Get Adobe Flash player

Bugarin Petar Lungov o posjetu stranih dužnosnika akreditiranih u Zagrebu

 
 
»Dokument br. 81
Izvješće Petra Lungova Jordanu Mečkarovu o posjetu stranih dužnosnika akreditiranih u Zagrebu hrvatskom koncentracijskom logoru Jasenovac
 
Br. 40/ Т. А.
Zagreb, 7. veljače 1942. g.
Povjerljivo
 
Predmet:
Koncentracijski logori u Hrvatskoj
http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/wp-content/uploads/2016/09/Hrvatski-klub-Jasenovac2-300x195.jpg

Gospodine Ministre,
Prekjučer, 6-og o.m., petak, odjel za tisak Ministarstva vanjskih poslova pozvao je nas, skupinu predstavnika stranih zemalja, u posjet koncentracijskom logoru u Jasenovcu – danas najvećem i najpoznatijem logoru u Hrvatskoj. Očito, svrha ovog posjeta bila je pokazati kako koncentracijski logori u Hrvatskoj nisu mjesta za mučenje nego mjesta za rad u kojima se izoliraju osobe koje opasno ugrožavaju javni red i mir do popravljanja njihovog ponašanja.
 
U posjetu logoru sudjelovalisu: njemački ataše za tisak gosp. Malberg, gosp. Rekuard, pobočnik njemačkog opunomoćenog ministra Kaschea, jedan njemački bojnik, gosp. Schuster – predstavnik GTA, dopisnici njemačkih novina gosp. Gruber i gosp. Hörhager, predstavnica Associated Press-a gđa Hausberger (Njemica) koja sada radi za neke južnoameričke agencije, predstavnik "Stephanie" gosp. Solari-Boci, dopisnik "Corriere della Serra" gosp. Benedetti, predstavnik papinskog nuncija u Hrvatskoj i još jedan katolički kanonik, voditelj ureda za tisak u mađarskom poslanstvu gosp. Fr. Grof, dopisnik mađarske novinske agencije gosp. Bolgar, dopisnik rumunjske novinske agencije "Rador" gosp. Ksifta, crnogorsko-hrvatski publicist gosp. Lipovac, gosp. Mazzura – voditelj odjela za tisak Uprave za tisak i kulturne veze Ministarstva vanjskih poslova - i bugarski ataše za tisak Lungov.
 
Voditelj grupe bio je sâm ravnatelj Ravnateljstva za javni red i sigurnost gosp. Eugen Kvaternik. Naime, pod nadležnošću toga Ravnateljstva nalaze se kako koncentracijski logori tako i policijska "sudišta" koja odlučuju tko i na koliko vremena mora biti poslan u te logore. Formalno, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost predstavlja sektor Ministarstva unutarnjih poslova, ali gosp. Eugen Kvaternik je uspio dobiti skoro potpunu neovisnost. Zbog nadležnosti njegovog ureda, posebice po pitanju progona Židova, u zadnje vrijeme je nastao sukob između gosp. Kvaternika i ministra unutarnjih poslova gosp. Artukovića te je bilo glasina o ostavcigosp.Kvaternika. Međutim, Poglavnik je u međuvremenu promaknuo gosp. Eug. Kvaternika u čin bojnika Poglavnikove tjelesne bojne, što je bio jedan od znakova stabilizacije njegova položaja. Izgleda da su i Eug. Kvaternik i Artuković – obojica bivši emigranti i borci protiv Jugoslavije – jednako vrijedni i potrebni Poglavniku, zbog čega je odlučio da ne će razriješiti niti jednoga. S druge strane, postojeća međuresorna previranja daju Paveliću jako dobru mogućnost da uvijek bude arbitar, pogotovo u tako osjetljivom području kao što je policija u autoritarnim državama. Posjet stranih dužnosnika, koju je g. Eug. Kvaternik sada priredio u jedan od njemu podređenih logora, nesumnjivo predstavlja manifestaciju njegovih postignuća pred svijetom, a time i dokazivanje koliko je potreban režimu.
 
Od Zagreba do Jasenovca, što je udaljenost od oko 120 km na liniji Zagreb – Zemun (Beograd), putovali smo posebnim vlakom koji je krenuo u 6,30 sati ujutro te se istim vratili nazad u 8 sati navečer. Jasenovac je selo s oko tisuću stanovnika. Od kolodvora su nas odveli do velike zgrade u centru sela – bivše privatne kuće - u kojoj se sada nalazi središnja uprava logora. (Sam logor se nalazi izvan sela).
 
U središnjoj upravi logora su nam najprije pokazali ured s osobnim podatcima. Ovdje su, na prvom mjestu, detaljni dosjei o svim ustašama koji su na službi u logoru, uglavnom kao čuvari. U logoru radi sveukupno 800 ustaša, od kojih su stalno prisutni oko 300, a ostali su ili na odmoru ili na terenu, tj. u pokrajini (Bosna), gdje ratuju protiv četnika. Dakle, dvije-tri satnije ustaša-čuvara logora su stalno zauzeti borbom, što održava njihov vojnički duh i čuva ih od mentalne opuštenosti. Dosje svakog ustaša sadrži detaljni životopis, u kojem je posebno označena njegova politička prošlost; opis imenovanja koja su mu dodijeljena tijekom službe u ustaškom pokretu; opis eventualnih povrjeda službene dužnosti i disciplinskih sankcija; podatke o njegovoj obitelji, osobito o prošlosti supruge; izjava da ne će piti alkohol i ne će se kockati.
 
Zatim, bitan dio ureda s osobnim podatcima je kartoteka svih zatočenika, koji su bili ili se još uvijek nalaze u logoru.Dosjei ove kartoteke se izrađuju na temelju izvješća o svakoj osobi poslanoj na prisilni boravak u logoru.Izvještaj je u tri primjerka, od kojih se jedan šalje u središnji ured Ravnateljstva za javni red i sigurnost u Zagrebu, drugi ostaje u središnjoj upravi logora, ​​a treći se šalje u sektor rada, gdje je zatočenik upućen na rad. U dosje svakog zatočenika najprije je slovima zabilježena njegova politička "boja". Tako, na primjer, slova "ŽCI" znače "Židov-cionist", "ŽK" – židov-komunist, itd. Slijedi još "prekršaja": Židov spolno kriv (tj. imao je spolni odnos s arijkom); Srbin-četnik, Srbin-komunist, Srbin-nacionalist, naštetio hrvatskim interesima, Hrvat-komunist, Hrvat-mason, itd. Kao što se vidi u logoru ne nedostaje i Hrvata, protivnika države. Posebnom oznakom navedena je stručnost svakog zatočenika i tako se upravi logora olakšava određivanje posla za bilo kojeg zatočenika te ubrzava proces pronalaženja odgovarajuće osobe za obavljanje novog posla u "novoj grani proizvodnje." U dosjeima su i bilješke o ponašanju osobe u logoru – ponekad uzornim ponašanjem zatočenik može olakšati svoj položaj, odnosno bude prijevremeno pušten. Naposljetku, u dosjeu je zabilježen i rok na koji je osoba poslana na prisilni boravak u logor. U jednom dosjeu, kojeg su nam predočili kao primjer, vidio sam da je rok "zatočeništva" do siječnja 1945. – tj. tri godine! Na koliko vremena i koga se mora kazniti slanjem u koncentracijski logor, odlučuje Ured gosp. Eugena Kvaternika u Zagrebu – temeljem dobivenih podataka i na prijedlog njegovih tijela u metropoli i drugim gradovima.
 
Zatim su nama pokazaliodjeljak za pohranu središnje uprave logora. Prvo su nam pokazali sobu za pohranu dokumenata i dragocjenosti zatočenika. Još po dolasku, svaka nova osoba mora predati sve svoje dokumente i dragocjenosti. Dokumenti se stavljaju u paket i pohranjuju u ormare, a novac, satovi i sl. se popisuju i predaju na blagajnu. Na paketu se upisuje samo broj zatočenika. Nakon ulaska u logor osoba prestaje biti osoba s imenom i prezimenom, ona je već samo broj. Taj broj je napisan na traci koju zatočenik nosi na lijevoj ruci i za svoje kolege po sudbini ta osoba više nema ime nego broj. Niti jedan zatočenik, kako smo saznali, nema pravo reći drugom zatočeniku svoje ime, odakle je, što je bio u životu i slično. Dakle, osoba izašla iz logora ne može nekim zainteresiranim ljudima dati informacije tko su osobe u logoru, iz koje društvene skupine potječu, itd.
 
Kasnije smo u odjelu računovodstva vidjeli ustaše koji vode ured za opskrbu logora. Iz jedne proračunske šeme, koje su nama pokazali, vidi se da je za koncentracijske logore u Hrvatskoj iz državnog proračuna za ovu godinu predviđen iznos od 120 milijuna kuna (oko 200 milijuna leva) i to posebno za opskrbu namirnicama. Taj iznos se predviđa za 20.000 zatočenika, što je vjerojatno sadašnji broj, odnosno to je projekcijaza broj poslanih u logor ove godine. Kako nam je rečeno,sada u Hrvatskoj ima pet koncentracijskih logora. U logoru Jasenovac smješteno je oko 1500 ljudi. Logori za žene odvojeni su od onih za muškarce. Za hranu svakog zatočenika predviđa se takva količina obroka kakav dobiva jedan vojnik jer zatočenici se bave teškim fizičkim radom i uz manje hrane ne će biti sposobni izvršavati svoje obveze. Na moje pitanje dobivaju li zatočenici nagrade kakobi pripomogli vlastitim obiteljima, Eugen Kvaternik mi je rekao da je naknada za rad iznimka i da sudbina obitelji zatočenika policiju ne zanima: neka rade što god hoće.
 
Nakon što je nam pokazana središnja uprava logora, odvezli su nas na desetak sanjki u sam logor, koji se nalazi izvan sela u blizini željezničke pruge i rijeke Save. Za potrebe logora koriste se zgrade ciglane ipilanekoje se nalaze u neposrednoj blizini. Oba objekta su u posljednje tri godine bila zapostavljena – tamo se nije radilo ništa; sada su ponovno stavljeni u funkciju. Samu cestu, koja vodi do logora, čuva ustaška straža naoružana teškim strojnicama. Tom cestom i ulogor ne može ići nitko od mještana: u sabirni logor idu samo ustaše koji ga čuvaju; naša grupa je bila posebna iznimka.Logor, osobito dio ukojem su barake gdje žive zatočenici, odnosno dio gdje provode noć, najvjerojatnije zbog pokušaja bijega okruženje bodljikavom žicom. Taj zid od bodljikave žice doseže dvije ljudske visine, s unutarnje strane zida je bodljikava žica križana dijagonalno– na takav način da je pristup do samog okomitog (vertikalnog) žičanog zida,u pokušaju prodora kroz njega, nemoguć. Osim toga, na kutovima tog dijela logora, izvan ograde izgrađeno je 5-6 velikih drvenih kula – karaula, u kojima je straža stalno na dužnosti. Unutar logora na svakih 50-60 koraka i na svakom uglu stražare ustaše s bajunetom na puški. Ustaške satnije koje čuvaju logor smještene su u posebnim barakama-vojarnama izgrađenim ispred logora, koje mi nismo imali mogućnosti vidjeti.
 
Naša grupa te posebno gosp. Eug. Kvaternik, bili smo snažno čuvani. Na putu u logor, na čelu procesije sanjki išle su sanjke s ustašama naoružanim automatskim puškama i strojnicama. A lijevo i desno od nas jahali su ustaše s puškama na ramenima. Štoviše, dok smo sekretali unutar logora ispred i iza nas, a posebno oko Eug. Kvaternika stalno su bili ustaše sa strojnicama u ruci, spremni u svakom trenutku ukloniti svakogod "zatočenika", koji bimu pokušao prići s bilo kojim alatom, lopatom, itd..
 
Za vrijeme razgledavanja radnih prostorija logora, najprije smo došli u željezarsku radionicu. U nju su dovezeni strojevi iz različitih dijelova zemlje, posebno iz Bosne –  zaplijenjeni nakon borbi s četnicima koji su uništavali tvornice - i spojeni na način da je stvorena gotovo cijela tvornica željeza. Usput, ima i snažan mehanički malj. Ovdje se proizvode različiti željezni proizvodi, posebno oni najpotrebniji vojsci za razne namjene te rezervni dijelovi za automobile, bicikle, pisaće strojeve, itd. U susjedstvu se nalazi i stolarska radionica, u kojoj radi nekoliko desetaka ljudi.
 
Kao što sam već naveo, svaki od zatočenika nosi na svojoj lijevoj ruci traku s brojem. Traka je različite boje prema podrijetlu: Židovi nose žute trake, Srbi – plave, Hrvati (komunisti) - crvene. Židova u svim radionicama je najviše. Oni loše izgledaju, iscrpljeni su i blijedi. Kao što su nama objasnili razlog tome je što nisu navikli na fizički rad. Naprotiv, Srbi i Hrvati-komunisti izgledaju dobro, živahno i čak rumeno. Kao što smo prethodno obaviješteni, bilo kakvi razgovori sa zatočenicima su zabranjeni. Međutim, i samim zatočenicima je zabranjeno međusobno razgovarati. Nekim zatočenicima je preko ustaša koji su nam bili u pratnji postavljena neka pitanja. Ali, kako je njima rečeno da nikome ne smiju reći svoje ime, na pitanje "Kako se zoveš", zatočenici su samo pokazivali svoj broj. Jasno je da su svi zatočenici terorizirani unutarnjim strahom da svakog trenutka mogu izgubiti svoj život. Njihovo ponašanje je vrlo ropsko, oni kad im prilaze ustaše ili posjetitelji već s više od desetak metara udaljenosti skidaju kapu, dugo stoje bez kape na glavi i nestavljajuje i kada im je rečeno da to učine.
 
Zatim smo vidjeli kako se radi u ciglani i pilani. Još do početka zime u ciglani je proizvedeno puno opeke i crijepa koji su se u međuvremenu osušili i sada se peku. Za potrebe ciglane popravljen je jedan lokomobil, a sada se popravlja i lokomotiva, kojom će se na proljeće dovoziti ilovača za proizvodnju opeka i crijepa. U pilani se isto radi ozbiljno. Dio proizvedenih dasaka, kao i opeke i crijepa, ići će za gradnju baraka, a zatim i za zgrade logora. Svugdje, u svim radionicama, posao vode osobe koje su među sobom izabrali zatočenici, tako da ustašama ostaje samo kontrola i nadzor logora. Poslovođe, i sami zatočenici, u svojoj želji da se istaknu i na taj način poboljšaju vlastiti položaj u logoru, čak pretjeruju sa zahtjevima prema svojim kolegama po sudbini, ovaj način rada daje, za upravu logora, vrlo dobre rezultate. Poslovođe koji su se svojim radom posebno istakli, nagrađeni su boljom hranom i blagovanjem u zasebnoj blagovaonici, tamo imaju priliku čitati i novine. Svi ostali zatočenici potpuno su odsječeni od vanjskog svijeta. Ne čitajući novine ne znaju ništa o događajima u svijetu i u državi. Zabranjeni su im posjeti članova obitelji, uz vrlo rijetke iznimke. Isto tako je zabranjen unos hrane izvana. Dozvoljeno je primiti tek nešto odjeće i deke.
 
Planove za nove zgrade u logoru napravili su također sami logoraši. Tu je i posebna radionica u kojoj su se okupili inženjeri, tehničari i sl. koji crtaju i planiraju, kao i komercijalni zaposlenici i sl., oni izračunavaju količine potrebnih materijala, rade popise i sl. U jednoj prostoriji smo pronašli logoraše, koji se bave keramikom: izrađuju figurice, vaze, pepeljare i sl. Među njima ima i umjetnika. Mladi Židov, studirao u Beču, crta već treći portret Poglavnika, a u odjelu keramike drugi logoraš, studiraou Italiji, radi skulpturu koja predstavlja borbu ustaša s četnicima. U željezarskoj radionici pronašli smo logoraše koji izrađuju značke s natpisom: "Sve za Poglavnika". Doista, i život u koncentracijskim logorima ima svoje ironije...
 
Zatim su nam pokazali stambene prostorije zatočenika. Oni su smješteni u barakama tankih zidova koji ne stvaraju gotovo nikakvu prepreku hladnoći i vlagi. Istine radi, u njima ima peći, ali grijanje je gotovo simbolično. Logoraši spavaju na ležajevima po troje u svakom odjeljku, širine oko 1,20 metara, a još troje spava na daskama iznad njih. U svaku baraku stane oko 150 ljudi. Nabrojio sam desetak baraka. U ovom trenutku, međutim, gradi se još oko 25 baraka – kolci su već zabijeni u zemlju. Snijeg se čisti da bi se kolci poravnali, a zatim će se na njih postaviti drveni podovi. Pored ovih nedovršenih baraka u proljeće će se graditi pedesetak novih baraka u polukrugu, jer je, kao što su nam objasnili, tako čuvarima najlakše promatrati. Jedna od već izgrađenih baraka je bolnica. I ovdje gotovo da i nema grijanja. Liječnici i medicinske sestre isto su zatočenici. Postoji i nešto kao stomatološka ordinacija.
 
Kuhinja logora je u posebnoj baraci. Ona je i blagovaonica. Druga prostorija služi kao klaonica, za skladištenje mesa i sl. Tu su i staje za krave, ovce, farma svinja, kokošinjci i sl., sušara za meso, pekarnica itd. Pokazali su mi jednog pijetla kojeg je jednom ustaši donio njegov prijatelj, borio se u Bosni; u dvorištu nekog četnika uhvatio je pijetla i čuvao ga četiri dana tijekom bitke koju su vodili. Vjerojatno su i druge ptice i životinje dostavljene na sličan, iako ne uvijek na tako herojski način.
 
Privremeni zapovjednik logora (poslan iz Zagreba kako ga bi organizirao) – "Maks" – iznio nam je detaljne planove za širenje logora, prema kojima će nastati gotovo cijeli grad i prebacit će se i na drugu obalu Save. Gradit će se nove zgrade za vojarne, stambene zgrade, gospodarske zgrade (novi mlinovi, pekare i skladišta hrane su u izgradnji), stvorit će se veliki povrtnjaci, sijat će se pšenica itd., itd. Tako će se – kao što je "Maks" rekao – postići puna autarkija (samodostatnost). Osim toga logor će "bacati i robu na tržištu", na primjer, mogao bi izniti cigle na tržište dva mjeseca ranije nego što je to uobičajeno i sl.
 
Ime "Maks" prikriva pravo ime zapovjednika logora. Taj nadimak ostao mu je iz emigracije. Ime zapovjednika drži se u tajnosti kako nitko ne bi mogao tražiti, preko njegovih rođaka ozvan logora, da se zapovjednik zauzme za bilo kojeg zatočenika; da se ne bi netko od rodbine zatočenih osvetio zapovjedniku ili njegovoj rodbini; da ne bi zatočenik, po izlasku iz logora znao reći tko je upravljao logorom, itd. Samo u emigraciji, u Mađarskoj, "Maks" je oko 15 puta bio u raznim zatvorima. Putovao je i u druge zemlje, uvijek vjeran i u službi Poglavnika. Sada, s vremena na vrijeme odlazi na teren, odnosno u krajeve, gdje se vode borbe s četnicima. "Maks"-ov pomoćnik – "Ljubo" (još jedan nadimak) – bavi se poslovnom stranom logora, posebno s proizvodnjom. Rekao mi je da je novinar po struci. Nedvojbeno je, međutim, da mu je njegova encikopedijska struka pomogala da se dobro nosi sa svojim zadatkom. Ostali najbliži pomoćnici "Maks"-a – kao što mi je rekao Eug. Kvaternik – u većini su Bošnjaci (ali katolici). Oni su inteligentni, djeluju odlučno i očito rade u ime jedne ideje. Ovi mladi ljudi su pravi pretorijanci režima.
 
Eugen Kvaternik, kojeg sam bio u mogućnosti promatrati punih 14 sati, nikako ne izgleda odbojno, ili kao što je kolega Bolgar rekao, "ne ostavlja loš dojam." To, naravno, ne spriječava da se o njemu ne pričaju legende i da njegovo ime stvara strah i strepnju u nekim krugovima. Zapovjednim tonom prema podređenima, on je blag u odnosima s drugima. U razgovorima o raznim temama Eug. Kvaternik svojom inteligencijom ostavlja dojam. Tečno govori njemački, talijanski i francuski. Diplomirao je pravo, a do doktoratamu je ostao jedan ispit. Rođen 1910. godine, on je do travnja 1941. bio osam godina u emigraciji – godinu dana je studirao u Parizu. Njegova impresivna tjelesna građa izaziva respekt: gotovo za dvije glave je viši od ostalih.
 
U prilično detaljnom razgovoru koji sam s njim vodio za ručkom, Eug. Kvaternik mi je rekao da je organizacija logora temeljena na iskustvu Nijemaca, ali da je uzimajući nešto od njih, dodao i nešto novo; posebno dobre su kartoteke zatočenika u Hrvatskoj.
 
Eugen Kvaternik je meni rekao da sada u Zagrebu živi još 4000 Židova (od 15 tisuća ranije). Dio onih koji više nisu u Zagrebu pobjegli su u inozemstvo, drugi su strijeljani, a treći su u koncentracijskim logorima. Isto tako, u Zagrebu je živjelo 20.000 Srba, a od travnja 1941. godine njihov broj se povećao; to objašnjava činjenicom da se zbog progona u nekim pokrajinama Srbi ipak osjećaju najsigurnije u glavnom gradu. Nakon pokolja 50.000 muslimana (od strane Srba) u Bosni, a zatim čistke nad Srbima, broj Hrvata u Bosni, prema E. Kvaterniku, sada je gotovo jednak onom Muslimana i Srba. Na moje pitanje što misli o sada razvijenoj teoriji da pravoslavci u Hrvatskoj nisu Srbi nego Hrvati - „pali“ pod utjecajem srpske propagande – gosp. E. Kvaternik je rekao da se ta teorija razvija "pro forma", sve u svemuu Hrvatskoj ostaje još milijun Srba. Na moje pitanje što se događa s čistkom četnika, rekao je da se ne može provesti preko zime. U proljeće hrvatska vojska će biti jača i još bolje organizirana. U Njemačkoj se sada školuju 150 časnika i 600 dočasnika, a potom, njihovom pomoću, formirat će se dvije nove divizije. Osim toga, od Poglavnikovih bojni nastat će još jedna divizija. O jugoslavenskim časnicima koji su pristupili hrvatskoj vojsci, E. Kvaternik je rekao da su zbilja opasni, a o bivšim austrijskim časnicima je rekao da su vrlo stari te na taj način nije izrazio baš laskavo mišljenje i o svome ocu maršalu Slavko Kvaterniku, bivšem austrijskom časniku...
 
Prilikom odlaska iz logora, jedan ustaša nam je skrenuo pažnju na dva mala spomenika u dnu vježbališta. To su bili grobovi desetorice ustaša koji su prekršili prisegu i kažnjeni su strijeljanjem. Sada na ovom mjestu prisegu polažu novoprimljeni ustaše. Sudbina ustrijeljenih služi kao upozorenje da se prisega točno izvršava, sudbina ustrijeljenih je i najbolja lekcija mladima.
 
Fotoaparati sudionika posjeta prikupljeni su još prije odlaska u logor. Tako je otklonjena mogućnost slikanja ne samo života u logoru, nego i srušene pravoslavne crkve u selu, na putu prema logoru. U Jasenovcu je bilo dosta pravoslavaca. Od crkve sada strši samo jedan zid i nekoliko greda...
Gospodine Ministre, prihvatite molim vas, moje osobito poštovanje prema Vama.
Petar Lungov
 
CDA (Središnjidržavni arhiv Republike Bugarske), F. 176 к, оp. 8, а.е. 1153, str. 46-55«
 

Petar Lungov

Hrvat je pjesnik, Hrvat je vitez, Hrvat je romantični revolucionar i buntovnik…

 
 
Jelačić Marsch op. 244 – Johann Strauss I.: Jedan od dva marša koje je skladao Johann Strauss I (drugi je Radetzky marš), nastao je 1848. u čast hrvatskog bana Josipa Jelačića kao jednog od spasitelja monarhije nakon revolucije te godine.
https://i.ytimg.com/vi/Pj5b3pTVNj4/mqdefault.jpg
“Hrvat je pjesnik, Hrvat je vitez, Hrvat je romantični revolucionar i buntovnik. Hrvatu su čast i dana riječ svetinje, Hrvat od svega najviše prezire kukavičluk, dvoličnost i prijetvornost.”Iz Tridesetogodišnjeg rata: “Hrvati su se odlikovali u nizu bitaka, prolijevajući na dalekim bojištima tuđu i vlastitu krv za habsburške interese. Usavršivši vojničku vještinu u neprestanoj borbi s Osmanlijama, Hrvati su žareći i paleći protutnjali prostorom od Baltičkoga mora do Bavarske i od Pariza do Erdelja.  
 
Uz hrvatsko su se ime otada vezali pojmovi straha i slave, a uspomena na njih živi i danas u švedskoj usmenoj predaji. Šveđani su se jako bojali, kako su ih sami nazivali, “Krabata”. Švedski vojnici koji su preživjeli rat opisivali su Hrvate kao vojsku koja se nije ni čula niti vidjela. Prema švedskim predajama, hrvatski konjanici su dolazili uvijek s maglom, i nijedan neprijatelj koji bi im se našao na putu, ne bi preživio.”
 
“Turski filozof Kjafija u svojoj knjizi “Nizam ul Alem” (“Uredba svijeta”) piše o Hrvatima kao idealnim ratnicima i junacima koji preziru kukavice, te savjetuje svojim Turcima da se od Hrvata nauče ratnom umijeću ukoliko žele pobjeđivati. Turci su pored hrabrosti osobito cijenili i hrvatski viteški duh, koji nikada neće povrijediti nenaoružanog ili zarobljenog neprijatelja, a dano obećanje će uvijek ispuniti.” Friderich Veliki je pak rekao da su Hrvati nenadmašivi majstori ratovanja. Naša slavna i krvlju ispisana hrvatska povijest nikada neće zaboraviti hrvatske junake, čijoj su se hrabrosti, ratnom umijeću i viteškom duhu divili i čudom čudili svi, pa i sami neprijatelji. Ni dan danas, povjesničari i vojni stručnjaci ne mogu shvatiti a pogotovo objasniti, kako su često puta u vrijeme turskih osvajanja, ponekad i preko 100 puta brojčano slabiji Hrvati uspijevali razbiti neprijatelje.
 
Ovdje su navedeni samo neki od najpoznatijih, ali prisjećajući se njih mislimo i na sve ostale, imenima znane i neznane hrvatske junake koji su dali najveće žrtve za Hrvatsku i hrvatski narod, kao i za kršćansku Europu. Najveće priznanje Hrvati su dobili god. 1519. od pape Lava X. (Giovanni Medici), koji je našem narodu dao zasluženi naslov “Predziđe kršćanstva” (“Antemurale Christianitatis”).
“La Croatie militaire”: Hrvatski ratnici u Napoleonovoj vojsci Napoleon kao jedan od mnogih vladara koji su bili fascinirani hrvatskim ratnim vještinama – rekao je svom generalu Marmontu: “Nikad nisam vidio hrabrije i bolje vojnike”, i također dodao: “Hrvati su najbolji vojnici na svijetu. Kad bih imao samo 100 000 Hrvata, pokorio bih cijeli svijet!”
 

Kanal korisnika CroatSydney/fb; http://croative.net/?p=4797

Svi politički čelnici NDH bili su Židovi ili židovskoga podrijetla

 
 
Iz časopisa Srbske akcije (Vojska smene, broj 2/2012.), prenosimo jedan nesvakidašnji uradak...., preveden na hrvatski i latinicu. Nedavno su mnogi domaći i svjetski mediji prenijeli izjavu Efraima Zuroffa, izraelskog povjesničara i direktora centra “Simon Wiesenthal”, povodom mise u spomen ustaškog vođe Ante Pavelića, koja je po tko zna koji put služena u Zagrebu i Splitu. Zuroff je izjavio da su ove mise “uvrjeda za sjećanje na njegove (Pavelićeve) brojne žrtve i izrugivanje posljedicama stravičnih ustaških zločina”.
https://i.ytimg.com/vi/UbkS1RS8QBk/hqdefault.jpg
Efraim Zuroff je, inače, član Međunarodne komisije za utvrđivanje istine o Jasenovcu. Dobro poznaje povijest takozvane Nezavisne Države Hrvatske i mnoge činjenice o ustaškim zločinima i njihovim počiniteljima. Pa ipak, dr. Zuroff se kao povjesničar i pripadnik židovskog naroda nikada nije pozabavio ulogom koju su Židovi imali u stvaranju NDH i zločinima koji su za vrijeme ove monstrum-države počinjeni nad srbskim narodom. Efraim Zuroff će vam reći da je Ante Pavelić bio nacist i da su Židovi bili podjednako žrtve njegovog režima kao što su to bili Srbi. A je li uistinu tako?
 
Pođimo od tvrdnje da je Ante Pavelić bio nacist. Nacizam – odnosno nacional-socijalizam – je ideologija Njemačke radničke partije (kasnije Nacional-socijalističke njemačke radničke stranke), koja je osnovana 5. siječnja 1919. godine. Pod nacional-socijalizmom se podrazumijeva i politika koju je usvojila i provodila njemačka vlada od 1933. do 1945. godine, u periodu njemačke povijesti koji se naziva Trećim Rajhom. Ante Pavelić nije bio član Nacional-socijalističke njemačke radničke partije, niti je njegova ideologija bila nacional-socijalizam. Pavelić je još kao gimnazijalac pristupio Stranci prava, čija ideologija će kasnije poslužiti kao osnova za formiranje ustaškog pokreta. Stranku prava su još 1861. osnovali Ante Starčević, Hrvat iz okoline Gospića, i Eugen Kvaternik, pokatoličeni Židov iz Zagreba. Osnovno načelo Stranke prava bilo je: „Ni pod Beč ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku!”. Međutim, od samog njenog nastanka, jedna od osnovnih karakteristika pravaške ideologije bila je mržnja prema Srbima. Za Starčevića, koji se danas u Hrvatskoj veliča kao “Otac Domovine”, Srbi su “smeće naroda”, “nakot” koji smrdi i hrani se fekalijama, sluge Hrvatima i “pasmina koja treba da bude iz naroda istrebljena”.
 
Međutim, na drugom mjestu, za Starčevića Srbi zapravo ne postoje, već su to “pravoslavni Hrvati”. Po njemu, svi najveći srbski velikani su “Hervati” dok su izdajnici “pasmine slavoserbske”. Ali ovdje ne treba izostaviti podatak da je sam Ante Starčević makar djelomično bio srbskog podrijetla. Njegova majka, Milica Bogdan je bila Srbkinja, a po ocu je potjecao od Starčevića iz Hercegovine. Međutim, kao što ni mnogim ustašama srbskog podrijetla to nije smetalo da vrše stravične zločine nad srbskom nejači, tako ni Starčeviću njegovo podrijetlo nije smetalo da postane kreator parola “Srbe o vrbe” i “Za Srbe sjekiru”. Ni Eugen Kvaternik nije ništa manje doprinio utemeljenju ovakve ideologije. Godine 1868. on je objavio jedan od svojih najznačajnijih spisa – Istočno pitanje i Hrvati, u kome naglašava da pravo na Bosnu i Hercegovinu ima isključivo Hrvatska. Uvjeravao je hrvatsku javnost da je “jugoslovenština” zapravo isto što i “srbština”, a u krajnjoj liniji isto što i “ruština”.
 
Međutim, pisac prvog pravog političkog programa Stranke prava bio je financijski stručnjak iz Osijeka, Židov Jozua-Josip Frank. Nakon smrti Ante Starčevića (1896.), Frank preuzima vođenje stranke, ali je, bez obzira na svoje opredjeljenja za samostalnu Hrvatsku, od 1898. bio i član odbora za financijska pitanja Kraljevine Ugarske. Pod Frankovim vodstvom, “pravaši” još više pojačavaju srbofobiju u svojoj ideologiji. Otuda su se i članovi i simpatizeri ustaškog pokreta u početku nazivali “frankovcima”.
 
Još jedan osječki Židov i “frankovac”, koji je 1935. pristupio ustaškom pokretu, bio je dr. Ivo Korski. On se i danas smatra jednim od najutjecajnijih ideologa ustaštva. Dakle, u ideologiji Stranke prava, koju kasnije zastupa i provodi Pavelićev režim, nije bilo niti je moglo biti ičega što je sadržao njemački nacional-socijalizam. Osnovni ciljevi Stranke prava i kasnijeg ustaškog pokreta bili su: 1) stvaranje hrvatske države, koja bi obuhvatila dobar dio Balkanskog poluotoka, i 2) uništenje srbskog naroda na teritoriju te hrvatske države. Ustaštvo je bilo nasljednik i nastavak “pravaštva”.
 
Za razliku od fašizma i nacional-socijalizma, ustaštvo u komunističkom pokretu nije vidjelo neprijatelja već dobrodošlog saveznika u “slamanju kralježnice Srbstvu i Pravoslavlju”, kako je doslovce navedeno u drugoj točki sporazuma između ustaškog pokreta i Komunističke partije Jugoslavije, koji su u Srijemskoj Mitrovici 1935. potpisali ustaški prvak Mile Budak i Titov emisar Moša Pijade. Tri godine ranije (1932.), Središnji odbor Komunističke partije Jugoslavije objavio je proglas u kome “pozdravlja ustaški pokret i stavlja se potpuno na njegovu stranu”.
 
Dr. Srđa Trifković, u svojoj knjizi Ustaše: Balkansko srce tame na europskoj političkoj sceni, navodi kako su prije Drugog svjetskog rata ustaše i u Hitlerovoj Njemačkoj tretirane kao separatistički i prokomunistički pokret, te su uhićivni i zatvarani. Kasnije prividne sličnosti ustaštva s fašizmom i nacional-socijalizmom bile su isključivo u funkciji zadobivanja podrške Talijana i Nijemaca, tadašnjih gospodara na Balkanu.
 
Krajem 1930. godine, Ante Pavelić u Italiji osniva terorističku organizaciju “Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija” (UHRO). Pavelićevi najbliži suradnici u to vrijeme bili su Ivan-Ivica Frank, sin Josipa Franka, i Slavko Kvaternik. Osim toga što je i sam potjecao iz obitelji pohrvaćenih Židova, Kvaternik se oženio Olgom Frank, kćerkom Josipa Franka. I u logorima za vojnu obuku, koje je Pavelić osnivao u Italiji, Mađarskoj i Austriji, bilo je Židova. Janka Puszta u Mađarskoj, nedaleko od današnjeg Novog Kneževca, bio je glavni ustaški centar za obučavanje diverzantskih grupa i atentatora. O Židovima koji su se u njemu obučavali, ali i o Židovima u samom vrhu ranog ustaškog pokreta, ovako svjedoči zapovjednik jasenovačkog radnog logora Vjekoslav-Maks Luburić:
 
“Na Janka Puszti to je bio, kakva li slučaja, najprije Vlado Singer, a zatim Srećko Kremzir, obadvojica Židovi iz prve ruke... Duhovni vođa emigracije bio je Židov Ivan Frank, sin pravaškog vođe dr. Josipa Franka. Nikome nije bila tajna da je supruga Poglavnika, gđa Mara, bila iz židovske obitelji. Isto tako da je najpoznatija figura emigracije i cijele mlađe ekipe, Eugen-Dido Kvaternik bio židovske krvi, kao i najeminentnija figura u domovini, pukovnik i kasniji vojskovođa Slavko Kvaternik. Što da kažemo o dijelu domovinske elite oženjene čistim Židovkama. I u državnom vodstvu, i u vojničkom i političkom vodstvu, pa i u samom Ustaškom pokretu, svugdje smo imali ‘svoga Židova’. Nikome nije ni na pamet padalo tražiti židovske pretke mnogobrojne Pohrvaćene srednje klase u cijeloj Hrvatskoj.“1
 
Ivan Mužić, hrvatski povjesničar i rimokatolički publicist, u svom spisu O državotvornosti dinarskih Hrvata piše: “Pavelić nije bio antijudaist. On je samo u memorandumu Hrvatsko pitanje (iz 1936., napisan na njemačkom za njemački politički vrh) židovstvo tretirao kao neprijatelja Hrvata. Tekst je očito nadahnut političkim pragmatizmom pa je razumljivo da antijudaizma nema u drugim njegovim međuratnim tekstovima. U samom vrhu ustaškog pokreta bilo je osoba židovskog podrijetla “.
 
Čim je NDH bila proglašena, 10. travnja 1941, uspostavljen je državni aparat, sve državne službe, vojska, policija, kao i svi drugi prateći državni organi. U svim tim strukturama bilo je Židova, i to ne samo kao sitnih službenika, već ih je značajan broj bio na visokim državnim, vojnim i policijskim funkcijama.
 
Židov Vlado Singer bio je povjerenik Glavnog ustaškog stana, vrhovnog organa ustaškog pokreta, i šef Ustaške nadzorne službe. Članovi Glavnog ustaškog stana i doglavnici (zamjenici) Ante Pavelića bili su, između ostalih, i Židovi Slavko Kvaternik i Andrija Betlehem. Židov je bio i Ivo Heinrich, jedan od upravitelja logora Jasenovac i blizak prijatelj Ante Pavelića. Šef ustaške tajne policije bio je Oto Krezimir, također Židov. Član Hrvatskog državnog sabora, prof. dr. David Karlović je bio Židov, baš kao i dr. Stipe Mosner, opunomoćeni predstavnik pri bugarskoj vladi. U kulturnom životu NDH važne uloge su imali Židovi prof. dr. Mirko Breyer i dr. Zdenko Vinski. A službena tiskara vlade NDH bila je u vlasništvu zagrebačke židovske obitelji Sulhof.
 
U vojnim formacijama NDH bilo je 28 visokih časnika (oficira) Židova. To su bili: Nikola Štajnfel, admiral i posljednji ministar oružanih snaga NDH; general Ladislav Aleman, pomoćnik glavara upravnog stožera i zamjenik zapovjednika garnizona u Zagrebu; Rikard Kubin, admiral mornarice NDH; Edgar Angeli, kontraadmiral mornarice NDH; general Julije Fritz, zapovjednik Desete domobranske divizije; general dr. Milan Praunšperger, zapovjednik pravnog odjela oružanih snaga NDH; Glavnostožerni pukovnik Ferdinand Hala; Glavnostožerni pukovnik Dragutin Helbiš; pukovnik Julio Reš, zapovjednik garnizona u Koprivnici, kasnije zapovjednik Paške brigade sa sjedištem u Karlobagu; Emanuel Balei, pukovnik domobranstva i zapovjednik Prve pješačke divizije; ing. Hinko Alabanda, djelatni pukovnik Ustaške vojnice; Oton Čuš, pukovnik domobranstva; pukovnik Ivan Šarnbek, zapovjednik Šeste pješačke divizije; pukovnik Josip Šolc, zamjenik zapovjednika Prve hrvatske udarne divizije; pukovnik Rudolf Vanero, upravnik obavještajnog odjela Ministarstva oružanih snaga NDH; pukovnik Juraj-Đuro Iser, zapovjednik Drugog domobranskog zbora; pukovnik Jozef-Josip Metzger, zapovjednik četvrog hrvatskog zbora; pukovnik Julio Saš, zapovjednik Drugog zaštitnog područja narodne zaštite; pukovnik Mirko Zgaga, zapovjednik Prve pješačke divizije; pukovnik Božidar Zorn, najprije zapovjednik Druge brdske brigade, kasnije zapovjednik Devete brdske brigade, a na kraju zapovjednik Druge hrvatske udarne divizije; dopukovnik Josip Gamberger, zapovjednik motoriziranog bataljuna sa sjedištem u Slavonskom Brodu; dopukovnik Dragutin Rubler, časnik za vezu s Drugom talijanskom armijom; general Milan Mizler, zapovjednik oružništva (žandarmerije NDH). Nema provjerenih podataka o značajkama koje su u vojnim snagama NDH obavljali Židovi: general Ivo Šnur, pukovnik Kvintijan Tartaglia, Oscar Kiršbaum, Rudolf Kraus-Tudić i Julio Simović. Imena ovih Židova, ili Hrvata židovskog podrijetla, časnika u ustaškoj vojsci Ante Pavelića, objavljena su i na službenom mrežnoj stranici rimokatoličkog hrama sv. Jelene Križarica u Kastvu kod Rijeke.
 
Prema rezultatima istrage Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, na popisu onih koji treba da odgovaraju za užasna nedjela izvršena u Jasenovcu, nalaze se i Židovi: ustaški poručnik Ante Altarac, koji se izdvajao po bestijalnosti prilikom likvidacija logoraša, zatim Bruno Dijamantštajn, Herman Špiler, Vladimir Bornemisa, te izvjesni Viner, koji su bili ustaški povjerenici, odnosno članovi interne uprave u koncentracijskom logoru Jasenovac. Istinitost navoda iz dokumenta 4547-1945 Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, od 15. prosinca 1945., potvrđuju podatci koje je kasnije objelodanio Ante Ciliga, tadašnji član Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, u svojoj knjizi Sam kroz Europu u ratu 1939. -1945. (poglavlje “Jasenovac: ljudi pred licem smrti”). On je kao logoraš proveo u Jasenovcu više od godinu dana, točnije od 14. prosinca 1941. do 31. prosinca 1942. godine, odakle ga ustaše puštaju na intervenciju iz Rima, jer je pored jugoslavenske imao i talijansku putovnicu.
 
Nedavno je o ovome progovorio i Vice Vukojević, bivši sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske, koji je izjavio da su “logorom Jasenovac upravljali Židovi, država je samo dala stražu, a postoji i ugovor između vlade NDH i Židovske općine Zagreb o financiranju uprave toga logora”. Predsjednik Židovske vjerske zajednice u Zagrebu, Ivo Goldstein, odgovorio je da su Vukojevićeve tvrdnje laž i da je “Židovska općina u Zagrebu nastojala pomoći svojim članovima koji su bili zatočeni u Jasenovcu, ali u konačnici to gotovo nikome nije pomoglo”. Vukojević je zauzvrat optužio Goldštajna da “dokumente o financiranju uprave Jasenovca, od Židova, skriva kao zmija noge”.3
 
Kakav je doista bio odnos ustaškog režima prema židovskoj populaciji na teritorijima koje je obuhvatila NDH? A kakav je mogao biti ako su, kao što vidimo, Židovi zauzimali neke od najvažnijih položaja u ustaškoj vlasti. Jedan od najvećih srbskih intelektualaca u emigraciji, dr. Laza M. Kostić, u svojoj čuvenoj Vidovdanskoj besedi, održanoj 22. lipnja 1958. u Ontariju (Kanada), kazao je: “Ne treba zaboraviti da je najveći dio vodećih ustaša ili bio židovskog podrijetla, po tankoj krvi, ili je bio ženjen Židovkama, i oni su svi nerado poduzimali mjere istr,ebljenja Židova, samo da se dodvore Nijemcima ili na zahtjev Nijemaca. Mjere istrjebljenja Srba poduzimali su sami, protivno volji i Nijemaca i Talijana. Za njih je daleko odgovorniji i neposredno odgovoran, cijeli građanski hrvatski narod. ”
 
Ovo potvrđuje ustaški doglavnik Slavko Kvaternik: “Progoni Židova otpočeli su u Osijeku. Za mene nema dvojbe da su inicijatori bili Nijemci, agresivna njemačka osječka Volksgrupa... Ti su progoni bili nastavljani u raznim mjestima u Srijemu i Slavoniji u kojima su bili nastanjeni, odnosno u kojima su obitavali Židovi i Nijemci. Ti progoni iznenadili su svih, pa i Pavelića. Oni su i požurili u donošenje židovskih zakona. U vladi nitko nije pomišljao na progone Židova, jer je bilo izgrađeno mišljenje o rješenju židovskog problema... Sigurno znam da Nijemci nisu bili zadovoljni, što mi je priopćio kapetan Kojentinski iz njemačkog poslanstva rekavši kako u poslanstvu postoji mišljenje da su Hrvati premeki i judehcrig. Mene su čak prozvali judenprotektor, jer skrivam Židove u Ministarstvu oružanih snaga, u bolnicama i jedinicama, te izdajem uvjerenja da ih se ne smije dirati.“4
 
Eugen-Dido Kvaternikdopunjuje tvrđenje svoga oca ovako:“Što se tiče Židova, i sud je u Jeruzalemu na raspravi protiv Eichmanna ustanovio, da su progoni Židova u Hrvatskoj bili vođeni od Nijemaca, i da su započeli već 1941./4/11. Ja sam tada bio još u Italiji. Jedan je pak zagrebački rabin za vrijeme istog procesa nakon opisa progona i stradanja Židova s područja NDH otvoreno priznao, da, ako je s područja Hrvatske ipak spašen dosta velik broj Židova, onda se to imade pripisati korupciji visokih ustaških funkcionara i vezama obitelji Kvaternik sa Židovima. Samo apolitički mozak može iz osobno-sektaških motiva kriviti Hrvate za progon Židova, namjesto da ističe sve što je s hrvatske strane učinjeno, da se Židovi spase. A učinjeno je vrlo mnogo.“5
 
Hannah Arendt: Većina pripadnika ustaškog vrha oženjena Židovkama
 
Hannah Arendt, njemačka teoretičarka politike i filozof židovskog podrijetla, u svojoj knjizi o suđenju Adolfu Eichmannu navodi da je vlada Ante Pavelića tri tjedna nakon svog uspostavljanja donijela antižidovske zakone. Međutim, Nijemci su tek u jesen 1943. godine u tim zakonima zapazili “zanimljiv paragraf kojim su u ‘počasne arijevce’ pretvoreni svi Židovi koji su dali doprinos ‘hrvatskoj stvari’. Naravno, broj tih Židova je u međuvremenu uveliko narastao“. Arendt dalje navodi: “Još zanimljivija je bila činjenica koju je otkrila obavještajna služba SS a (…), da su skoro svi pripadnici vladajuće klike, od predsjednika vlade do ustaškog vođe, bili oženjeni Židovkama”.6
 
Mladen Ivezić: Molba zagrebačkog nadrabina da se prihvate Židovi iz drugih zemalja
 
Hrvatski proustaški autor Mladen Ivezić na svojoj internetskoj stranici tvrdi da je on “prvi na svijetu koji je pronašao i objavio dva pisma (što su ih antifašisti skrivali u arhivu) koja je 1943. godine bio poslao zagrebački nadrabin Freiberger Kaptolu i hrvatskim vlastima, moleći da se negdje osnuje tabor za one Židove koji nisu podanici NDH a nemaju kamo otići! Hrvatski bi ih Židovi sami hranili, kažu pisma. “Ivezić tomu dodaje:” Budući da su Židovi bili pod strogim pritiskom njemačkoga režima u Njemačkoj i na ratnim područjima, mnogi su, očito dovedeni dobrim vijestima o NDH, dolazili ovamo, nemajući ni državljanstva ni pripadništva NDH. Posebno su dolazili iz Mađarske i Italije, u koje prvih mjeseci bijahu bježali, uzdajući se u popustljivost njihovih režima.”
 
Spomenimo i to da se ustaški režim zaštitnički odnosio i prema pripadnicima masonerije. Naime, jedan SS podoficir, u svom izvještaju od 2. prosinca 1942, napisao je o vrhu Pavelićevog režima “da su oni – skoro svi – slobodni zidari”. U ovom izvještaju se navodi da je antimasonske propaganda ustaškog režima vrlo skromna i da on samo prividno zauzima neprijateljski stav prema slobodnom zidarstvu. Ovaj pripadnik SS-a posebno optužuje Slavka Kvaternika da je “u interesu ‘viših ciljeva’ Slobodnog zidarstva provodio sabotažu na štetu njemačkog Reicha”, da je prije rata u Zagrebu osnovao masonsku ložu “Libertas”, koju je povezao sa židovskom ložom NOBB (Nezavisni orden B'nai B'rith), i da su loži “Libertas” pripadali i drugi prvaci ustaškog pokreta: Eugen Kvaternik, dr. Budak, dr. Puk, Benak, general Balei, pukovnik Sabljak, potpukovnik Dušan Kralj, dr. Košak i dr. Tot.
 
Izvještaj završava zaključkom da bi bilo potrebno “da se ova opasnost blagovremeno otkloni na način da se Ustaški režim likvidira i u Hrvatskoj uspostavi njemačka vojna uprava”. Iako autentičnost ovog dokumenta nije potvrđena, u svjetlu svih poznatih činjenica njegov tekst djeluje prilično vjerodostojno.7
 
Da veza Židova i ustaštva nije samo stvar prošlosti, već da je živa i danas, svjedoči primjer Mladena Schwartza, Židova koji predvodi organizaciju “Nova hrvatska desnica” i jednog od najglasnijih ustaša u današnjoj Hrvatskoj. U jednom intervjuu, objavljenom na njegovoj mrežnoj stranici, Schwartz o Pavelićevom režimu kaže: “Ako Ivo Goldstein priznaje tu činjenicu da je čitava ustaška vrhuška bila obiteljski vezana za židovstvo, impregnirana židovstvom, time ugledni povjesničar nehotice priznaje da Nezavisna Država Hrvatska nije bila antisemitska država, jer da je to bila, onda bi Poglavnik prvo svoju vlastitu ženu Mariju, rođenu Lovrenčević (po majci Židovka), morao ubiti ili strpati u logor. Zamislite vi državu u kojoj vlada službeni antisemitizam, rasističkog tipa, a u kojoj je cijela vrhuška povezana sa Židovima! Uostalom, u Hrvatskoj je uvijek bilo Židova koji su se osjećali hrvatskim patriotima. To je stara pravaška tradicija, koja vuče konce od pokrštenoga osječkog Židova Josipa Franka. U toj staroj Stranci prava bilo je mnogo pokrštenih Židova, ali je bilo i mojsijevaca, koji su bili židovski vjernici.”
 
Bilo kako bilo, iz svega navedenog nije teško izvući zaključak: Židovi u NDH nisu bili samo žrtve, već i inspiratori i izvršitelji zločina, jer je ustaštvo bilo ideologija i pokret ne samo Hrvata, već i Židova u Hrvatskoj. A glavna meta i najveća žrtva tog đavoimanog i zločinačkog pokreta bio je – srbski narod, koji to nikada ne smije zaboraviti.
 
Bilješke:
 
1 General Drinjanin, „Legije i Legionari”, у Drina XVII, Madrid, 1967, str. 328–329
2 http://www.kastav-crkva.com/h_zrtve1.html
3 Povratak Vice Vukojevića: ‘Židovi su upravljali Jasenovcem’, Nacional – dnevno online izdanje, 22.04.2009.
4 Nada Kisić Kolanović, Vojskovođa i politika: Sjećanja Slavka Kvaternika, Zagreb, 1997, стр. 204
5 Eugen Dido Kvaternik, Sjećanja i zapažanja 1925–1945: prilozi za hrvatsku povijest, Zagreb, 1995, стр. 255
6 Hannah Arendt, Eichmann u Jerusalimu: izveštaj o banalnosti zla, Beograd, 2000, стр. 166
7 Pojedini autori navode da je ovaj dokument pronađen u Arhivu Jugoslavije, pod oznakom F100, 29, 115, br.2 979.492-979,5 tisuća.
 

Izvor: Vojska smene, broj 2/2012(tekst preuzet iz časopisa: Vojska smjene br. 2/2012); http://croative.net/?p=4740

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Četvrtak, 17/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 821 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević