Get Adobe Flash player

Pruga je oduvijek bila simbol odlaska, nadolazeće promjene ili osjećaja nezaustavljivosti životnih mijena

 
 
Suvremena hrvatska likovna umjetnica, akademska slikarica Ana Gezi rođena je 1980. godine u Bjelovaru. U Zagrebu je na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Eugena Kokota diplomirala 2005. godine. Samostalno izlaže u domovini i inozemstvu. Ostvarila je i značajan opus u karikaturi, angažiranim crtačkim komentarima. Autorica je i nekoliko ciklusa kojima je posvetila najviše vremena, volje i snage i naravno svoje darovitosti.
Najprije valja istaknuti maestralni ciklus posvećen željeznici, prugama i mjestima kroz koje njezin imaginarni ali i stvarni vlak prolazi (Bjelovar, Križevci, Zagreb). Pruga je oduvijek bila simbol odlaska, nadolazeće promjene ili osjećaja nezaustavljivosti životnih mijena, očekivanja čudesnih događaja koji će osvanuti u sutrašnjem danu nakon teška i mukotrpna putovanja sporovoznim vlakom,  kompozicijom koja se ipak kreće, kako tako, nekamo naprijed, negdje dalje, u nepoznato i drugo ali svakako bolje sutra.
Ciklus je realiziran u većim i velikim formatima u klasičnoj tehnici ulja na platnu, na kojima je slikarica vješto i odvažno „prenijela“ otužnu atmosferu, nekako osamljenu s naših kolodvora koje uvijek odaju dojam kako kasne za stvarnim vremenom, no vlakovi i dalje voze i odvoze svoje putnike tamo ili nekamo gdje započinje nova realnost. Ipak, naslućujemo optimizam. Iako mjeren ljekarničkom vagom, on je tu, kretanje, odlazak, donosi  pozitivno, sretnije zbivanje sutrašnjice.
Kasniji ciklus, ali emotivno snažniji, žešći posvećen je navijačima, često bezimenoj skupini koja samo na utakmicima (najčešće nogometnim) postaje jedinstveno organsko tkivo sa svim svojim anonimnim pojedincima koji se pretvaraju u vrlo precizno određeni kotačić velikog i moćnog navijačkog stroja, koji ima svoje navike i nagone, ali i želje, očekivanja. Koloristički snažno i impulsivno na svojim je platnima Ana Gezi je zabilježila svoje misli i razmišljanja o „bakljadi sa sjevera“ ili „juga“, dojmove o sukobima između navijača, kada se često dječja,mladenačka lica suprotstavljaju jedno drugom u ime novostvorenih navijačko stadionskih skupina i poput ratobornih davnih plemena vode kontinuirane ratove iz nedjelje u nedjelju, jedni protiv drugih ali i trećih koji ih pokušavaju nekako spriječiti u tim nakanama.
 
Ovom prigodom valja ne samo spomenuti aktove već i o njima nešto progovoriti.Riječ je dakle o nešto manjem (po broju izvedenih slika) ciklusu aktova, u različitim formatima, u tehnici ulja na platnu. U ovom ciklusu Ana Gezi najbliža je poziciji klasičnog štafelajnog slikara, kada se radi s modelom, nekoliko sat ikontinuirano. U ovom ciklusu autorica je pokazala i svoju prirodnu, nježnu žensku stranu, otmjenu i odmjerenu, s pažljivo nanesenim bojama, s modelima čiji se karakteri lako očitavaju na smirenim licima, s umirenim ili posve gotovo ukočenim tijelima.
Šteta je svakako što slikarica nije izdvojila više vremena za slikanje akta jer njih najčešće slikaju muškarci i to su naravno slike iz muškog, sasvim drugačijeg kuta. Puno su rijeđi aktovi slikarica pa mi se čak oni i čine zanimljivijima. Ovom prigodom valja napisati i nekoliko riječi o skupini ili ciklusu svijetlih kolorističkih slika posvećenih elementima krajobraza ili nekom poznatom detalju u prostoru, čija nenametljiva tišina i posvemašnja uzdržanost lijepo i cjelovito zaokružuju motiv.
 

Miroslav Pelikan

                                Na Ovčari gori svijeća more

 
                                       Ni plača. Ni vriska.
                                       Ni utjehe neba.
                                       Samo crna rupa zaborava...
                                       I riječ prigušena.
                                       Tijela trula.
                                                               A zna se i pamti
                                                               Čija ih je ruka utrnula,
                                                               Čije su ih prikovale žice!
                                       (On, Svevišnji,
                                       Kad nas jednom na svoj sud pozove,
                                       Prepoznat će svakog od nas lice.)
                                       Ni uzdaha. Zvuka.
                                       Kamen Dunav!
                                       I kamena Vuka!                     http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Dan%20sjecanja%20na%20zrtvu%20grada%20Vukovara%2018_11_2010%20(10).JPG
                                       More svijeća gori na Ovčari.
                                       Mrtve oči mole
                                       Da se ljubav vrati,
                                       Da se žitno polje
                                       Zlatnim klasjem zlati,
                                       Da ih smrtne rane
                                       Nikad više ne zabole!
                                       Na Ovčari gori svijeća more        
                                       Zri modra tišina.
                                                                       Iz dubina
                                                                       Mrtve oči
                                                                       O Hrvatskoj zbore. 
       
(Siniši Glavaševiću i svima onima koji su živjeli i ginuli za spas Vukovara - za vječnost Hrvatske!)
 

Malkica Dugeč, 20. 11. 2002.

Ovaj roman podsjeća na pisanje duhovitih i provokativnih pubertetskih parola po zidovima školskog WC-a

 
 
U Dvorima od oraha Miljenko Jergović je temeljito pokazao kako ne treba pisati. Njegovi likovi govore dijalektom koji nije dubrovački, što je vrlo lako mogao lektorirati obični lučki radnik koji vuče kariče i slaže sanduke. Najsmješnije je kada bolničar Tripun (čisto bokeljsko ime, danas rijetko) priča ikavicom Dalmatinske zagore.
https://i.ytimg.com/vi/hH8hsTaXHZE/hqdefault.jpg
Miljenko Jergović
 
Jezik romana je potpuno prekopiran od „Jeseni patrijarha“ G. G. Marqueza, s tim da Dubrovnik ipak nije južnoamerička zabit Macondo, ma koliko ga autor doživljavao kao malograđansku provinciju, što dopuštam kao mogućnost da dijelom jest. Legitimno je u me umjetničke slobode pretjerivati, raditi duhovitu grotesku, fantazirati; ali Dvori su nalični najlošijim momentima Malaparteovima kada je senzacija sama sebi svrha. Jasno je i da ljude 20. stoljeća malo što može šokirati, posebno nakon što je cijeli niz autora od Kafke do Salingera, Bukovskoga i drugih narušio formu i konvenciju znatno prije nego li se naš autor Miljenko rodio.
 
Kada baba od 97 godina razbija sjekirom hrastov ormar, zagađuje fekalijama kuću i izgovara jednako prljave riječi praćene opscenim radnjama tada to doživljavam kao daleku asocijaciju na Dostojevskoga (Raskolnjikov ubija babu), ili još bolje na Engelsa koji se obračunava sa državom, obitelji i privatnim vlasništvom kao i bradati mu kolega Karlo Marx sa njemačkim filistrom. Nažalost ubijanjem babe Jergović je samo stvorio posao za psihoanalitičare; što baba simbolizira? Majku hrabrost? Tradiciju? Instituciju? Povijest? Grad? Žene općenito? Babin kuk?
 
Radnja je jednako neuvjerljiva, npr. kada talentirani liječnik Vlahović (Vlahušić?) dolazi u otužnu provinciju (meni koji poznajem i Bruxelles i Pariz Dubrovnik nije otužan) radi ljubavi prema doktorici Fočić, te iz iste ljubavi daje epski fatalnu dozu sedativa babi koja se pokazuje žilavom kao mitska morska neman iz Spielbergovih „Ralja“ (jer gospođa Fočić se sažalila nad babinom kćerkom, šmrc, EU - etanazija kao autorova plemenitost). Kao da u dvadesetom stoljeću (kad je roman pisan) ne postoji snažna farmacija, kao da je nemoguće hospitalizirati nekoga, kao da portir na ulazu u bolnicu terorizira posjetitelje (glupa fikcija)…
 
Talentiran je i inteligentan Jergović, ali proračunat, samodopadan, prazan pozer. Dvori od oraha podsjećaju na pisanje duhovitih i provokativnih pubertetskih parola po zidovima školskog WC-a. Ovu vrstu književnosti treba promatrati u širem kontekstu, u kontekstu tzv. regiona. Ante Tomić koji uspijeva biti dobar u malom (novinarskom) formatu, ali čija djela su obična pitka bevanda, ma koliko on želio (npr. „Što je muškarac bez brkova“) poput Kundere ležerno rugati se Zagori i zavičajnim svećenicima i časnicima. Ali Tomić nije Hašek ni Kundera,a  nije uspio ni u predvečerje Domovinskoga rata postati časnik JNA.
 
Budimo iskreni, mi zaista živimo u vremenima kada Bandić, Jambo, Kerum i Vlahušić vladaju na demagoško karnevalski način koji je Ranko Marinković odlično „prepisao“ od Sicilijanca Giovannija Verge, a što je Brešan u „Hamletu u Mrduši Donjoj“ sjajno goyinski (slikar Francisco José deGoya) prikazao. Napustiti rodno Sarajevo u dramatičnim okolnostima te biti intelektualac u malenoj Crnoj Gori je kaštig i patnja koja opravdava talentiranoga pisca Andreja Nikolaidisa u njegovoj vješto prikrivanoj mizantropiji i povremenoj (literarnoj, naravno) krvoločnosti. Nikolaidis je kvalitetan književnik, ali sa dozom crnila koja premašuje čak i Vukašina Perovića (oca Slavka Perovića, nekadašnjeg protivnika rata i vođe nacionalne crnogorske opcije). Njegova naivnost se ogleda u vrijeme demonstracija u BiH koje je shvatio kao spontani i antibirokratski pokret naroda, što revolucije i neredi u osnovi vrlo rijetko jesu.
 
Ovi autori zapravo ne spadaju među arhitekte smrti, ali njihova tendencija svakako nije kršćanska. U doba socijalizma (vrlo kvalitetno i provokativno!) osim spomenutoga Brešana djelovao je Krsto Papić („Lisice“, „Izbavitelj“), Petar Šegedin, Ivo Dulčić, Veselko Tenžera (uz Kranjčevića, Matoša i Šimića najbistriji naš kritik), zagrebački  Makedonac Johan Branimir Štulić, Ivo Slamnig, Joža Horvat (Ciguli Miguli), oprezni Fadil Hadžić, neoprezni Mirko Vidović i Vlado Gotovac, Milan Milišić i dr. Daleko provokativniji pod socijalističkim režimom bili su Rusi Iljf i Petrov, te Bulgakov, Solženjicin, Mađar Bela Hamvas (Genijalna „Filozofija vina“), Čeh Milan Kundera, srbijanski pisac Danilo Kiš itd.
 
Velika književnost postavlja jednostavna temeljna pitanja i daje duboke odgovore. Dostojevski u Zločinu i kazni i Braći Karamazovima vodi stvar poput uzornoga katehete, Tolstoj u Ani Karenjinoj daje sociološki prikaz jedne elite isprazne i potrošene koja živi lažni život na lažnim vrijednostima, te fresku ruskog društva u Ratu i miru. Naši pak autori (s izuzetkom Miroslava Gavrana koji je svjetski fenomen i decentan čovjek za razliku od samoproglašenih veličina, malih Napoleona) u doba raspada liberalne ideologije (epohalnog raspada) se ponašaju kao suvremenici raspada Rimskog Carstva; niti shvaćaju kako i zašto je nastalo i raslo, niti im je jasno zašto se urušava. Imam dojam da ljudi i društvo nih ne zanimaju, poput lika Gobčeve pjesme oni vole i vide samo sebe, svog jedinog sebe. Nedostaje tu intelektualno poštenje velikoga Alberta Camusa!
 

Teo Trostmann

S Ivom Sanaderom Stamać je 1992. izdao antologijsku ratnu liriku pod nazivom U ovom strašnom času

 
 
U Zagrebu je 30. studenog u 78. godini života umro akademik Ante Stamać, hrvatski pjesnik, teoretičar književnosti, esejist i prevoditelj, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
http://www.enciklopedija.hr/Ilustracije/HE10_0731.jpg
„Smrt akademika Ante Stamaća velik je gubitak za Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, kao i za hrvatsku književnost i hrvatsku kulturu. Svestrano obrazovan, bio je jedan od naših zadnjih polihistora. Resila ga je vrhunska erudicija i intelektualna znatiženja. Bio je jedan od najdarovitijih i najobrazovanijih pisaca generacije Razlogovaca, a kao poliglot značajan prevoditelj djela Nietzschea, Goethea, Rilkea i Joycea, vrhunski teoretičar književnosti, antologičar i sveučilišni profesor. Svojim radom skladno je spajao znanost i umjetnost. Hrvatska akademija trajno će čuvati uspomenu na svog istaknutog člana akademika Antu Stamaća“, izjavio je predsjednik HAZU-a akademik Zvonko Kusić.
 
Rođen je 9. listopada 1939. na otoku Molatu, u obitelji gimnazijskih profesora filologa. Djetinjstvo je proveo u Dubrovniku, Križevcima, Daruvaru, Molatu i Zadru. Gimnaziju i srednju glazbenu školu polazio je u Zadru i Zagrebu, gdje je 1959. maturirao. Diplomirao je komparativnu književnost i engleski jezik 1963. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, magistrirao 1970. komparatističkom radnjom o Tinu Ujeviću, te doktorirao 1978. disertacijom o teoriji metafore. Između 1963. i 1969. studirao je muzikologiju i povijest umjetnosti u Ljubljani, te filozofiju i germanistiku u Beču. Nakon diplomiranja bio je zaposlen kao violinist u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta, potom kao glazbeni urednik Muzičkog salona Studentskog centra, kojemu je i utemeljitelj.
 
Godine 1971. izabran je za znanstvenog asistenta na Katedri za teoriju književnosti u Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Od 1978. je docent, pa izvanredni profesor i voditelj iste Katedre, naslijedivši Juru Kaštelana. Za redovnog sveučilišnog profesora bio je izabran 1989. Kao znanstveni savjetnik i profesor u trajnom zvanju umirovljen je 2004. Za redovitog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 2002., a od 2010. do 2014. bio je tajnik Razreda za književnost HAZU.
 
Godine 1969. je stipendist Herderove zaklade u Beču (na prijedlog Marijana Matkovića), te znamenite Humboldtove zaklade 1977./78. u tadašnjem Zapadnom Berlinu i Göttingenu. Mentori su mu bili znameniti njemački pjesnik i teoretik književnosti Walter Höllerer te slavist i komparatist Reinhard Lauer, danas dopisni član HAZU. Akademik Stamać bio je 1989. i 1990. gostujući profesor na Sveučilištu u Oldenburgu. Održao je niz predavanja na sveučilištima njemačkoga govornog područja, a kao sveučilišni i književni predavač gostovao je u brojnim drugim zemljama, uključno i SAD.
 
U dva je navrata (1981.–1984., te 1991.–1992.) Stamać bio predsjednik Hrvatskoga filološkog društva, a od 1995. do 1999. predsjednik Društva hrvatskih književnika. Bio je i potpredsjednik Matice hrvatske. Od 2010. do 2014. bio je tajnik Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Uređivao je časopise Razlog (1966.–1968.), Telegram (1968.–1971.), Umjetnost riječi (od 1981. do nedavno), Croatica (od 1989. do obustavljanja časopisa 2001 i Republika. S Milanom Mirićem sudjelovao je u radu na znamenitoj Biblioteci Razlog, a priredio je i djela nekih od suvremenih hrvatskih pisaca (Š. Vučetić, J. Kaštelan, 1. Kušan, M. Krleža, 1. Bunić Vučić, D. Tadijanović, Tin Ujević, 1. Kozarčanin, S. Mihalić i dr.). Bio je voditelj uredništva edicije Stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske.
Objavio je zbirke pjesama Rasap (1962), Sa svijetom jedno (1965.), Smjer (1968.), Doba prisjećanja (1968.), Dešifriranje Vage (1972.), Odronske poredbe (1982.), Žalostinke (1991.), Crne rupe, mračni soneti (1995.), Izabrane pjesme (1997.), Zvonki moteti (2004.), Molat (s T. M. Bilosnićem, 2006), Vrijeme, vrijeme (2007) i Your and My Signs (2008.).
 
Autor je knjiga eseja Ogledi (1980.), Književni život (1993.), Na prijelazu (1996.), Vrijednosti, pogledi i ogledi (1998.), Moje motrište (2006.), Predgovori/pogovori (2013.), kao i više skupnih knjiga. Važniji književni prijevodi akademika Stamaća su djela Rainera Marije Rilkea, Gottfrieda Benna, Günthera Grassa (sve zajedno s Trudom Stamać), Bertolta Brechta (15 drama), Huga von Hofmannsthala (Svatković), Jamesa Joycea (Prognanici, Komorna glazba), Johna Webstera (Vojvotkinja Malfeška), Beaumont &: Fletcher (Vitez gorućeg tučka) i Johanna Wolfganga von Goethea (Faust, I.. i II. dio). S Ivom Sanader Stamać je 1992. izdao antologijsku ratnu liriku pod nazivom U ovom strašnom času. Zbirka je proširena 1994. od 65 hrvatskih pjesnika, a 1995. dobila je prestižnu Ininu nagradu za promicanje hrvatske kulture u svijetu.
 

Marijan Lipovac

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Četvrtak, 17/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 876 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević