak Željko Babić, uvjetno rečeno domovini dodao još i vjeru, nastala je medijska panika, svaki štakor iz internetske kanalizacije našao se pozvan popljuvati ga. Priređen mu je medijski pakao. Nitko nije uvažavo njegovo osobno, ljudsko pravo vjerovanja u Boga i ono drugo, podjednako važno, da vjeru javno iskaže, da ju smije iskazati.
 
Od koliko ono milijardi, sedam, osam, ogromna većina su vjernici svojih vjera, od poganskih do monoteističkih i njihovih kombinacija. Rusija se vratila pravoslavlju, slično je i u istočnoeuropskim zemljama, na Kubi. Kina doživljava vjerski procvat, povratak svojih tradicionalnih vjera, među ostalim veliki prijelaz na kršćanstvo (KP Kine toliko ne brine, brine ju samo Papa!) Sjeverna Koreja njeguje religiju bez Boga na nebu – on je tamo već na zemlji, smrtan ali nasljedan. Osvetoljubiviji je od onih s Olimpa, krivo ga pogledaš, ode glava.
 
Ateisti pripadaju kontra religiji, agnostici religiji „bi ne bi“, tu su sotonisti… Zašto je onda Željko Babić postao meta? Isključivo poradi stvaranja novoga razdora u državi i razaranja tolerantnog zajedništva u društvu. Potpuno istu sudbinu doživjela je i Blanka Vlašić, mlada, pametna uporna hrvatska športska heroina čim je javno zinula o svojoj vjeri. Odjednom njezini uspjesi, promocija Hrvatske, ona kao ravnopravna, žena, ništa nije značila, rigidni sektaši vjere-nevjere, neoboljševici upakirani u staniolu, gurali su ju u blato. Gurali su ustvari simbol koji u Hrvatskoj nešto znači, što je čisti protuhrvatski totalitarizam. Tako se koristi svaka prigoda, pa makar se udaralo i osobno na „ljudska prava“ i ljudsko dostojanstvo i slobodu, i govora…, samo da se razbije – bilo kad i bilo gdje – u svakoj prilici elementarna društvena čestica povjerenja. Nije takvima bilo do Babićeve stručnosti – nestručnosti, krivim potezima u vođenju utakmica možda, već ga je trebalo sotonizirati zbog vjere. Ustvari one po njih opasne komobinacije vjere i domovine.
 

Mato Dretvić Filakov

Povezani članci

Bože!

HF

Žigmanov: Ja sam Bunjevac i Hrvat!

HF

23. kolovoza – Dan sjećanja na žrtve komunizma

HF

Čudesan uzlet hrvatskoga laičkog pokreta

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...