Zaustaviti isilovsko slikanje Sarajeva

Skrivanje masovnih grobnica Hrvata isilovski je posao

Svakim danom sve se više dokazuje kako svijet ne može bez podjela, zidova i provalija, i da jednu tek pobijeđenu ideologiju brzo zamjenjuje neka nova, druga i drugačija samo u imenu, ali u sadržaju i načinom održavanja čak opasnija za mirnu budućnost čovječanstva. Svijet gotovo da se nije dovoljno dugo ni radovao nad pobjedom nacizma i fašizma, a na političku svjetsku kartu došao je, još gori, brutalniji i više zločinačkiji režim komunizma. Ta svjetska zločinačka ideologija bila je, i jest, zbir nacizma i fašizma, pa čak i više od toga, bilo po broju ljudskih žrtava koje je poubijao, bilo po materijalno moralnim rušenjima i razaranjima, koji su ostali iza tog totalitarističko terorističkog režima.

Bugojno 1996. – teroristički napad na katoličku crkvu

I kao svi povijesni zločinačko-teroristički režimi i komunizam je, na žalost, velikim ljudskim žrtvama poražen. Pomislilo se da je zauvijek otišao u nepovratnu prošlost. No, međutim veselje oslobođenih naroda od komunizma još je kraće trajalo negoli nad poraženim od nacizma i fašizma. Na mjesto nepokopanog komunizma sada ulazi jedna nova, od svih dosadašnjih, nacizma, fašizma i komunizma, opasnija, brutalnija, i razornija isilovska vjerska  ideologija, koja svijet dijeli ne berlinskim, već vjerskim zidom. Ta vjerska islamska ideologija koja se pojavila na svjetskoj političkoj sceni i revolucionarno brzo zavela velik broj islamskih društava, te pokazala nezabilježene brutalnosti u procesu širenja i osvajanja svijeta, podijelila je svijet neprolaznim zidovima izbetonirani islamskim isključivostima, podebljani terorističkim islamskim akcijama rušenja i nepriznavanja svega onog što nije muslimansko. Jedanaesti rujan dvije tisuće i prve povijesni je datum početka islamskog vjerskog terorizma na ostatak svijeta, na sve nemuslimane diljem Kugle zemaljske. Po brutalnostima ubijanja i razaranja, te isključivosti odnosa prema drugom i drugaćijem, ta nova svjetska ideologija, džihadski isilizam, daleko je gori i opasniji od svih totalitarizama koje je ljudska povijest zabilježila.

Nikada svijet, stoga, nije bio tako duboko podijeljen, i pred tako globalnom opasnosti nestanka i jedne i druge strane ili obadvije zajedno kao što je danas. Ono što tu vjersku islamsku ideologiju čini strašnijom je činjenica da je njena klica baćena, a time i stablo izraslo na jednom europskom dijelu, u Bosni i Hercegovini. Dolazak džihad isilovaca u Bosnu i Hercegovinu zasigurno je bio dobro isplanirani, koordinirani i sinkronizirani plan islamskih zemalja i muslimanskog vodstva, kako političkog tako i vjerskog na tom ruralnom europskom prostoru. Bosnu i Herecgovinu su vidjeli i prepoznali kao pravi centar te vjerske ideologije, a beha sukob koji je, sada je to sve jasnije i zlodjelo njihovih obaviještajnih organizacija, iskoristili kao povod i razlog dolaska i osvajanja te zemlje, i vjerskog radikaliziranja beha muslimanskog društva.

Time je Bosna i Hercegovina porobljena, oteta nemuslimanima, i postala velika opasnost za europski, ali i svjetski mir. Bosna i Hercegovina kao  vjersko džihadsko isilovski centar, u čijoj gradnji su sudjelovali i sudjeluju kroz gradnju „vjerskih“ objekata i „humanitarnih“ organizacija, najradikalnije islamske zemlje, uz potporu bošnjačkih političkih i vjerskih vođa, koji su na neki način koordinatori svih tih graditeljski i organizacijskih zbivanja. U tako novoj, nemuslimanima otetoj Bosni i Hercegovini, na nekim njenim prostorima vladaju zakoni džihad-isilovaca, poglavito na federacijskim dijelovima i gradovima koje su „oslobodili“ i osvojili ti sami džihad-isilovci. Uz dva priznata entiteta izgrađen je i treći, Gornja Maloča, isilovski onaj na kojem ne važe beha zakoni i norme. Onaj s kojeg se novače džihad ratnici i šalju s iskustvom stečenim u beha sukobu, na sirijska i iračka ratišta, i europske zemlje, Francusku, Belgiju, Dansku…

Banja Luka 2013. – teroristički napad na katoličku crkvu

Kakvi će beha gradovi izgledati, i kakva sama Bosna i Hercegovina, kada njome cijelom zavladaju ti vjerski fundamentalisti koji trgaju svaki trag kršćana i kršćanstva na osvojenim sirijskim i iračkim prostorima, najbolje kazuje suvremena slika Sarajeva i govor širitelja islama koji se čuje iz tog grada. Po tim slikama Sarajevo, kojeg li licemjerja kada ga zovu multi glavnim gradom svih beha naroda, poprima izgled gradova koje su isilovci islikali progonom stotine tisuća kršćana. Danas se Sarajevom slobodno šetaju i gotovo od vlasti dobro zaštićeni budući da ništa ne čine u sprječavanju tih pojava i slikanja tih slika, vehabije u crnim odorama, dugih brada i kose isti oni kakve gledamo na televiziji što kolju, ubijaju, siluju, progone i glave odrezuju u islamskoj državi.

Njihovo slobodno hodanje po Sarajevu dio je tog radikalnog islamskog terorizma, sredstvo osvajanja Bosne i Hercegovine i svijeta u cijelini. U Bosni i Hercegovini su se i čule prve prijetnje kršćanima kada su džihadisti s domaćim muslimanskim pristalicama u ratu pjevali pjesme „od Irana pa do Trsta, ne će bit ni jednog krsta“. I tada svijet nije ništa poduzimao da se zaustavi širenje tog vjerskog rata, kao što i danas sarajevske vlasti ništa ne čine da zabrane slikanje nove, stopostotno islamske slike i Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Šutnja sarajevskih, ali i beha vlasti na te demonstracije islamske vjerske dominacije, vjerojatno je znak da s njima surađuju, da ih podupiru i naravno pripremaju im boje za završno slikanje Bosne i Hercegovine. Ovim slikama na ulicama i trgovima, Sarajevo je samo multietnička i multikonfesionalna prošlost.

Napadi na crkve

I dok svijet osuđuje izraelsku gradnju kuća na Zapadnoj obali, na izgradnju arapskih kuća u Bosni i Hercegovini, čija izgradnja je s istim ciljem kao i ona izraelska, vlada svjetska šutnja, kao i šutnja bošnjačkih vlasti. Čuje se iz tog i takvog otetog i vehabiziranog „multi“ Sarajeva i tumačenje islama stoljećima strano tim prostorima i tim euromuslimanima, od bošnjačkih intelektualaca kalibra dr. Safeta Kuduzovića, istog onog koji drži predavanja po europskim gradovima, kako „žena ne smije hodati bez muškarca“ i da svaki onaj koji uvrijedi Poslanika zaslužuje „odmah metak u čelo“. No kada je Alija Izetbegović vrijeđao katolike u Bugojnu na način kada je kazao da su „crkvena zvona za hajvan“, nije nitko od muslimanskih, ni vjerskih ni političkih vođa osudio takvo ponašanje. Naravno, Hrvati katolici ne traže osudu „metkom u čelo“, ali moglo se ograditi od tih izjava. Zbog takvog dvoličnog bošnjačkog ponašanja prema vrijeđanju jednih i drugih, slobodno su u zeničku crkvu tijekom Svete mise upadali džihadisti i uzvikivali „Alah u ekber“. Trojica isilovaca, oni koji su upadali u katoličke crkve po Bosni, Zenici…, i uzvikivali „Alah u ekber“, sada povratnici sa sirijsko-iračkog ratišta za islamsku državu, danas upadaju i u džamije. Vraća se to euromuslimanima, i bit će sve tako dok ne budu kažnjeni oni koji su ih pozvali da dođu ratovati u Bosni i oni koji su ih podupirali u takvim zločinima protiv kršćana, kao i oni koji danas šute na te terorističke akcije. Zasigurno jedni od odgovornijih za ove pojave, koji svojom šutnjom kao znakom odobravanja, a time i sudjelovanja u tim vjerskim zločinima su Mustafa Cerić, Bakir Izetbegović, Haris Silajdžić, Safet Kuduzović i ratni zločinac bugojanski Ratko Mladić, Dževad Mlaćo. To je ćelija te zločinačke vjerske organizacije koja skriva i masovne grobnice Hrvata u Maljinama, Bugojnu, Grahovčićima, Miletićima… Skrivanje masovnih grobnica isilovski je posao, zločin jednak onom kada su pobijeni svi ti Hrvati čija mjesta počivališta se skrivaju više od dva desetljeća.

Zenica 2013. – teroristički napad na katoličku crkvu

Kažnjavanjem tih zločinaca stvaraju se preduvjeti otkrivanja masovnih grobnica poubijanih Hrvata a time početak traženja pravednog uređenja nepravedno uređene Bosne i Hercegovine. A to uređenje bi moralo počivati ili na federaliziranju cijele zemlje ili na stvaranju i priznavanju hrvatskog entiteta, čime bi se postigla jednakopravnost i ravnopravnost sva tri suverena i konstitutvna beha naroda. U samo tako uređenoj zemlji mogao bi se tražiti, i našao bi se, zajednički put u budućnost njenih sastavnica.

Vinko Đotlo