Get Adobe Flash player

Sjednica Povjerenstva za obilježavanje Sigetske bitke

 
 
U palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u četvrtak 21. travnja održana je sjednica Povjerenstva za obilježavanje 450. obljetnice Sigetske bitke. Predsjednik Povjerenstva je predsjednik HAZU-a akademik Zvonko Kusić, a članovi Povjerenstva su u ime Ministarstva kulture pomoćnica ministra dr. sc. Iva Hraste Sočo, u ime Grada Zagreba zamjenica gradonačelnika Vesna Kusin i prof.dr.sc. Ana Stavljenić Rukavina, međimurski župan Matija Posavec, gradonačelnica Ozlja Gordana Lipšinić, predsjednik Odbora za pripremu znanstvenog skupa povodom 450. obljetnice Sigetske bitkeakademik Tomislav Raukar, upravitelj Odsjeka za povijest HAZU dr. sc. Damir Karbić, predsjednik Društva hrvatskih književnika Božidar Petrač, predstavnik Matice hrvatske akademik Josip Bratulić, predstavnik  Družbe „Braća hrvatskog zmaja“ prof. dr. sc. Đuro Deželić, mons. Juraj Kolarić te inicijator proslave dr. sc. Vladimir Lončarević. Povjerenstvo djeluje od lipnja 2015. i u pripremi obilježavanja ovog značajnog jubileja iz hrvatske povijesti blisko surađuje s hrvatskim veleposlanstvom u Mađarskoj, mađarskim veleposlanstvom u Hrvatskoj i Mađarskim kulturnim centrom u Zagrebu, kao i sa Spomen-odborom „Zrínyi Miklós“ kojem je predsjednik Janos Hovari i koji koordinira proslave planirane u Mađarskoj.o što je Hrvatski sabor jednoglasno podržao prijedlog Povjerenstva da se 2016. proglasi Spomen-godinom Nikole Šubića Zrinskog.
http://medjimurjepress.net/wp-content/uploads/2016/01/imgres-30.jpg
Tim povodom u Zagrebu će započeti projekt postavljanja kamenog poprsja Nikole Šubića Zrinskog na njegovom trgu, čime bi se napokon realizirala ideja pokrenuta još 1879. koja se nije mogla ostvariti uslijed nepovoljnih političkih prilika. Grad Zagreb je pokrenuo postupak raspisivanja natječaja za idejno rješenje poprsja. U čast Zrinskog postavit će se i spomen-ploče u njegovom rodnom Zrinu i u Čakovcu, a proslave i prigodna događanja planiraju se i u Ozlju, Hrvatskoj Kostajnici i u drugim hrvatskim gradovima.
 

Marijan Lipovac

Mučenik Makso Milošević

 
 
Dopadne mi u ruke knjižica "IZVJEŠTAJ 1939. – 40." Realne gimnazije u Dubrovniku. Na njenim stranicama pronađoh dragih susjeda, prijatelja (poput dr. Pupatora i gospara Kazimira Tomšića), moga rođaka Iva Rubinija ali i znamenitih ljudi među kojima i mučenika Maksa Miloševića. Knjižica sadrži nastavni plan i program, popis učenika i nastavnika, literature, izvršenih izleta, troškovnika, stipendija i pomoći za siromašne učenike (npr. škola bi im kupila cipele, ponekad i odijelo), sistematskih pregleda, popravnih ispita i dr. administrativnih zanimljivosti i nezanimljivosti.
 
Profesor Makso Milošević rođen je 1887. u Dobroti, Boka kotorska, život skončao na otočiću Daksi gdje je ubijen od strane partizana zajedno sa cijelim nizom uglednika, ali i običnih ljudi. Ovdje ne ulazimo u mehanizam vlasti, dakle ključ po kojem su žrtve odabirane (Milošević kao ravnatelj Gimnazije, Koprivica kao gradonačelnik, Peko kao ravnatelj Radio Dubrovnika, članovi organizacije Hrvatske mladeži (npr. 20-godišnji student Josip Tuta), pater Perica kao nacionalno zaneseni svećenik...) - jer o svemu je u zadnje doba kvalitetno pisano, a i medicinski dio na vrlo temeljit način je obradio dr. Igor Borić.
 
Osim obračuna sa ustaškim pokretom režim je želio likvidirati svaku oporbu, pa i obezglaviti inteligenciju onemogućivši građanske elemente i nositelje kulture i ekonomije u djelovanju. Da se razumijemo, jednako osuđujem zločine crvenih i crnih, s tim da mi se borba za Jugoslaviju i komunistička ideja čine (i uvijek su mi se činile) nečim promašenim i budalastim. (Tim prije što su odnosi Hrvata i Srba bili relativno korektni do stvaranja zajedničke države.) Ono što mi je privuklo pažnju jesu teme koje je profesor hrvatskog i latinskog jezika Milošević davao učenicima za školske zadaće; mnoge zvuče upravo znakovito i zlokobno! Na str. 19. je tema "Što nas veže za rođenu grudu" te "Prolazeći kraj groblja". Nešto vedrije su teme "Dobra i loša strana sporta","Nekoliko tipova (osobitih pojedinaca, op. T.T.) sa gradskih ulica", Naše ljetne radosti", "U našoj luci" itd. Tema br. 8. je "Finis coronat opus" (Završetak (kraj) kruni djelo)!!! Na stranici 20. Započet ćemo s lakšim temama "Zašto toliko volim kino?", "Utjecaj ljepote u prirodi  na ljudsku dušu","Dubrovnik nekoć i danas","Društvene prilike u Dubrovniku prema Držićevim komedijama",te "Mali potoci čine velike rijeke". Slijedi niz intrigantnih naslova, kao "Koja bi Vaša opažanja iz života mogla dati materijala za tragediju?", "Najbolje (najgore) osobine u karakteru ljudi".
 
Ova je tema vječna: a) Zaboravljanje je mana sreća i vrlina b) Sreća otkriva poroke a nesreće vrline. Boka je domovina Maksa Miloševića, neveliki ledenjački zaljev poznat po kapetanima i svecima, vrhunskim spomenicima renesanse i baroka ali i križanju kultura od kojih je Zapadna (katolička) bila dominantna do 1918. godine. Bokelj živi od mora i za more, divne visoke planine grade ga od prirodnoga zaleđa. Velike sile poput Rimljana, Bizanta, Venecije, Austrije i dr. borile su se za taj strateški zaljev na ulazu u Jadran. Prastari dalmatinski Romani su slavizirani, Boka je doživljavala i useljenike iz Italije, BiH (kralj Tvrtko!) i južne Hrvatske, pa i Albanije i Srednje Europe, Rusije i Srbije...
 
Obitelj Milošević bavila se pomorstvom i izgradila jednu od lijepših baroknih palača bokeških. Miloš Milošević je znalački vodio Arhiv kotorski i bio jedan od istaknutijih članova ostataka hrvatske zajednice koji je pokazivao mudrost osobe na razmeđu svjetova i kultura. Na nekome drugome je da oživi likove prošlosti; mučenika svećenika Đura Perušinu, Ozanu i Leopolda, Gracija i kontroverznog talenta don Zbutegu, Zmajeviće i Antuna Lukovića (desnu ruku ing. Lessepsa), čudnoga grješnika Viktora Vidu, slikare Šojata, Lipovca, Stanića, svjetskog hohštaplera Zanovića, časnika Moškova, biskupa Butorca i tolike druge. A i Hrvate koji su svojim djelovanjem obogatili Crnu Goru, poput arhitekta Josipa Slade, Bukovca, Medovića, pravnika Bogišića, Meštrovića, Vuka Mandušića, generala Sarkotića, pa i izvjesnog Jožeka po kom se nazivao svojedobno glavni grad pod gorom.
 
Gotovo zaboravih spomenuti za Boku da je vrlo vjerojatno domovina oca velikoga pape Siksta V. (16. stoljeće), naime da prezime Peretti dolazi od talijanske riječi pera (kruška), a po biskupu Zmajeviću iz 17. stoljeća Peretti dolazi od spomena na Kruševicu, kraj pokraj planine Orijen sjeveroistočno od Herceg Novoga (grad ime dobio po hercegu Stjepanu Vukčiću). Kruševicu i obližnji kraj su Turci oduzeli Dubrovčanima sredinom 15. stoljeća, te su sa Sutorinom držali gotovo 400, a Herceg Novi oko 200 godina. Blizu je i rodni kraj Ozane Kotorske (rođena Kosić), suvremenice Držića (i ta obitelj, kao i mnoge druge dubrovačke loze, starinom je bokeška). Sasvim sigurno je i slavni kipar i graditelj sa Brača Tripun Bokanić bokeškoga podrijetla. (sveti Tripun je zaštitnik Kotora, slavi se 3. veljače kada i sv. Vlaho.)
 

Teo Trostmann

Živimo u državi u kojoj još uvijek postoje hereze i dogme koje sustavno truju hrvatsku znanost

 
 
Odgovor Hrvoju Klasiću i Darinku Kosoru
Poznati američki povjesničar James M. McPherson rekao je da je „revizionizam životna snaga povijesne znanosti. Povijest je kontinuirani dijalog između sadašnjosti i prošlosti. Interpretacije prošlosti podliježu promjenama u skladu s novim dokazima... Beskrajna potraga povjesničara za razumijevanje prošlosti, odnosno revizionizam, jest ono što povijest čini vitalnom i svrhovitom. Bez povjesničara revizionista koji se bave istraživanjem novih izvora i postavljaju nova pitanja, ostali bismo zatočeni u zamkama stereotipa.“ Ukratko rečeno, povijest je CSI unatrag.
 
No, termin je ovo koji u Hrvatskoj izaziva sveopću histeriju, posebice među pojedinim povjesničarima i njihovim podupirateljima među kojima su mnogi koji kruh zarađuju upravo na ovakav način. Odmicanje od utabanih staza postavljenih agitpropovskim pamfletima desetljećima prije našeg rođenja njima predstavlja opasnost iz osobnih razloga i zbog toga im je neprihvatljiv svaki oblik civiliziranog dijaloga te objektivnog razmišljanja i istraživanja. Veoma često oni uopće ne čitaju ono što mi JESMO napisali, već uporno ponavljaju ono što oni MISLE da bismo mi, na njihovo oduševljenje, trebali reći. Među spomenutim povjesničarima je i Hrvoje Klasić koji se poznatom mantrom osvrnuo na postavljenu tezu o poslijeratnom logoru Jasenovac, a o kojoj smo dokaze predstavili u našem izvornom znanstvenom radu. Umjesto mantre, od Klasića smo, kao profesionalnog povjesničara koji je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu zaposlen da bi predavao i ISTRAŽIVAO teme iz suvremene povijesti, očekivali da uradi upravo ono što smo godinama činili mi – hodati po arhivima, kopati po gradivu koje ondje leži netaknuto već desetljećima i ondje grijati stolicu. No, za razliku od Klasića i mnogih drugih kojima je takvo istraživanje posao za koji su PLAĆENI od strane hrvatskih poreznih obveznika, mi smo svoje istraživanje proveli u svoje slobodno vrijeme i o vlastitom trošku. Za razliku od Klasića i njegovih podupiratelja naš životni poziv nije obrana stereotipa, o kojima govori James M. McPherson, već isključivo ljubav prema znanosti za koju smo se školovali. Stoga ovim putem poručujemo da ćemo i ubuduće savjesno i objektivno istraživati sve teme iz hrvatske povijesti, a u našim radovima bit će predstavljeni novi dokumenti i dokazi. Naši etički standardi su izrazito visoki i stoga ne očekujemo ništa manje od onih koji će s nama surađivati, ali i onih koji će s nama polemizirati u javnom prostoru.
 
U Slobodnoj Dalmaciji od 21. lipnja 2015. objavljen je tekst novinara Vladimira Matijanića pod naslovom „Jasenovac i navika stara, Negacija holokausta“. U navedenom tekstu Klasić se sa svojim neistomišljenicima obračunao na način nedostojan jednog znanstvenika i intelektualca kada je tom prilikom istaknuo da neki, eto, ne zaslužuju komentar povjesničarske, nego medicinske struke. Uvrjeda je to svima onima kojima je medicinska skrb u bilo kojemu obliku neophodna. Na Klasićevu razinu spuštati se nećemo jer ovo smatramo posljedicom kućnog odgoja, no zato ćemo uzvratiti protupitanjem. Ukoliko je u Republici Hrvatskoj svaka upotreba mozga, kritičko razmišljanje i postavljanje novih pitanja nešto skandalozno i neprihvatljivo, posebno u povjesničarskoj struci, čemu onda svi ti silni sveučilišni profesori, instituti i studenti? Čime će se oni to točno baviti? U državi u kojoj Vlada uvodi porez na čokoladu, poskupljuje dopunsko zdravstveno osiguranje, a nameti su ionako veći od onih u mnogim boljestojećim zemljama Zapada, ne bi li bilo korisnije novac uložen u rad i edukaciju onih koji NE ISTRAŽUJU jer NE SMIJU preusmjeriti za dobrobit većine hrvatskog stanovništva?
 
S obzirom da političari nismo niti to želimo biti, u pravilu se ne upuštamo u bilo kakve rasprave s onima koji se hrane u saborskoj menzi na teren hrvatske sirotinje koja u međuvremenu kopa po kontejnerima za smeće. No, s obzirom da nas je političar Darinko Kosor nazvao SALONSKIM povjesničarima, odgovorit ćemo mu ovako: salonskima možete nazivati one koji radije nastupaju u medijima nego rade svoj posao. Mi smo naše istraživanje započeli prije deset godina i tijekom tog razdoblja ništa nas nije priječilo da istražujemo, uključujući nedostatak novca, bolesti, mećave, minus dvadeset, tropske žege. Istraživali smo u svim arhivima u Republici Sloveniji i Republici Hrvatskoj, te u Arhivu Republike srpske u Banjoj Luci i u arhivu u Londonu, a svi naši radovi potkrijepljeni su brojnim dokumentima. G. Kosor navodi da većina tih salonskih povjesničara nije aktivno sudjelovala u borbi za modernu Hrvatsku, pa evo odgovora i na to. Pilići su ratovali u svim dijelovima Hrvatske (Vukovar, Borovo Naselje, Mitnica, područje od Osijeka do Županje, Posavina, Maslenica, Oluja) i pojednim dijelovima Bosne i Hercegovine (Kupres, Tomislavgrad), a pojedini su robijali u sprskim logorima (Srijemska Mitrovica). Na ratištu su proveli daleko više vremena od medijskih eksponiranih salonskih političara. Blanka Matković nalazila se 1991. u školskim klupama. Dio njezine obitelji ratovao je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a ostali članovi aktivno su sudjelovali u brojnim humanitarnim akcijama (Konvoj Libertas, Bijeli put za Novu Bilu, itd.). Naše obitelji nisu dezertirale 1991., pa ne ćemo ni mi 2016. Krvna zrnca nemojte se truditi prebrojavati nam. Hrvati smo bili i ostali, a naše obitelji nisu mijenjale ni religiju ni nacionalnost ni osobna uvjerenja ne bi li se tako dodvorile političkim strukturama.
 
Ovim putem želimo priopćiti da smo od Ministarstva znanosti RH zatražili očitovanje o članku 1. Zakona o znanosti kojim se u Republici Hrvatskoj jamči sloboda znanstvenog istraživanja. Nažalost, živimo u državi u kojoj još uvijek postoje hereze i dogme koje sustavno truju hrvatsku znanost, a nameću ih oni za koje je Zemlja valjda još uvijek ravna ploča na plećima slonova i kornjača. Ostatak civiliziranog svijeta napustio je takva razmišljanja prema kojima bi ljudi trebali biti spaljivani na lomači jer vjeruju da se Zemlja okreće oko Sunca. Ukoliko od Ministarstva znanosti ne dobijemo traženo očitovanje, obratit ćemo se institucijama Europske unije.
 

mr. sc. Blanka Matković, MPhil

PhD Candidate
Politics and International Studies
University of Warwick
United Kingdom
 

Stipo Pilić, prof. povijesti

O.Š. Kralja Tomislava
Zagreb

Anketa

Treba li obustaviti postojeće sudski neutemeljene postupke protiv Zdravka Mamića?

Subota, 21/07/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 756 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević