Get Adobe Flash player

Hrvat ministar obrane srpske države

 
 
Poručnik Đuro Horvatović (Nova Gradiška, 17. I. 1835. – Beograd, 28. II. 1895.) iz austrijske vojske prelazi u srpsku vojsku 1862. Istaknuo se u I. srpsko turskom ratu 1876.-1877.; kao potpukovnik je sa 4. korpusom kod Šumatovca napao desno tursko krilo i doprinio pobjedi srbijanske vojske. U II. srpsko-turskom ratu 1877.-1878. zauzeo je Bijelu Palanku i Pirot. U razdoblju od 1881.-1885. bio je srbijanski poslanik u Petrogradu, zatim zapovjednik aktivne vojske i ministar obrane 1886.-1887.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/sr/a/ae/General_Horvatovic.jpg
Horvatović je iz hrvatske pokrajine Slavonije; obitelj potječe iz Like, a stariji korijeni su u Hercegovini. Otac Stjepan bio je hrvatski krajiški časnik. Nakon osnovne škole u rodnoj Gradiški i gimnazije u Srijemskoj Mitrovici polazi Đuro kadetsku školu u Grazu koju dovršava 1852. kao potporučnik. Kao poručnik službuje u Italiji, Vlaškoj, Galiciji i Beču. Pod rukovodstvom Ilije Grašanina (vidi Načertanije, op. T.T.) Srbija nastoji pridobiti školovane austrijske graničarske časnike, posebno nakon turskoga bombardiranja Beograda 1862. godine. Horvatović istupa iz austrijske vojske u srpsku 1. 11. 1862. Uz pomoć pukovnika Antonija Oreškovića Hrvata katolika iz Dvora na Uni, časnika i obavještajca (agenta) srbijanskoga dvora. Knez Mihailo Obrenović daje mu čin kapetana i postavlja ga za svoga ađutanta. Služi Horvatović u Knjaževcu, Jagodini, Negotinu i napreduje do brigadira, vojnika, potpukovnika, svugdje omiljen i opisan kao čelik karakter.
 
Prvi srpsko turski rat pripremljen je pod generalom češkoga roda Franjom Zahom koji smatra da dolinom Morave četiri kraka vojske opsjela Niš i zauzela istok današnje Srbije, tj. granicu s Bugarskom. Plan se nije ostvario, samo su časnici Horvatović i Stjepan Binički (rodom iz Gospića, Hrvatska, prezime vrlo rasprostranjeno u Poljskoj, op. T.T.) bili na visini zadatka. Topnici pukovnika Bekera (Austrijanac rodom?, op. T.T.) i general Černjajev (Rus?, op. T.T.) slamaju tursko topništvo, ali su kasnije prisiljeni na povlačenje.
 
Horvatović uspijeva pred šet puta brojnijim najelitnijim turskim pješaštvom obraniti Knjaževac. Desno krile Horvatovićevo branio je Grgur Franić, također Hrvat iz Like. U nemogućem položaju Horvatović je uspijevao djelovati napadački, ali je obećana pomoć  Černjajeva izostala, tako da su se bez rezervi i u odnosu na neprijatelja odnosom od 1:6 moralo povući. Turci su nastavili napredovati tako da je službeni Beograd želio zavapiti pomoć od velikih sila; ipak Srbi su prepotenciju turske vojske iskoristili odbivši ih pametnom obranom Černjajevskoga na teškom terenu, te ih smionom akcijom Horvatovića, koji je zauzeo natrag Knjaževac, napali sa boka.
 

Teo Trostmann

Toliko smo ju voljeli, tu užasnu Jugoslaviju

 
 
Jugoslavija bi - da postoji - ovih dana napunila 100 godina. Ali, umrla je u devedesetim godinama. Ipak, uz ovaj multietnički model, koji se uz mnogo buke raspao, ide i dašak nostalgije, smatra Volker Wagener.

Godine 1976. sam auto-stopom prvi put došao u Jugoslaviju - naravno na more. Tek godinama kasnije sam postao svjestan da sam se sunčao na "hrvatskom terenu". Tito je i dalje bio na vlasti, više zbog svoje aure, ali zapravo na pragu toga da bude nadzornik svog naslijeđa. Ipak, socijalizam pod palmama je bio tako divan. Tri godine kasnije, ponovno sam se našao u zemlji radničkog samoupravljanja. Njezina sloboda (nesvrstanost), između kapitalističkog Zapada i komunističkog Istoka, fascinirala je tada i zapadnonjemačke ljevičare koji su zbog Vijetnama bili protiv SAD-a, a zbog gulaga protiv Sovjeta. I ja sam bio jedan od njih.
 
Moje početno povijesno-političko neznanje, naivnost, zajedno s neosnovanim mladalačkim optimizmom, bili su i poslije Titine smrti (1980.), "najbolji preduvjeti" za romantizaciju države koja je već umirala. Uostalom, zašto ne? Toliko toga je bilo dobro: u radničkom raju, zaposleni su sami određivali ciljeve poduzeća - uključujući i plaće. Igranje tenisa ili sjedenje u kafiću tijekom radnog vremena - nema problema. Odlazak autobusom u Trst u šoping bio je narodni šport - čak i bez zahtjeva za odmor. Čista opuštenost. A ekonomska neproduktivnost Jugoslavije bila je naširoko poznata: prosječno se realno radilo samo dva i pol sata dnevno. Europski negativni rekord još u kasnim sedamdesetim. A otrcana šala koja je bila moto tog radnog morala glasi: "Nitko me ne može tako malo platiti, koliko ja malo mogu raditi".
 
Simptom krize - nestašica kave
 
Gospodarski je stvarno krenulo nizbrdo tek u eri koja je nastupila poslije Tite. Odlasci u tu zemlju, u međuvremenu moju drugu domovinu, bili su kao male selidbe: nosio sam prašak za pranje, električne uređaje (naravno bez carine) i prije svega - kavu. Najbolje je bilo donijeti Minas kavu, koju bih kupio na austrijsko-jugoslavenskoj granici na prijelazu Korensko sedlo ili Ljubelj. Nestašica kave je bila simptom krize. I police u lokalnom supermarketu „Brodokomerc" bile su sve praznije.
 
Titina formula, da i Rusi i Amerikanci plaćaju za strateški važnu zemlju između blokova, poslije njegove smrti više nije funkcionirala. Definitivni kraj ovog dvostrukog kasiranja je došao s padom Željezne zavjese. Jugoslavija odjednom više nije bila važna. S ekonomskim propadanjem počele su i borbe za raspodjelu. Hrvati su prisvojili sve prihode od jadranskog turizma i odbili dio novca transferirati u Beograd. Slovenci, koji su u Ljubljani još sedamdesetih godina proizvodili mikročipove, razmišljali su na sličan način: Zašto sufinancirati siromašne Kosovare koji još vodu vade iz bunara?
Kucnuo je čas nacionalista, federacija šest republika i dvije autonomne pokrajine već je postojala samo na papiru. Iznenada su se pojavila nova pitanja: Gdje Srbi žive izvan Srbije, postoje li povijesne granice, jesu li bosanski muslimani nacija?
 
Zakašnjele nacije
 
Bile su to akademske vježbe, koje su u devedesetim otpuhale atavističke kampanje mržnje. Euforija nacionalne neovisnosti, donijela je Jugoslavenima više od 160.000 mrtvih u nevjerojatno brutalnim ratovima. Pokušaji, posebno Britanaca i Francuza, da se spasi cijela država, ostali su iluzija. To što je Njemačka početkom 1992. godine priznala Hrvatsku i Sloveniju nije ništa pogoršalo, ništa što u smislu očuvanja države nije već odavno bilo izgubljeno. A onda, američki bombarderi nad Srbijom: ono što je u Njemačkoj prije ratova bio najobičniji poziv na večeru: "Hajde, idemo kod Jugoslovena (u restoran)", odjednom je dobilo potpuno drukčije značenje.
 
U retrospektivi, pamti se relativno blagostanje Jugoslavije, otvorene granice i nešto poput "neurotične nostalgije", kako to zaključuje srpski književnik Bora Ćosić. No nitko ne želi povratak na staro. Jugoslavija je tragičan eksperiment povijesti. Zakašnjele nacije na europskom jugoistoku su činjenica. Krvavo kupljene, uglavnom entuzijastički slavljene - ali vlastita himna i zastava ne stvaraju radna mjesta. Bilo u Hrvatskoj, Srbiji ili Bosni - mladi bježe. Poslijeratna drama nakon ratne traume. Kao turist među "Jugosima" osjećam depresiju koja izjeda društvo. Neki stariji iznenada cijene sigurnost socijalističkih dana, mladi se nadaju Europi. Usprkos svim simpatijama za kasno formiranje nacija južnih Slavena, proces kroz koji su Britanci, Francuzi ili Mađari prošli stoljećima ranije, vidjeti Jugoslaviju kao katastrofu povijesti a njezine države nasljednice kao krizne pacijente - to boli.
 

Volker Wagener, https://www.dw.com/hr/komentar-100-godina-zablude-zvane-jugoslavija/a-46534105

Svuda u Međimurju se vidi marljivost ljudskih ruku

 
 
Almanah iz 1928./1929. "Selo i grad" (urednik Petar Grgec, naklada Hrvatskoga književnoga društva sv. Jeronima) donosi nam zanimljivih novosti o Mređimurju iz pera Ljuboslava Kuntarića. Autor je rođen u Slavonskoj Požegi 1898. godine. Nakon Učiteljske škole u Osijeku pohađa Višu pedagošku u Zagrebu, te dobiva namještenje u Čakovcu. Iz Čakovca odlazi 1941. zbog mađarske okupacije. Učiteljevao u Karlovcu, Požegi, vojvođanskoj pokrajini Bačkoj. Bio jedan od osnivača Hrvatskoga katoličkoga pokreta Domagoj. Umro 1988. u Slavonskoj Požegi. Je li u rodu poznatom skladatelju Ljubi Kuntariću rođenom u Čakovcu?
https://castellum-cakovec.com/wp-content/uploads/2018/04/me%C4%91imurje.jpg
"Malo imade tako izrazitih krajeva hrvatske domovine, kao što je Međimurje. Međimurec imade svoju nošnju, svoje pjesme i priče i svoju duboku lokalnu svijest i ponos. Njegov zavičaj između Mure i Drave čini posebnu cjelinu ne samo radi riječnih granica, nego i radi dijalektičnih i drugih osobina. Svuda u Međimurju se vidi marljivost ljudskih ruku. Uredne kuće i dvorišta pokazuju i u siromaštvu pobjedu čovjeka nad nesmiljenim zaprekama "napretka". Na poljima se u svako doba  godine vide tragovi intenzivnog rada..., sela su nanizana jedno do drugoga i spajaju ih dosta dobre ceste..." Autor iznosi da u Međimurju živi 100.000 ljudi, i da će agrarna reforma prehraniti i nove desetke tisuća.
 
Radi prenapučenosti mnoge djevojke rade kao smetlarice, sluškinje i pomoćnice; muškarci rade kao zidari,ili na državnim željezničkim prugama ,šumariji itd. Počelo se ići u inozemstvo, posebice u Australiju. Autor veli: "mi smo danas narod koji svojom krvlju i svojom radnom snagom gradimo tuđe imperije, a svoje domovine ne učvršćujemo racionalnom unutrašnjom kolonizacijom i podizanjem narodnoga gospodarstva." Nije nov podatak da se Gornje Međimurje sa sjedištem u Čakovcu i Donje u Prelogu jasno razlikuju. "Preko štajerskoga Ljutomera vodi cesta na našu Štrigovu... ovom prirodnom povezanošću okoristio se prilično u svakom pogledu štajerski narodni element, te je njegov utjecaj vidan ne samo u kulturnom shvaćanju nego i u nacionalnoj svijesti. Još u XVI. stoljeću Središče ob Dravi je pripadalo pod zagrebačku nadbiskupiju, dok danas pripada Sloveniji. Ali ipak nalazimo nekoliko činjenica koje nas razveseljuju. Na samoj granici u pravcu od Macinca do Štrigove nalaze se sela kao Preseka, Prhovec, Sv. Urban i druga koja su sačuvala svoj narodni hrvatski karakter."
 
"Narod Gornjeg Međimurja želi svom dušom katoličke prosvjetne i gospodarske organizacije, pa kako je s naše strane malo radnika, to se pomalo stvaraju gdjegdje među Hrvatima i čisto slovenske organizacije. Nedavno je npr. u Štrigovi osnovano "Izobraževalno slovensko društvo", a Zadružna Zveza iz Maribora ima svoje podružnice na više mjesta." "Međimurci se odlikuju mirnim životom i izvanrednom žilavošću i ustrajnošću u radu, a da na sebe osobno često put vrlo malo misle. Uglavnom tu odlučuje teška briga za opstanak cijele obitelji. Sav je život Međimuraca usredotočen u obitelji i u crkvi."
 
"Za velike mađarizacije od g. 1860. do g. 1918. nije moglo odnarođivanje Međimurja uspjeti u većoj mjeri upravo zato jer je vjerski život bio skopčan sa hrvatskim jezikom... Molitvenici su bili hrvatski, župnici su širili hrvatske pobožne glasnike, hodočašća u Rim, Lurd i druga prošteništa vršila su se zajedno sa drugim Hrvatima." "Osobito se osjeća potreba socijalnih udruženja. Praktični Slovenci osnovali su privatnu burzu rada u Murskoj Soboti, kojoj je svrha tražiti zaradu nezaposlenom radništvu... a na hrvatskoj strani nije se učinilo gotovo ništa. I tu nas optužuje pred Bogom i pred ljudima ona riječ: "Žetva je velika, ali poslenika je malo".
 
Autor iznosi teške prilike u kojemu je veći dio Međimurja bio veleposjed pomađarene plemićke turopoljske obitelji Festetića. Od 1848. seljaci pomalo otkupljuju zemljišta, a iz starih urbara (Marije Terezije, npr. iz 1752. op. T.T.) vidljivo je da je stroga vlastelinska vlast ulazila duboko u seljačke intimne prilike. (vjerojatno autor misli na dozvolu za ženidbu, op. T.T.) Seoska birtija je bila vlastelinska, gdje se može prodati samo ono što vlastelin proizvodi. I mlinovi i prijevozi preko rijeka su u rukama vlastelina bili. Festetić je čak i dovodio svećenike Mađare. Vlast je tražila apsolutnu poslušnost. Svaki i najmanji pokret bio je veleizdaja mađarske državne ideje. "Ugodno me se dojmilo kada sam prelistavao kod župnika u Međimurju "Liber Memorabilium" i našao redom za mnogo godina ovakav župnički godišnji izvještaj: "opijanja ove godine manje je po gostionicama. Kletve nema. Nijedan par nije živio u konkubinatu. Izvanbračnoga djeteta nije bilo nijednoga. Točno mogu konstatirati da su svi župljani bili na uskrsnoj svetoj ispovijedi i pričesti."
 
"Radi prenapučenosti ima Međimurje... relativno silan broj šegrta. Ta mladež hrani se često mnogobrojnim kriminalnim romanima (kaubojci ili detektivske priče? op. T.T.)... polazak u kinematografe... postaje već obligatan i kod seoske omladine. Plodovi ovoga "suvremenoga" uzgoja već se vide. Autor konstatira da će doći do sukoba generacija (očeva i sinova), te da će mjestimice i ovdje "vulkanska ognjišta" prodrmati katkada svu okolinu." Da, komunizam je došao kao otrovni plod Prvog svjetskog rata i divne epohe imperijalističke liberalne buržoazije, fašizam se već u Italiji tada udomaćio, a Velika ekonomska kriza 1929. je tek nadolazila kao temelj za novo krvoproliće ludog čovječanstva.
 

Teo Trostmann

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Nedjelja, 20/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1133 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević