Čudne snage zaustaviše Tolušića

Ovom odlukom ministar je pokušao onemogućiti uvoz loše robe na police hrvatskih trgovina

Spoznajom što sve uvozimo, prosječnom čovjeku stane pamet, naročito onome tko je proizvođač i nema gdje, naprosto ne može, plasiriti svoju robu. Znam da postoje određena pravila i zakon reprociteta između poslovnim partnera, pa i između država, naročito u regiji, ali u svemu tome bi trebalo imati mjeru i pamet. Ja sam seljačko dijete i dobro znam, kako je pred nekih 40 – 50 godina unazad, bilo nezamislivo da okućnica ili bilo koji komadićak zemlje, polja, vinograda, voćnjaka ostane neobrađen, zaraste u korov, grmlje, te postane šikara. Priznajem bilo je i takvih gazda, ali to je bila rijetkost, to su bili propaliteti, neradnici i niškoristi. Takav je radije radio za drugoga za “iće i piće” i koji dinar, nego da obrađuje svoje.

Nama je danas više od pola zemlje zaraslo u korov i šikaru. Netko je za to ipak kriv. Koliko oni koji su vlasnici, toliko i oni koji  nisu dovoljno  poticali i motivirali ljude da obrađuju svoja polja, uređuju okućnice i iskoriste svaki pedalj zemlje kako bi na njoj nešto raslo i bilo od koristi. Znam, otišle su stotine milijuna na razne poticaje, naročito u poljoprivredi i stočarstvu. Bez adekvatnog nadzora, od samog planiranja, realizacije i evalucije konkretnog rezultata, taj silan novac je uglavnom, bačen u vjetar. Gdje su sve ti poticaji završili, tko ih je sve dobio, zašto ih je dobio, kako ih je dobio, mogli bi se napisati romani, ali i doktorske disertacije. Kao u mnogočemu drugome, uvijek i svuda u nas, poticaje je dobio onaj tko je bio bliže kasi i tko je negdje imao nekoga svoga dag a pogura na listi onih koji su podnijeli molbu ili zahtjev za poticaje, u nekoj grani proizvodnje. Domaći ljudi, koji dobro znaju tko što ima, što je dobio i gdje će to završiti, zgražali su se a kad su uvidjeli da se tu ništa ne može napraviti, bespomoćno se se smijali od jada. Sve nas je to dovelo tu gdje jesno, između ostalog s uvoznim paprikama, rakčicom, lukom, voćem i ostalom pokvarljivom i zdravstveno sumnjivom robom, do punih tegljača na granici sa susjedima, gdje se ta roba do kraja pokvari, na štetu jednih i drugih, kupaca i prodavača, posebice proizvođača.

Zar je onda čudno i neshvatljivo, što mladi ljudi sa svojeg imanja, odlaze u svijet, tražeći bolji i sigurniji život za sebe i svoju djecu. Umjesto da su svoji na svome, umjesto da su svoji gazde i domaćini, oni su tuđe sluge, na tuđim imanjima ili tvrtkama, pomoćno osoblje u hotelima, pastiri, čuvari, njegovatelji bespomoćnih staraca… Bilo bi dobro osluhnuti kako zemlja (polja, livade, vinogradi, šume…), napuštene kuće, nekad bogata i raskošna imanja, plaču za svojim gospodarima, plaču jer nigdje nema djece koja bi plakala, smijala se, igrala se, veselila se, trčala (“dok im vjetar mrsi kosu”), jahala na konjima, pila netom podojeno mlijeko, napunila svaku školu, obrazovala se i spremala da od oca, preuzmu imanje s novim znanjima i sposobnostima ga unaprjeđuju, na ponos svojim roditeljima, mještanima, kraju i domovini.

Zanima li ikoga tko će taj napušteni prostor popuniti, kako će ga popuniti i zašto će to napraviti? Nisam nikakav mrzitelj ikoga. Dobro je znano kako ne može svatko obrađivati i voljeti zemlju, bez obzira na njegovo stručno obrazovanje. S tim se čovjek rodi, s tim živi i umire. Međutim, onaj tko oko sebe gleda, kako unatoč svemu što radi i koliko ulaže, sve što je proizveo propada, gubi ovdje svaku nadu i odlazi. Napušta pradjedovsko ognjište, odlazi, manje više u nepoznato.

Trenutačno je aktualna hajka na ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića. Stječe se dojam da se ministar dobro razumije u sadržaj svojeg resora, po opsegu i obujmu, da želi puno toga promijeniti i pokrenuti. Ovom zadnjom promjenom i aktivnosti najvjerojatnije je htio zaštititi domaću proizvodnju i domaće proizvođače od najmanjih do najvećih. Zar će nama srpski predsjednik i njegovi ministri krojiti bilo kakvu politiku, naročito gospodarsku? Ovim zakonom i odlukom ministar Tolušić onemogućava loš uvoz i lošu robu na policama u trgovinama u Hrvatskoj. Prosječno imućan Hrvat nema dovoljno novaca za pristojan život, ali bi radije izdvojio kunu više za domaći i zdravi proizvod, pogotovo kad bi znao da time pomaže malom proizvođaču, prvom u lancu cijele trgovine.

Usput, baš me briga za Todorićeve jahte, helikoptere, vile i dvore… Svaki dan se otkriva sve više muljaža i nedopuštenog poslovanja, kao i da su to mnogi u vrhu vlasti (trodiobne), naročito oni koji su došli iz  Agrokora ili Gazdinog okruženja. Briga me za ove dvije tri starice što povremeno donesu friške, prirodne i zdrave proizvode iz svojeg povrtnjaka (okućnice) na trg u mojem kvartu. Svako malo njih se “hapsi”, pišu im prijave i tjera ih se odovuda kao da su kriminalke. Neke moje prijateljice i ja (uglavnom učiteljice), uvijek nešto kupimo od tih žena, jer znamo da im treba novac za kruh i mlijeko. Ovo ne prodaju iz nekakve parade, obijesti  ili  šverca, već se iz nužde toga odriču zbog osnovih namirnica potrebnih za život, koje moraju kupiti, a nemaju čime.

Ankica Benček