Get Adobe Flash player

U Splitu održan međunarodni znanstveni skupa Hrvatska – put prema teritorijalnoj cjelovitosti

 
 
Povodom obilježavanja 20. obljetnice vojno-redarstvenih operacija Bljesak i Oluja, zajedničkim snagama Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, Sveučilišta u Zadru, Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, Hrvatskog-memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskog rata te Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH, proizašao je međunarodni znanstveni skup „Hrvatska – put prema teritorijalnoj cjelovitosti“ koji se održao 26. lipnja 2015. u dvorani Franjevačkog klerikata u Splitu (Filozofski fakultet).
 
Znanstveni skup namijenjen je istraživačima povijesnih i geografskih aspekata Domovinskog rata u vrijeme vojno-redarstvenih i oslobodilačkih operacija Domovinskog rata u svrhu razmjene rezultata istraživanja. Prezentacijom različitih aspekata pristupa istraživanju rata u trenutku stvaranja Republike Hrvatske i oslobađanja okupiranih područja, želja je unaprijediti i omogućiti interdisciplinarni pristup temama suvremene povijesti i geografije, politologije, sociologije ali i drugih znanstvenih područja i dobiti cjelovitiju sliku hrvatskog puta prema teritorijalnoj cjelovitosti. Nedvojbeno možemo govoriti o prekretnici naše povijesti kada su u proljeće 1990. godine u Hrvatskoj u slobodnim višestranačkim izborima snage demokracije odnijele pobjedu i kad se po provedenome referendumu o hrvatskoj samostalnosti održanome 19. svibnja 1991. godine čak 94,17 % građana izjasnilo za Republiku Hrvatsku kao suverenu i samostalnu državu koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj. Međutim, stvaranje države bio je dugotrajan i mukotrpan put, otežan nametnutim ratom od strane višestruko nadmoćnoga agresora.
 
Tijekom četverogodišnjeg ratnog razdoblja, Republika Hrvatska je međunarodno priznata i postala je članicom UN-a. No, valja se prisjetiti da je četvrtina njezinog teritorija bila okupirana. Ponovno uspostavljanje teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske je, nakon međunarodnog priznanja Hrvatske u siječnju 1992. godine, bio najvažniji cilj hrvatskog vodstva. Tek je vojno-redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja u proljeće i ljeto 1995. godine najveći dio okupiranoga hrvatskog teritorija oslobođen, da bi preostali dio – Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem – mirnom reintegracijom bio vraćen svojoj matici 1998. godine.
 
Vojno-redarstvene operacije Bljesak i Oluja postale su sinonimom za oslobađanje Republike Hrvatske u Domovinskom ratu, dok je operacija Oluja, usto, na simboličan način označila kraj rata. Profesionalno izvedene vojno-policijske akcije nesumnjivo su pokazale visoku razinu stručnosti i sposobnosti Oružanih snaga Republike Hrvatske. Oluja je plod neuspjelih političkih pregovora Republike Hrvatske sa srpskim pobunjenicima, tromosti i neučinkovitosti međunarodne zajednice, ali i brojnih sinkroniziranih napora hrvatske vojske i hrvatskog državnog vrha u provođenju ograničenih vojnih akcija, poput Maslenice, Zime 94, Skok 1, Skok 2i Ljeto 95. Nadalje je važno napomenuti da je Oluja ujedno rezultat vojno-političke suradnje Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Oslobodilačka operacija Oluja je, međutim, i nakon dvadeset godina predmetom aktualnih kontroverzija ne samo na području historiografije, nego i u politici, medijima, publicistici pa i u svakodnevnom životu. Brojna politička, pravna i društvena pitanja vezana uz ovu tematiku utječu na pojedince i skupine čiji su životi na razne načine bili zahvaćeni navedenim zbivanjima, a valja spomenuti i pokušaje kriminalizacije Oluje i njezinih glavnih aktera optuženih za „Udruženi zločinački pothvat“ od strane međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu.
 
Zadaća znanstvenika je, s vremenskim odmakom od dvadesetak godina od ratnih zbivanja, istraživati složeni splet okolnosti s kojima su se suočavali politički i vojni akteri na domaćem, međunarodnom i vojnom planu, a unutar kojih se vodila bitka za hrvatsku državu i postizanje njezine teritorijalne cjelovitosti.
 

Nives Matijević

Smiluj se o Djevo, Mati!

 
 
Usred dične Herceg Bosne
Gornjom stranom Rame stare,
Loze roda sveđ ponosne
Braća Kopčić gospodare.
Velikani, ime slavno,
Pradjedova časnih sjeme.
Zapisala povijest davno -
Mnogog stvora broji pleme.
Živjelo se kojekako,
Božja volja svoje čini.
Pleme mrlo; sve polako
U grob liježu vrli sini.
Od prastare loze njine
Dva Kopčića, mila brata,
U dvorima djedovine
Stišću k srcu stijeg Hrvata.
To čestiti ljudi bili,
Kras im praga - vjera sveta.
Poštenjem ih okitili
Svi guslari davnog svijeta.
 
Vrijeme nosi i odnosi,
Puno suza, trunčić smješka.
Od postanka baš prkosi
Bosni našoj sudba teška.
Ajme, Bože, jada ljutog,
Idu Turci, Osmanlije!
Kršćanima bit će krutog
Jarma, danka i kandžije.
Pomozite, oj Nebesa,
Smiluj se o Djevo, Mati!
Bez milosti i čudesa
Tko će raji utjeh dati?
Molitva se Bogu vija,
Al' nadjača sablje sila.
Sultanova Turadija,
Cijelu Bosnu preplavila.
--
Na muci se čovjek pozna
U nevolji ćud pokažeš,
Ščepa li te muka grozna
Ili trpiš, ili lažeš.
Junak si il' prelivoda
Poture il' sluga Krista,
Izdajica slavnog roda,
Il' ti savjest vijekom čista.
Kad pritisnu gorki jadi
Blijedi nauk od davnina.
Jedan Kopčić, blaga radi,
Uze vjeru od Turčina.
Zemlju, dvore, spasit treba,
Imanje je srcu milo.
Što govori knjiga Neba,
U glavi se tajno krilo.
Dobri Bog je Otac svima,
Turčin, kršćan – krv crvena.
Plaću bereš po djelima,
Ljubav –  zakon svih plemena.
--
Drugi Kopčić čvrste vjere
Prezr'o zemskog žića dare.
Nek mu Turčin danak bere,
Al' ne će u janjičare.
Nek o njemu povijest piše
Da je Braja kamen stanac,
Dok mu duh u tijelu diše,
Ne slomi ga nik'vi stranac.
Stajali mu bijeli dvori
Sred grabovog zelen gaja;
Još narodna priča zbori -
Tu j' živio Kopčić Braja.
Zub vremena dvor rušio
Mili spomen na djedove.
Gdje no grabov gaj je bio,
Grabovcima kraj se zove.
--
U tom kraju kamenjara
Nedaleko Vran planine
Živio od Božjeg dara,
Luka, sinak djedovine.
Im'o malo, ma je sretan,
Tek mu oči čedo žele.
Dani lete, a on sjetan,
Pokriše ga vlasi bijele.
Na koljena žuljnih, goli',
Pred oltarom kleči, grca.
Godinama posti, moli,
Ah da mu je plod od srca.
Eto čuda, zdrava, živa,
Rodila se kćerka mala!
S mlijekom majke, slatka Diva,
Zapovijedi usisala:
Ljubi Boga, Domovinu,
Djevičanstvo čuvaj, cijeni.
Poštenje si, krepost finu,
Grešnim blagom ne zamjeni.
Sretna rasla Diva mlada
Grabovčeva bajna vila.
Usred sela, velegrada,
O njoj viječna priča bila.
Molitva ju ocu dala
Svetinja se u njoj krije.
Usta muška uzdisala,
Bože dragi, lijepa li je.
Perivoja krasi cvjetni
Ne mogu se s njom poredit.
Koji li će momak sretni
Grabovčevo smilje gledit?
--
Čuva Diva bijelo stado
Po livadi i vrleti;
Gle, na konju, Ture mlado
Sa Kupresa ko zmaj leti.
Džafer - bega sinak to je,
Loze Kopčić, ramska klica.
Pradjed bris'o ime svoje,
Od kršćana - poturica.
Sin mu Tahir, zloduh sami,
Teferiči, Bosnom skita.
Ne vole ga ni imami,
Ni kadije, raje svita.
Što poželi imat mora,
Tko mu na žulj, tome jao.
Svijet mrzio suro'g stvora,
S puta mu se uklanjao.
--
Leti  momak ko na krili',
Al' mu plamni pogled stade
Na prelijepoj ramskoj vili,
Na njedrima Dive mlade.
Lecnuo se. San il java -
Pred njim cura ljepotanka
Ko boginja da je prava,
Rumen ruža, stasa tanka.
''Oj djevojko čija li si,
Tko te takvu šesnu rodi?
Da l' sa drugog svijeta nisi?
Jel u tebi anđel hodi?
Prođoh Bosnom nadaleko
Carigrada mnogom stranom.
Ma tek za te zape oko,
Pred srećom mi Bogom danom.
Ajme, curo, opčara me
Tv'a ljepota, pogled mio,
Od ljubavne vatre same
Nisam više koj' sam bio.
Duša mahom svate sanja
Tvoje rujne usne žudi.
Tahir - beg se tebi klanja,
I moli te, moja budi.
Sto sluškinja na te čeka
Da te spreme i pozlate.
Ma željela ptičjeg mlijeka,
Đuvegija nać' će za te.
Oj tako mi moga dina
Nema para tvome liku.
Ljubav si mi ti jedina,
Spas ubogom nevoljniku.
Kunem ti se babe vjerom
Sretnom ću te učiniti,
Kitit zlatom i biserom
Tvoj rob, sluga, vječno biti''
--
Herceg Bosne cura, Diva,
Gordo, smjelo, glavu diže.
Planu bićem hrabrost živa
Tahir - begu riječi niže:
''Hvala, ali nisam za te,
Katolička ja sam kćera.
Jedan zakon za Hrvate:
Nacija i oca vjera.
Ti veličaš Muhameda,
Meni Krist na srcu leži.
Za kršćankom Kopčić gleda -
Moja mis'o k rodu teži.
Djedi bili katolici
Klanjali se svetom križu,
Danas dankom mučenici,
Imena si slavom nižu.
Zar će Diva Grabovčeva
Prezret vjeru i Raspelo?
Sramom da ju svijet opjeva,
Da izdajom kiti čelo?
Tahir - beže, sine turski,
Idi svoje gore listu.
Mene žari ponos curski -
Ja ostajem vjerna Kristu.''
--
Ode beže, guja ljuta,
Sutra dan se opet vrne.
Dolazio često puta,
U zaruke k Divi grne.
Silovito momče ludo
Zabranjeno želi voće.
Je li Bogu pravo, hudo,
Srdašcu se slasti hoće.
Babo Džafer zlata ima -
Neće cura pustog blaga.
Tahirovim u grudima
Planu uja ljutog vraga;
''Kaurkinjo, čuj me mlada,
Sa Turčinom šale nije;
Nećeš mene - eto jada,
Pod zemljicu leći ti je.''
Ruka oštri handžar rinu
U Divino tijelo krasno.
Natopila krv ledinu
Ode cura u raj časno.
--
Tahir - đavo kući žuri,
Srce vatrom pakla gori.
Gle, konjanik za njim juri,
Vran planinom glas mu ori:
''Stan' šejtane, stan' džudijo,
Lako ti je ženu ubit.
Ako lažem, živ ne bio,
Mrtvog će te nana ljubit!''
Dobrodušnom Arslanagi
Milo kumče bila Diva,
Osvetit će kum ju dragi
Nek u miru Božjem sniva.
Oštra sablja mladca zgodi,
Stari Džafer gorko plako:
''O moj, sine, ti se rodi
Uzočas i naopako.
Gdje ti obraz, gdje poštenje,
Ne ljubi se cura silom.
Pravo ti je tek volenje
Kad se svidiš stvoru milom.
Ajme, sine, nesretniče,
Teška kazno mojeg žića.
Ubojico, o krvniče,
Ti izrode u Kopčića.''
--
Mrla Diva, Hrvatica,
Junakinja s Herceg kama.
Katolkinja, mučenica,
Nevinosti slika sama.
Grob joj čuva Vran planina
Pred Kedžarom eno znaka;
Hrle grobu, od davnina,
Tri nacije djevojaka
I mole se: ''Dive draga,
Pomozi nam bitku biti.
Napasnika tjeraj vraga,
Djevičanstvo sveto štiti.
Mladost nek te vazda cijeni,
Nek ti u čast pjesmu pjeva.
Nek u vječnoj uspomeni
Živi Diva Grabovčeva.''
 

Marija Dubravac, Brisbane

Dugo vijećanje

 
 
Mala zidana kapelicameđu drvoredima jablanova u Oršavi, na pragu Rumunjske, tik lijeve obale Dunava, s prizemnim kućama i ravnim ulicama. Kapelica sagrađena po naredbi nj. c. i k. veličanstva Franje Josipa I. 1856. godine na istom mjestu, gdje je 8. rujna 1853. nađena ukopana ugarska kruna sv. Stjepana. Povijest krune sv. Stjepana, posvećenoga kraljevskoga znaka, počinje s dobom, kad ju papa Silvestar II. godine 1001., unuku Arpadovu sv. Stjepanu, kao iz neba pruženi dar poslao, da se s njom okruni. Zaključeno je tad kako je ta kruna u Arpadovu rodu naslijedna. Godine 1301. izumre muška loza Arpada. Najbliži toj lozi bi češki kralj Vjenceslav, jer je bio zet Andrije III., posljednjega Arpadovca. Vjenceslav se sprijatelji s nekim velikašima, zadobi stranku u Ugarskoj te prodre 1304., u zemlju i nađe krunu sv. Stjepana u Budimu, pa je odnese u Prag.
 
Druga stranka u Ugarskoj pristajala je opet uz Otona bavarskoga također rođaka Andrijina, pa ponudivši mu kraljevsku čast, zahtjevala je stranka, da Oto dobije krunu sv. Stjepana, koju je Vjenceslav protupravno iz Budima odnjeo. Bolesni Vjenceslav Otonu je u miru predao krunu. Oto veselog srca pohiti s krunom u Ugarsku. Krunu zaključa u tok te preda jednom od svojih najvjernijih sluga konjanika, a da mu nije ni rekao, što je u zaključanome toku. Sluga – konjanik, ne znajući što je u toku, prikopča tok uz sedlo, ali putem u galop stalno tjerajući konja kako bi kraljevu naredbu što prije izvršio i za to uzeo obečanu nagradu od kralja, izgubi tok. Nakon više sati usiljenoga jahanja, kada stade odmoriti konja a i sebi uzeti nešto od okrjepe, za u kljun ubaciti, kako je nazivao svoje pauze za objed, primjeti zabezeknut da toka nema. U smrtnom strahu uskoči u sedlo i vrati se istim putem nazad, tražit izgubljeni zaključani tok. Za ne povjerovati, posluži mu sreća, nađe zaključani tok kraj carske ceste, kojega za čudo nitko ne opazi, premda je skoro cijeli dan tamo ležao.
 
Oto, krunom koju donese u Ugarsku bi i okrunjen 1305. za ugarskoga kralja u Budimu, ali nakon samo dvije godine, kada je s vojskom prodro u Sedmogradsku, uhvati ga kralj Ladislav i nije ga na slobodu pustio, dok se Oto nije odrekao ugarske krune. Nakon te iznude nosio je krunu 35 godina Anjouvinac Karlo Roberto, koji je preda svomu najstarijem sinu Ljudevitu I., koji je zatim svoju malodobnu kćer Mariju za prijestolonasljednicu imenovao još prije, nego se za Žigmundom Luksemburškim zaručila. Velikaši pozvaše iz Napulja Karla, no on bi za dvije godine umoren. Sigismund sve više i više bi uvažavan. Kada je kod Nikopolja 1396. u križarskoj vojni protiv Turaka pobjeđen, jedva se na prijestolju uzdrža. 1403. Ipak bi opčenito priznat za kralja.
 
Nasljednik Sigismundov Albreht austrijski zasjede 1437. na prijestolje, ali ote mu se kraljevska čast, usud nad njim, nu, za dvije godine umre. Četiri mjeseca nakon njegove smrti porodi Elizabeta posmrće (Posthuma) Ladislava. Kad su bila Ladislavu četiri mjeseca, dade ga zabrinuta mati okruniti na svom krilu. Kraj svega toga, i toliko toga drugoga, odabranika unutar dvora za zaštitu i samopouzdanje, zlu ne trebale veze, Elizabeta ne bi sigurna, da je sinu Ladislavu osiguran prijestol, zato se posluži varkom. Uvriježeni običaj bi tada, u to vrijeme, običavalo se, krunu svetog Stjepana najprije u svilen ogrtač  zavit i tako spremiti u tok, koji se ključima zatvori, i državnim pečatom zapečati. Nakon krunisanja dojenčeta Ladislava zamatala je mati Elizabeta u svileni ogrtač krunu u prisuću državnih velikaša, te tako zamotanu krunu predade jednoj od dvorskih dama, kojoj je već prije dala isti takav zamot. Dvorska dama uspije u maniri vješta čarobnjaka pred velikašima zamjeniti ovaj posve slićnim zamotom. I tako se dogodi, zapečatiše državni velikaši krivi zamot u tok; dočim je pravu krunu sv. Stjepana čuvala Elizabeta pri sebi.
 
Čestita se Ladislavova mati i dalje bojala, čega se bojala naskoro se i dogodi. Stališi ne bjehu njezinim štitništvom zadovoljni, pa se nađe takmac Ladislavu, poljski kralj Vladislav III. Jagelo, komu ugarski velikaši predadoše kraljevsko žezlo. Kad vidje brižna mati da je vrag odnio šalu i da smrtna ugroza prijeti i djetetu i njoj, Elizabeta uze dijete  Ladislava i kovčeg, u kojem je bila prava kruna sv. Stjepana, pa brže bolje bježi iz Višeharda u Požun, a odatle k caru Fridriku III. Bi to 1440. Međutim, da se Vladislav okruni , trebalo je naći krunu; nu ne reci vraže, gluho i daleko „onamo njega“ nitko i nikako doznati za nju za krunu sv. Stjepana. Da sebi pomognu, uzeše krunu s groba sv. Stjepana i s njom okruniše Vladislava. Prava kruna dospje u ruke caru Fridriku III., koji je udovu  Elizabetu i sičića joj kraljevića Ladislava u zaštitu uzeo. Vladislav III. Ne bi baš miljenik sreće, jer u krvavoj bici protiv Turaka kod Varne već te 1444. izgubi i bitki i glavu. Sada bi kako red i zakon nalažu, imao petogodišnji Ladislav doći na prijestol. Stališi ga ugarski prozvaše kraljem. Ali on ne dođe. Već se znalo, i nije bilo više dobro čuvana tajna, kako je prava kruna sv. Stjepana kod Fridrika III.
 
Fridrik niti je pustio mlađahna Ladislava u Ugarsku, a ni na kraj pameti mu nije bilo predati krunu, već izjavi, da će on i dalje, drage volje, Ladislava odhranjivati i u zaštiti držati, kao najrođenijega svoga, da mu ni ptičijeg mlijeka neće faliti, i u zaštiti ga držati, paziti na njega kao na zjenicu oka svog, kao i do sada, dosle tim večma, što mu je međutim na žalost, i nevolju mu kletu, umrla majka Elizabeta. Kruna dakako i dalje će uz kralja Ladislava kod Fridrika ostati. S tim što su čuli ni najmanje ugarski stališi nisu bili zadovoljni već suprot tome, zahtjevahu pod prijetnjom, pod prijetnjom najžešćega rata, da im Fridrik kralja Ladislava i krunu preda. Godine 1456. baš 20. rujna uz do tad nezapamčeno krvoproliće dade Fridrik Ladislava Ugrima, ali ne preda krunu, već reče, da će krunu u zalogu zadržati do tad, dok mu se 40.000 dukata za othranjivanje Ladislava ne isplati. Proteklo ispod kraljevskih mostova mnogo godišnjih doba: prolječa, ljeta, jeseni i zima... Svađa i netrpeljivost ostala, zla krv.  Život ne pomazi nesretnoga kraljevića, kraljević Ladislav iznenada umrje od nepoznate bolesti ne napunivši ni puno punoljetstvo, ni okruglih osamnaest ljeta. Kraljevska kruna njegovih pređa još uvijek kod Fridrika. Prolaze nova proljeća, ljeta, jeseni, zime...
 
Poslije Ladislavove nerazjašnjene – čudnovate, najblaže rečeno, smrti, na prijestol dođe Matija Korvin, samo što se okruni, bez i da zdravicu odzdravi iz istih stopa zarati s Fridrikom radi krune, no ovaj ju obeća predati, kada mu se na ruke položi 40.000 dukata u zlatu. Nakon dugoga vijećanja, jer ratom Fridriku ne odbiše ni pera, prekaljen i tvrd orah bio taj Fridrik, premazan svim mastima, k tome, kad ne bi druge, složiše se stališi te izabraše sedam velikaša, koji će u Novom Mjestu od cara Fridrika preuzeti krunu sv. Stjepana. Ode odaslanstvo s najvećom paradom, u kojoj bilo do 3.000 konjanika k caru gospodaru, mutikaši Fridriku. Car-gospodar mutikaša Fridrik videć toliko pratnje, zatvori sva vrata od tvrđave te dopusti jednom jedinome odaslaniku i to biskupu od Vardina s 200 konjanika, da smiju k njemu u tvrđavu, dočim se ostala pratnja ima povući natrag u Šoprun. Za boravka biskupa kod Fridrika pronese se glas po Ugarskoj, raznesao se na sve strane iz Ugarske dalje, da je Fridrik dao kopiju krune načiniti, posve sličnu, da sličnija biti ne može, da često ni sam ne zna kad je uzima koju je uzeo, kopiju ili pravu krunu, jer odavno je znano, da na dvoru ima vrsne zlatare iz Dubrave, grada Dubrovnika s Jadranskoga mora, da je mjesto prave preda. Sve to baci sve od reda u teške misli. Sumnja je izjedala ko zmijski otrov ubrizgan ujedom, od najvećega velikaša do najobičnijega podanika, svega i svakoga, jer nitko nije imao ni trun vjere i povjerenja u kralja Fridrika: Taj slaže čim zine!- u glas su govorili.
 
Vjećalo se danima, vjećalo se noćima, dan-noć, vjećalo se, što bi tu valjalo činiti? Konačno zaključiše: naddvornika grofa Palocza poslati za biskupom, koji će po nekim osobitim znacima pepoznati pravu krunu. Grof  Palocz satima je zagledao krunu. Podizao je, spuštao, nekom tekućinom mazao, ostavljao, ponovno gledao, mjerio, vagao... Kada ju je kao pravu prepoznao, odaslanici na mjestu  pred Fridrikom 40.000 zlatnih dukata izbrojiše. Na to, dođe poslanstvo s krunom do Šopruna. S najvećim veseljem dočeka ga pratnja. Štedila se nisu grla. Satima se samo čulo: Ura! Ura! Ura! ...
 
Tri dana u crkvi na glavnom žrtveniku bi izložena kruna. Poslije je prenesoše u Budim. U Budimu je nađe Soliman II., koji došao u pomoč Ivanu Zapolji, kog sabor 1526. u Požunu za svoga kralja izabra. Soliman uze krunu i preda je Zapolji, koji je do smrti kod sebe zadrža. Njegova udovica Izabela posljeđaše primjer Elizabete te postavi svomu dvogodišnjem sinčiću Stjepanu krunu sv. Stjepana na glavu; no morade s mjesta s djetetom i krunom pobjeći, čim je Ferdinand I. Turke potukao i prisilio, da se glavom bez obzira iz Budima sele. Pod prijetnjom sile, doslovce s nožem pod vratom djetetu i njoj, predala je krunu i krunske znakove Ferdinandu I., te se ujedno odrekla ostalih prava u Ugarskoj i Sedmogradskoj, pridržavši za svog malodobnika kraljevića Opeln u Šleskoj i Frankenstein spadajući kneževini Munsterberg.
 
Kada se braća Matija i Rudolf odijeliše, uzme Rudolf potajice krunu i dade ju u Prag prenijeti; preda je opet svome bratu kada je taj 1608. ugarski prijestol zasjeo. Ovaj dade krunu u Šoprun prenijeti i odredi, da je imaju dva odgovorna velikaša čuvati, živom glavom za nju jamčiti. Car Josip I. dade opet istu krunu iz Šopruna u Beč među ostale austrijske dragocjenosti spremiti. Ugarski stališi bjesniše nad odredbom Josipa I. ogorčeni do te mjere jedva suzdržavajući se oružja latiti da polete glave. Njegov nasljednik Leopold II. odvažio se krunu sv. Stjepana postaviti natrag u Šoprun, gdje su ju danonoćno dva krunska stražara čuvala, dok nedođe 1849., kada je revolucionarna vlada iz Ugarske morala pobjeći, za živu na ramena sačuvati glavu, pri čem Lj. Košut uzme krunu i sve krunske znakove sobom, te dade razglasiti, da je te dragocjenosti na turskom zemljištu zakopao.
 
Dugo, dugo, beskrajno dugo, su se te dragocjenosti tražile... konačno pođe za rukom austriskom auditoru Titi Kargeru te na 8. rujna 1853. nađe u gvozdenoj škrinji krunu i ostale krunske dragocjenosti kraj Oršave. Govori se kako ima zapis u vojnoj arhivi iz tog vremena u Beču, u kojem stoji kako je nalazište otkrio i o tome izvjestio Tita Kargeru izvjesni M. Imbrišević, kasnije pukovnik u Petrinji. Više drugih dokumenata upučuje na isto, navodeći kako je porijeklom iz Bosanske Posavine, pa i sam u svojim zapisima Put na istok do Carigrada, Ferdo Hefele.
 
U Oršavi opet vele: da se T. Karger nije namjerio na rumunjskoga pastira, koji se slučajno desio neviđen u bližnjoj šikari, kad su u noćnoj tmini Košutovi ljudi između sebe nešto nosili i u šikari to zakopali, ne bi se sasvim sigurno ni do dan-danas znalo, gdje je ukopana ugarska kruna, kruna sv. Stjepana, a to tim vjerovatnije, što se drži, da su isti ljudi umah nakon svršenoga posla pogubljeni samo zato, da mjesto, gdje je kruna ukopana, ostane tajno. Mala zidana kapelica među drvoredima jablanova u Oršavi, na pragu Rumunjske, tik lijeve obale Dunava...
 

Nikola Šimić Tonin

Anketa

Mogu li rukometaši do zlata?

Ponedjeljak, 22/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 817 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević