Get Adobe Flash player

Armenci su u Bizantu zauzimali znatno mjesto u sastavu vladajuće klase

 
 
Sudbina armenskoga naroda oblikovala se je u prošlosti tako da je znatan dio morao živjeti izvan granica svojega narodnoga teritorija. Početak armenskoga raseljavanja seže u doba vladavine Tigrana II. Velikoga (95. - 66. pr. Kr.) kad su prva armenska naselja počela nicati u Mezopotamiji, Siriji, Ciliciji i drugim krajevima. Valja podsjetiti da su u 4. st. desetci tisuća Armenaca, pretežno obrtnika i trgovaca, bili prisilno preseljeni u Mezopotamiju i Iran po naredbi šaha Šapura II. (309. - 379.). Nakon podjele Armenije 387. god. pojačano je iseljavanje Armenaca u Istočno Rimsko Carstvo i sasanidski Iran. Armenski nahari (kneževski rodovi) imali su mogućnost iseljavanja na zapad, pod pokroviteljstvom kršćanskih careva. Ishod tih iseljavanja je taj da su se u različitim bizantskim područjima pojavili armenski doseljenici. Iseljavanje Armenaca intenzivirano je u doba arapskih osvajanja (7. - 9. st.), turkijsko-seldžučkih najezda (11. st.), provale Mongola (13. st.), Timurovih horda (14. st.) i nomadskih turkmenskih plemena (15. st.), razgraničenja Osmanskoga Carstva i sefevidskoga Irana (16. - 17.), masovno iseljavanje Armenaca u Iran u doba šaha Abasa na samom početku 17. st. i uz nezapamćen genocid nad Armencima u Osmanskom Carstvu 1894. - 1895. i 1915. - 1923. god. i ratnih sukoba 1988. - 1992. god. Naravno, proces iseljavanja bio je povezan i s društveno-gospodarskim stanjem u tadanjim armenskim zemljama.
https://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/17/Armbizant1.jpg
Nakon razdiobe 387. god. u sastavu Bizantskoga Carstva našlo se je područje Velike Armenije, a još ranije, od 1. st., i Male Armenije. Od 6. st. Armenci su imali znantnu ulogu u bizantskoj vojsci jer su Bizantu dali nekoliko vojskovođa. Nesres (478 - 573.) je bio bizantski vojskovođa armenskoga podrijetla koji je u doba Justinijana I. pokorio Italiju 552. god. i tako ubrzao kraj Ostrogotskomu Kraljevstvu (489. - 555.).
 
Znatan dio Armenaca se je preselio u istočne bizantske teme (vojno-upravni okrug Bizantskoga Carstva), primjerice u Haldiju, Koloniju, Sebastu, osobito u Armenikon. Armenikon se je prostirao od Kapadocijske Kayserije do Crnoga mora, a dobio je vlastito ime prema imenima Armenaca koji su živjeli tamo i u susjedstvu. Bizantski carevi su odobravali preseljavanje Armenaca u Bizant i stvaranje armenskih naseobina. Primjerice, bizantski car Tiberije II. Konstantin (578. - 582.) godine 578. preselio je 10.000 Armenaca na Cipar; nakon druge razdiobe Armenije 591. god. bizantski car Mauricije (582. - 602.) poslao je armenske odrede na Balkan, u Trakiju za njezino osvajanje i daljnju vojnu kolonizaciju. Bizantski car Konstantin V. Kopronim (718. - 775.) preselio je u Trakiju veliki broj armenskih pavlićana, a kasnije isto je učinio i potomak poznatoga armenskoga roda car Ivan I. Cimisk (969. - 976.) radi obrane od bugarskih najezda.
 
Armenci su u Bizantu zauzimali znatno mjesto u sastavu vladajuće klase. Mnogi su bizantski carevi imali armensko podrijetlo. Pojedini armenski i bizantski povjesničari smatraju da je prvi bizantski car armenskoga podeijetla bio Mauricije (582. - 602.) iz maloazijskoga područja Kapadocije. Među njima su bili također: Heraklije I. (610. - 641.), Filipik Bardan (711. - 713.), Artavazd (742. - 743.), Leon V. Armenac (813. - 820.), Bazilije I. Makedonac (867. - 886.), Roman I. Lakapen (920. - 944.) i Ivan I. Cimisk (969. - 976.). Najznatnija bizantska dinastija armenskoga podrijetla bila je makedonska dinastija (armenska dinastija) (867. - 1056.) koju je predvodio njezin osnivač Bazilije I. Makedonac.
 
Zanimljivo je, uzgred budi rečeno, da prema Hrvatskoj enciklopediji: "Bizantsko je Carstvo u to doba ostvarilo znatan utjecaj nad južnoslavenskim narodima: velika akcija pokrštavanja, pokrenuta iz Bizanta za Bazilijeve vladavine, i među Hrvatima je, čini se, imala uspjeha, o čemu svjedoči glagoljica kao pismo i pučki jezik u liturgiji” (Bazilije I.). Bazilije I. Makedonac je došao na vlast, sudjelovavši u nekoliko političkih ubojstava. Zanimljivo je da je još u doba njegove vladavine postojala predaja (legenda) da njegovi predci svoje podrijetlo vode od armenskoga cara Trdata III. Velikoga (287. - 330.) iz aršakidske dinastije.
 
Među poznatim bizantskim Armencima su bili: velik znanstvenik Leon Matematičar (oko 790. - 870.), carigradski patrijarh Ivan VII. Gramatik (arm. Hovanes Kerakan) (kraj 8. st. - oko 863.), napola je Armenac bio carigradski patrijarh Focije I. (oko 820. - 896.). Jedan je od najprosvjećenijih intelektualaca toga doba, velikodostojnik Barda (preminuo - 866.), koji je obnovio rad poznate Magnaurske škole u Carigradu, isto tako je bio podrijetlom Armenac.
 
U doba makedonske ili armenske dinastije, ponajprije u 10. st., armenske postrojbe su imale važnu ulogu u bizantskoj vojsci. U bizantskom radu "Strategika" (10. st.) car Nikefor II. Foka (963. - 969.) preporučivao da se formira vojska iz istočnih tema od Romeja (Bizantinaca) i Armenaca, ističući posebnu važnost armenskih postrojba za obranu istočnih granica Bizantskoga Carstva. Posebno su isticale bizantske vojskovođe armenskoga podrijatla Ivan Kurkuas (arm. Hovhannes Gurgen) (900. - nakon 946.) i Ivan (Hovhannes) Cimisk (nadimak je dobio zbog svojega niskoga rasta), budući bizantski car. Godine 920. - 942. bizantska vojska na čelu s Gurgenom postigla je znatan uspjeh na istoku. Godine 931. i 934. osvojio je Melitenu i znatan dio tadanje Armenije. U daljnjim pohodima osvojio je u sjevernoj Mezopotamiji gradove Martiropolis, Amidu, Nusaybin, Daru, a zatim je opsadom primorao Edessu na predaju. Zbog znatnih ratnih uspjeha nazvan je "drugi Belizar" (oko 505. - 565.), u čast jednoga od najvećih bizantskih generala.
 
Armenskoga podrijetla bio je također bizantski uzurpator vlasti, vojskovođa Mezezije (622. - 662.) koji je 668. god. na Siciliji podigao neuspjeli ustanak s ciljem da osvoji vlast i postae car. Ustanak je bio ugušen u travnju 669. god., a Mezeziju i nekolicini zapovjednika odrubili su glave i poslali ih u Carigrad. Bizantski vojskovođa Mleh, 973. god. probio je obrambenu liniju Arapa i provalio u Mezopotamiju, ali pod Amidom njegova je vojska pretrpjela poraz i mnogi su vojnici zajedno s njim pali u zarobljeništvo. Bizantski car Ivan Cimisk krenuo je 974. god. u pohod protiv Arapa kad je 975. god. od Fatimida preoteo Siriju i dio Palestine.
 
Pristaše Armenske apostolske crkve živjele su u Bizantu odvojeno. Oni su čuvali osobitosti svoje vjeroispovijesti, jezik, pismenost, kuturne tradicije što je izazivalo katkada odbojnost od strane grčkoga stanovništva Bizanta. S vremenom mnogi Armenci u Bizantu su prihvatili kalcedonsku vjeroispovijest, stupili u brakove s mjesnim pukom i postupno su grecizirani. Armenci, koji su bili preseljeni u Bizant, ponajprije predstavnici aristokracije, odlikovali su se visokom kulturom i dobrim poznavanjem nekoliko jezika. Bizantska aristokracija armenskoga podrijetla imala je u vlasništvu prostrana područja. Bizantskih aristokratskih familija u 10. - 12. st. bilo je približno 300, 10 - 15 % njih činili su bizantsko-armensko plemstvo. U 11. st. u svezi sa seldžučkim osvajanjem Armenije u Bizant su došli novi valovi armenskih migranata.
 

Artur Bagdasarov, HKV

O Brozu se sve lagalo i lakiralo

 
 
Boris Blažina u djelu "Djetinjstvo i mladost Josipa Broza Tita 1892. - 1920. kroz prizmu biografija: kontradikcije, nedosljednosti, politizacija, pedagogizacija" (Institut za europske i globalizacijske studije, bez godine izdanja) navodi duhovitost hrvatskoga vojnika i pravaškogaktiviste, te generala u vojskama Austro-Ugarske Monarhijei Nezavisne Države Hrvatske Ante Matasića (Kompolje kod Otočca, 9. VI. 1862. – Zagreb, 24. VI. 1942.) - u susretu s mladim Josipom Brozom. Naime, Matasiću u Prvome svjetskom ratu Broz nije ranjen u Galiciji, nego na Drini. A to se vidi po duljini kose na njegovoj glavi. 
 
Blažinin rad je zamišljen kao »pregledni članak u kojem je uspoređen veći broj uglavnom sekundarnih izvora o životu Josipa Broza Tita, od djetinjstva do povratka iz ratnog zarobljeništva u Rusiji 1920. godine. Analiza spomenutih izvora pokazuje da postoje brojne nedosljednosti među njima, koje su većinom rezultat „krojenja“ biografije utjecajne ličnosti iz političkih, odnosno pedagoških razloga. To treba promatrati u kontekstu obrazovne politike socijalističke Jugoslavije – mladi je Broz trebao biti uzor za jugoslavensku djecu i mladež koja su odgajana u duhu socijalizma i panslavizma. Očigledne su i značajne promjene koje su išle u korak s promjenama na vanjskopolitičkom planu Jugoslavije, posebno u vrijeme tzv. Informbiro sukoba, kada je panslavizam pao u drugi plan te je zamijenjen jugoslavenskim patriotizmom«, kako piše u NSK o njegovome radu.
https://www.kurir.rs/data/images/2015/07/03/02/693201_josip-broz-tito-tamna-strana-srpskih-vladara-marsal_ls.jpg
Prema Blažini ova Titova fotografija iz 1915. nastala je na Drini, a ne u Galiciji. (v.h.)

Balduin se je oženio Ardom 1097. godine nakon smrti njegove prve žene

 
 
Arda je bila supruga kralja Balduina 1. Jeruzalemskoga (1100. - 1118.), vođe prvoga križarskoga rata (1096. - 1099.). Arda je bila kći armenskoga plemića Torosa (Taftosa) ili Taphnouza, lorda Edesse. Balduin se je oženio Ardom 1097. godine nakon smrti njegove prve žene. Toros mu je obećao 60.00 bezanta kao miraz jer je to bio politički brak. Uz pomoć ovoga braka htio je učvrstiti svoje pozicije među armenskim stanovništvom Edesse. Balduin je postao prvi grof Edesse. Grad Edessu su osvojili križari 1099. god. i osnovali grofoviju (1098. - 1146.) na dijelu armenskoga područja Cilicije. Grofovija Edessa je bila križarska država sa sjedištem u Edessi. Balduin je otišao u Jeruzalem iz Edesse 1100. god.
https://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/17/Arda2.jpg
Baštinio je titulu jeruzalemskoga kralja od svojega brata Golfrida Boillonskoga (1076. - 1096.), ali Arda mu se tada tada pridružila. Došla je u Jeruzalem morem 1101. god. Godine 1105. brak je poništen zbog tzv. bračne nevjere. Zapravo, Ardin otac Toros nije dao Balduinu kao miraz dosta novaca i osim toga Arda mu nije rodila djecu. Balduin I. je prisilio Ardu da ode u samostan sv. Ane. Kasnije je prva jeruzalemska kraljica zatražila da ju oslobode i pošalju u Carigrad gdje se je već nalazio njezin otac Toros.
 
Godine 1112. Balduin I. odlučio je oženiti se Adelaidom del Vasto (oko 1072. - 1118.), udovicom Rogera I. Sicilijskoga (1031. - 1101.). Crkva je ustala protiv toga braka jer jr Balduin I. tada još bio oženjen Ardom. Primoran je bio poslati Adelaidu natrag i pomiriti se s Ardom, ali Arda se nije vratila u Juruzalem. Balduin I. preminuo je 1118. god. Nadnevak Ardina rođenja i smrti je nepoznat. Sve u svem, prva jeruzalemska kraljica armenskoga podrijetla nije imala značajniju ulogu u političkom životu Jeruzalemskoga kraljevstva.
 

Artur Bagdasarov, HKV

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Utorak, 16/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 937 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević