Hrvatski Fokus
Znanost

Zabrinuti milijuni malih poljoprivrednika

Borba europskih poljoprivrednika i seljaka protiv agroindustrije

 
 
U Budimpešti, Madžarska, u razdoblju od 23. do 25. studenoga 2016. održan je Regionalni simpozij agroekologije za održivu poljoprivredu i prehrambene sustave u Europi i Središnjoj Aziji. U sklopu ovog simpozija održana je Radionica o implementaciji (provedbi) dobrovoljnih smjernica odgovornog upravljanja posjedom (Voluntary Guidelines on the Responsible Governance of Tenure / VGGT) pod vodstvom UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO). Kaya Thomas, mlada njemačka agronomkinja održala je tada zapaženo i poduže izlaganje o problemima sa zemljištem i njegovim komadanjem, kolapsu ruralnih zajednica i ruralne infrastrukture kao i o kontradiktornim zakonima o zemljištu.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/02/2.bp_.blogspot.com_-MqRyVKleiH8_V-5XGQMtm8I_AAAAAAAAAT4_kzWXkU_BNcUgxTbWZYZnG4ct8208W3jXgCLcB_s640_cfs.jpg
Kaya Thomas je završila studij agronomije i sada studira pravo. Svoje izlaganje predstavila je prisutnima kao članica ABL-a (Arbeitsgemeinschaft Bäuerliche Landwirtschaft), organizacije koja zastupa Radnu skupinu za seljačku poljoprivredu i koja je ujedno članica Europske koordinacije Via Campesina. Thomas je svoj rad posvetila dostupnosti zemljišta, dostupnosti sjemena i sjemenskog materijala te osobito podršci mladim poljoprivrednicima. „Danas ja sam glas koji govori u ime milijuna zabrinutih malih poljoprivrednih proizvođača kao i malih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, malih ribara, seljaka, pastira kao i autohtonog stanovništva diljem Europe i Središnje Azije koji se suočavaju s izazovima povezanim sa zemljištem, šumama i ribarstvom,“ izjavila je Thomas na početku izlaganja.
 
Budući je izlaganje Kaye Thomas dugačko, donosim vam najvažnije dijelove njezinog izlaganja s nadom da ćete prepoznati iste probleme s kojima se suočavaju mali hrvatski poljoprivrednici i stanovnici ruralnih područja. Isto tako nadam se da ćete nakon ovog teksta širom otvoriti oči i pažljivo pratiti sve u svezi najavljenog Projekta Slavonija. Diljem svijeta pristup ljudi prirodnim bogatstvima o kojima ovise njihovi životi i opstanak kao i način njihovog života izloženi su nacionalnom, transnacionalnom kapitalu i grabežu, tj. otimanju. Ovo je prava istina i za Europu i za Središnju Aziju gdje je otimanje zemljišta i vodnih resursa, loši zakoni o sjemenskom materijalu i genetskim izvorima, krčenje šuma, propadanje i nestajanje bioraznolikosti kao i potpuni neuspjeh upravljanja u ribarstvu i ribljim fondom u punom izražaju, a sve to zajedno negativno utječe na okoliš i na male poljoprivredno-prehrambene proizvođače i ribare te ruralno stanovništvo u cjelini. Raspad bivšeg SSSR-a u pojedinim državama je uzrokovao kolaps i propadanje poljoprivrednog sektora u cjelini te zanemarivanje ruralne infrastrukture.
 
Kada govorimo o pravnim okvirima koji se odnose na zemljište i njegovo korištenje tada se to najčešće odnosi na zakone koji se ne provode ili nisu učinkoviti na terenu. Štoviše, zakoni se preklapaju i ponekad su kontradiktorni. S određenog ekonomskog gledišta, 1990-ih poljoprivreda više nije bila zanimljiva ulagačima te je cijena zemljišta bitno smanjena. Stoga su vlade tražile strane ulagače i potporu međunarodnih tijela kao što su FAO, Svjetska banka i Europska unija (EU). Ukoliko smatrate da su stvari potpuno drugačije u EU tada je odgovor kratak i jasan: NE! Europska unija ima iste probleme kada govorimo o zakupu zemljišta, o ribarstvu i šumarstvu. Događaju se dva glavna procesa: u sjevernim i zapadnim državama EU-a očita je koncentracija zemljišta dok se u državama na 'periferiji' EU-a događa grabež tj. otimanje zemlje. To dokazuje slijedeći podatak: 2010. svega 3 % farmi kontrolira 50 % obradivih površina u EU.
 
Održane radionice VGGT-a pokazuju kako se krše ljudska prava domicilnog / autohtonog stanovništva i to podjednako u područjima EU-a i Središnje Azije. Tako su ribari iz Sibira koji su 2015. sudjelovali na radionici VGGT-a izjavili: Mi ne smijemo slobodno koristiti zemlju na kojoj živimo i o kojoj ovisimo. Korištenje zemljišta je zakonom ograničeno i to se jednako odnosi na lov, ribolov i žetvu. Zakonom je čak ograničena i konzumacija ribe – i to na 175 grama /dnevno! Njihov kulturni identitet je ugrožen jednako kao i njihov tradicionalni način života: politika donosi norme i pravila koja prvenstveno odgovaraju velikoj ribarskoj industriji. S istim problemima danas su suočeni i pripadnici naroda Saami u Norveškoj i Finskoj koji se tradicionalno bave ribolovom u norveškim i finskim rijekama te u priobalju.
 
U najvećoj rijeci Deatnu, poznatoj po atlantskom lososu, Saami su prisiljeni prestati se baviti tradicionalnim načinom ribolova lososa, što ugrožava njihovu prehrambenu sigurnost, kulturu i ekonomiju. U priobalnim područjima Norveške prvenstvo se daje velikim ribarskim brodovima a na štetu malih ribarica koje koristi narod Saami.
 
A sada se vratimo pitanjima i problemima vezanim uz zemljište u Istočnoj Europi. Naime, i u području Istočne Europe postoje ozbiljni problemi vezani uz otimanje zemljišta i njegovo koncentriranje. Mi stoga zahtijevamo promjenu politike Vlada u ovim državama. U posljednje dvije godine organizacija „Eco Ruralis“ iz Rumunjske uložila je veliki napor u svrhu popisa i izrade karti o svim aktivnim agrokompanijama kako bi upozorili građane, a posebno ruralne zajednice na štete koje uzrokuju ove kompanije i njihove proizvodne prakse, čime se prvenstveno ugrožava zdravlje ljudi.
 
Koncentracija zemljišta i njegovo otimanje imaju golem, negativni učinak na krajobraze diljem cijele Istočne Europe. Ruralni prostori se prazne, dolazi do depopulacije iz dva razloga: Staro stanovništvo umire a mlađe se tjera da napuste poljoprivredu te migriraju u gradove ili u strane države. Na ovaj način uništava se povijesna povezanost ruralnog stanovništva sa zemljom, a posljedice su nestajanje tradicijskih običaja i kulture te ono najbitnije – trajan gubitak ZNANJA koje se skupljalo i čuvalo generacijama kroz stoljeća. Mladim ljudima onemogućava se ostanak na zemlji i u ruralnim područjima jer nemaju dostupnost zemljištu koje se u velikoj mjeri koncentrira u rukama moćnih investitora. Lokalna uprava 'rješava' se i posljednjih nepreglednih površina – livada i pašnjaka koje daju u zakup velikim i financijski moćnim kompanijama, najčešće stranim. Mladi poljoprivrednici nemaju financijsku snagu za sudjelovanje na tržištu zemljišnih nekretnina. A kada govorimo o tržištu zemljištem, tada moramo u prvi plan istaknuti velike farme – a ove farme uzrokuju depopulaciju ruralnih područja jer ne omogućavaju zapošljavanje većeg broja ljudi.
 
Pored toga, velike farme prekomjerno iskorištavaju zemljište tj. obradive površine koje postaju siromašne hranjivim tvarima i u konačnici neplodne. Sve to negativno utječe na ekosustave te uzrokuje / zahtijeva sve veću i veću primjenu agrokemijskih sredstava, osobito umjetnih kemijskih gnojiva i pesticida. A seljaci, poljoprivredni proizvođači ruralnih područja Istočne Europe još uvijek proizvode hranu na način da čuvaju prirodne resurse, a ne da ih osiromašuju i/ili uništavaju. Dakako, ovaj način poljoprivredne proizvodnje ne može se uopće usporediti s visoko subvencioniranom agroindustrijskom proizvodnjom Zajedničke poljoprivredne politike EU-a (CAP) i njezinih članica. Politike koje marginaliziraju male i srednje poljoprivredne proizvođače i tjeraju ih s njihovog zemljišta, šuma i ribolovnih područja, moraju se zamijeniti s politikom koja će u prvi plan staviti upravo mala poljoprivredna gospodarstva.
 
Špekulacije multinacionalnih banaka i investicijskih fondova sa zemljištem, osobitom jeftinim zemljištem u Istočnoj Europi, imaju izraženo negativne učinke na ruralne zajednice u ovim državama. Prisiljavanje ruralnog stanovništva i seljaka da prodaju svoje zemljište mora biti zaustavljeno. Upravo domicilno / autohtono ruralno stanovništvo mora imati prvenstvo u dostupnosti zemljištu i obradivim površinama a naročito mladi poljoprivrednici, ne smije se zemlja davati u zakup onima koji se ne bave i nikada se nisu bavili poljoprivrednom proizvodnjom. Zbog naše prehrambene suverenosti i sigurnosti ne smijemo više dozvoliti jeftinu prodaju velikih površina obradive, plodne zemlje za izgradnju golemih trgovačkih centara, šetnica i golf terena, a osobito ne one površine u blizini velikih rijeka ili u riječnim nizinama. Nadalje, goleme površine plodnog tla koriste se za agroindustrijsku proizvodnju hrane ali i za tzv. biogoriva koja se koriste u industriji, što osobito ugrožava prehrambenu sigurnost svakog naroda kao i pravo svakog čovjeka na zdravu hranu. Ovdje se mora svakako reći da se radi o očitom kršenju 11-tog članka Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima pri Uredu visokog povjerenika UN-a za ljudska prava, a prema kojem se svakome priznaje pravo na odgovarajuću i sigurnu hranu.
 
Nažalost, trenutne međunarodne trgovinske politike uveliko krše ljudska prava na hranu i prehrambenu sigurnost te tako produbljuju glad i siromaštvo kao i prehrambenu ovisnost i nesigurnost. Krajem listopada 2016. u Rumunjskoj (Cluj-Napoca) je održan drugi 'Nyéléni' Europski forum o prehrambenoj suverenosti na kojem je više od 500 predstavnika iz 40 zemalja Europe i Središnje Azije zahtijevalo zaustavljanje korporativnog nasilja te su pozvali sve vlade da se suprotstave negativnim trendovima i kršenju ljudskih prava od strane međunarodnih korporacija.
 

Rodjena Marija Kuhar, dr. vet. med.

Povezani članci

Prilog HAZU-a kurikulnoj reformi (41)

HF

Pohvala slikarstvu Ljube Ivančića

HF

Prilog HAZU-a kurikulnoj reformi (55)

HF

Bitka za sjeme i prava farmera

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...