Ukidanje eura kao rješenje za spas EU-a

Euro je u svakom slučaju politički, a ne ekonomski promašaj

Međunarodni monetarni fond kao da se probudio iz duboka sna. Nakon što je unutar institucionalnog demona zvanog Trojka uradio nemjerljivu štetu, sada otkriva da je jedinstvena valuta euro glavni instrument europske slabosti. U svojoj službenoj studiji 'External Sector Report' za 2016., MMF napokon činjenice pokazuje s njihovim pravim imenom i prezimenom. Spomenuti dokument postavlja svojevrsne rekorde, po njemu francuska ekonomija ima prejaku valutu za 6%, dok njemačka ima podcijenjenu valutu za najmanje 15 %, raspon nejednakosti između ove dvije temeljne članice EU-a, prikazuje onaj ključni razlog koji uništava ekonomsku ravnotežu Europe. Izvješće Međunarodnog monetarnog fonda, u osnovi, samo analizira makroekonomske podatke 29 najvećih gospodarstava na svijetu, u smislu njihove vanjsko trgovinske bilance.

Već od prije je jasno da se svijet makroekonomski može podijeliti na dva dijela. S jedne strane su zemlje koje ostvaruju vanjsko trgovinski suficit, a s druge one koje bilježe deficit u platnoj bilanci. Iz toga razloga MMF analizira promjene u tečajevima koje bi bile neophodne za stvaranje ravnoteže računa unutar svjetske ekonomske zajednice. Drugim riječima, MMF razmatra devalvaciju za one zemlje koje su u deficitu, odnosno jačanje valuta onih zemalja koje bilježe suficit vanjsko trgovinske bilance. Taj postupak bi zapravo bila ona klasična (poštena i solidarna) ekonomska zakonitost, koja se prakticirala od kraja drugog svjetskog rata, pa sve do sredine sedamdesetih godina prošloga stoljeća, od kada su počele jačati neoliberalne teorije.

Taj sukob između dva bloka mogao bi se u stvarnosti umanjiti valutnim revalorizacijama između sedam velikih ekonomija. Naime, na jednoj strani imamo dvije jake ekonomije u velikom deficitu. Prve su Sjedinjene Američke Države, čija je platna bilanca bila u minusu za ukupno 473 milijardi dolara u posljednjih dvanaest mjeseci, to jest za 2,6% njihova BDP-a od 2015. godine, tu je onda i Velika Britanija, koja ima deficit s inozemstvom u visini od 162 milijardi dolara, što je jednako 5,2%  BDP-a.  Nasuprot njih slijede pet jakih ekonomija visokog suficita: Kina (285 milijardi $, to jest 3% njihova BDP-a ), Japan  (159 milijardi $, odnosno  3,4% BDP-a), Južna Koreja (105 milijardi dolara, 7,3% BDP-a),  Švicarska (72 milijarde $ viška ili 9% BDP-a) i na koncu iznad svih je svjetski prvak – eurozona. 19 zemalja koje je tvore, uzete zajedno, pokazale su u odnosu na ostatak svijeta suficit vanjsko trgovinske bilance u iznosu od 392 milijarde dolara, što je ekvivalent 3,2% BDP-a eurozone. Međutim, unutar eurozone, Njemačka je ta koja ostvaruje viškove. Govori se o čak 306 milijardi dolara suficita za Nijemce, odnosno svjetski rekord od 8,5% njemačkoga BDP-a.

Osim tolike financijske nejednakosti, tu su također, između Njemačke i mnogih drugih članica, značajne razlike u nezaposlenosti i stopama rasta, zbog čega primarno i postoji ta velika potreba za promjenom tečaja. Ali, naravno, to je nemoguće zbog postojanja eura.

Kao što svjetska ekonomska aktivnost djeli ekonomije na one sa suficitom i one sa deficitom vanjsko trgovinske bilance, pa je zadaća MMF-a da to regulira, tako se desilo da njemački suficit razbija Europsku uniju na dva dijela, ali to je nemoguće regulirati zbog rigidnih ugovora unutar EU.

Asimetrična Europska unija i njena jedinstvena valuta euro, omče su oko europskog vrata zbog koje se to neprirodno stanje ne može mijenjati. Ako njemački višak (koji uostalom krši europske ugovore) proždire ekonomije na jugu, jasno je da rješenje ne može biti nametanje štednje za južne države s deficitom vanjsko trgovinske bilance. Ali ako se napadne prva prepreka europskih ugovora (ugovor fiksnih tečajeva, što je zapravo drugo ime za Euro), babilonska kula zvana EU mogla bi se početi urušavati. Međutim, problemi su očiti, a oni koji bi željeli spasiti europski san, kao drugu metodu kojom se može deprecirati valuta, nude samo rezanja plaća i devalvaciju tržišta rada (čitaj fiskalnu štednju i povećanje broja nezaposlenih).

Ta austerity teorija je u višegodišnjoj praksi pokazala krajnji neuspjeh, što je na Grčkom slučaju priznao i MMF, koji se službeno ispričao zbog sudioništva (unutar Trojke) u dezintegraciji Grčke. Pa ima li uopće rješenja za spas europskog sna? Realno gledajući ima. Fleksibilnost o kojoj stalno njemačka politika priča, trebala bi iz sfere dnevno-političkih floskula i predstava za javnost, postati realnost. Ugovori EU nisu sveta pisma, oni bi se mogli i mogu se mijenjati u skladu sa očitim potrebama. Jedinstvena valuta imala bi smisao samo unutar europskog federalnog ustroja, ali procesi ujedinjenja su zaustavljeni i danas to nitko više ne želi, postavlja se stoga pitanje zašto i zbog kojih razloga euro i dalje postoji?

Euro je u svakom slučaju politički, a ne ekonomski promašaj. Eurokrati ili nisu imali snage ili naprosto nisu imali ni namjere stvarati sjedinjene europske države, pa je uvođenje eura unutar polovičnih, nedovoljno razvijenih europskih institucija, bilo nešto krajnje neodgovorno. Joseph Stiglitz u nedavnom intervju tvrdi da je trošak spašavanje eura danas veći od troška njegova rastakanja, odnosno trošak povrata na nacionalne valute današnjih članica eurozone, je manji od pokušaja spašavanje politički nepromišljenoga eura.

Ravnoteža i solidarnost između europskih naroda mogli bi se povratiti dogovornim uvođenjem nacionalnih valuta. Korak natrag je svakako mudriji od koraka naprijed u provaliju. Europska ekonomska zajednica je uostalom funkcionirala izvrsno iz razloga što je svaka zemlja članica imala svoj monetarni suverenitet, odnosno svoju nacionalnu valutu. Na koncu ovog kratkog prikaza, mi ne možemo a da se ne zapitamo o čemu razmišljaju akteri naših ključnih političkih stranaka, čija zajednička politička vizija još uvijek lagodno putuje prema eurozoni, sve po ustaljenom politički neodgovornom sistemu 'lako ćemo'.

http://barometar.vecernji.hr/analyses/ukidanje-eura-kao-rjesenje-za-spas-europskog-sna/