Dnevnik Galeazza Ciana (2)

Italija je sve radila protiv Hrvatske, a na srbijansku kartu

 

 

Zanimljiva su i svježa opažanja Mussolinijevog ministra vanjskih poslova Italije grofa Cianoa koja su i danas lijepa lekcija iz geopolitike i diplomacije. Dana 23. kolovoza 1937. Ciano citira Ducea (Mussolinija): “da je demokracija za Slavene isto što i žestoko piće za Crnce. Potpuni rasap i propast. A onda su potrebne izvanredne vladavine zbog silovitih revolucionarnih pokreta. (zato su trijezni Nijemci i Talijani ženijalno izumili hladnorazumski nacizam i fašizam, op., T.T.).

Galeazzo Ciano

 

Dana 28. kolovoza se Filippo (šef kabineta, op., T.T.) vratio sa Bleda gdje je Stojadinoviću dao fotografski dokaz francusko-češke zavjere protiv njega. Stojadinović će otići na sastanak Male Antante (savez Jugoslavije, Čehoslovačke i Rumunjske pod patronatom Francuske 1920.-1938., op., T.T.) zakrvavljenih očiju. Udarac je uspio. Napominjem (T.T.) da je Stojadinović iako vrlo vezan uz britanski kapital pokazivao velike simpatije za Italiju i Njemačku, surađivao sa predstavnicima Slovenaca i Muslimana (Bošnjaka), te imao realistički stav prema hrvatskom narodnom pitanju. Radio je na industrijalizaciji države i potpisao konkordat. (T.T.)

 

Došao mi je Dučić (srpski pjesnik iz Trebinja,rojalist) u oproštajni posjet. Taj naduti i tašti pjesnik nikada nije vjerovao u sporazum između Rima i Beograda. Sada se pravi starim prijateljem. Međutim Stojadinović poznaje svoje piliće. Uklonio ga je i učinio dobro.

1. studenoga u razgovoru sa grčkim kraljem Ciano ističe da (Grčka) treba zauzeti stav prema Osovini (Rim – Berlin): ili prijatelji ili neprijatelji. Ništa ne dijeli Italiju od Grčke, prema tome računam na prijateljstvo. Bio je (kralj) dirnut. Još više kada sam mu rekao da na Balkanu možemo računati na neke države. Bilo je očevidno da ciljam na Jugoslaviju. Uostalom to je zapečaćena sudbina: Srbi u Solunu, mi u Tirani i na Krfu. Grci to sve osjećaju i boje se.

3. prosinca Ciano izvješćiva da je uoči dolaska Stojadinovića postojala opasnost od atentatora Hrvata, ali da je on već identificiran i bit će pritvoren.

5. prosinca dočekuje sa Duceom Sojadinovića u 21.50 h.

„Želim da ovaj čovjek koji se pokazao iskrenim prijateljem doživi izvanredan prijam.“ Ciano smatra Beogradski ugovor temeljnim za talijansku politiku; talijanski kralj se sa time složio. Blokiranje prejake Njemačke, kao i strateške mogućnosti djelovanja na Balkan, Srednju Europu i slavenski svijet geopolitički su briljantno Cianovo dostignuće. Odatle pa do preuzimanja patronata nad zemljama Male Antante, pa i šire, jedan je korak! Ciano simpatizira Stojadinovića koji je po njemu „snažan, punokrvan, zvonkoga smijeha, srdačnog stiska ruke, čovjek koji ulijeva povjerenje, samopouzdan, političar koji ga najviše zanima.“

 

Iz ulovljenoga telefonskoga razgovora engleskoga atašea proizlazi da britanska ambasada širi glasove kako se spremamo iskoristiti slabost Stojadinovićevu prema lijepim ženama, ne bismo li ga što jače privezali uz naša kola. To je djelomično istina.(!) Duce se smijao kada sam mu rekao da sam… pripremio nekoliko baleta sa najljepšim ženama rimskoga društva.

11. siječnja sa mađarskim misnistrom Kanyom razgovara Ciano. Kanya prezire Rumunje, Stojadinovića naziva huljom i oštro je protiv Male Antante. Ciano mu se suprotstavlja i odbija ga podržati o statusu manjina da ne povrijedi Jugoslaviju.

17. veljače ističe sa Hristićem (YU poslanik Boško) da se Italija i Jugoslavija nalaze u istom položaju prema pangermanstvu. Sa istim Hristićem i 24. veljače razgovara o Slovencima u Julijskoj krajini, sve lijepo ništa konkretno – ali Ciano ih hvali da su za razliku od Nijemaca pitomi i ne traže ništa. Sa poljskim poslanikom Beckom  zalaže se da iako je odnos sa Njemačkom objema na prvom mjestu ipak trebaju pojačati odnose sa državama sličnog položaja kao što su Jugoslavija, Mađarska i Rumunjska i raditi na pomirenju i dogovoru posljednje dvije.

13. ožujka ponavlja Hristiću poznate stavove i poziva Stojadinovića da se skoro sastanu negdje na moru, ili u lovu.

24. ožujka slična poruka, Ciano veli da 1001 razlog veže Italiju i Jugoslaviju.

25. ožujka Ciano savjetuje Mađaru Kanyi da pojača veze sa Beogradom i odrekne se neprijateljstva prema Srbima.

18. srpnja Kanya Jugoslavene uporno zove Srbima, i kaže da je nesreća po Mađare što su se Ciano i Goering zaljubili u Stojadinovića.

17. travnja kaže Duceu da otvoreno zatraži od Goeringa prestanak agitacije među Nijemcima u Italiji.Napominje da su isto učinili Talijani u Dalmaciji nakon potpisivanja Beogradskog ugovora.

21. travnja Mussolini je paranoičan glede mogućega antitalijanskoga približavanja Njemačke i Jugoslavije. Ciano smatra da u Jugoslaviji mrze Nijemce ili ih se makar boje i da treba pogurati vojni sporazum Jugoslavije i Italije.

10. svibnja obrnuta je paranoja, Duce želi sa Njemačkom stisnuti Jugoslaviju da prizna Anschluss (pripojenje) Austrije.

14. lipnja odlučuje Ciano poslati u Albaniju 5.000 kvintala kukuruza. Narod je na takve darove najviše osjetljiv. Prethodno su albanskoga kralja oženili Talijankom i poduzeli melioraciju oko Skadra da lakše osvoje državu.

25. kolovoza na Bledu zgotovljeni ugovori o manjinama Jugoslavije, Rumunjske i Mađarske.

19. rujna Ciano je srdačno i prisno primio delegaciju od sto jugoslavenskih radnika.

4. listopada neki slovački izdajnik i mađarski agent prezimenom  Dvoržak zastupa gledište ujedinjenja Slovačke i Mađarske. Ciano je vrlo nepovjerljiv. Ističe da Duce jako voli Mađare, oni su mu jedini mili u Europi. Ciano se u njih ne pouzdaje, jer bi nakon Slovačke na red došla Hrvatska! i Nijemci bi tako preko Mađarske osigurali izlaz na Jadran.

11. listopada Ciano citira Stojadinovića da je on pijetao koji kukuriječe na svome bunjištu. A njegovo bunjište je Balkan. (tj. ne će se miješati u šire europske poslove, op.,T.T.)

13./14. listopada ispada da Mađari snijevaju Veliku Mađarsku, a da Nijemci postaju pohlepni za kontrolom nad Mađarskom otkad je tamo nađena nafta.

28. listopada neuravnoteženi i kruti njemački ministar vanjskih poslova Ribbentrop neprijateljski se izražava protiv mađarskih vođa, pa čak i naroda. “To je ružno. Vrlo ružno. A možda i poučno. Nakon što su 20 godina podgrijavali (Nijemci) mađarsko  prijateljstvo i njihove snove staju im sad na put, kad bi ih mogli pomoći sitnom žrtvom“, tvrdi Ciano.

24. studenoga Ciano bodri Hristića da prvom prilikom porade u pravcu Egejskoga mora, prirodnoga izlaza Jugoslavije (tj. Srbije, op., T.T.) na more.

20. prosinca snuje Ciano bliskost Jugoslavije, Italije iMađarske.

25. prosinca čuje da se pogoršao Stojadinovićev politički položaj.

Očito je da u talijanskim dokumentima nema jačega interesa za stvaranjem hrvatske države i da je politika okrenuta prema Beogradu.

Vjerojatno je takva bila i Njemačka politika do 1941. godine, ali uvijek jaki „igrači“ imaju aseve u rukavu!

Upravo je nerazumno ponašanje Srba 27. ožujka 1941. otvorilo ponovno hrvatsko pitanje.

 

Teo Trostmann