Autobusni promet kao da se još reducirao i vratio u šezdesete 20. stoljeća
Bogu hvala, ova sezona zasad je dobro krenula, što je malo tko očekivao. Ali kriza koja je stvorena koronahisterijom bila je prilika da od masovnoga turizma (kakav je Dubrovnik zaslužio?) sa tranzitnim gostima niske platežne moći dođemo do nekih osmišljenijih sadržaja, namjerno ne kažem planova, programa, koncepta – jer to zvuči birokratski i neelastično, neživotno. Dubrovnik je sam po sebi turistička tvornica novca, izlet na Lokrum i druge “rajske” otoke, očuvane srednjovjekovne zidine s paprenim ulaznicama i sve ono što čini Mediteran je omogućilo egzistenciju cijele vojske hotelijera, vlasnika restorana, kafića, apartmana…
Urbanizam je probio ionako loše socijalističke okvire, u samoj kontaktnoj zoni sa očuvanim starim Gradom podižu se šesterokatnice koje izgledaju kao kocke i harmonike, država je čak stimulirala uništavanje vrtova poticajima za gradnju bazena, a naš čovjek je inače veliki zaljubljenik betona koji će rado i svoje parking mjesto pretvoriti u poslovni prostor ili apartman, buneći se naknadno protiv države jer uređuje pješačke pločnike. Promet je stvarno u vrijeme navale kruzera bio katastrofalan, posebice je nerješivo usko grlo na spoju Ploče – Pile.
Autobusni promet kao da se još reducirao i vratio u šezdesete 20. stoljeća, a čudni zakoni su omogućili bujanje broja taksista iznad granice ekonomske isplativosti.
Dubrovačka kultura je Ahilova peta našega grada, umjesto udarne snage i spiritusa movensa. Postoji glazbena skupina “Silente” i kantautor Davor Erceg. Što se likovnosti tiče “modernizmi” M. Ivanovića , negdašnjeg šefa UGD-a, su nailazili na lijep odjek među liberalima, HDZ-om, socijalistima, ali u sve to nije vrijedno spomena. Alternativna umjetnost u Lazaretu dobro bi se uklopila u New Yorku prije 40 godina. Kinookus je solidan projekt.
Dubrovačke ljetne igre su postale, kako bi sjajno kazao pokojni velikan hrvatske kritike Veselko Tenžera, dinosaur, tj. biće u koje se puno ulaže a čiji konkretni produkti su truli. Upućujem na vrsne kritike književnika S. Mijovića Kočana, te pokoju književnu besjedu arhitekta Boža Benića. Koliko je novca ulupano u Igre sa mršavim rezultatima, dok je tihi i samozatajni Miroslav Gavran postao svjetska veličina i svjetsko čudo!
Osobito sam razočaran kada na Stradunu čujem najjeftiniju disko i rock glazbu u tzv. Cele. Gospar Nikola na Pelinama (kada se uđe kroz sjeverna vrata u zidinama probijena od Austro Ugarske) pušta sasvim diskretnu i ugodnu glazbu, domaću kao i stranu u svom restorančiću, i posjećenost je također jako dobra. Dakle, kada je meni bubnjanje sa Straduna smetalo koji sam zidinama odijeljen od (starog) Grada možete misliti kako se osjećaju ljudi koji žive u povijesnoj jezgri. Po najvećoj vrućini zatvorio sam prozore i persijane.
Dubrovnik je jako ranjiv grad, što uslijed svoga geopolitičkoga položaja, što uslijed orijentacije na turizam koji je plašljiva riba. Ratovi, epidemije, migracije, terorizam mogu turizam izbaciti iz igre čak i na duže staze, dočim poljoprivreda, obrt, umjetnost, kultura i proizvodnja nečega moraju biti drugo rezervno krilo Dubrovnika i Dalmacije. Osobno mislim da je veliki novac koji turizam donosi više pružio tragedija nego li blagodati, računajući rastave brakova, narkomane, veliki broj ljudi koji se zadovoljavaju prihodima apartmana i ne žele raditi, pa niti ženiti se. Kako je kazao Flacius u 16. stoljeću, tu vlada Bog Mamon.
