Polovni suverenitet

Hrvatsko zrakoplovstvo dobiva zrakoplove F-17 Barak

Godinama čitamo, pišemo, slušamo, nagađamo, pogađamo, odgađamo, procjenjujemo, ocjenjujemo, podcjenjujemo, precjenjujemo, opterećujemo se, svađamo se, podijeljeni ponovno dijelimo oko borbenih zrakoplova našeg vojnog  zrakoplovstva, potrebe za njima, njihove nabave, održavanja, stanja, iskorištenosti, korisnosti i učinkovitosti. Sada se ta priča izgleda privodi kraju. Jednoglasna odluka nadležnih i odgovornih o nabavi višenamjenskih borbenih zrakoplova je pala. Navodno je izabran najbolji ponuđač, štogod to kome značilo. Kupit ćemo (?) 12 polovnih zrakoplova od države Izrael. Znalci i neznalci, oni koje bi to trebalo interesirati, oni koji krate vrijeme govoreći o tome, oni koji navijaju, oni koji su protiv, oni koji se zabavljaju, kao i oni koji nemaju drugog posla punim žarom su se  raspričali o tom velikom projektu, mogućnosti njegove realizacije,  uloge projekta za našu vojsku, cijelu državu, određene visoko pozicionirane pojedince, pojedine interesne skupine, neke private firme, političke, stranačke i civilne lobije i dobro poznate militante u javnom i političkom životu.

Tisuću zašto je tu postavljeno? Koga briga za to? Navodno je sve oko tih zrakoplova puno prije dogovoreno između dva predsjednika vlade. Ovo je sada samo još jedna nova predstava za narod, plasirana u nužno potrebno i dobro pogođeno vrijeme, baš kao i ratifikacija Istanbulske konvencije, kako bi se nešto važno, aktualno, goruće, prijeteće i opasno zamaglilo, razvodnilo, prešlo u treći plan, te s vremenom, po našem ustaljenom običaju postalo irelelevantno, palo u zaborav i nastavilo se po starom, uz ismijavanje oporbe, koja ne zna geografiju, baš kao ni funkciju ministrice Dalić. Sad nije nešto takvo, niti slično u pitanju, barem se to ne vidi. Vjerojatno se sprema nekakav novi zakon, s nizom nepopularnih mjera, ili se pak potiho rekonstruira vlada.

Međutim, ovaj projekt, unatoč glasnim povicima, upozorenjima, realnim naslućivanjima, ne će izazvati dovoljno velik negativan učinak, masovni prosvjed ili pak nekakvu neposlušnost bilo koga. Znamo kako to ide s nabavama i ovakvim projektima. Netko će se dobro okoristiti i obogatiti. To što su zrakoplovi izraubani, koga briga, ionako će služiti samo za ukras i predodžbu o nekakvoj tobožnjoj jakoj vojnoj sili Hrvatske, koje bi se trebao bojati svaki mogući neprijatelj i potencijalni okupator. Zanima me samo tko? Tko će to nas napadati da bi nas ovi izraelski zrakoplovi trebali braniti i obraniti. Koliko znam, u slučaju bilo kakvog napada braniti nas, po ugovoru, mora NATO, pogotovo iz zraka. Je li se to mi možda natječemo sa Srbijom u vojnom prestižu? Tko to sebi želi podići rejting i moć? Oni i mi imamo “stare kante” za usporedbu i eventualni borbeni prestiž.

Kad se već s nekim želimo natjecati, bilo bi dobro da to bude u znanosti, obrazovanju i odgoju djece i mladih. Nikakve europske i međunarodne konvencije, ni o čemu, ne će nam pomoći, unaprijediti dobro i spriječiti zlo među nama i u nama, ako zanemarimo i spustimo na niske grane, obrazovanje i odgoj, brigu o djeci, mladima, obitelji, poboljšanju života i vraćanju povjerenja u one koji su za to izabrani (postavljeni). Kako se može vjerovati onome tko nas danima uvjerava kako smo nabavkom polovnih borbenih zrakoplova konačno postali suvereni, sigurni, ponosni i vjerodostojni.

U tom velikom nacionalnom zanosu i ponosu se vjerojatno zaboravlja, gdje su sve ti zrakoplovi do sada letjeli, u koje svrhe su letjeli, što je ostajalo iza njihovih preleta i kakvu karmu nose sa sobom. Zar nije licemjerno stajati pred oltarom sklopljenih ruku, poput malog djeteta, tijekom cijele mise, pogledom uprijetim u raspetog Krista, napuhivati se od silnog ponosa zbog nabave borbene eskadrile, nanovo stečenog suvereniteta i obmanjivanja građana koji se nalaze u raznim i različitim provalijama, od siromaštva do očaja, kako reče biskup u uskrsnoj propovijedi? Budući da su “zakapareni” zrakoplovi polovni, što mislim da nije točno, jer su odavno prešli polovinu zajamčenih letova i odradili broj garantiranih sati letenja, onda je razmjerno tome i naša suverenost polovna, čak niti polovna. Ako je za vjerovati prezentiranju projekta, dva zrakoplova dođu tek za dvije godine, a ostali će kapati, prema uplati, sve tamo do neke 2030. godine. Pomalo žalosno i bizarno. Gledajući napredak moderne znanosti, tehnologije i tehnike, niti zamisliti ne možemo kakvi će se sve zrakoplovi do tada projektirati, čemu će služiti, tko će ih proizvoditi i kako će se njima upravljati. Šteta, jer će naši piloti tada biti obučeni za F16 Barak.

Nema veze. Sve je to biznis. Otvaraju se nove mogućnosti. Zapošljavaju se novi ljudi. Gospodarstvo i društvo rastu i razvijaju se. Postajemo respektabilna vojna sila na polupraznoj zemlji, bez djece, mladih školovanih ljudi, bez demografskog potencijala, praznih škola, opustjelih igrališta, bolesnih i onemoćalih staraca, bez liječnika, posebice vrhunskih specijalista, koje smo otjerali u mirovinu ili u inozemstvo s uvezenim stranim radnicima u svim područjima… Ništa zato. U tome se  očito ne  vidi, nestajanje, propadanje, odumiranje i izumiranje.

Ankica Benček