Hrvatski Fokus
Kultura

‘Pedeset godina samoće’ Matka Trebotića

Dioklecijanovi podrumi udomili recentne 'bijele' slike i kompoziciju Manifest križa

 
 
U sklopu programa 'Došašće u Muzeju grada Splita', u suorganizaciji Galerije umjetnina Split i Turističke zajednice grada Splita, u Dioklecijanovim podrumima u petak 7. prosinca 2018. otvorena je izložba „Pedeset godina samoće“ Matka Trebotića.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2018/12/2018-12-12-14-14-8515-.jpg
Matko Trebotić (1935., Milna, Brač) diplomirao je 1961. godine na beogradskom Arhitektonskom fakultetu. Tijekom 1971. i 1972. godine pohađao je u Essenu kod profesora Hermanna Schardta kao Meisterschüler poznatu Folkwangschule. Od 1970. intenzivno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu na više od stotinu samostalnih i tri stotine skupnih izložaba. O njegovom je djelu tiskano više monografija, a radovi mu se nalaze u mnogim domaćim i stranim zbirkama i muzejima. Povremeno se bavi prostornim instalacijama, kao i kazališnim i televizijskim scenografijama. Za kazališta u Splitu, Dubrovniku, Rijeci i Šibeniku oslikao je svečane zastore kao jedinstveni projekt nazvan 'Jadranski poliptih'. Ljubomorno čuvajući sve što je posvojio kao arhitekt, Trebotić je strpljivo radio na vlastitom putu u čisto slikarstvo. Trebotićeva je prva samostalna izložba otvorena 7. prosinca 1968. u Galeriji Ruhruniverziteta u Bochumu. Kao slikar, Trebotić je pronašao slikovnu formulu kojom je, na kreativan i slikarski vrstan način, uspio povezati lokalno i globalno, izraz baštine prevesti na univerzalni jezik, a domaću pasatističku viziju osuvremeniti. Njegov opus posjeduje stilsku, ikonografsku te izražajnu zaokruženost i prepoznatljivost.
 
Pedeset godina kasnije, u prostoru Dioklecijanovih podruma obljetnicu obilježava izložbom recentnih 'bijelih' slika i kompozicijom Manifest križa postavljenom u njenom središtu. Naziv izložbe je parafraza znamenitog romana Gabriela Garcije Marqueza 'Sto godina samoće' koji je prvi put tiskan 1967., dakle, godinu dana prije Trebotićeve prve samostalne izložbe. No, naslov se odnosi na „samoću ateljea kojoj sam čitavo vrijeme prepušten, na ovo istodobno zastrašujuće i plodonosno razdoblje, bez docenture, profesure, akademije i sl., razdoblje u kojemu smo samo umjetnost i ja.“
 
Manifest križa u svojoj je formalnoj suštini monokrom izveden pozlaćivanjem bogato izvedenog temeljnog sloja slike na čijoj je površini potom upisan tekst. I dok se monokrom i korištenje teksta u suvremenoj umjetnosti vezuju za neoavangardne tendencije  šezdesetih godina, simbolizam zlata, zbog svojstava ovog po alkemičarima savršenog elementa koji predstavlja sunce, oduvijek se vezuje uz pojmove zrelosti i mudrosti, pa se ističući ove mentalne i iskustvene kvalitete uobičajeno upotrebljava za označavanja pedesetih obljetnica. Postav križa visoko, u gornjoj polovici apside lateralne dvorane u supstrukcijama Dioklecijanove palače, uz umjetnikovu naklonost suvremenim koncepcijskim rješenjima prostorno i sadržajno specifičnih radova, neizbježno nas upućuje na autoru svjetonazorski važnu izvornu duhovnost ranokrščanskih obreda u podrumima antičkih građevina, kao i na sjaj prostora najviše svetosti. Osim u navedenim razinama kompozicije, Trebotićev poslovično neortodoksni intelekt i sklonost povezivanja različitih povijesnih slojeva i kulturoloških polazišta, znakovito se održava u tekstu ispisanom u središtu kompozicije. Rečenica govorim hrvatski, ja sam hrvatski umjetnik, parafraza je ikoničke kompozicije Mladena Stilinovića iz 1994. godine s tekstom  an artist who cannot speak English is no artist / umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik, i predstavlja drugi pol sličnog razmišljanja i otpora prema arbitrarnim uvjetima umjetničkog stvaralaštva u epohi globalne kulture obilježene supremacijom anglosaksonskog kulturnog kruga. Stilinovićeva cinična implikacija o potrebi prilagodbe kanalu dominantne jezične komunikacije u ostvarenju međunarodne karijere, kod Trebotića se izvrće u pragmatično odbijanje kulturnog imperijalizma koji određuje suvremeni civilizacijski diskurs i tvrdoglavom prianjanju kulturnim obrascima vlastite tradicije.
 
Trebotićeva isključivost dodatno je naglašena upotrebom glagoljice, staroslavenskog pisma kojeg današnje generacije u načelu ne razumiju. No, glagoljica je uvriježeni element u Trebotićevim kulturološkim pejzažima, gotovo apstraktnim kompozicijama u kojima je njegov izrazito gestualni slikarski ductus likovno nadograđen znakovima u vidu slova glagoljice i obrisa starohrvatske crkvene arhitekture. Upravo je formiranje vlastitog likovnog govora kroz spajanje tradicionalnih znakova i internacionalnog likovnog jezika, postalo i ostalo temeljem Trebotićevog stvaralačkog uspjeha koji ga kroz sve mijene i medije izražavanja prati tijekom pedeset godina duge izlagačke karijere.
Izložba se može razgledati do 6. siječnja 2019. godine.
 

Nives Matijević

Povezani članci

Izabrani pjesnici na pjesničkoj manifestaciji

HF

Krleža u Dubrovniku 1930. godine

HF

Kraj kraja Zemlje Johnatana Franzena

hrvatski-fokus

Podvodne fotografije Dalibora Andresa

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...