Gregorio Marañón – slobodnomisleći intelektualac

"Intelektualci su se bojali da će biti ubijeni od crvenih, bez obzira što su intelektualno pripadali ljevici"!

Gregorio Marañón y Posadillo, (19. svibnja 1887., Madrid – 27. ožujka 1960., Madrid) bio je španjolski endokrinolog, psihijatar, fizičar, znanstvenik, povjesničar, pisac i filozof. Oženio je Dolores Moya 1911. Imali su četvero djece (Carmen, Belén, María Isabel i Gregorio).

Ovaj ozbiljni i slobodnomisleći čovjek smatra se jednim od najsjajnijih španjolskih intelektualaca XX. stoljeća u jakoj konkurenciji npr. Miguela de Unamuna i Ortege y Gasseta.Odlikovao se erudicijom i elegantnim literarnim stilom. Poput mnogih španjolskih mislilaca bio je republikanac i borio se protiv diktature Prima de Rivere, zbog čega je bio i u zatvoru. Otvoreno  izražava i antikomunističke stavove. U začetku podržao je Španjolsku Drugu Republiku, ali je kasnije kritizira jer nije ponudila zajedništvo Španjolcima. Kada su ga u siječnju 1937. francuski intelektualci pitali za mišljenje o republikanskoj Španjolskoj kazao im je: "Čujte, 88 posto sveučilišnih profesora iz Madrida, Valencije i Barcelone bilo je prisiljeno emigrirati (inače, ta su sveučilišta stajala na republikanskoj strani, op., T.T.). Znate li zašto? Jednostavno zato jer su se bojali da će biti ubijeni od crvenih, bez obzira što su intelektualno pripadali ljevici!"

U članku "Liberalizam i komunizam", Revue de Paris, 15. 12. 1937., on se jasno izrazio o Drugoj republici: "u povijesti je apsolutno zabranjeno misliti što bi bilo da je bilo. Ali ono što je izvan diskusije jest da je predviđanje o Drugoj republici ekstremno desnih monarhista potpuno ispunjeno: stalni kaos, štrajkovi bez razloga, palež crkvi, sudski progon vjernika, oduzimanje vlasti i moći liberalima (koji su sponzorirali republikanski pokret i nisu nasjeli na fraze o klasnoj borbi), neprihvaćanje konzervativaca ("desničara") koji su lojalni režimu, iako naravno nisu (isti) poneseni vatrenošću republikanskih krajnosti.Ta proroštva desničara liberali su (tad) primili s omalovažavanjem. Bila bi laž kazati danas drukčije. Stoljeća uspjeha angloameričke demokracije u upravljanju narodom dali su našim liberalima pretjerano, pa i uobraženo povjerenje u vlastitu superiornost. U Americi i Europi vidimo na trgovima kipove posvećene liberalnim velikanima. Kakva god bila politička budućnost Španjolske nema dvojbe da u ovoj povijesnoj fazi su konzervativci a ne liberali oni koji su imali pravo."

Od 1936. do 1942. Marañón je živio u inozemstvu, zapravo u egzilu. Frankisti (ne ćemo napisati frankovci da razlučimo pristaše generalisima Franca od našega umnoga pravaša Hrvata izraelitskoga podrijetla Josipa Franka) su respektirali Marañóna koji je poboljšavao vanjsku sliku režima.Za Marañóna, koji je nastavio biti liberal, liberalizam prvo znači otvorenost razumijevanju onoga tko misli drugačije, drugo je ne dopustiti da cilj opravdava sredstvo, već da sredstvo ozakonjuje cilj (1946.).

Što se endokrinologije tiče (u čemu je jedan od znanstvenih začetnika, op., T.T.) objavio je niz radova u madridskom Kliničkom magazinu, osobito je značajan rad o autoimunom  poliendokrinom sindromu. (1909.) Godine 1910. piše o Adisonovoj bolesti. Sa dr. Hernandom piše Etiološki dijagnostički priručnik (1946.) koji je rabljen širom svijeta. Pisao je o umjetnosti, povijesti, putovanjima, kuhanju, odjeći, ali ono po čemu će ostati upamćen jest otkrivanje i opisivanje moralnih, etičkih, kulturalnih, religijskih strana čovjeka. U radovima analizira i biološku stranu velike čovjekove strasti kroz povijesne osobe i njihove psihičke i psihopatološke značajke, sramežljivost Amiela, srdžba u Tiberiju, moć u vojvodi Olivaresu, spletku i izdaju u Antoniu Pérezu (jednom od tvoraca crne legende o Španjolcima) donjuanizmu Don Juana itd. Bio je kraljev liječnik ali i dobrotvor siromaha. Jedan od najsvestranijih ljudi u povijesti čovječanstva zaslužio je detaljniji osvrt, ovoj površnoj informaciji skupljenoj sa interneta i slobodno prevedenoj dodajmo i portrete koji su izradili Joaquin Sorolla y Bastida, te  Manuel Benedito Vives.

Teo Trostmann