Get Adobe Flash player

Slavko Vatroslav Cihlar bio je socijalan, human, hrvatski

 
 
Vrlo vrijedna povjesničarka Mira Kolar dala je pregled života i rada Slavka Vatroslava Cihlara (1896. - 1986) iz obitelji poznatije po književniku Milutinu Cihlaru Nehajevom. Doslovno ću citirati njezin rad, uz tek pokoji komentar.
https://www.antikvarijat-vremeplov.hr/image/cache/catalog/products_2020/IMG_E3271-800x800.jpg
Prilike u Primorju i osobito njegovo propadanje, a svakako i utjecaj Frana Supila, učinile su od Vatroslava velikog oporbenjaka i on u tim počecima pripada revolucionarnoj omladini jugoslavenskog usmjerenja, te je u tom duhu objavio više članaka u Vihoru, ali i drugdje. (Cihlar ima 18 godina 1914. godine, T.T.) Nas ne zanima u ovom članku Cihlar kao pomorski časnik, poliglot,kulturnjak - više ćemo pratiti ideje koje su bile u igri u vrijeme opasnosti od tzv. amputacije Hrvatske.
Napominjem da interesi Velike Britanije, pa i Francuske tražili su stvaranje Jugoslavije kao prepreke Rusima (bili oni komunisti ili ne) i Nijemcima da izbiju na Sredozemlje ili se povežu prometno i ekonomski sa Turskom. Stvari nisu morale završiti onako kako jesu,povijest zna biti i veliki rulet!
 
Imajući u sebi oporbenjački duh svog djeda Martina Polica (1858.- 1903.), pisca Parlamentarne povijesti Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, I. i II., (Zagreb, 1899., 1900.) i Vatroslav Cihlar upušta se u opasni posao. U listopadu 1928., dakle u vrijeme kada je u Hrvatskoj zavladala predrevolucionarna atmosfera nakon što je kralj imenovao vojnog komandanta Vojina Marinkovića za velikog župana Zagrebačke oblasti (iako je bilo pravilo da taj položaj zauzima upravni činovnik s dugotrajnim stazom), Cihlar piše brošuru Hrvatsko pitanje i amputacija, te ju izdaje o vlastitom trošku. Međutim, prvo izdanje odmah je razgrabljeno, pa Cihlar objavljuje drugo, a onda i treće izdanje
 
Cihlar je objavio ove karte podjela Hrvatske i Bosne i Hercegovine:
1. Londonska linija iz 1915. po kojoj bi se Srbija protegnula na Bosnu i Hercegovinu, Vojvodinu, Dalmaciju i Srijem. Linija bi išla od Vukovara na Dunavu, pa povijesnom granicom Hrvatske do Knina, a onda ravnom crtom do rta Punta Planka južno od Šibenika. Dio Dalmacije sjeverozapadno od linije Knin - Punta Planka, zajedno sa Zadrom i Šibenikom, imao je pripasti Italiji, a dio jugoistočno od te linije sve do Kotora Srbiji, dok bi sam Kotor pripao Crnoj Gori. Ono što je bilo sjeverozapadno od te linije, zajedno s Međimurjem, bio je nedefiniran teritorij amputirane Hrvatske, dakako bez Rijeke.
2. Linija pukovnika Simovića i Antonijevića iz 1918. Cihlar je u popratnom tekstu ove karte naveo da su slomom Austro-Ugarske Monarhije 1918. porasle pretenzije Srbije na hrvatski teritorij u odnosu na 1915. Sada je linija išla od Barcsa - Virovitice do Knina, te je, dakle, čitava Slavonija imala pripasti Srbiji. Tu su liniju iscrtali pukovnici Simović i Antonijević u sobi Narodnog vijeća u hrvatskoj Sabornici na Markovu trgu crvenom olovkom početkom studenog 1918., kada je Simović došao u Zagreb kao vojni delegat Beograda. 
3. Linija Nikole Pašića, najvjerojatnije iz 1922. Nikola Pašić je ostavio Hrvatima samo sisačko, zagrebačko, varaždinsko i međimursko područje, povukavši liniju od Ludbrega na jug do Kostajnice i onda zapadno od Karlovca, kako bi Srbija imala u svom posjedu i željezničku prugu Zemun - Ljubljana, izuzev četiri kilometra koji su se mogli lagano izgraditi. Izrađujući ovaj projekt, Pašić je znao da Hrvatska, skučena na teritorij zagrebačke oblasti, neće moći samostalno egzistirati, te je smatrao da će se tako prvo Hrvati desno od linije utopiti u Velikoj Srbiji, a onda i svi ostali.
4. Linija dr. Ivana Lorkovića i Stojana Protića nastala između 1921. i 1922. godine. Cihlar je donio i jednu kartu s linijama koje su zacrtali dr. Ivan Lorković i Stojan Protić pri razmatranju o mogućnosti revizije ustava iz 1921., koji je zemlju podijelio na 33 oblasti. Dr. Ivan Lorković tražio je da hrvatska granica ide linijom Ilok - Šid - Gunja, te Savom do Davora, a onda Vrbasom preko Banjaluke i Jajca sve do Hercegovine, s time da bi u Hrvatskoj bili i Mostar i Nikšić. Protić je pak povukao liniju od Virovitice do Bihaća pa na Makarsku. 
5. Službena linija amputacije g. 1928. Nakon atentata u Narodnoj skupštini iskrsla je već prilično zaboravljena ideja amputacije. Iskorišteno je jedno predavanje predsjednika Srpske akademije nauka Ljube Stojanovića iz 1926., te je 7. srpnja povučena linija amputacije od Virovitice na Novsku, pa na Bosanski Novi, te rijekom Unom prema Kninu i Šibeniku, i to tako da željeznica Virovitica - Barcz ostaje Srbiji. Cihlar ističe da se ne zna je li ta ideja oživljena prije ili poslije 20. lipnja 1928., ali da je linija presnimljena s jedne geografske karte u ministarskoj sobi Beogradske skupštine.
6. Engleska linija Roberta Birkhilla iz 1922. Kada je postalo jasno da nema mira na prostorima bivše Austro-Ugarske Monarhije, ugledni publicist Robert Birkhill se je 1922. godine u knjizi Seeds of War: A political Study of Austria, Hungary, Czeshoslovakia, Roumania and Yugoslavia založio za stvaranje jedne nove države pod imenom Sjedinjene Države Srednje Europe u koju bi ušla Hrvatska s Bosnom bez Tuzlanske oblasti i Hercegovinom, Dalmacijom i Slavonijom, ali i Mađarska s cijelom Baranjom, Bačkom i Banatom, Erdelj, Slovačka s Rutenijom, Češka s Moravskom i dijelom Šlezije te Austrija. Slovencima je ostavio mogućnost plebiscita.
7. Engleska linija lorda Rothermeera. Vlasnik velikoga tiskarskog koncerna Rothermeer založio se uoči sklapanja Trianonskog ugovora 1920. za reviziju Pariškoga mirovnog ugovora tražeći da Hrvatska obuhvati hrvatske povijesne zemlje, zajedno sa zapadnom polovicom Bosne i Bokom kotorskom, ali i da se stvori jaka i velika Mađarska koja bi zahvatila sve gradišćanske Hrvate te čitavu Vojvodinu. 
 
Cihlar se je sklonio u Weimarsku Njemačku, u kojoj Hitler teži za vlašću, ali ju još nema. U Berlinu 1930. u Berliner Tagblattu Cihlar objavljuje seriju članaka pod nazivom Das Inferno der Belgrader Diktatur, poistovjećujući tu diktaturu s onom Austro-Ugarske Monarhije. Sve to moralo je utjecati i na Vatroslavova brata Milutina Cihlara Nehajeva. On 1931. piše Rakoviću s prikazom ubojstva Eugena Kvaternika, koju priređuje za tisak Blaž Jurišić 1932. godine. " Međutim, uspon nacizma u Njemačkoj tjera Cihlara dalje, i on se 1937. sklanja u Švicarsku, gdje objavljuje anonimno niz antifašističkih članaka u Baseler Nachrichtenu, a onda se nakon pobjede Mačekove Hrvatske seljačke stranke na izborima 1938. vratio u Kraljevinu Jugoslaviju, misleći da će se zemlja preporoditi parlamentarnim putem, a Hrvati u okviru Banovine Hrvatske. Nastanjuje se u Zagrebu i tu piše predgovor protunacističkoj knjizi H. Rauschninga Moji povjerljivi razgovori (Zagreb, 1940.).
 
Cihlar (u ratu) poput Krleže čeka, nesklon, poput ovog pisca Antibarbarusa, da se upozna s grozotama komunista na djelu. 
Raznolika djelatnost Vatroslava Cihlara od 1947. do 1968. Poslije 1945. djelovao je kao prevoditelj u Nakladnom zavodu Binoza. Čini se da je došlo do zbijanja redova onih hrvatskih intelektualaca koji su preživjeli apokalipsu Drugoga svjetskog rata. Dr. Slavko Ježić, objavljivač sabranih djela Vjenceslava Novaka između 1931. i 1933. godine, također živi od prevođenja, te su oba prevodila djelo Jeana Cristophe Romaina Rolanda. Svako je takvo pero za Senj dragocjeno, jer Senjanin Pavao Tijan, koji je još 1930. objavio Nekoliko bilježaka o životu i radu Vjenceslava Novaka u Hrvatskoj prosvjeti 1930. živi u emigraciji, a Senj, osiromašen i oštećen na prosvjetnom i crkvenom polju, ne može više biti Atena Hrvatskog primorja i Like. Čini se da je i Ježiću i Vatroslavu Cihlaru pomogao dr. Antun Barac, koji se s njima poznavao i surađivao od mladosti, a koji je osim toga smatrao vrijednim za čitav hrvatski opus zasluge malih ustrajnih pisaca. No zagrebačka sredina ne odgovara više Vatroslavu Cihlaru. On se 1947. vraća na Kvarner te se stalno nastanjuje u Rijeci. Kroz dvadeset godina boravka u ovom gradu Vatroslav Cihlar bio je godinu dana upravitelj Narodnog muzeja (1948.), a 1961. potaknuo je osnivanje Pomorskog i povijesnog muzeja u Rijeci. Ljudi na vlasti trpjeli su ga, ali ga nisu voljeli, što pokazuje česta izmjena radnog mjesta. Premještaju ga obično tamo gdje je dobro dolazilo njegovo veliko radno i prevodilačku iskustvo i gdje je bilo mnogo posla. Od 1949. do 1957. djeluje u Narodnom, odnosno Pionirskom kazalištu u Rijeci, što mu je omogućilo prikupljanje građe za povijest Riječkoga narodnog kazališta, a 1964. je uredio Kazališnu spomenicu o Ivanu Zajcu. Godine 1958. kao službenik "Pomorskog brodarstva" i urednik Pomorstva prikupio je i građu za privredni razvoj Rijeke. Pomorsko mu je školovanje, po mom mišljenju, omogućilo da među prvima spozna vrijednost naših luka, kako onih morskih tako i onih riječnih, pa je još 1927. uredio s Nikolom Buzančićem brošuru Brod na Savi. Njegova rukopisna ostavština i građa koju je skupio odlično je poslužila mnogima. Radojica F. Barbalić upotrijebio je njegovu građu i radove da napiše vrlo kvalitetne radove.
 
Prema nepotpunim podatcima najboljeg biografa Vatroslava Slavka Cihlara, Branka Krmpotića, Vatroslav Cihlar objavio je od 1917. do 1967. oko 117 radova, razasutih u brojnim listovima i časopisima, često pisanih i pod pseudonimom Martin Šumić (Polić). Bio je od 1963. član Društva književnika Hrvatske, a od 1964. i suradnik Društva za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije, te je njegova građa poslužila i u pisanju znanstvenih priloga u Jadranskom zborniku već od prvog sveska 1956. Vatroslav Slavko Cihlar kritizirao je među prvim hrvatskim, ali i jugoslavenskim publicistima i političarima, njemački nacizam i talijanski fašizam, ali se je isto tako prvi usudio napasti srpsku diktaturu i reći istinu o namjerama velikosrba, koji su išli za nestankom Hrvatske i Hrvata. Iako životom vrlo kontroverzna ličnost, Vatroslav Slavko Cihlar učinio je i na publicističkom i na političkom planu vrlo mnogo. Rekao je istinu onima koji za istinu nisu htjeli čuti, a pišući prvi o talijanskom i njemačkom fašizmu i beogradskoj diktaturi, on ih je na neki način i poistovjetio, uspoređujući njihove postupke. Iako je, uvjetno rečeno, u određenoj fazi života bio komunist, njegov je komunizam (bolje reći socijalist, op., T.T.) bio krležijanski, odnosno cesarečki, a to znači daje bio socijalan, human, hrvatski. 
 

Teo Trostmann

Prvi je intervjuirao Hitlera pa otkrio glad u Ukrajini, što mu Staljin nikada nije oprostio

 
 
Na zapadu se vrlo malo znalo što se događa unutar SSSR-a kojim je čvrstom rukom vladao Josif Staljin. Komunisti su organizirali posjete brojnih ljevičarski nastrojenih novinara i pisaca ‘prvoj zemlji proletarijata’ za koje su već imali spremne protokole, no Gareth ih je zaobišao.
https://i2-prod.walesonline.co.uk/incoming/article17636463.ece/ALTERNATES/s1200b/0_Gareth-Jones-British-journalist-and-former-secretary-to-David-Lloyd-George-murdered-by-Chinese-193.jpg
Gareth Jones
 
Kada bi se ovaj avion srušio, povijest Europe izgledala bi potpuno drugačije – napisao je Britanac Gareth Jones, prvi strani novinar koji je vodio intervju s Adolfom Hitlerom nakon što je on postao njemački kancelar. Gareth nije skrivao simpatije prema novom kancelaru te ga je opisao kao muškarca s razigranim dječačkim karakteristikama koji se u avionu poigravao kožnom pilotskom kapom poput kakvog školarca, navlačeći je na razne načine i praveći grimase. No, novinar koji je Hitlera pratio u avionu iz Berlina na partijski skup u Frankfurtu svjedočio je nemogućoj kancelarovoj transformaciji: “Kada je avion sletio i on se našao okružen masom sljedbenika, u isti tren se iz razigranog dječarca premetnuo u vođu čelične volje koji je svoj narod sprema voditi u bolju budućnost”. Uza sve simpatije koje je gajio prema Hitleru, Gareth je procijenio da njegov antisemitizam nije samo politička floskula te da može prerasti u nešto ozbiljnije.Gareth Richard Vaughan Jones rođen je u velškoj intelektualnoj obitelji. Otac mu je bio ravnatelj škole, dok mu je majka u mladosti bila guvernanta djece britanskog industrijalca Johna Hugesa koji je osnovao grad Donjeck u Ukrajini. To što mu je majka godine provela u Ukrajini obilježit će Garetha za cijeli život i na koncu zapečatiti njegovu sudbinu.
 
‘Potemkinova sela’
 
Odmalena je imao izuzetan smisao za strane jezike te je i prije nego što je završio lingvistiku na prestižnom Trinity koledžu u Cambridgeu, tečno govorio ruski, francuski i njemački. Preko svojih obiteljskih veza postao je savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova i privatni tajnik bivšega britanskog premijera Davida Lloyda Georgea. U isto vrijeme Gareth počinje pisati za razne novine, a na nagovor svog šefa u polušpijunskoj, polunovinarskoj misiji posjećuje Donjeck, grad u kojemu je svoju mladost provela njegova majka. Na zapadu se vrlo malo znalo što se zapravo događa unutar Sovjetskog Saveza kojim je čvrstom rukom vladao Josif Staljin.
 
Komunisti su organizirali posjete brojnih ljevičarski nastrojenih novinara i pisaca “prvoj zemlji proletarijata” za koje su već imali spremne protokole. Uglavnom su vođeni po uzornim tvornicama, dućanima krcatim svakovrsnom robom, selima u kojima razdragani ratari i poljodjelci veličaju Staljina i njegov režim koji ih je spasio carske tiranije, pa su oduševljeno pisali o “komunističkom raju” u kojemu se živi i stvara, za razliku od trulog zapada koji grca u depresiji i bijedi nakon sloma burze na Wall Streetu. Strani uglednici nisu bili ni svjesni, ili ih nije bilo ni briga, da je istina potpuno drugačija te da su zapravo bili izloženi pomno pripremljenoj propagandi kojom su im pokazivali novovjeka “Potemkinova sela”. U Moskvi koju je Gareth posjetio, glad u kapitalističkim zemljama bila je razlog za slavlje. Depresija je izgledala kao najava svjetske socijalističke revolucije, a Staljin i njegova vrhuška hvalili su se neizbježnom pobjedom sustava koji su gradili u Sovjetskom Savezu. No, mladi Britanac kojeg su komunisti dočekali s oduševljenjem jer je u svojim prethodnim tekstovima do detalja opisao sve razmjere bijede koja je zahvatila Ameriku nije se zadovoljio službenim priopćenjima i režiranim predstavama. Odvojio se od svojih kolega koje je komunistički režim opijao u za njih otvorenim moskovskim bordelima i bez dozvole se ukrcao u vlak za Harkov, u kojemu je dobio predodžbu što će ga dočekati na cilju.
 
Smrtonosni eksperiment
 
Bacio je nepojedeni komad kruha u pljuvačnicu iz koje ga je munjevitom brzinom zgrabio jedan putnik i strpao u usta. Nesretnog putnika zbog tog je animalnog čina prebio policajac i izbacio ga iz vlaka.U Harkovu je Gareth vidio nove oblike bijede. Ljudi su u dva sata ujutro počeli čekati ispred trgovine koja bi se otvarala u sedam. Mnogi od njih od gladi i iscrpljenosti pali bi na pod, a drugi bi ih jednostavno nogama izgurali u stranu i zauzeli njihovo mjesto u redu. Po gradu je bilo mnoštvo izgladnjele djece koja su se prostituirala za koricu kruha, dok je hrpa građana i novopridošlih seljaka prosila za hranu. Garethu nije bilo jasno kako to da seljaci u gradu traže hranu s obzirom na to su u vrijeme gladi obično stanovnici gradova hrlili na selo u kojemu se uvijek nešto moglo pronaći za jelo. Novinar tada još nije bio svjestan katastrofalnog Staljinova gospodarskog plana zbog kojega je od gladi pomrlo oko osam milijuna ljudi. Kako se u Ukrajini zemlja na isti način obrađivala stoljećima, a nepismeni seljaci uglavnom su živjeli u trošnim kućama sa zemljanim podom, u Moskvi su odlučili da taj primitivni život i neučinkovitost treba zamijeniti znanstvena socijalistička agrarna proizvodnja, pa bi mali poljoprivrednici trebali biti okupljeni u goleme kolhoze kako bi se neobrazovano seosko stanovništvo preodgojilo u klasno svjesni seoski proletarijat koji bi proizvodio žito za ambicioznu industrijalizaciju koju je sovjetska vlada zacrtala petogodišnjim planom.
No, vladina politika naišla je na neočekivani otpor. Seljaci sebe nisu vidjeli kao sredstvo mehaniziranja društva, a i da su razumjeli ciljeve sovjetske politike, što nije vjerojatno, zasigurno je ne bi podržali. Bili su odlučni u tome da zadrže svoju slobodu. Nisu htjeli dati svoju zemlju i predati svoje životinje, radije su ih pobili nego da ih predaju vlastima, pa se procjenjuje da je poklano više desetaka milijuna krava, konja, svinja, ovaca, gusaka i kokoši. Uz to što su pobili stoku, seljaci su ubijali i komunističke dužnosnike koji su ih prisiljavali na kolektivizaciju te su im često u prsa zabijali upozorenje.
 
Staljinova osveta
 
Staljinova reakcija bila je strašna. Bogatije seljake proglasili su kulacima i odveli ih s cijelim obiteljima u Sibir, odakle se većina nikada nije vratila, a mnogi su nakon suđenja koja su trajala nekoliko minuta strijeljani. Ostalim seljacima povećana je kvota za predaju žita koju oni zbog deportacija i pogubljenja dijela radnog stanovništva, pomanjkanja usjeva i radnih životinja koje su sami uništili i niskog radnog morala nisu mogli ispuniti. Narodna milicija potom je nasilno oduzela sve žito seljacima, nakon čega je nastupila glad neviđenih razmjera. Nesretnici su najprije pojeli kućne ljubimce, a potom se pokušali prehraniti lovom na ptice pjevice jer su im vlasti prethodno oduzele sve lovačko oružje. Nisu se dugo mogli hraniti ni pticama jer su vlasti iz grada dovele naoružane omladince koji su pobili sve što leti, gmiže ili puzi. Horde nevoljnika uputile su se prema gradovima, često umirući na putu, a oni koji su ostali bili su prepušteni sporoj smrti od gladi. Pojavio se i kanibalizam, roditelji su jeli svoju umrlu djecu, a djeca roditelje. Ponekad bi majka ubila svoje najmlađe dijete kako bi nahranila ostale. Svim tim grozotama svjedočio je Gareth Jones koji je iskočio iz vlaka koji ga je iz Harkova trebao odvesti u sigurnost Moskve. Natrpao je ranac hranom i kroz pustopoljinu se uputio prema prvom selu. Usput je vidio mnoštvo leševa koje su napola pojeli ljudi ili divlje zvijeri. U selu su ga dočekala djeca s rukama i nogama poput štapića i jako natečenim trbusima tako da su nalikovala na embrije u formalinu. Podijelio je nesretnicima hranu, a jedna djevojčica mu je rekla: “Sada kada sam se tako lijepo najela, mogu umrijeti sretna”. Gareth je uzalud po selu tražio druge tragove života, u polju je našao još poluživa muškarca koji je legao u grob koji si je prethodno sam iskopao, da bi barem u smrti zadržao malo dostojanstva, a u jednoj je kući na krevetu zatekao dvije mrtve djevojke, muške noge koje se virile iz peći i poludjelu staricu koja je mahnito grebala zemlju. Prepun gorkih iskustava, Gareth se zahvaljujući znanju jezika i podmićivanju lokalnih službenika uspio inkognito vratiti u Moskvu, odakle je otišao u Berlin, gdje je održao tiskovnu konferenciju i svijetu obznanio užase na koje je naišao u Ukrajini, te rekao kako je ta umjetno izazvana glad jedan od najstrašnijih zločina u povijesti, toliko strašan da ljudi u budućnosti neće vjerovati da se dogodio. Njegove informacije u političke je svrhe iskoristio Hitler pa su, prije nego što su potvrđene kao povijesne činjenice, postale predmet vatrene ideološke rasprave. Hitler je tvrdio da su marksisti uspjeli od žitnice Europe napraviti polja gladi, dok su lijevo orijentirani građani odbili prihvatiti takve tvrdnje zbog njegove izrazite antikomunističke retorike. I sam Gareth se našao izložen brojnim napadima zbog svojih otkrića.
 
Ocrnjen i posramljen
 
Nazivan je fašističkim plaćenikom, a njegov kolega, utjecajni dopisnik New York Timesa iz Moskve i dobitnik Pulitzerove nagrade Walter Duranty nazvao je njegove članke zastrašujućim bajkama. Sam Duranty je znao da su milijuni umrli od gladi, ali se, podržavajući sovjetski režim, držao Staljinove teze po kojoj se ne može napraviti omlet ako se ne razbiju jaja. I vodeći intelektualci poput Georgea Bernarda Shawa napadali su Garetha i branili komunizam, a zemljama na zapadu koje su i same grcale u depresiji nije se sukobljavalo s boljševicima. Kako bi sa sebe sprali ljagu, Sovjeti su u službeni posjet pozvali Edouarda Herriota, bivšeg predsjednika francuske vlade, poznatog sladokusca s trbuhom trudnice koja nosi blizance. Dan prije njegova dolaska Kijev je bio zatvoren, a svi su gladni seljaci i građani strpani u zatvore. Grad je bio raskošno uređen, a izloge dućana prepune hrane koja nije bila na prodaju čuvali su milicajci u novim uniformama. Iz cijelog Sovjetskog Saveza u grad su dovezeni automobili koje su vozili partijski dužnosnici, stvarajući privid dinamike i prosperiteta.
 
Na ruti kojom je francuski političar prolazio svaki dobro obučeni prolaznik igrao je svoju ulogu, a dobro ugojena djeca lizala su sladoled. U dječjoj komuni Herriotu je poslužen kavijar koji su kao normalnu stvar jeli i mališani za susjednim stolom. Francuz se pun oduševljenja za Sovjetski Savez vratio kući, dok je prezreni Gareth morao naći drugi novinarski zadatak. Uputio se Mandžuriju, gdje je bjesnio kinesko-japanski rat. Nakon kraćeg vremena oteli su ga kineski banditi koji su tražili otkupninu. Unatoč tome što su i kineska i japanska vlast izrazile spremnost da plate traženi novac, Gareth je ubijen s tri hica u leđa. Njegovo je tijelo pronađeno u potoku i kasnije predano britanskim vlastima. Nakon mnogo godina utvrđeno je da je njegovoj smrti kumovao sovjetski agent koji je poslan da ubije čovjeka koji je naštetio imidžu “prve zemlje proletarijata”.
“Uvijek sam se bojao da će Gareth ući u jedan rizik previše. Umro je novinar koji je previše znao”, rekao je na njegovu pogrebu bivši britanski premjer Lloyd George. Staljin je na koncu, u strahu da mu se zbog gladi u Ukrajini na uruši cijeli sustav, iz Amerike uvezao žito kako bi dokinuo glad, a zbog komunističkih gospodarskih eksperimenata Sovjetski Savez je tek prije svog raspada dosegao proizvodnju žita carske Rusije, kada se oralo ručnim plugovima koje su vukli seljaci.
 

Anri Paravić, https://www.geopolitika.news/crtice-iz-vojne-povijesti/novinar-koji-je-previse-znao/

Presjek dugogodišnjih istraživanja o obrani Splita od antičkih dana do sredine XX. stoljeća

 
 
U sklopu Splitskog ljeta, u Podrumima Dioklecijanove palače predstavljena je knjiga nedavno preminulog neumornog istraživača splitske prošlosti prof. dr. sc. Duška Kečkemeta „Utvrde Splita“. Nakladnici ovog impozantnog izdanja su Naklada Bošković i Muzej grada Splita, a sunakladnici Društvo prijatelja kulturne baštine i Zaklada Karlo Grenc.Premda nije doživio tisak svog posljednjeg monumentalnog izdanja, Duško Kečkemet nas je napustio spokojan uz spoznaju da će knjiga „Utvrde Splita“ uskoro ugledati svjetlo dana. 
Knjigu su predstavili znalci opusa kako profesora Kečkemeta, tako i teme kojom se bavi u knjizi: prof. Arsen Duplančić, dr. sc. Josip Belamarić i dr. sc. Marijan Čipčić.
https://www.hnk-split.hr/Portals/0/EasyDNNNews/11561/1440980p906EDNmainimg-Du%C5%A1ko-Ke%C4%8Dkemet.jpg?w=1440&h=769&mode=crop
Utvrđenja gradova u prošlosti nisu značajna samo za obrambenu prošlost tih gradova, već i za njihov opći izgled, za njihov urbanistički, a umnogome i općedruštveni razvitak. Obrambeno graditeljstvo nekoga grada bilo je međusobno ovisno o stupnju graditeljske tehnike toga doba i toga grada, ali i o razvitku oružja kojim se neki grad u pojedinom razdoblju napadalo i branilo. U prvim razdobljima ratovanja kopljima i strelicama, obrana gradova suprotstavljala se tim napadajima tek manjim zemljanim nasipima, rovovima i eventualno ogradama drvenog kolja. Razvitak ratovanja puškama, katapultima ili naoružanim brodovima uzrokovao je izgradnju kamenih gradskih zidina, kula i ostalih utvrđenja. Primjena ratovanja topovima, osobito sve razornijima, tijekom 16. i 17. stoljeća, prisilila je gradove da se brane ne samo kamenim zidovima, nego i bastionima ispunjenima zemljanim nasipima te boljim sustavom rovova i kanala oko grada. Ratovanje u 20. stoljeću gotovo je onemogućilo svaku obranu grada, jer ni jedna nije više mogla spriječiti razorno djelovanje dalekometnih topova, teledirigiranih projektila, a osobito ne razorne učinke napadaja zrakoplovima. Osim rijetkih, uglavnom u sukobima neučinkovitih linija, poput Siegfridove ili Maginotove, donekle su korišteni manji armiranobetonski bunkeri ili podzemna skloništa. I u Splitu je obrana grada prošla sve te faze izgradnje, od kojih nam je ona bastionskim fortikacijama 17. stoljeća ostavila najvidljivije tragove i najviše pridonijela osebujnom općem izgledu grada, osobito tada, a donekle i danas.
 
Obranu prvim građanima, u srednjem vijeku, pružale su zidine i kule bivše careve palače. Od početka 15. stoljeća Split je pod upravom Mletačke Republike. Njoj je, kao izrazito pomorskoj sili, sigurnost plovidbe i trgovine duž ove obale Jadrana bila odlučna, pa se nadalje brinula za njezine gradove, među njima i za Split. Porazom kod Lepanta 1571. godine turska su osvajanja izgubila u pomorstvu, ali su nastojala kopnenim nadiranjem osvojiti ovu obalu, naročito dalmatinske gradove, pa i Split, mada su u neratnim godinama Turci živo surađivali sa splitskim trgovačkim lazaretom. Prvo istaknuto gradsko utvrđenje što ga je mletačka uprava početkom 15. stoljeća sagradila u Splitu bio je gradski Kaštel na obali.
Morejski i Ciparski rat u 16. stoljećunisu bitno ugrozili grad Split, ali jest dugotrajni Kandijski rat 1645.-1669. godine, a malo i sljedeći rat krajem toga stoljeća. Nova ratna tehnika u 16. i 17. stoljeću, uvjetovana djelovanjem topova, potaknula je novi sustav utvrđivanja gradova, ne više od topovskih paljbi koje su rušile lomljive zidove, nego jačim zidinama pojačanima obilnim zemljanim nasipima, sustavom bastionskih utvrđenja, što ih je u europskoj ratnoj tehnici osobito razvio francuski fortifikator Sebastian Vauban, ali su za utvrđivanje dalmatinskih gradova u 16. i 17. stoljeću važniji bili talijanski ratni inženjeri, među kojima je bilo i Dalmatinaca.
 
Kandijski je rat u 17. stoljeću ugrozio opstanak dalmatinskih gradova, pogotovo Splita, koji je tada bio, po brojnim svjedočanstvima, vrlo slabo i staromodno branjen. U Splitu su tada sagrađena tri manja gradska utvrđenja bastionskog tipa, sa zemljanim nasipima, zvani Civran (1630., danas u Marmontovoj ulici), Bernardi (1664., na današnjoj Vid Morpurgovoj poljani) i utvrda Bačvice (1666., danas Park pomoraca), a zatim i dobra bastionska utvrda Gripe(1666.) na brežuljku presudnom za obranu grada. Mnogim molbama građana, a zalaganjem više mletačkih vojnih graditelja, osobito nakon što je general Leonardo Foscolo1648. zauzeo turski Klis, započela je izgradnja novog bastionskog sustava obrane grada. Istaknuti projektant splitskog sustava bastionskih utvrđenja bio je inženjer Aleksandar Magli, Hvaranin, ali su u daljnjoj obradi projekata i u građenjima i održavanjima tih utvrđenja sudjelovali i ostali mletački ratni stručnjaci.
 
Brojni planovi Splita 17. i 18. stoljeća, prikazuju nam te utvrde što su s istočne, sjeverne i zapadne strane opkoljavale grad i pučka gradska predgrađa, ali i njihovo tijekom vremena djelomično oštećivanje ili rušenje. Sustav utvrđenja grada Splita sastojao se od pet bastionskih utvrda i spojnih zidova među njima. Svi su bili građeni od vanjskih kamenih zidina – od kamena što se uglavnom donosio sa salonitanskih antičkih ruševina – i unutrašnjeg zemljanog nasipa, koji je mogao odolijevati tadašnjoj topovskoj paljbi. Bastione su spajali jednako utvrđeni zidovi, osim s južne morske strane, jer turska opasnost s mora tada nije prijetila. Istočno, na obali, na kraju lazareta, bio je polubastionSv.Jurja(ili Cornaro); prema sjeveroistoku bastion Contarini (ili Sv. Jerolima); sjeverno glavni bastion Corner (ili Cornaro); prema sjeverozapadu bastion Priuli; prema zapadu, na obali bastionCornaro (ili Sv. Antun). U novim gradskim zidinama otvorena su i nova gradska vrata na više položaja. Prostor neposredno unutar i izvan tih gradskih zidina bio je oslobođen od svih posjeda i građevina, pa su u tom utvrđivanju porušene na stotine kuća gradskih doseljenika na Lučcu, Manušu, Dobrome i Velom Varošu, među njima i ranija crkva Sv. Petra, koja se prvotno nalazila otprilike na položaju današnjih Prokurativa. U početku devetnaestog stoljeća francuski general, kasnije maršal, Auguste Marmont srušio je dio ranijeg Mletačkog kaštela i zapadni polubastion Sv. Antuna da bi produžio i novim građevinama uljepšao splitsku rivu. Austrijska je uprava, nakon francuske, nastojala zaštititi ranija utvrđenja u gradu, ali su građani postupno gradili na njima. Gradnja usjeka željezničke pruge i zgrade Velike realke oštetili su bastion Contarini i srušili ostatke polubastiona Sv. Jurja. Produženje Marmontove ulice porušilo je dio bastiona Priuli, da se na položaju nasipa podigne neprikladna ostakljena zgrada, a danas je u tijeku djelomično rušenje i obezvrjeđivanje nametljivim građevinama bastiona Contarini.
Danas su od baroknih splitskih zidina najbolje sačuvani tvrđava Gripe, bastion Cornaro te dijelovi bastiona Priuli i Contarini. Kao što su u 17. stoljeću novosagrađene zidine odredile tadašnju granicu širenja grada, njihovo rušenje tijekom 19. i 20. stoljeća utjecalo je na današnji izgled gradske jezgre. Po svojoj važnosti i opsegu, izgradnja splitskih baroknih zidina zajedno s utvrdama Bačvice i Gripe i lazaretom može se usporediti s podizanjem Dioklecijanove palače. Stoga su 2008. godine zbog svoje povijesne i arhitektonske važnosti barokne fortifikacije u gradskoj jezgri stavljene pod UNESCO-u zaštitu zajedno s Dioklecijanovom palačom i Rivom.
 
Knjiga „Utvrde Splita“ na jednom mjestu predstavlja presjek dugogodišnjih istraživanja Duška Kečkemeta o obrani Splita od antičkih dana do sredine 20. stoljeća. Autorovo znanje i bogata dokumentacija jamac su vrsnoće knjige koja na jednome mjestu pregledno pruža cjelovitu povijest splitskih utvrda. Osim toga, zbog raznovrsnosti podataka koje donosi, knjiga je zanimljiva ne samo povjesničarima nego i povjesničarima umjetnosti, arhitektima, konzervatorima, kao i proučavateljima povijesti ratovanja, zapisao je u recenziji prof. Arsen Duplančić.
 

Nives Matijević

Anketa

Vjerujete li da će Vas maske spasiti od zaraze?

Petak, 18/09/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1401 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević