Get Adobe Flash player

Elementi geometrijskog u slikama Anđela Jurline

 
 
Pred novim slikarskim ostvarenjima Anđela Jurline, zastajem. Pred enigmom slike. Kao što je nastajala dadaistička poezija od slučajno izabranih riječi. Od predvidivosti, do nepredvidivoga izraza, tako i njegove slike imaju elemente poznatoga ali su u suodnosu, nude različite interpretacije. Elementi geometrijskog u boji zastave...
Svjesno razbija jasnoću koju promatrač misaonošću spaja u novu cjelinu. Kockice, krugovi, note, crte, razdjelnice… neuredno pokidana obilježja, simboli i odrazi… Slikarske zamke za podsvijest. Ješka analize. Ješka analitičkome oku. Ne odustaješ tražeći svoj odgovor na postavljenu slikarsku enigmu.
 

Nikola Šimić Tonin i Žaklina Kutija

Izložba Lie Perjovschi u Galeriji Kula

 
 
Suvremene umjetničke prakse danas se počesto hvataju u koštac s dokumentarističkim procesima i akumulacijama znanja. Taj proces moguće je pratiti već od sedamdesetih godina naovamo. Tada umjetnici počinju adoptirati 'arhiv' kao medij vlastita likovnog izraza. Jedna od istaknutijih rumunjskih umjetnica koja se bavi sličnim problematikama od osamdesetih godina do danas je i Lia Perjovschi. Već će kritičar i povjesničar umjetnosti Terry Smith u svojoj seminalnoj knjizi Contemporary Art (Laurence King Publishing, London, 2011.), u kojoj daje pregled svjetske suvremene umjetnosti, istaknuti vidnu poziciju Lie Perjovschi u orbiti suvremenog umjetničkog iskaza i to kroz njezine projekte kao što su Contemporary Art Archive/Center for Art Analysis (CAA) i Knowledge Museum.
http://www.christinekoeniggalerie.com/tl_files/artists/lia%20perjovschi/090%20lia%20perjovschi.jpg
Contemporary Art Archice/Center for Art Analysis zapravo je muzej suvremene umjetnosti u 'fileovima' i fokusira se na umjetnost i njezinu, kontekstualnost teoriju umjetnosti i praksu, (znanja) kulturalne studije i kritičku teoriju. Riječ je o obimnoj međunarodnoj bazi podataka, svojevrsnoj 'kapsuli' znanja. CAA predstavlja okvir odnosno platformu za ideje, dijalog, komunikaciju koji se fokusiraju na kurentne debate kako u polju umjetničkog djelovanja tako i u novim kulturalnim teorijama. Diskurzivna je baza za propitivanje društvene i političke relevantnosti umjetnosti, njezine autonomije i njezinih promjena.
 
„Ovaj je projekt pod različitim imenima i na različitim mjestima aktivan još od 1985. godine. To i jest jedna od glavnih osobina 'arhiva' ovog tipa – neprestana migracija i nestalnost mjesta. Tako se CAA najprije odvijao u domu Lie i Dana Perjovschi u gradu Oradei, potom kao eksperimentalni atelijer pri Umjetničkoj akademiji u Bukureštu, u umjetničkom atelijeru Lie i Dana Perjovschi u Bukureštu, ali i u različitim drugim rumunjskim i svjetskim institucijama, muzejima, galerijama, neprofitnim organizacijama imass-medijima. CAA se trenutno na vrlo eksperimentalan način bavi propitivanjem smisla, istraživanjem skrivenih i izgubljenih ideja, analizom relevantnih djela i promocijom ekscesnih autora; u fokusu mu je i očuvanje nemirnih kritičkih stavova u kontekstu prevladavajuće kulture konzumerizma i intelektualne stagnacije. S druge strane, Knowledge Museum je projekt u kojem Lia Perjovschi reciklira sve svoje ostale projekte. Pokrenut je 1999. godine i aktivan je do danas. Unutar ovog projekta Lia se postavlja kao svojevrsni 'arhitekt' te na stolu, zidu ili u prostoru galerije predstavlja modele znanja koristeći različite knjige, članke, Internet ali i objekte koje je sakupila iz različitih muzejskih dućana po svijetu. Pritom koristi i dijagrame iz vlastitih interdisciplinarnih istraživanja. Primarna joj je edukacijska svrha. Knowledge Museum obuhvaća sedam odjela: Zemlju, Tijelo, Umjetnost, Kulturu, Znanje, Znanost i Univerzum. Kako potvrđuje Lia Perjovschi nije riječ o ultimativnom Muzeju (The Museum), ali projekt može poslužiti kao njegova temeljna startna pozicija. Može se shvatiti kao umjetničin odgovor na pitanje: Što možemo učiniti (kako bismo poboljšali promjenu)? Prema njezinu tumačenju znanje je opstanak i transformacija 'objekta' u 'subjekt' povijesti.“ (Dalibor Prančević)
 
Kratki životopis: Lia Perjovschi je rođena 1961. godine u Sibiu, Rumunjska. Studirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Bukureštu od 1987. do 1993. Lia je prepoznata kao jedna od vodećih performans umjetnika u Rumunjskoj. Od 1990. se postupno sve više fokusira na konceptualne projekte poput Timelines, Mind Maps (Diagrams) (od 1999.) i Knowledge Museum (temeljen na interdisciplinarnom istraživačkom projektu od 1999.), slijede povijesni, intelektualni projekti i ideje, te kolekcije poput Globe Collection (od 1990.) komentirajući medije i konzumerizam.
Lia je osnivač i koordinator CAA /CAA (Contemporary Art Archive and Center for Art Analysis), projekt koji je još u procesu ( pod različitim nazivima od 1985.).
 

Nives Matijević

Propitkivanje o smislenosti svoje životne misije 
 

 
U srijedu 22. ožujka 2017. u Gradskoj knjižnici Juraj Šižgorić u Šibeniku predstavljene su tri pjesničke zbirke Ljiljane Dobre, žirjanske nevjeste, rođene u Novom Sadu: Bol vetra (Vlastita naklada, 2009.), Sjaj svica: haiku (Hrvatsko književno društvo, 2010.) i Sunčev spomenar (AM graphic, 2016.). Knjige su predstavili Nikola Šimić Tonin, književnik, i Jere Bilan, a kroz program je vodio prof. i novinar Ivo Mikuličin.
http://www.tvorac-grada.com/image/bolvetra.jpg
Uistinu život piše romane, u životu pjesnika Ivana Dobre Žirjanina i Ljiljane Dobre iz Novoga Sada, rođene Obradović, napisan je jedan ljubavni, život-roman, koji se ispisuje i dalje, i živi. Kada pred sobom imate umjetničku osobnost, kakva je i jest Ljiljana Dobra, ne znate od kud početi. Široka je umjetnička lepeza koja se nudi, poezija u svim njenim oblicima, umjetnička fotografija…
 
Biti ženom umjetnicom, pjesnikinjom, umjetničkom fotografkinjom, na bilo kojem dijelu meridijana i paralela, pa i  u Hrvatskoj, u bilo koje doba, pa i ovo, materijalistički iznureno do krajnjih siga moralne erozije, znači sigurno se opredijeliti za bol, zanos, trajni nemir, i (ne)razumijevanje. Ljiljana Dobra, iz dana u dan propituje se o smislenosti svoje životne misije, na životnome šahovskom polju - na razmeđu igranja životom i života koji je - više od igre. Biva putokaz i most koji povezuje. Od organizirane strofičnosti i vezanog stiha preko paučinaste haiku-vizije, gdje se zamjećuje umijeće fotografskoga zapažanja detalja u najkraćem poetskom obliku, Ljiljana znalački brodi do dominacije slobodnog stiha, kako tekstualno opsežnih pjesama tako i epitafno kraćih lirskih izričaja, poigravajući se znalački pjesničkim umijećem.
 
Proročki i ni malo slučajno, u svojoj Završnoj pjesmi, ispovjedno i ogoljeno Ljiljana priznaje, opijena životom i okovana pisanjem, da je - ničija, samonikla i svoja. Baš kao i samonikli cvijet! Ako ga itko i pokuša silom iščupati, ponovno će niknuti u poetskoj Arkadiji kojoj nema kraja, kako to s pravom zamjećuje mr. sc. Tatjana Stupin-Lukasević.
 

Nikola Šimić Tonin

Većina kroatista suglasna: Hrvatski jezik zaštititi hrvatskim zakonom!

 
 
Katkad je Božićnim Ustavom, 1990., trasiran put Hrvatske u suverenu i samostalnu državu i u tome temeljnom konstitutivnom državnom dokumentu, u Temeljnim odredbama, utvrđeno kako su u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo, malo je učinjeno u normativnome uređenju hrvatskoga jezika. Bilo je pokušaja i od strane političkih stranaka i od hrvatskih kulturnih ustanova, ali sve je ostalo na pokušaju ili nedostatku dovoljne odlučnosti da se napravi i taj iskorak. Vješto nametnute igre i svađe oko pravopisa odvukle su pozornost od glavnih problema. Jer ma kako bio dotjeran hrvatski pravopis, razvidan je izostanak jezične politike.
http://www.hkv.hr/images/stories/Duba_slike/deklaracija-o-poloaju-hrva.jpg
Država mora imati na raspolaganju jasne propise kako bi unaprjeđivala odnose i branila se od raznih stihija. Strano nazivlje prepravilo je sva područja života, a ponajviše se uvuklo u obrazovni sustav, pa je izreka – vre i svoj jezik zabit Horvati – što ju je napisao Pavao Štoos prije više od 180 godina, ponovno postala aktualna. U vremenu punome ideoloških podjela i prevladanih naboja, jedan brod, Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, za čijim je kormilom bilo veliko i časno ime hrvatske lingvistike, ak. Radoslava Katičića, herostratski je potopljen bez razloga i objašnjenja. To su učinili kako bi mogli do kraja slomiti tendencije i ugasiti žeravicu koju je ostavila za sobom Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967.unaprjeđivala odnose i branila se od raznih stihija. Strano nazivlje prepravilo je sva područja života, a ponajviše se uvuklo u obrazovni sustav, pa je izreka – vre i svoj jezik zabit Horvati – što ju je napisao Pavao Štoos prije više od 180 godina, ponovno postala aktualna. U vremenu punome ideoloških podjela i prevladanih naboja, jedan brod, Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, za čijim je kormilom bilo veliko i časno ime hrvatske lingvistike, ak. Radoslava Katičića, herostratski je potopljen bez razloga i objašnjenja. To su učinili kako bi mogli do kraja slomiti tendencije i ugasiti žeravicu koju je ostavila za sobom Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967., kad je kao proljeće, unatoč svim povremenim mrazevima, navijestila novo godišnje doba, slobodu hrvatskome narodu. U toj slobodi bilo je lutanja, nesnalaženja, teških trenutaka, ali su ciljevi ostali jasni. Jer što bi bilo od Hrvatske da nakon donošenja Deklaracije o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, državna arhitektura nije dalje izgrađivana, usput popravljana. Sve bi ostalo neuspio pokušaj, dobar za sjećanje, ali ništa više od toga. Zbog toga je potrebno otpuhnuti pepelom zapretenu žeravicu kako bi dobila zraka i proplamsala, sukladno dobrim europskim običajima.
 
U tome smislu treba gledati na tekst Deklaracija o hrvatskome jeziku: otvoreno pismo hrvatskoj javnosti koju je početkom ožujka, a u povodu 50. godišnjice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, pokrenulo uredništvo časopisa Jezik, predloživši ponovnu uspostavu Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika te pravnu zaštitu hrvatskoga jezika, posebnim zakonom, kao u većini europskih zemalja. Inicijativa uredništva nije svugdje glatko prihvaćena. Neki, kao primjerice, Razred za književnost HAZU-a, jednodušno su je prihvatili, a u ime Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje njegov ravnatelj Željko Jozić odbio.
 
Ni Deklaracija o nazivu jezika prije 50 godina nije bila jednoglasno prihvaćena. Razlika je bila u tome što su kulturne i znanstvene ustanove bile jednoglasno na strani Deklaracije, a jednopartijska politika protiv jer je predosjećala koje će tektonske promjene izazvati. Prije pet desetljeća uslijedili su divljački progoni potpisnika Deklaracije, uslijedio je medijski linč, lavež, režanje. Nadamo se da unatoč prijeporima bar toga ne će biti nakon pustih desetljeća iako su načini obračuna postali sofisticiraniji i ništa manje stresni. Hrvatski tjednik zamolio je više domaćih i stranih kroatista da nam kažu svoja stajališta o inicijativi uredništva Jezika. Za mišljenje smo molili i ministra znanosti i obrazovanja prof. dr. sc. Pavu Barišića, koji je vrlo brzo poslao svoj kratak, ali jasan odgovor.
 
Pavo Barišić: Bio bih sretan i želio bih pridonijeti pravnome uređenju položaja i uporabe hrvatskoga jezika
 
U svezi s inicijativom uredništva Jezika, a glede ponovne uspostave Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika te pravnoga reguliranja tog jezika, upitali smo ministra znanosti i obrazovanja prof. dr. sc. Pavu Barišića kani li u mandatu ponovno uspostaviti Vijeće za normu te pokrenuti pravno reguliranje hrvatskoga jezika. Odgovore donosimo u cijelosti:
Iznimno cijenim rad i postignuća Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. Želio bih rado obnoviti njegov rad. Smatram da je ukidanjem toga Vijeća učinjena znatna i nepopravljiva šteta u standardizaciji hrvatskoga jezika. Već sam na početku svojega ministarskog mandata započeo savjetovanje u tome smjeru. Bio bih, naravno, sretan i želio bih pridonijeti pravnome uređenju položaja i uporabe hrvatskoga jezika.
 
August Kovačec: Poput većine civiliziranih zemalja, i Hrvatska treba donijeti Zakon o uporabi hrvatskoga jezika
 
Jezik javne i službene uporabe (standardni jezik i književni jezik) neke zemlje služi, među ostalim, kao sredstvo komunikacije među osobama i skupinama koje, inače, u neslužbenoj i privatnoj komunikaciji govore različitim mjesnim i regionalnim jezičnim oblicima (kao npr. govorom Komiže, Bednje, Skrada, Labina ili nekoga mjesta u istočnoj Slavoniji), a koji nisu bez znatnijih poteškoća međusobno razumljivi. Ovisno o različitim okolnostima, korisnici zajedničkoga jezika u taj nadregionalni i međuregionalni jezični tip unose mjesne značajke, elemente i strukture, svatko na svoj način, pa po naravi stvari zajednički jezik mora imati eksplicitno oblikovane norme koje se, najčešće, ovako ili onako, dogovaraju (ili pak nameću). Te su norme nužne za podučavanje i učenje zajedničkoga jezika u školama, nužne su za sigurnu javnu i službenu komunikaciju.
 
Osobito je važna norma u stvaranju različitih strukovnih terminologija (pravna, medicinska, tehnička, filozofska,...), koje se neprestano moraju obnavljati i popunjavati novim terminima. Ako ne postoji institucija koja je sposobna svojim autoritetom „nametnuti“ normu, onda se obično imenuju ili, pak, sastavljaju tijela koja, sučeljavanjem različitih mogućnosti i argumenata, dogovaraju norme. Zbog toga bi za čuvanje, njegovanje i nužnu dogradnju norme hrvatskoga jezika bilo potrebno ponovno imenovanje Vijeća za normu hrvatskoga jezika, sastavljenoga od predstavnika struke i korisnika jezika, pa ono po definiciji mora biti vijeće neistomišljenika. Ako se čitaju natpisi po zagrebačkim ulicama (na engleskome i drugim jezicima), bez prijevoda na hrvatski, ne ćemo moći odrediti u kojemu se gradu i u kojoj zemlji nalazimo. Slično je s jezikom nekih reklama pa i jezikom nekih (zabavnih) emisija. Zato je potrebno, poput većine civiliziranih zemalja, donijeti Zakon o uporabi hrvatskoga jezika (kao službenoga jezika Republike Hrvatske) u javnoj i službenoj komunikaciji (a to već ionako postoji za jezike manjina). Bez obzira na to što se, kolokvijalno, kao svrha zakona obično navode kazne i globe (ovdje „globe“ za napisano ili za izgovoreno) i bez obzira na to što se u Hrvatskoj i najbolji zakoni nerijetko ili ne provode ili se provode selektivno, takav je zakon Hrvatskoj nužan. Uostalom, imaju ga gotovo sve zemlje u našemu susjedstvu (Slovenija, Srbija, Madžarska, Slovačka, Češka, Italija,..). U većini se zemalja donose cjeloviti zakoni o uporabi jezika, u drugima pak (kao u Češkoj) u svim zakonima gdje tomu ima svrhe i smisla, dodaje se i članak koji govori o uporabi jezika.
 
Ranko Matasović: Iz načelnih razloga ne podržavam donošenje Zakona o jeziku
 
Deklaraciju o hrvatskome jeziku podržavam samo u onome dijelu u kojemu se poziva na ponovnu uspostavu Vijeća za normu jer smatram da se kroz takvu instituciju mogu najbolje riješiti još malobrojna otvorena pitanja standardizacije hrvatskoga jezika. Način na koji je to Vijeće djelovalo pod vodstvom akademika Katičića trebao bi biti uzor kako postupati u pitanjima norme hrvatskoga jezika.
S druge strane, ne smatram da je hrvatski jezik na bilo koji način ugrožen, a zbog djelatnosti šačice marginalaca koji zastupaju uglavnom terminološki povratak na "srpskohrvatski" ne treba uzbunjivati javnost, niti toj skupini treba posvećivati nezasluženu pozornost u medijima.
 
Također, iz sasvim načelnih razloga ne podržavam donošenje Zakona o jeziku, pogotovu ako nije unaprijed eksplicitno rečeno što bi taj zakon sadržavao i kako bi se provodio (ne želim dati "bjanko ček" takvu zakonu). Po mome dubokom uvjerenju, hrvatsko je društvo preregulirano brojnim nepotrebnim i površno pisanim zakonima te mu je potrebna zakonska deregulacija, a ne donošenje novih zakona. Osim toga, smatram da je uporaba jezika i u javnosti i u privatnosti stvar slobode pojedinca, a ne nešto što bi trebalo propisivati zakonom. Na kulturu uporabe hrvatskoga standardnog jezika treba djelovati kroz obrazovni, a ne kroz zakonodavni sustav.
 
Leopold Auburger: Jezikova deklaracija mora biti povijesno DA održavanju i razvitku hrvatskoga jezika
 
Potpisao sam Jezikovo jezično-političko otvoreno pismo (Deklaracija o hrvatskom jeziku: otvoreno pismo hrvatskoj javnosti) jer svakako podržavam zahtjev za ponovnom uspostavom Vijeća za normu hrvatskoga jezika, naravno pod uvjetom da opet bude sastavljeno od provjerenih i vjerodostojnih jezikoslovnih kroatista. Istodobno, suglasan sam glede ozakonjenja zaštite hrvatskoga jezika kao zasebnoga cjelovitog jezika jer je po supstanciji i strukturi samostalan jezik i nikako nije tek varijabilna konfiguracija jezičnih obilježja neke umjetne serbokroatističke jezične konstrukcije ili u najgoromu slučaju jednoga velikosrpskog jezika.
 
Temeljna odredba Ustava Republike Hrvatske u čl. 12. glede službenoga i javnoga statusa hrvatskog jezika, naime da su u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo, mora se u javnoj jezičnoj praksi dosljedno ostvarivati. To općenito znači da hrvatski jezik, a posebice svehrvatski književni jezik, njegovo vlastito ime, koje je ujedno i vlastito ime hrvatskoga naroda kao zajedničkoga subjekta cjelokupnoga hrvatskog jezika te stručna kroatistička kultura hrvatskoga jezika aktivno i učinkovito moraju biti branjeni kao opće dobro. To je prvorazredan zadatak svake Vlade Republike Hrvatske.
 
O Deklaraciji sam iz 1967. godine u svojoj knjizi o hrvatskome jeziku i serbokroatizmu napisao: "Poruka Deklaracije bila je jednostavna i jasna te dostojanstvena, a prije svega bila je opravdana kao opomena: posrbljujućemu othrvaćivanju hrvatskoga jezika i jezičnoj eksproprijaciji Hrvata mora se stati na kraj, a ravnopravnost hrvatskoga jezika u odnosu na srpski mora biti nedvojbeno osigurana ustavnim određenjem kao i provedena u javnoj praksi: ..." (Auburger, Leopold: Hrvatski jezik i serbokroatizam. Rijeka, 2009., str. 184.). U sljedećem sam tekstu naveo Babićevo tumačenje značenja Deklaracije: "Deklaracijom su hrvatski filolozi i književnici rekli odlučni NE! Najprije sebi samima da se unitarističkim putem ne smije dalje nastaviti, da taj put jednom zauvijek treba prekinuti, zatim su jasno rekli cijelomu hrvatskom narodu kako je taj put za nas poguban, a onda su rekli NE Komunističkoj partiji SRH i SFRJ, konačno i svim Srbima. Bilo je to zaista povijesno NE, kamen međaš i u hrvatskoj politici općenito, a u hrvatskoj jezičnoj politici posebno." (Babić, Stjepan: Deklaracija - međaš dvaju razdoblja, u: Jezik, god. 44., sv. 3., str. 80. – 85., Zagreb, 1997).
 
Dakle, prva je Deklaracija u uvjetima tzv. Novosadskoga dogovora morala biti povijesno NE! serbokroatizmu. Nova Deklaracija u uvjetima Ustava Republike Hrvatske mora biti pak povijesno DA! održavanju i razvitku hrvatskoga jezika.
 
Što se tiče pojedinosti ozakonjenja statusa i zaštite hrvatskoga jezika kao službenoga i u javnoj uporabi te reguliranja propisa za pojedinačna jezična područja, kao na primjer pravopisa i stručnoga odnosno službenoga nazivlja, hrvatska je kroatistika u tradiciji kulture hrvatskoga književnog jezika predložila već mnogo primjerenih rješenja, primjerice, u časopisima Jezik (Hrvatsko filološko društvo) i Filologija (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti: Razred za filološke znanosti). Glede jezičnopolitičkih pitanja treba kao nedavne publikacije svakako spomenuti odlični pregled o međunarodnom jezičnom zakonodavstvu Marija Grčevića "Trebamo li hrvatski jezični zakon"(Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća; 1.10.2015) i pregledni članak Siegfrieda Gehrmanna i Ivane Rončević "Pojednojezičenje znanosti kao hegemonijalni projekt: Europske perspektive i anglofone stvarnosti" (Filologija, knj. 65., Zagreb 2015., str. 13.-44.)
Utjelovljenje takvih filoloških dostignuća kroatistike u jezičnoj praksi te jezičnome životu, razumije se, zavisi u znatnoj mjeri od čimbenika kulturne, obrazovne, znanstvene i općenito društvene politike i volje. I na tome polju treba uspješno raditi.
 
Artur Bagdasarov: Skrb države i društva u provedbi jezične politike mora biti stalna i stabilna
 
Mogu samo ponoviti ono što sam u javnosti više puta dosad rekao. Po mojemu mišljenju, u uvjetima globalizacije i ulaskom u EU-u, Hrvatskoj će biti potrebno državno vijeće za hrvatski jezik pri hrvatskoj Vladi, ili obnova ukinutoga Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika pri resornome ministarstvu. U sklopu toga vijeća mogao bi biti razrađen ili dorađen (postoje nacrti zakona o javnoj upotrebi hrvatskoga jezika - Hrvatskih laburista, Matice hrvatske), a u Hrvatskom saboru prihvaćen zakon o službenome (hrvatskom) jeziku. Za postojanje normiranoga jezika nije dovoljno imati gramatike, rječnike i pravopise, potrebna je i promišljena državna jezična politika, zaštita i regulativa, dakle vijeće za hrvatski jezik kao regulatorno središte ili tijelo pri Vladi i jezični zakon. Jezik, kultura, povijest, duhovne vrjednote i nacionalna tradicije alfa i omega su razvitka društva. Temelj jedinstva hrvatske države svakako je jezik, upravo hrvatski, a ne bilo koji drugi. On oblikuje opće građansko, kulturno i obrazovno područje. I služiti se njime treba svatko u Hrvatskoj. Hrvatskomu jeziku valja posvećivati što više pozornosti i voditi skrb o njemu na svim razinama njegove pojavnosti, od škole do državnih ustanova, jer standardni jezik nije zrak koji postoji sam po sebi, njega stalno moramo svjesno njegovati, pomnjivo proučavati, brižno čuvati i razvijati. Skrb države i društva u provedbi jezične politike mora biti stalna i stabilna.
 
Marija Turk: Zakon o jeziku dobro bi došao Hrvatskoj
 
Podržavam inicijativu Uredništva časopisa Jezika o ponovnoj uspostavi Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika te pravnoj zaštiti toga jezika. Većina europskih država ima zakon o jeziku, koji se razlikuju od jedne države do druge s obzirom na sociolingvističke prilike u tim državama. Dobro osmišljeni zakon dobro bi došao Hrvatskoj. Naglašavam: dobro osmišljeni.
 
Prof. dr. sc. Mislav Ježić o potrebi donošenja zakona o jeziku
 
Časopis Jezik pokrenuo je inicijativu da danas, nakon 50 godina, ustanove sljednice onih koje su 1967. potpisale Deklaraciju tim povodom ponovno izraze svoju zauzetost za hrvatski jezik te predlože da se radi skrbi za nj obnovi Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika i da se poradi na zakonu o zaštiti hrvatskoga jezika u javnoj uporabi u Republici Hrvatskoj. Ta je inicijativa posve u skladu s misijom koju taj časopis požrtvovno ostvaruje već gotovo 65 godina. U vezi s time posebno bih naglasio da je većina europskih jezika, kao i JezikPosebno bih naglasio da je većina europskih jezika, kao i jezici naših susjeda (slovenski, srpski, mađarski), upravo tako normativno i pravno zaštićena pa hrvatski ne bi bio izuzetak da se tako zaštiti, nego je izuzetak dok se jedino njemu takva skrb na službenoj razini ne posvećuje.jezici naših susjeda (slovenski, srpski, mađarski), upravo tako normativno i pravno zaštićena pa hrvatski ne bi bio izuzetak da se tako zaštiti, nego je izuzetak dok se jedino njemu takva skrb na službenoj razini ne posvećuje. Ili ju, kada se dijelom ostvari, neki ministar poput Željka Jovanovića, bez obrazloženja ukine. Bez zakonske zaštite jezika u javnoj uporabi, stavak Ustava po kojem je hrvatski u Republici Hrvatskoj službeni jezik ostaje slovo bez daljega sredstva pravne primjene.
 
Nama ne treba zakon o jeziku koji bi propisivao kakav hrvatski jezik treba biti jer nije dobro da se vlast upleće u narav jezika niti se ikada zakonom može prirodno ni stručno zamijeniti potreban obuhvatan i istančan rad na razvoju standardnoga jezika koji moraju povesti književnici, znanstvenici, osobito jezikoslovci, i svi obrazovani govornici koji se skrbe o skladnoj usustavljenosti i potrebnome bogatstvu jezika, a osobito, kao i u drugim kulturnim i razvijenim zemljama, ustanove poput Akademije, sveučilišta, znanstvenih instituta, Leksikografskoga zavoda, društva književnika, društava prevoditelja i drugih. Dobro je da ih u radu savjetuje i povezuje, kako je to uređeno u nizu europskih zemalja, i neko koordinacijsko tijelo poput Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika.
 
No to ne znači da nam ne treba zakon o zaštiti hrvatskoga jezika kao službenoga jezika u javnoj uporabi u Republici Hrvatskoj jer, ako njegova uporaba nije zajamčena, trud svih spomenutih ustanova i pojedinaca može ostati bez ploda. To ne znači da nije prirodna jezična situacija u Europi, kao i u mnogim drugim dijelovima svijeta mnogojezičnost, i da se ne trebaju učiti i rabiti i drugi jezici u skladu s namjenom komunikacije ili tekstova koji se pišu, nego da bi bez njegovanja vlastita jezika u svakoj od europskih zemalja ugrožen bio ne samo njezin jezik ili jezici, nego i upravo ta živa mnogojezičnost i bogatstvo europske kulture, a njezin je vrijedan dio i hrvatski jezik sa svojom književnom i pisanom baštinom, a ako mu se posveti potrebna skrb i dade potrebna pravna zaštita, i sa svojim skladnim i multifunkcionalnim razvojem u budućnosti.

 

Marko Curać, Hrvatski tjednik

Anketa

Zašto birači HDZ-a, članovi i simpatizeri, ne će u nedjelju dati svoj glas Plenkovićevom HDZ-u?

Nedjelja, 26/05/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1224 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević