Dvojbe i nade: Kakvo mora biti obrazovanje za jedinstvenu kulturu XXI. stoljeća?
Humanisti, osobito književnici, nisu ni sada spremni upoznati i prihvatiti sve snažniji, pa i prevladavajući utjecaj prirodnih znanosti i tehnike na svekolik razvoj čovječanstva. I dalje se ponose nepoznavanjem “druge kulture”… Valja se zauzimati za jedinstvenu kulturu. Još od četrdesete obljetnice objave kultne knjige Charlesa P. Snowa “Dvije kulture” (The Two Cultures) ponovo se rasplamsala rasprava o njezinim dometima. Istodobno, nisam osobito sretan spoznajom da zadovoljavam sve kriterije pripadnosti “trećoj kulturi” (J. Brockman: “Treća kultura”, 1991.). Projekt koji zastupam jedinstvena je humana kultura, uz uvjet da je uopće bude.
Riječ kultura sa svojim izvedenicama je mnogoznačna. Najčešće se zaboravlja da postoje dvije kulture, animalna i humana. Istodobno riječ kultura upotrebljava se praktički za humanistički dio duhovne kulture. Ostalo je civilizacija. To je nanijelo objema štetu (H. J. Warnecke, 1992.).
Tehnika je pravi podskup kulture – stav je koji zastupam već godinama. Temelji se na iskazu Immanuela Kanta: “Kao prirodno biće čovjek je prisiljen služiti se vještinama… da bi ovladao stvarima. U kulturu ulazi i tehnika.”
DOBA KIBORGA
U uvodu predavanja “U 21. stoljeću potrebna je jedinstvena humana kultura – ako je uopće bude” (Književni krug, Split, 2001.) među ostalim izrečeno je i ovo: “Na početku novog stoljeća valja preispitati odnos humane, umjetne tehnike, temeljnice svekolike humane kulture. Produbljuje li se sukob tih dviju humanih kultura koje je opisao književnik i prirodoslovac Ch. P. Snow, ili postoje li već tri kulture? Treba li umjesto povećanju broja kultura težiti jedinstvenoj humanoj kulturi?
Jedno od pitanja glasi – je li za suvremeno obrazovanu osobu dovoljno poznavati Capelline humanističke vještine ili bi trebala poznavati i mehaničke vještine? Konkretnije, je li dovoljno poznavati književnika H. de Balzaca, skladatelja J. Brahmsa ili baletana M. Barišnjikova, tenisača B. Beckera i filmskog glumca H. Bogarta? Ili potpuno obrazovanje za izazove budućnosti zahtijeva poznavanje ličnosti poput izumitelja prve sintetske plastike L. Baekelanda, oca naziva tehnologija J. Beckmanna, raketnog stručnjaka W. von Brauna.
Treba li možda poznavati i osobe poput prvog presađivača srca, kirurga C. Barnarda, ili oca sustavnosne teorije, biologa K. L. von Bertalanffyja? Kakvo mora biti obrazovanje za jedinstvenu kulturu 21. stoljeća? Ako je uopće bude, možda će to uskoro biti kultura kiborga i robota. Konačno, postaje li humana kultura ponovno vlasništvo faraona i njihovih svećenika? Zahtjev o jedinstvenoj kulturi čini se osobito smislenim za one koji se žele baviti politikom. Političari, naime, moraju često donositi odluke o sadržajima o kojima sada najčešće ništa ne znaju. A to je posljedica disciplinarna obrazovanja nedovoljna za izazove budućnosti. Izazovima budućnosti bit će dorasli samo kulturologijski obrazovane ličnosti, koje znaju za Balzaca, Becketa i Brahmsa, ali i za Baekelanda, Beckmanna i Von Bertalanffyja.
SKUPNO IME
Evo još pitanja na koja tražimo suvisle odgovore. Primjerice, koje mjesto u jedinstvenoj kulturi pripada području ljudskog djelovanja nazvanom tehnika? Od kada ona postoji i kamo teži? Jesu li nazivi tehnika, tehnologija i kultura jednoznačno definirani? Što znače termini opća tehnika ili kulturologija? Inače je opća tehnika skupno ime za prirodnu i umjetnu, humanu tehniku. Postoji oduvijek i postojat će zauvijek. Umjetnu, humanu tehniku čine biotehnika i tehnika (neživoga). Bekmanovska tehnologija je sveobuhvatna znanost o isprepletenosti umjetne tehnike, gospodarstva i društva.
Od brojnih definicija tehnike evo samo one G. Ropohla (1979.). U smislu realne tehnike, pod umjetnom tehnikom razumijeva se pretežno umjetne objekte, artefakte, koje je čovjek proizveo kako bi ih zatim svrhovito upotrijebio. Pritom, valja uzeti u obzir da uvijek postoji prirodna (prirodnoznanstvena, tehnička i ekološka), humana (antropološka, fiziološka, psihološka i estetska), te socijalna (gospodarstvena, sociološka, politološka i povijesna) dimenzija umjetne tehnike. Ta definicija umjetne tehnike potvrđuje stav Martina Heideggera (1953.) o neprirodnosti stava da je umjetna tehnika samo primjena dostignuća prirodnih znanosti.
“Humana kultura kompleks je cijelog koji obuhvaća znanje, vjeru, art (umjetnost, umijeće, vještina, tehnika, obrt, zanat), moral, zakone, običaje i sve ostale sposobnosti i navike koje je stekao čovjek kao pripadnik društva”, zapisao je E. B. Tylor 1871. godine. Humanu kulturu moguće je podijeliti različito, ovisno o kriterijima podjele. U uvodu teksta spomenuti Snow dijeli kulturu na duhovnu i prirodoznanstveno-tehničku kulturu. Humana kultura posjeduje obilježja stvorenoga, umjetnog sustava koji čine dva međusobno povezana podsustava: materijalna i duhovna humana kultura. Znanost o kulturi je kulturologija, a pripadni odnosni pridjev je kulturologijski.
TEHNIKA I DRUŠTVO
Naravno da je važno i pitanje – koliko danas postoji kultura? Prema mišljenju švicarskog sociologa R. Ruprechta, u njegovu osvrtu na knjigu Ch. P. Snowa, jaz između dvije kulture u proteklih se četrdesetak godina produbio (1999.). Humanisti, osobito književnici, nisu ni sada spremni upoznati i prihvatiti sve snažniji, pa i prevladavajući utjecaj prirodnih znanosti i tehnike na svekolik razvoj čovječanstva. I dalje se ponose nepoznavanjem “druge kulture”. U ovoj je sredini nastalo novo raslojavanje. Dio prirodoslovaca pokušava stvoriti samostalnu znanost, a time i samostalnu, prirodoslovnu kulturu. To je vrlo opasno raslojavanje. Zašto je tako? Humana kultura pripada svima, a ne samo nekima. To bi moralo naći odjeka u obrazovanju svekolikog pučanstva, a osobito sveučilišno obrazovanih pojedinaca. Jer “svatko mora steći uvid u područja koja su izvan njegovoga temeljnoga obrazovanja”, upozoravao je Knecht Ruprecht.
Sve u svemu, valja se zauzimati za jedinstvenu kulturu. To je temeljni stav prihvaćen na Skupštini Hrvatskog inženjerskog saveza (10. prosinca 2001.). Iz njega proizlazi potreba da se tijekom obrazovanja do razine visokoga, uči i čovjekova, umjetna tehnika. U predškolskom i osnovnom obrazovanju tehniku treba upoznati na razini stjecanja vještina. Kasnije, na razini humane tehnike kao neodvojive sastavnice suvremene, jedinstvene kulture. Jedan od mogućih naziva predmeta bio bi “Tehnika i društvo”, što je predloženo u raspravi.
