Hrvatski Fokus
Hrvatska

Sandor Marai i njegova knjiga Zemlja, zemlja

Viđenje komunizma i ruske okupacije iz pera zreloga pisca humaniste

 
 
Sandor Marai (izvorno: Sándor Károly Henrik Grosschmied de Mára) (Košice, 11. IV. 1900. – San Diego, SAD, 21. II. 1989.), mađarski pisac i novinarpunoljetnost je dočekao na ruševinama dvojne monarhije, njegove rodne Košice postale su dio Čehoslovačke. Trianonskom tragedijom je nestalo bogate i bahate Mađarske koja je pretvorena u malu zemlju razdiranu fašizmom i komunizmom, socijalnim i nacionalnim suprotnostima, bijedom koja doduše nije poput naše iz gladnoga kamenjara. Rano je počeo raditi kao novinar, slabo plaćeni posao visokoga tempa koji razvija dinamičnost i osjećaj za život, za bitno, za publiku i senzaciju.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/04/Busto-Sandor-Marai-en-Budapest-foto-Ferenc-Hamvas.jpg
Njegova djela (Buntovnici,Kad svijeće dogore) zanimljive su forme, prigodne i za kazalište, ali crne, melankolične; radi se o generaciji ljudi koji su u Velikom ratu izgubili vjeru u Boga u ljude u život (Austrijanac Stefan Zweig i Hrvati Miroslav Krleža i Josip Kosor, ali i Srbi Andrić i Crnjanski); Maraijevo djelo „Zemlja, zemlja“ (1972.) je prvenstveno viđenje komunizma i ruske okupacije zreloga pisca humanista. „Samo je netko mahnit mogao pomisliti da za velike narode sudbina tisućljetne Mađarske ima neko značenje. Ako im se zatekne na putu, oni će je bez ljutnje i posve ravnodušno zgaziti, a ako im za nešto i posluži angažirat će je samo nakratko za neku pomoćnu ulogu (kao Nijemci i Rusi). To je sudbina, mala nacija može posve malo protiv nje…“
 
Kultura je za njih (Ruse, op. T.T.) bila istoznačnica za spas, bijeg od ispraznosti života, duboke i beznadne pustoši komunističkoga termitnjaka. Zato Rusi iznimno poštuju i vole pisce. Preskačem lucidna pitanja autorova o položaju maloga mađarskoga naroda okružena „morem“ Slavena, o razvoju mađarskoga jezika i njegovoj lingvističkoj osamljenosti, o tegobama mađarskoga intelektualca, navlastito pisaca, o sudbini Europe i njenoj misiji između Rusije i SAD-a, o komunizmu, Istoku i Rusima (tako svježa i točna psihološka i antropološka opažanja autora o ratu i o Rusima i istočnjacima, op. T.T.), jer bi tema postala preširoka.
 
„Poslije sam čitao da su pravo naroda na samoodredbu (komunisti, op. T.T.) Buharin, Rosa Luxemburg i Radek proglasili buržoaskim idealizmom“.
„Trećorazredni novinar… na brzinu bi pristupio nekoj stranci i oduševljeno otkrio da u bliskoj budućnosti može postati čak i državni tajnik. Nepoštenje se širilo kao kuga. Prava i pravde nigdje, no zato narodni sudovi rade punom parom, a svakodnevna pogubljenja političkih osuđenika pružaju odličnu zabavu nezaposlenoj rulji, kao da smo u Rimu u Kaligulino doba“ (ili Francuskoj revoluciji, op. T.T).
Uopće je XX. stoljeće abeceda beščašća. „Pučki pjesnik koji je u čast zemljišne reforme u jednom dahu optrčao cijelu državu, zapuhao je u rog po tim novim notama tako silovito kao da je upravo preuzeo ulogu anđela čuvara nacije, serafina domovine, no ubrzo se ispostavilo da se zapravo pretvorio u guslara koji švrlja oko nekakve paravojske u razbojničkom pohodu. U inflaciji su se bogatili seljaci, šverceri, paraziti Partije koji su besramno grabili obiteljsko srebro drugih ljudi.
Koliko je toga Sovjetski Savez zaplijenio i odvezao, pa usto Mađarima namijenio još i plaćanje reparacija. Zatim je slijedilo uništavanje svih privatnika, pa i srednje imućnih seljaka.
„Radnici i intelektualci su vidjeli da se u Ulici Vaci prodaju francuski pjenušci i mirisi, strasburška gusja jetra, engleske knjige, američki fotoaparati. Vidjeli su da su Vladini glavni savjetnici uselili u napuštene vile… te da raspravljaju sa tapetarom koja će pastelna nijansa doći na zid garderobe milostive gospođe.“
„U SSSR-u nema suđenja otvorenoga za javnost, jer su svi režirani postupci prijevara; optuženoga se nakon odgovarajućih priprema izvodi pred sud kako bi mu se sudilo pred odabranom publikom.“
 
A Mađari koji su optimistično očekivali kraj prijelaznog razdoblja (tj. okupacije, op. T.T.) jednoga su dana samo pročitali da imanja na kojima su živjeli više nisu njihova, da im ne pripadaju više ni industrijske tvrtke, da stanovi u kojima stanuju više nisu njihovi, da više nemaju pravo na zaposlenje koje su stekli svojim diplomama, darovitošću i marljivošću, kao što njihovo nije više ni mišljenje koje imaju, jer ni duša više nije njihova.“
Društvo je dospjelo u eru institucionaliziranoga banditizma. Uvijek se, pa i u brojnijim zajednicama (od Mađarske, op. T.T.) vladajuća grupa kreće oko 100.000, i to organiziranih od nekoliko stotina.
Marai dijeli vlastodršce na tri skupine:
1. uvjereni „naprednjaci“ koji vjeruju da je socijalizam raj na zemlji, a Marxov Kapital Otkrivenje i Sv. Pismo; malo ih je, ali su opako blesavi;
2. cinični i ponekad nasilni koji žele živjeti dobro bez napora karaktera i talenta;
3. Većina koju čine neurotični intelektualci koji panično nastoje uvijek pripadati vladajućemu političkome svjetonazoru.
 
Elita od 200 vodećih komunista pozirala je na svečanim balovima, u kazalištu, u lovu – kao da su aristokrati. Zapad je samo htio svoju sigurnost… ponovno su izradili zemljovide, i ponovno je na djelu bila osveta a ne pravda… no inače je uglavnom ista stara garnitura ljudi buncala iste isprazne krilatice kao i uoči rata. Četiristogodišnjoj prevlasti bijelog čovjeka (valjda Europe, i Rusi i Ameri su bjelkasti, op. T.T.) došao je kraj, a ono što upravo počinje nije moguće utvrditi…
Radar, radio, penicilin (A-bomba)… bili su već svakodnevnica, no nitko nije sanjao da novi izumi TV, kompjutori, mlažnjaci, antibiotici nisu samo suvremeni simptomi omasovljenosti i starenja populacije nego i čudesna i opasna otkrića poslijeindustrijske civilizacije u službi globalne istodobnosti informiranja, proizvodnje i distribucije… (gle gospodine Marai, pa to zvuči marksistički, op. T.T.). Strahovita brzina promjena društva kroz tehnologiju. Tehnologija je odgovorna po Maraiju za bujicu bezvrijedne literature koja postaje poplava prilagođena masovnom neukusu.
„U Europi se lagalo ustrajno, na normu, podmazano i bez grješke… u književnom stvaralaštvu, u svakovrsnim tiskovinama, u informacijskome smeću prenesenome na papir, čime se slamala svijest zapadnoga čovjeka… jer su interesne udruge koje su posjedovale čak cijele države tu istu domovinu doživljavale kao ulog dioničkoga društva… govori se o ljudskim pravima, a pritom se dopušta da se razmašu režimi koji će pogaziti sve što je ljudsko. Lagalo se čak i glazbom iz koje se lužinom isprala melodija i harmonija, a na njezinu su se mjestu navijestili padavičarski, histerični ispadi, prenemaganje i mijaukanje. Ta mi je Europa koju sam sa dna grobne jame zazivao kao dobra samaritanca, naprosto lagala. Pa što mi Mađari možemo očekivati od takva Zapada koji je zahvaćen epidemijom laži? Pomoć i solidarnost – nikada! Za nas, kolektivno i pojedinačno, jedina je pomoć vrijeme.“ To što je na Zapadu bilo neupitno pravo, o da, i građanska dužnost – pravo na samoodredbu – na Istoku je prema tumačenju komunista bilo urota koja se kažnjava vješanjem.“
 
Blaženi su narodi koji su sposobni društveni napredak postići bez revolucije. Revolucija je vrlo često krvava, potkupljena, lopovska i podla. Ništa se od toga nije odvijalo u korist mađarskoga puka već za dobrobit Sovjetskog Saveza, odnosno Partije, šačice mafijaškoga odreda koju je SSSR unajmio i poslao u Mađarsku (preoštro, op. T.T.). Osobu koja se ne može potkupiti, zastrašiti ili otjerati u progonstvo mora se fizički uništiti. Komunisti su se zaista bojali da će se u Sovjetskom Savezu dogoditi potisak koji će krenuti sa dna prema vrhu. Bojali su se vojnika dospjelih sa bojišta, intelektualaca, masa željnih zapadnoga standarda. Zato su prema vani i prema unutra glumili monolitnost i sijali teror, strah i silu. Nikoga se nisu bojali koliko glavnoga poslodavca, Glavnoga Inkvizitora (Staljina, op. T.T., ali i asocijacija na djelo Dostojevskoga)… pa će najprije ukloniti sa puta one koji su pokorno izvršavali grozote koje im je sam naložio.“
Komunističku je cenzuru uzrujalo sve što je pisao Marai o hitlerizmu i represiji (već je 1933. Marai osudio hitlerizam, op. T.T.), jer su tu prepoznali sebe. Vrlo rano Marai zaključuje: „seljak će napustiti zemlju i proletarizirati se, radnik će napustiti tvornicu jer će mu automatizacija oteti alat iz ruke, a megapolisi će širom svijeta primiti najezdu novih društvenih slojeva…
 
„Vratio sam se sa Zapada… i donio sa sobom onu ledenu ravnodušnost i drsku odbojnost, arogantnu napuhanost s kojom je Zapad promatrao sudbinu Istočne Europe.“ Kaže Marai. Iza Drugoga svjetskoga rata Mađarska je prednjačila po broju samoubojstava, a i po alkoholu je bila pri vrhu. Glavni urednik službenoga glasnika KP-a je Maraijevo djelo proglasio štetnom literaturom. Gašenje izvanpartijskih novina i organizacija, te masovna nacionalizacija dobara su prisilile pisca na odlazak u emigraciju, Partija mu je zamjerala čak i dostojanstvenu šutnju. Socijalizam je za Maraija drska i tupa samoživost koja prisiljava društvo i narod da živi protivno ljudskoj prirodi u ime ideologije stare 100 godina (a što reći za individualizam, hedonizam i egoizam Zapada? op. T.T.). Iako su mu izdanja rasprodavana, književna direkcija nije odobrila papir za nova izdanja. Zabavno je što su komunisti učinili nakon Maraijeva odlaska (1947., op. T.T.), njegove knjige su prodavali Mađarima na Zapadu za devize; ovo me jako podsjeća na poslovni odnos kantautora Štulića i Jugotona.
 

Teo Trostmann

Povezani članci

Bio sam u pravu da Milanović ne će milom sići s vlasti

HF

Hrvatska u žrvnju Jugosfere

HF

Lepoglavska priča

HF

Referendum – gušenje neposredne demokracije

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...