“Nisu dio udruženog zločinačkog pothvata”

"Haaški sud Tuđmana brani bolje nego Zagreb"

SRBIJANSKO VIĐENJE ODNOSA ICTY-JA PREMA HRVATIMA U BIH I HRVATSKOJ

»Odbijajući zahtjev Hrvatske da ima predstavnike u žalbenom postupku u slučaju „Prlić”, Haag je u obrazloženju amnestirao i Tuđmana i hrvatsku državu od zločina u BiH. Žalbeno vijeće Haaškog suda donijelo je ovih dana nesvakidašnju odluku koja je hrvatske dužnosnike ostavila takoreći bez riječi.

Službeni Zagreb nedavno je podnio zahtjev sudu u Haagu da njihovi predstavnici budu postavljeni kao takozvani prijatelji suda ne bi li dokazao da nekadašnji predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i načelnik glavnog stožera Janko Bobetko nisu dio udruženog zločinačkog pothvata u Herceg-Bosni kako je to utvrđeno prvostupanjskom  presudom šestorici pripadnika Hrvatskog vijeća obrane iz 2013. godine. Žalbeno vijeće odbilo je taj zahtjev Hrvatske jer vrlo rijetko dozvoljava imenovanje „prijatelja suda”, ali je u obrazloženju te odluke amnestiralo i Tuđmana i hrvatsku državu mnogo bolje nego što bi to kada uspjeli „prijatelji suda”.

U odgovoru Zagrebu koji jedan hrvatski novinar naziva „jedinstvenim proceduralnim manevrom”, predsjednik Haaškog suda Carmel Agius navodi da su, nakon „pažljivog razmatranja”, utvrdili da „nema načina da se zaključi da su vođe Hrvatske imale namjeru počiniti zločine protiv bosanskih muslimana”. Zato bi bilo „nekorektno samo na osnovi nalaza o političkim ciljevima zaključiti da su trojica hrvatskih dužnosnika bili članovi udruženog zločinačkog pothvata”. Takvo obrazloženje još je spornije ako se ima u vidu činjenica da žalbeni postupak, u kojemu je tužilaštvo tražilo dvostruko duže kazne za šestoricu visokih dužnosnika samozvane republike Herceg-Bosne (već su osuđeni na ukupno 110 godina) još nije završen.

Sudac Agius otišao je i korak dalje, umirujući Zagreb riječima da spominjanje Tuđmana, Šuška i Bobetka „ni na koji način ne predstavlja zaključke o odgovornosti Hrvatske kao zemlje” podsjeća da sud ima nadležnost samo nad pojedincima  i da ne može  donositi zaključke o državnoj odgovornosti. Takvim obrazloženjem žalbeno vijeće  anuliralo je sav trud raspravnog vijeća, koje je prije tri godine zaključilo suđenje presudom na 2.600 stranica. U toj presudi je utvrđeno da u većini slučajeva zločine nad muslimanskim stanovništvom 1993. i 1994. godine nije počinilo nekoliko neposlušnih vojnika, već da su „naprotiv ti zločini bili rezultat plana članova udruženog zločinačkog pothvata koji su predvodili Tuđman, Šušak i Bobetko.

Glavni tužitelj u slučaju „Prlić”, Kenneth Scott odmah je poslije izricanja presude ovoj šestorci veći naglasak stavio na osudu Tuđmana i Šuška nego šestorice optuženih koji su bili stranke u postupku. Franjo Tuđman i njegov ministar obrane Gojko Šušak, kako stoji u presudi, bili su dio „udruženog zločinačkog pothvata” koji je doveo do progona, zlostavljanja, silovanja i ubijanja muslimana i Srba u Herceg-Bosni”. Scott je također rekao da je riječ o dijelu bosanskog rata koji je najmanje poznat u međunarodnoj javnosti, te da je povijesno veoma važno povezivanje Tuđmana i Šuška s tim slučajem. U zahtjevu da se kao država pojavi na sudu, Hrvatska je navela i da je raspravno vijeće prekršilo Europsku konvenciju o ljudskim pravima, imenujući tri preminule osobe kao članove udruženog zločinačkog pothvata, a da se oni ne mogu braniti.

„Raspravno vijeće pobrkalo je navodne političke ciljeve obnavljanja Banovine (Hrvatske) s kriminalnom namjerom da se počine zločini”, navedeno je u zahtjevu Zagreba koji se poziva na odluku o dodjeljivanju „prijatelja suda” 2001. godine u slučaju protiv predsjednika Srbije Slobodana Miloševića. Zanimljivo je, međutim, da se do sada Hrvatska nije miješala u taj postupak jer se ograđivala od sukoba u BiH, pa čak nije željela ni sudjelovati u financiranju obrane šestorice optuženih za zločine u BiH, za razliku od drugih slučajeva kada je pomagala obranu pripadnika vojske i policije koje je optužio sud. Tek s promjenom vlasti i povratkom HDZ-a na čelo države, Zagreb je stao u obranu Tuđmanovog lika i djela. Ispostavilo se, međutim, da je Haaški sud to učinio mnogo uspješnije nego bilo koji hrvatski odvjetnik.«

Jelena Cerovina, Politika, Beograd