Traženje inspiracije na temelju "neslušanja"
Ne znam jesmo li se kao ljudi ikada u dubini svoje nutrine pitali kako i na koji način shvaćamo ovaj svijet, kako ga živimo, kako promišljamo svoj odnos prema drugim ljudima, kako druge ljude „odvagujemo“ u svojim međuljudskim odnosima? Je li iz svojega promišljanja svijeta i ljudi uopće pronalazimo inspiraciju za svoj vlastiti život i za svoje vlastito postojanje ili se često puta oslanjamo sami na sebe? Bilo bi previše preuzetno, da ne kažem oholo kada bismo se u svojim promišljanjima svijeta i ljudi oslanjali isključivo na same sebe. Bilo, bi, kažem, preuzetno iz razloga što smo kao ljudi društvena bića i zahvaljujući toj društvenosti, toj pluralnosti koja duboko leži u nama ne možemo svoje postojanje zamisliti bez odnosa sa drugim ljudima. Baš zbog toga potrebno je i nužno njegovati mentalitet inspiracije u osluškivanju drugih ljudi, u sagledavanju svijeta iz raznih perspektiva, iz raznih izvora znanja koji se kriju u kvalitetnim i dobrim knjigama i rukopisima. Ali ono što je najvažnije jest postaviti pitanje koliko u svojem životu uistinu slušamo Boga, tog Apsoluta koji je izvor čitavoga našega postojanja, izvor svijeta, Stvoritelj i Otkupitelj, onoga koji je stvorio i svijet i čovjeka, kako to teologija kaže „creatio ex nihilo“?
Umberto Eco