Hrvatski Fokus
Kultura

KRATKA PRIČA – Iznenadni obrat sreće

Kako je bogec pronašao brata

 

Željko Štala bio je zagrebački bogec, čovjek prosjak koji je svaki dan prosio u Tkalčićevoj, Mesničkoj ili na Trgu Bana Jelačića. Nekadašnji ugledni čovjek stradao je namještaljkom u poduzeću gdje je lažno optužen za krađu, te je zatim izbačen iz kuće i odbačen od žene i djece uskoro rastavljen završio na ulici, bez ikakve imovine.

Po struci je bio glavni informatičar i programer, te radio-amater koji je struku imao u malom prstu, ali je zbog afere koja mu je namještena izgubio svaku poslovnu priliku, te se povukavši se jedno vrijeme u Zagorje, odao se prvo piću a nakon toga i kocki.

Izgubivši svaku vjeru u Boga, obitelj i sreću Željko se iz čiste loše sreće odlučio za prosjačenje kao jedini izvor prihoda. Da ne spominjem što je sve morao proći koje klevete i uvrede te pljucanja od brojnih kolega koji ga nisu prestali maltretirati čak ni kao prosjaka, počevši ga cipelariti svaki put kad bi ga ugledali na Cvjetnom, Oktogonu, Mesničkoj, Jezuitskom trgu, Trgu Bana Jelačića ili u Tkalčićevoj kako prosi.Jedino se nikad nije usudio otići u Folnegoviću gdje je nekad živio u stanu od 120 m/2, vodio bogat život inženjera informatike zaposlenog u MORHU i INI, te je u svakom pogledu izbjegavao i Petrinjsku ulicu, gdje se zbog kocke posvađao s najboljim prijateljem Julesom.

Nakon šest mjeseci negdje u lipnju, na Trgu bana Jelačića malo uvučen u hlad s šeširom na glavi pitao se što da radi?! – Mislio je u sebi: Zašto? Zašto? Zašto? Bože moj nepravde!? Zašto baš JA?! Tko mi je ovo NAMJESTIO i ZAŠTO?! To se jutro ustao malo ranije. Bila je nedjelja i u 6.ujutro nikog nije bilo na ulicama, a i tramvaji su bili poluprazni. Najednom ispred njega prođe jedan gospodin s šeširom na glavi u sivom odijelu i kravati. Srušio se ispred njega i zakrvario na usta. Iako ga je pokušao oživjeti tresući ga željku to nije uspjelo. Još sa šeširom pokrivene glave prozbori.

– Za mene je već kasno. Umirem od moždanog udara. Imam još par sekundi života. U ovoj aktovci sve je za tebe. Pokupi se hitno s ulice, naruči kavu i whyskey s kolom, a nakon toga otvori ovu omotnicu. Zapamti: u životu ništa nije slučajno!

– Ali gospodine, mi se ne poznajemo uopće!

– Varaš se, ja sam tvoj brat blizanac! Otvori ovu omotnicu! Pročitaj ovo pismo. U njemu piše tko ti je namjestio otkaz. Isti ljudi namjestili su i moju smrt. Već sam imao 6.puta ugradnju srčanog stenta, a sad je konačno taj nesretni trom dovršio posao… ahhhhhhhhhh… uuuuuuu… miremmmm! Reče tiho, i nagnuvši se spade mu šešir. Zakoluta očima i već je bio mrtav!

Željko je bio u TOTALNOM ŠOKU!!!!! Taj je NEPOZNATI ČOVJEK bio ISTI ON!!!!!

Htio je povikati iz sveg glasa UPOMOOOOOOOOĆ! Ali se sjetio da je prevruće… već u 6 ujutro bilo je 28 stupnjeva Celzijevih, a bila je tu još jedna stvar. Kako ga se riješiti. Ipak je riječ o mrtvacu. Dosjetio se. Zamijenit će identitet,

uzeti njegov IDENTITET, a sebe proglasiti mrtvim. Tek tad, bit će u punini svog ja, ali kao netko drugi sam na svom sprovodu i gledati u lice neprijatelja, kako mu se mrtvom smiju, a ne znaju, bijednici, da on pred njima stoji živ živcat, ali sada u apsolutno drugom »maskiranom« izdanju!

Željko se povukao u kafić na Cvjetnom trgu, koji se taman otvarao. Vukao je mrtvog gospodina kojem još nije utvrdio identitet, niti je pogledao u sadržaj poruka a niti u aktovku. Pitao se tek dok ga je vukao ispod ruke, kako to da on zna za njegovu nevolju i namještaljku od koje je prošlo tek 6.mjeseci.I kako zna to je u to umiješan?!Odakle mu imena?!Pa gdje on radi?!

– Oooooooo gospon profesor Marjan Mentzigler, kak ste kaj?! – izgovori konobar kad je ugledao gospodina kojeg je Željko vukao za sobom.

-Malo se napio. Znate, jučer smo zaružili do kasna, zapravo…evo do sad!

-Heheheh.Naravno.To nije baš uobičajeno za prof. Marijana, ali eto. Kaj bute spili?! – reče konobar, očekujući, kako to prosjak NEĆE ZNATI što pije profesor, ukoliko nisu prijatelji ili neki rod što je manje vjerojatno, jer je ipak Željko izgledao odrpano, a  prof. Marijan bio je u odijelu, i stvarno je izgledao kao da spava. Povukavši se u interijer kafića, krišom je izvadio novce iz profesorovog novčanika, plativši piće.

Kava i whiskey – kola za profesora, i kapućino za mene. I molim Vas pozovite taksi. Budem ga otpeljal do taksija pa nek ide doma.

V redu – reče konobar, a Željko mu reče, i zadržite kusur, te pruži novčanicu od sto kuna, jer mu one od dvjesto, petsto i tisuću bude žao vaditi iz džepa. Napustili su kafić.

Taksi je došao točno za sat vremena nakon što je Željko pročitao sadržaj pisma, te doznao Identitet mrtvog čovjeka koji sjedio ispred njega. Iz pisma kojeg je pročitao, odmah se šokirao i bio potpuno pod stresom još u taksiju.

Molim Vas – reče taksistu – pravac hostel »SPORT«! Evo izvolite, zadržite kusur, reče i taksistu, nakon što je iskrcao sebe i  profesora, jedva ga pridržavajući, jer je on bio u punoj snazi a Željko polugladan i polužedan.

– Ovo je moj rođak, upravo je doputovao iz Splita, i jadan srušio se ispred mene. Treba se samo dobro naspavati. Znate on je profesor informatike, i predaje po cijeloj Hrvatskoj, pa je čovjek shrvan od umora.

-U redu, reče recepcionar i portir te im da ključ od sobe.

*****

Top s »Griča« označio je točno podne. Dvanaest sati je zateklo Željka Štulu sretnoga kao nikada. Šetao se i šepurio Zagrebom kao da je iz Šepurine. U vrijem kad su stigli u  HOSTEL »SPORT« bilo je 8 i 30 sati ujutro.Željko se prvo otuširao, zatim presvukao u profesorovo odijelo jer su bili isti, kao da su blizanci u svemu, od visine, boje kose do madeža na licu. Izišavši zavezao je kosu u rep, i podbacio je pod šešir, te je uz »moj naklon gospon!«, rekao još i da pusti profesora da odspava do kasno popodne a onda, je plativši Hostel i davši bogatu napojnicu od 200 kn, dok ga je portir otpratio do vrata uz klimanje ćelavom glavom i osmijeh.

Da ne bude sumnjiv, pitao ga je kako se zove, a ovaj je uzvratio, trpajući napojnicu s osmjehom u svoj džep: »Fala lepa gospon!Ja sam Boris Amar zvani Fjaka.

Željko je već oko 9 sati ujutro bio u frizera koji mu je skratio frizuru i oblikovao bradu, točno onakvu kakvu je imao prof. Marijan Metzigler, te koji je kao i on imao diplomu dipl. ing. informatike. A radio je u HNB. Hrvatska Narodna Banka. Najpoznatija institucija u državi. Hmmmmm… šećući se u zagrebačkoj špici u podne, sreo je neke nepoznate dame koje su ga pozdravile s »dober dan profesore!« dok je s jednom čak i dogovorio sastanak u HOTELU DUBROVNIK tu večer u 21 sat. Sličila je u pravog ženskog modela već i u kasnim 40-ima.

Sjeo je na ručak i naručio najskuplje morske delicije u »Restoran BALTAZAR« u Novoj Vesi, i dok su raznorazni crtači stripova, karikaturisti i slikari slavili zbog uspjeha najnovijeg crtanog filma u svijetu, on je otvorio pismo, te pregledavao dokumente iz novčanika.

Iz pisma je doznao slijedeće: „Dragi brate Željko! Mi smo braća blizanci, odvojeni po rođenju, a onda su se naši roditelji rastavili. Dok si ti odrastao bar s majkom, mene su dali na usvajanje jednoj Austrijskoj obitelji.Oduvijek sam slutio da sam južnjak i da nikad ne mogu biti Habsburgovac! Iz te pravničke poslovne obitelji iznikao sam ja kao jedini sin. Tek su mi pred smrt otkrili moj pravi identitet i reli mi da imam brata blizanca, te da su me usvojili od Socijalne Skrbi, jer se navodno ni majka ni otac nisu mogli brinuti za nas oboje!Kako radim u VSOA i SOA, te u HNB a etički sam haker, koji je radio i za MUP i MORH te još niz svjetskih tajnih službi, oduvijek sam bio pun novaca. Kad sam doznao tko si ti i što si i gdje si veće je bilo prekasno za tebe, ali shvatio sam da zapravo nije. Ja sam bolestan i umirem, ali znaj, da nas se majka i otac nikad nisu odrekli. Često sam im nosio na Mirogoj, svježe cvijeće na grob, a ti si se pitao tko to nosi?!Znam da se nikad nismo upoznali i da možda nikad ne ćemo. Ali moja intuicija me služila uvijek dobro. Znam da ćeš me naći u smrtnom času. Preodjeni se u mene i vrati se na moj posao u HNB. U prilogu su ti sve ulazne šifre i tajne šifre. Ovdje su pinovi kreditnih kartica, a ovaj iznos u Aktovci je samo za tebe i tvoje potrebe. Putuj, uživaj u životu, kupi stan, jahtu, auta, odijela, idi po restoranima, voli lijepe žene. Ja to nisam imao priliku… živio sam dvostrukim životom, izdan od života, shvativši da imam brata, znao sam da imam bar malu priliku da ti se odužim za sve tvoje patnje.

…tvoj vjerni brat, prof. Marijan Mentzigler (odnosno rođenjem Ante Štula)

P.S. Znam tko ti je namjestio otkaz, te izazvao lažnu aferu: tvoj šefovi Stipe Huraković i Miljenko Mitrović. Stipe je ukrao novac, i optužio tebe, što sam utvrdio hakerskom provjerom podataka u roku od 20 sekundi do 20 minuta, te Miljenko koji ti je oteo ženu, nagovorivši je da si lupež što je laž, samo kako bi je povalio, jer je odavno sanjao da je ima! Ne daj da te to obeshrabri, sad kad znaš tko je – osveti se! Ali mudro. Tako da sami upadnu u zamku. Jer znaš onu našu staru narodnu: »Tko drugome jamu kopa, sam u nju upada!«.Sad kad sam ja ti a ti ja, sjeti me se. Organiziraj svoj sprovod, i gledaj tko će se sve pojaviti. Zamaskiraj se, da te ne prepoznaju, ali dođi i vidi tko se sve smije tebi i tvojoj smrti!“

Željku jako zasuze oči, a konobar odmah skoči, pomislivši da nešto nije u redu s ručkom. Sve je OK., malo mi je pozlilo, ali biti će dobro. Molim još jedan gemišt od Malvazije i za desert palačinke s čokoladom i preljevom od jagoda i malina.

Tad je bacio pogled i na aktovku i blago je otvorivši, da nitko ne vidi, razrogačenih očiju pogledao u milijun i po Eura u aktovki.

Direktori Stipe i Miljenko, spremali su se s obitelji na more u srpnju, a i to u luksuzne ville na otoku Korčuli i istoimenom mjestu, odakle puca izvrstan pogled na poluotok Pelješac.

Željko je već tu bio skoro mjesec dana i fino se zabavljao s lokalnom zečicom iz obližnjeg sela kojoj je vrhunski domet života izrada«ručno modelirane tjestenine« na lovački. Zbog toga su i jeli po skupim restoranima. Stipe i Miljenko iznajmili su m/y LINSDAY, a to je Željko već znao.Od onih novaca kupio je sebi dva nova stana u Zagrebu. Jednog je manjeg rentao, a u drugom većem je živio. Također, osnovao je dvije manje informatičke firme, jedna je bila za Off-shore poslovanje, druga više kao fotokopirnica u samom strogom centru Zagreba. I naravno upriličio je samome sebi tj. svom bratu pod njegovim imenom i sprovod u Zagrebu, dok je gledao one ljige kako mu se i mrtvome smiju. Naravno plakala je samo rodbina, uža, bivša žena izraelka Mirijam i sinovi Mirko i Martin. Bio je hladnokrvan, a tako se nastavio ponašati i na bratovom radnom mjestu u HNB kojeg je zadržao. Čak je i sam bacio cvijet na bratov grob na kojem je pisalo njegovo ime Željko Štula, 1967. -2006., dok je ON sad bio NOVA OSOBA. Profesor Marjan Mentzigler.

Zahvaljujući IZNENADNOM OBRATU SREĆE!!!

Željko je potplatio osoblje na poslu u Zagrebu, tako da njih dva otputuju ranije, a obitelj stigne kasnije. Uz to kako ih je pratio preko GPRS podataka iz firme, te bugova koje im je namjestio, znao je kad dolaze što su i za koliko novca rezervirali unaprijed, pratio im je sve; od laptopa do mobitela. Platio je i skiperu jahte, da ih vozi na izlet za Orebić pa Makarsku, Hvar i Vis, u trenutku kad bi se nad Visom trebamo ukazati oluja i potopiti brod, dok bi skiper trebao pobjeći ranije s plovećeg broda u sigurnu luku Komiže. Brod je nastradao teže, kasnije su ga izvlačili, njih dvojica su poginuli, jer su izgleda bili i ono što Željko ni uz najveću maštu nije očekivao, a obitelji su taman doputovale u Orebić, sjele u kafić gdje je Željko, sada prof. Marjan pio piće čitajući najčitaniju novinu Dalmacije. – Oprostite! – On im se obrati – »Čujem da ste iz Zagreba po naglasku! I ja sam također. Dozvolite mi da se predstavim, ja sam prof. Marjan Mentzigler, informatičar po struci. Došao sam malo odmoriti u Orebić. Možda navratim na Korčulu… Glete, baš čist čitam novine, ne, i ondak vidim veliju da su poginula dva zagrepčana u tragediji kod Visa!«. Lani i Mirijam digne se kosa na glavi. Nemoguće da su to naši Stipe i Miljenko… Ajme Bože!!!!! Jesu to su oni!!!!! I tako briznu u plač obje, a profesor Marjan ostade im na usluzi. Navečer su ipak brodom LOVOR otišli do Korčule da ih bar malo raspoloži, a i da se dogovore kako će i kada ispratiti tijela na vječni počinak. Po povratku u Orebić, nakon što je Lana s djecom otišla leći, Mirijam je bila sama jer su im sinovi, koji su već veliki ostali u Zagrebu.

– Mirijam, evo sad kad smo sami na ovoj terasi uz još par ljudi i dok gledamo u ovaj prekrasan zalazak sunca, mogu li te nešto pitati?

– Može!

– Reci mi koji ti je od te dvojice muž? Nije da me zanima… nego pitam onako.

– Iskreno? Reče Mirijam i pogleda ga duboko iskreno u oči željevši zadržati pogled u dubini njegovih očiju!

– Nijedan.

– Pa zašto onda tuguješ?!

­­- Ja sam izgubila muža, postao je lopov, pa kockar, pa završio na ulici i na kraju umro.

– Ne! Ništa od toga navedenog nije točno! Tvoj muž sam ja, i evo me, tu sam! Živ i zdrav! – reče Željko, i ispriča potanko Mirijam kako se sve dogodilo s njim, poslom i profesorom Marjanom.

-Još me samo jedno zanima? – reče Mirijam uz osmijeh, poljubivši ga u usta. Kako si to sve postigao?

– IZNENADNIM OBRATOM SREĆE, uzvrati joj on, te zajedno odšetaše u zalaz sunca.

Napomena: Sva imena ljudi i događaji su čista fikcija i nemaju nikakve veze sa stvarnim ljudima događajima ili osobama!

Julije Jelaska

Povezani članci

Hrvatsko proljeće

hrvatski-fokus

Slikarsko djelo Ante Kaštelančića

hrvatski-fokus

U kolijevci hrvatstva

HF

Ne boj se hoda  

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...