Zašto je iz HAVC-a izbačen Hrvatski Mandela

Što je povod prisjećanju na Hrvatskog Mandelu

 

 

Ovih se dana brojna novinarska pera bave posrnućem Hrvatskoga audiovizualnog centra, odnosno njegova predsjednika Hrvoja Hribara. To me podsjetilo na vrijeme kada se, još u Društvu filmskih radnika Hrvatske, nataložilo bilo dosta nezadovoljstva zbog odnosa Ministarstva kulture prema hrvatskom filmu i kada se, nakon toga, i nakon uspostave samostalne hrvatske države, u novom Društvu, sada samo hrvatskih filmskih redatelja, pojavio mladac Hribar, još s vonjhom tek završene Akademije, i nekoliko njih oko njega, te su predlagali da se osnuje posebna ustanova za hrvatski film, neovisna o birokratskim komisijama u političkom tijelu Države, te da ćemo tako, mi filmski redatelji, skraćeno rečeno, imati svoju sudbinu u vlastitim rukama i sami  raspolagati ne malim novcima koja se zakonski izdvajaju za filmsku umjetnost, najskuplju od svih.

Vjekoslav Čižek

 

Organizacijski je to bilo dobro zamišljeno, činilo nam se, mnogima, te je tako osnovan HAVC, među inima i mojim podpisom. Naravno da sam danas ojađen i tužan zbog toga u što se sve to pretvorilo. Nekoliko dobrih filmova nekolicine hrvatskih redatelja jest snimljeno, ali to bi, vjerojatno, bilo tako i bez HAVC-a. Osim na godišnjim skupštinama Društva, kada bih ga uglavnom samo gledao i slušao, naime, i tu je predsjedavao, ali redateljstvo ga je, izgleda, sve manje i manje zanimalo, s Hrvojem sam se Hribarom sastao dvaput.

 

Na jednoj večeri, na koju me pozvao njegov otac Branko, pisac za djecu, dok sam bio suurednik i tajnik  stručno-znanstvenoga časopisa Umjetnost i dijete (nikada nadmašenog i šteta  je što nova hrvatska ministarstva znanosti i kulture nisu imala sluha za njegov profil i značaj te je utrnuo!); tada nam je, pun sebe i svakako iznimno inteligentan te za desetogodišnjaka neshvatljivo rječit, maleni Hrvoje, na ponos svojega tate, izgovorio nekoliko solilokvija o svojoj velikoj vještini kuhanja, a mi smo trebali i probati neki njegov kulinarski uradak…

 

Drugi smo se puta susreli kada sam ga, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da ostvarim svoj scenarij Hrvatski Mandela, jer je propao pred komisijama HAVC-a u više navrata, zamolio da me primi u svojemu predsjedničkom uredu te ustanove. Htio sam doznati zašto jedna tema za koju ja mislim da je od golema nacionalnog značaja da bude snimljena jer je za ugled Hrvatske i Hrvata u svijetu iznimno važna, ne uspijeva biti realizirana. Zar ja ne znam napisati scenarij, što li?! Doista, u čemu je tu kvaka i što je razlog stalnog odbijanja bez ikakva obrazloženja. Nakon podužeg čekanja, jednoga me dana njegova tajnica ipak nazvala: bio sam pripušten do Hribara. Nisam ništa doznao, on o tomu nema pojma (zar?!), to je stvar komisija i ocjenjivača (naravno, tu frazu sam znao i prije nego sam tu došao!), ali  mene je zanimalo što će on meni reći o temi koju sam kanio kratko izložiti; nisam uspio! Umjesto mene, on je ponovno, kao i ono nekad, izgovorio nekoliko svojih dugih solilokvija, uglavnom o vlastitu značaju i o HAVC-u u njemu… Shvatio sam: Hribar je doista vrhunski kuhar. Nema mu premca! Izašao sam na ulicu bez ikakve nade da će Hrvatski Mandela, makar što se  HAVC-a tiče, ikada ugledati svjetlost filmskih zaslona…

 

Tko je Hrvatski Mandela

 

Vjenceslav Čižek, hrvatski književnik i filozof (Kumbor, Boka Kotorska, 1928.- Dortmund, 1999.) bokeljski Hrvat češkoga podrijetla, otac je  bio gorljivi radićevac, HSS-ovac, a majka Konavoka, Opušić iz Popovića, gdje je kod djeda provodio ljeta. Školuje se u Herceg Novom, književna zvijezda u usponu postaje predsjednik Književne omladine Crne Gore, no dolazi u sukob s crnogorskim staljinistima  koji ga protjeruju iz te tadašnje yu-republike. Obitelj seli u Sarajevo, a Čižek studij književnosti upisuje u Beogradu. Kao brucoš, piše danas znameniti epigram SVATKO OD NAS PO GLAVU DA IMA/ S KOJIM PRAVOM/ ZAR NIJE DOSTA NAROD /SAMO S JEDNOM GLAVOM i čita ga kolegama. To će mu obilježiti sav život. Naime, jedan od „najbliskijih prijatelja“  (kasnije poznati književnik) prokazuje ga. Odležao je  dvije godine zatvora (premda aforizam nigdje nije bio objavljen!), nakon čega u Sarajevu završava studij filozofije, specijalizirajući marksizam. (Htio je proniknuti u to, reći će mi u jednom razgovoru mnogo kasnije.) Srednjoškolski profesor u više gradova u Bosni i Crnoj Gori, ali svugdje nakon godine-dvije dobiva odkaz jer ne predaje marksistički nauk (pod raznim nazivima predmeta o socijalističkom samoupravljanju), nego zapravo antimarkizam.

 

Uz pomoć prijatelja, dobiva mjesto savjetnika u ministarstvu kulture BiH i sve izgleda prebrođeno, no nakon  propasti Hrvatskog proljeća 1971. bježi u Njemačku gdje traži politički azil. Nije, rekao mi je, mogao podnijeti da je proskribiran samo na osnovi svoje nacionalnosti. U raznim emigrantskim glasilima počinje pisati protiv-socijalizma i Tita osobno, (piše ga »JeBeTe«!), objavljuje članke, rasprave, viceve-kolaže, osobito razorne satire o samoupravljanju i socijalizmu te iznimno značajne znanstvene oglede o marksizmu. Savezna UDB-a zaključuje da je on novi vođa hrvatske emigracije te da nije dovoljno eliminirati ga ako predhodno ne propjeva o svemu što zna: kidnapiraju ga (1976., izdala ga je ljubavnica, jedna sarajevska profesorica) te ga udbaši kidnapiraju i dovode u Yugu zamaskirano kao diplomatsku pošiljku, u lijesu, s "urednim dokumentima".

 

Nakon više lažnih strijeljanja i drugih načina neljudske torture, već  unaprijed zna da će na suđenju u Sarajevu 1979. dobiti maksimum za verbalni delikt, a to je bilo 15 godina robije; ukupno dakle17! (Kasnije će netko i profesora Veselicu okrstiti „hrvatskim Mandelom“, no to je plagiranje neusporedivo, ma koliko da su se Čižek i Veselica poznavali.) Slijedi preodgajanje u Zenici, u neljudskim uvjetima tamošnjega kazamata u kojemu su najokorjeliji ubojice i ini kriminalci pomiješani s političkim zatvorenicima. Već narušena vida, Čižek je tu i oslijepio… International Amnesty i Svjetski centar PEN-a uzimaju ga u zaštitu kao „zatočenika savjesti“ i to traje dok Jugoslavija nije od Njemačke tražila zajam.

 

Hans Dietrich Genscher uvjetuje ga puštanjem na slobodu „hrvatskoga Mandele“ Vjenceslava Čižeka. Vladimir Šeks ga dočekuje na izlasku iz  zatvora, on mu je tada imenovani pravni zastupnik, te nakon brojnih peripetija i smicalica yu-vlastodržaca, od 1988. ponovno je azilant u Njemačkoj. Premda su bili politički istomišljenici, ne znajući da je to tako, grdno se zamjerio Tuđmanu koji je (1990.?) negdje u Njemačkoj govorio o još mogućoj yu-konfederaciji, napisavši u jednom kanadskom listu »Tuđmanova trabunjanja»! Nitko ga se više budućem predsjedniku Hrvatske nije usudio ni spomenuti i to je bio razlog što se nikada nije mogao vratiti u Domovinu, premda je kao kruh žudio smjestiti se konačno negdje u Hrvatskoj. (Tu sam okolnost doznao žalibože prekasno…)

 

U Hrvatskoj i u Mostaru su, što još za njegova života što posthumno, tiskana njegova djela: satire, zatvorska sjećanja, (prema kojima sam napisao svoj scenarij), satire, poezija i eseji, vrhunski eseji koji posve razobličuju i pobijaju sve temeljne postavke marksizma. Da je Čižek Francuz ili Amerikanac, po tim esejima bio bi svjetski slavan. No, ostaje anoniman jer ih je, premda objelodanjene, hrvatska javnost (mediji!) posve prešutjela. Nijedan njegov kolega među hrvatskim filozofima nije se njima pozabavio, makar koliko znam!

 

Podkraj života, njegova njegovateljica Zora Trek postaje mu bračna družica koja i uređuje njegovu posljednju knjigu pjesama. (Ako ovo negdje u Njemačkoj pročita, molim je da mi se svakako javi na Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu ili da ostavi svoj mob.!)  Antologizirao sam njegove pjesme još u socijalizmu, u hrestomatiji Skupljena baština, premda je ta knjiga tiskana tek 1993. Valja uz to napomenuti da se on poetički nije mogao razviti te da je njegov pjesnički opus skučen, ali ne i bezvrijedan. Za dugogodišnjeg robijanja u Zenici nije mogao napisati ništa, ali nekoliko pjesama je ipak, posebnom mnemotehnikom, uspio preko veze iznijeti iz zatvora i sačuvati.

 

Da je kao brojni drugi borci za demokraciju ili nacionalnu slobodu, smaknut u inozemstvu, bio bi to "međusobni obračun ustaške emigracije", no kad su ga već dovukli u zemlju, što se, kako vidimo, pročulo (Inetrenational Amnesty, PEN), Titu više nije odgovaralo ubiti ga te je, navodno, rekao „sudite mu po zakonu!“. Pokopan je u Sinju, u grobnici Zorine obitelji, uz nazočnost nekolicine prijatelja, posve anonimno.

 

Zašto je Čižek važan Hrvatskoj?

 

Čižekovu junaštvu naprosto nema premca. Bio je neshvatljivo neustrašiv i uporan u obrani demokracije od totalitarizma i diktature. Ne vjerujem da ijedan europski narod ima takva junaka. Doista heroja, viteza bez straha i mane, moralnu vertikalu ravnu onoj Miloša  (Ante, Duje, Filipa) Miloševića, (Split, 1920.) također bokeljskog Hrvata, ali još značajniju jer je prošao kalvariju patnje, mučenja i ponižavanja. On je najbolje i najpozitivnije moguće lice Hrvatske; zašto ga nikomu ne pokazujemo? Svi narodi s ponosom ističu svoje iznimne junake, mi našega nastojimo – ne imati!? Čega se plašimo? Samih sebe? „Čemu dakle služi hrvatski film, i uopće audio vizualni mediji?“ To je doista temeljno i najznačajnije naše današnje pitanje (HT, 9. II. 2017., str. 23.).

 

Čižek je bio svjestan sebe i ponosan što je sam, bez ičije pomoći, ustao protiv političkog progona nevinih, samo zbog drugačijega mišljenja. Bio je za to spreman umrijeti, bez trunka žaljenja. Na onom sarajevskom suđenu upitan „što misli o drugu Titu“, koji je tada još bio živ (a znali su što misli i što je sve o Brozu napisao!), dodao je: „Tito je politički genij, ali ja želim smrt svakoj diktaturi pa i njegovoj!“ Nastojanja (imenjaka mi) Vjenceslava Čižeka, usput budi rečeno praktičnog vjernika i zaljubljenika u bokeljski zavičaj i Konavle, mnogo su složenija i dublja i značajnija nego što se to može razabrati iz ovdje posve skraćena njegova životopisa.

 

Zašto u Havcu prešućuju Čižeka, Hrvatskog Mandelu?

 

To sam želio doznati nakon neuspjeha na „razvoju scenarija“ pa sam tražio ocjenu, recenziju. (Moralo je to biti „napismeno“, inače te i ne obavijeste, samo ako se raspituješ!?)  E-poštom dobio sam samo jednu jedinu rečenicu: „Scenarij je suviše biografski a da bi to mogao biti dobar film.“ (Navodim prema sjećanju, ali sintagma „suviše biografski“ sigurno jest u toj rečenici!) Podpisan je bio jedan znani mi i inače uvaženi mlađi kolega. Nakon kraćeg pribiranja, kako to da biografski film ne bi smio biti »suviše biografski«, ponovno sam otvorio stranicu računala, ali podpisa više nije bilo! Netko je tamo negdje očito nešto pogriješio i odmah to izpravio?! Nikakva dokaza nemam!

 

Možda je sve to samo „fašizam prema starcima“, kako je znao reći pokojni Ivo, a potvrditi Vinko Brešan. Možda su, kao i yu-udbaši, i havcovci uvjereni da je to »neki ustaša«, što Čižek nikada nije bio niti je pripadao ikakvoj emigrantskoj skupini: neupitno domoljub, samo je pisao i govorio ono u što je bio nepokolebljivo uvjeren, a to je demokratski društveni poredak, ništa drugo. (Ja se gorko pitam: da je živ, da vidi sadašnji hrvatski način prakticiranja demokracije, bi li još jednom, sada namjerno, ponovno smjesta umro?!)

 

Možda odbijaju film o njemu jer je ustao bio protiv Tita?! Ili možda zato što ga ni Tuđman nije prihvatio, premda je to bio samo tragični nesporazum, tko će znati? Možda je ovako: ako daju novac za film o Čižeku, ne će ostati dosta za neke druge, moguće  genijalne filmove; ja u osmom desetljeću života imam vremena čekati!? Jesu li to oni filmovi koji imaju »smiješne cifre gledatelja«, koje spominje Branko Lustig, proslavljeni oskarovac (HT, cit. br., 25. str.) čak oko dvije stotine ukupno. Možda ne vjeruju u moje sposobnosti jer nemam baš neki filmski opus, svega pedesetak tv-dokumentaraca, (i nekoliko njih izvan HRT-a) neki se često reemitiraju kao npr. Posljednji klačinar, prikazan na brojnim televizijama, te samo jedan igrani film/tv dramu Baka Bijela (običnu malu priču o običnim malim ljudima, ali uz veliku temu nestanka ruralnog življa, a karcinomnog bujanja urbanog…), u dvije verzije/druga  dok.-igrana, sat i pol, u koju je inkorporiran Domovinski rat,

 

Nju je u najmanje pet reemitiranja, od 1993. do danas) u piratskim prikazivanjima po regiji/regionu te u Argentini, Engleskoj, Nizozemskoj i Tajlandu (koliko sam vidio na internetu!) vidjelo očito više milijuna gledatelja. Ne treba mi ništa više dati, imam dovoljno, zar ne?! Osim toga za tu moju malu dramu najmanje koliko i ja zaslužan je i Zdravko Mađarević, izvanredni organizator snimanja. Poslije moje Bake Bijele s Brankom Lustigom ostvario je Schindlerovu listu. I on i ja htjeli bismo ponovo nešto zajedničko napraviti, ne smije nam se to dopustiti, ako je suditi prema kolegama u HAVC-u.

 

Stvarno, »zašto postoji hrvatski film«?!

 

Kad već spominjem Lustiga, i o njemu bi, kao o hrvatskom značajniku, bilo dobro snimiti film. Skicirao sam nacrt sinopsisa koji počinje odnosom njegova oca i onoga konobara u osječkom hotelu, nakon čega bi slijedile dvije međusobno isprepletene priče: jedna ustaška, druga židovska. No, nije mi uspjelo sastati se s njim. On, logično predpostavljam, nije ni čuo za mene, a moguće niti za Hrvatskog Mandelu.

 

Stijepo Mijović Kočan, http://www.viktimologija.com.hr/index.php/priopcenja/2001-zasto-je-iz-havc-a-izbacen-hrvatski-mandela