Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

SPIKERFON – Nisko, gnjusno, pokvareno od Beroša

Kadroviranja je uvijek bilo i sada ga također ima

 
 
Neki dan je u javnost procurila snimka privatnog razgovora ministra Vilija Beroša i doktorice Dijane Zadravec iz bolnice Sestre milosrdnice, vođenog  negdje s proljeća, prije parlamentarnih izbora, koji se uglavnom odnosi na raspisan natječaj za ravnatelja spomenute bolnice. Razgovor sam po sebi ništa novo, ništa posebno, ništa neočekivani i ništa neobično, nikakav presedan. Takvih i sličnih razgovora je u našoj prošlosti, one i ove države bilo bezbroj. Ti i takvi razgovori smatrali su se normalnim, nužno potrebnim, uobičajenim, naročito među partijskim drugovima, rođacima, kolegama, kumovima,  poznanicima…
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2020/08/Car-Handsfree-Bluetooth-Speakerphone-praktican-dodatak-za-automobil-jeftiniji-na-eBayu-01.jpg
Svi znamo da nisi ništa i nigdje mogao postići, ako negdje gore nisi imao nekog “svoga” po bilo kojoj liniji i odrednici. Od rođenja do smrti trebalo je koristiti razne i različite veze i vezice da bi ostvario svoja osnovna prava i došao do onoga što ti treba, za što imaš uvjete, čak i najbolje moguće. Ti bi svakome  trebala osigurati pravna država, bez obzira na njeno uređenje i poziciju na vlasti. Međutim, jedno je teorija, a drugo praksa. Imam neka osobna iskustva s tim, koja sad ne bi isticala i ponavljala. U dva natječaja za ravnatelja škole u onoj i ovoj državi imala sam najbolje uvjete, ali… onda sam bila ustaška kći, dok u slobodnoj suverenoj, neovisnoj, demokratskoj Republici Hrvatskoj sam bila komunjara. Onda je reagirao i pogodovao CKH, a u “novoj” državi HDZ, odnosno njihovi aparatčici, od vrha do baze i obrnuto. Uvijek postoje “žnore” po kojima  se krećeš, ulazna vrata, cijena… Sve se to zna. Sve nije normalno. Većina je protuzakonita. I nikom ništa. Uhodani utilitarni sustav, koji melje one koji nisu u njemu.
 
Bilo pa prošlo. Ništa se nije promijenilo, naročito s javnim natječajima, posebice prilikom zapošljavanja. Ne možeš niti spremačicu nigdje zaposliti, bez nečijeg osobnog posredovanja ili plaćanja u obliku keša ili neke druge usluge. Ne možeš napredovati u zvanju, upisati dijete u vrtić, školu, faks, dobiti krevet u bolnici, toplicama, grobno mjesto, specijalistički pregled, doći do stana uz APN, najma stana…, ako negdje nemaš nekog tajnika, ministra, stranačkog lidera, gradonačelnika, upravitelja, šefa pogona,  administratora. Kod ovog najnovijeg pokušaja iznuđivanja posredovanja, uz određenu skrivenu ucjenu i prijetnju, javlja se pitanje: za što i zašto je to izašlo u javnost upravo sada? Komu to koristi? Mislim da svima šteti, ali moje gledište nije bitno niti važno. Bitno i važno je da se sada uglavnom sve snima, čuva i koristi, ovisno o potrebama, vremenu i prostoru. Nitko nikome nigdje više ništa ne vjeruje. Svatko gleda isključivo svoje i eventualno stranačke interese. Igraju se razne igre i igrice, po poznatim scenarijima, koristeći nove tehnike i tehnologije, pri čemu je sve dozvoljeno, prikriveno i skriveno, dok ne dođe optimalno vrijeme da se to “unovči”. Sigurno da sve nije dozvoljeno, a još manje humano, zakonito, prijateljsko, drugarsko, kolegijalno, partijsko.
 
Nekada su postojale profesije, struke, zajednice udruge i društva,  gdje se njegovala profesionalnost, ugled, zaštićenost, povjerenje, vjerodostojnost pomagali su jedni drugima i sve probleme rješavali unutar “obitelji”. Sad se prljavo rublje pokušava prati i oprati u javnosti. Javnost ga zgrabi, zakotrlja i zamaže još više. Nova prljavost je razmjerna vremenu pranja  i broju ruku kroz koje rublje prolazi.  Ne samo da je taj veš  sve više zaprljan već su to i oni koji su to rublje htjeli oprati, tuđim rukama, besplatnim sredstvom, u stroju za miješanje betona. Možda zbunjuje i pomalo čudi što se to događa u struci koja bi po defaultu trebala i morala biti iznad svih drugih. Jedno je što bi morala biti, a nešto sasvim drugo je li to zaista je tako, pogotovo kad se u struku umiješala politika, bilo koja, ne nužno visoka. Mnogi vrsni stručnjaci, specijalisti i znanstvenici su ulaskom u politiku stvorili određenu sumnju u svoje stručnost, osobnost i vjerodostojnost. Struka je izgubila, politika ništa novo i dobro nije dobila. Dapače! Izuzeci su rijetki. Pitanje je samo što to liječnike (doktore) vuče u politiku. Zar se nisu ostvarili u zvanju i struci? Zar nisu dovoljno moćni? Iskreno, mislim da su zalutali u struku i profesiju. To ih nije zadovoljilo i ispunilo. Politika im popunjava određene praznine i čini ih cjelovitima. Čudno! U struci su uglavnom sami sebi bili šefovi. U politici su odgovorni i podložni stranci, visokopozicioniranim članovima stranke i stranačkom lideru, čije naredbe bespogovorno izvršavaju, pozivajući se na demokraciju i lanac odgovornosti.
 
Zar u lanac odgovornosti, odanosti i podložnosti spada i snimanje nepodobnih ili manje podobnih? Zar se time ne bave niže rangirani, posilni, uslužni, poluobrazovani, pohlepni, trgovački nastrojeni, amoralni pojedinci, koji se na taj način ulizuju, zarađuju, ucjenom, difamacijom onih koji su pali u nemilost, koji bi trebali nestati s javne i političke scene, ili ne daj Bog u slučaju osobnog pada tim snimkama se osiguravaju. Pomalo mi je nespojivo s ministrom Berošem, njegovom funkcijom, ugledom i osobnosti, da bi on snimao kolegicu s kojom je nekad radio, koliko god ona bila naporna, dosadna i uporna. To nije kolegijalno, ljudski, niti džentlemenski. To je nisko, gnjusno, pokvareno, daleko od njihove struke i položaja. To je nivo ulice, placa, sajmišta, kasabe… primitivna razmjena dobara, uz  rječnik prekupaca, nakupaca, kramara, svodnika i kurvi. Gospođa doktorica, nekadašnja zamjenica ravnatelja bolnice, je upala u klasičnu namještaljku. Međutim, nije se ona ogriješila o zakon, već oni koji su to snimali, očito s predumišljajem. Ta gospoda su sami sebe tim činom sebe diskvalificirali, kao osobe, eminentne stručnjake, visoke državne dužnosnike i političare.
 
“Nisam je snimio. Stavio sam je na spikerfon”, rekao je ministar Beroš. To je kakti manji grijeh od snimanja. U prostoriji je bilo više ljudi, koji su je slušali. Je li to fer i pošteno? U kakve smo se to osobe pretvorili? Ili je to možda novo normalno? Ništa to nije novo i ništa to nije normalno. To je uhodana špranca i praksa HDZ-a i većine njegova članstva, bez obzira na stručnu spremu, društveni, ekonomski,  vjerski i politički status pojedinca, koji vjerno služi stranci, za svoju i stranačku korist. Nismo toliko naivni kako bi povjerovali da stranka na vlasti, odnosno njezin vrh i lider ne kadroviraju. Time vraćaju usluge ili ulažu u budućnost. Tako se širi stranačka baza, dobivaju ruke u saboru, glasovi na izborima, donacije i podrška stranci. HDZ nikada tako dobro nije stajao kao danas. Nije to zbog lijepog izgleda premijera ili pojedinih ministara, nije to niti zbog nekakvog posebnog rada, zalaganja, pozitivnih ishoda, vrhunskih postignuća. Nije to niti zbog pridržavanja izvornih načela  stranke, smjera i puta predsjednika Franje Tuđmana, stranka, odnosno njeno vodstvo sve više skreće ulijevo, od kuda potiskuje SDP. Zašto je to onda? Zbog “mudre” politike vodstva stranke, podržavanja “svojih”, držanja u strahu od korone, recesije, gubitka radnih mjesta, pružanja državne pomoći najugroženijima, monitoringa nad ovrhama, obećanja, obećanja, obećanja, povišice plaća, mirovina, davanje bonusa, uživanje benefita…
 
Kad je svima dobro, a slijedi još i bolje, zar je onda važno tko je ravnatelj koje bolnice, škole, tko je ministar čega, tko komu pakuje, tko kome pogoduje…. Kad neki od tih zaborave tko su i kako su do toga došli, kad se osile i počnu smatrati jednaki onima koji su ih stvorili,  procuriti će neke nove snimke, netko će u Remetinec, netko u diplomaciju, netko u mirovinu. Idemo dalje! Plešemo s koronom u ritmu muzike za ples, na fizičkoj distanci, od dva metra, s maskama na licu, s figom u džepu, stranačkom iskaznicom u novčaniku, podebljim bankovnim računom doma i vani, s himalajskom ohološću, s plemstvom bez pokrića, s karakterom i bez karaktera, s platforme tvrde kohabitacije, pod egidom zajedništva, praštanja… Uz put potiho odlazimo, tamo gdje više nisu “gorki zalogaji hljeba”, gdje sunce jače grije, gdje se čovjek osjeća čovjekom, stručnjak stručnjakom, liječnik liječnikom, učitelj učiteljem, političar političarom, novinar novinarom, bez da jedan drugom sole pamet, da  jedan odlučuje umjesto svih, preko posrednika, odnosno menadžera, u ime demokracije, oskimoronske kohabitacije i liberalne tehnokracije, u Europi, što graniči s Balkanom iliti jugoistočnom Europom.
 

Ankica Benček

Povezani članci

Hrvatskom vladaju djeca komunizma

HF

Prijatelji dragi, gdje ste?

HF

Nema dobrog vremena za lošu politiku

HF

Schrödingerova mačka i žilet žica

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...