Hrvatski nacionalizam i hrvatski nacionalni pokret (1966.-1972.) u angloameričkim publikacijama (1)

 O nacionalizmu općenito

 

Kritički osvrt

Nacionalizam je jedna od najvećih silnica u modernoj povijesti. Čini se da ni jedan politički, ekonomski, psihološki, ideološki ili bilo koji drugi motiv nema takvu pokretačku snagu i utjecaj na naš svijet. Nadalje, nacionalizam i dalje prkosi znanstvenoj analizi, prognozi, pa čak i samoj logici.¹ Jedan od glavnih razloga tog prkosa jest taj što nacionalizam ima kameleonsku prirodu, niz nepredviđenih situacija i može se izraziti na višestruke načine. Očevidna naznaka složenosti ove teme jest činjenica da dobra studija nacionalizma mora obuhvaćati mnoštvo interdisciplinarnih područja, kao što su povijest, zemljopis, jezik, religija, ekonomija, politologija, međunarodni odnosi, sociologija, književnost, etnografija, umjetnost, da spomenemo samo neke. Stoga ne čudi što među brojnim definicijama nacionalizma ne možemo pronaći jednu koja bi bila zaista dostatna.

Iako se nacionalizam može povezati s imperijalizmom ove ili one vrste, većina nacionalizama nastoji steći, održati ili povećati samosvijest, koheziju, individualnost i samoupravu određene nacionalne skupine. Međutim, nacionalizmi se razlikuju prema svojemu nastanku, ciljevima, načinu samoizražavanja, stupnju samosvijesti, mobilizaciji i prema brojnim drugim značajkama. Čak se i isti nacionalizam često očituje na različite načine i u različitim stupnjevima intenziteta u specifičnim vremenima. Nadalje, različiti pojedinci, društvene skupine i regije iste nacije izražavaju svoj nacionalizam na različite načine i nejednakom strastvenošću u različitim vremenima i situacijama. Stoga je vrlo neodgovorno donositi uopćeni sud o nacionalizmu kao fenomenu, pa čak i o nacionalizmu određene nacije.

Svrha ovoga rada nije proučavati nacionalizam općenito, nego istražiti na koji je način najnoviji val hrvatskoga nacionalizma prikazan u suvremenim angloameričkim publikacijama. Ipak, spomenut ćemo samo još nekoliko poteškoća s kojima se suočava onaj tko proučava nacionalizam. Na primjer, je li nacionalizam nešto „iskonsko“ i „iracionalno“ ili je to povijesni fenomen? Je li nacionalizam jednostavno izum modernih intelektualaca i političara da bi mogli „požeti“ politički legitimitet u ime naroda ili to ide dublje?

Tko može reći kada su točno ljudi počeli imati „nacionalne osjećaje“? Je li to bilo nakon Francuske revolucije, tijekom reformacije, renesanse ili srednjega vijeka? Ili su takvi osjećaji već postojali u davnim vremenima kada su se Židovi smatrali „izabranim narodom“ i prema tomu drukčijima od ostalih, ili kad su Grci sebe smatrali civiliziranima, a sve ostale barbarima? Koji su to bili osjećaji, na primjer, Hrvata poput Grgura Ninskoga (10. stoljeće) i njegovih sljedbenika kad su se borili za uporabu hrvatskoga jezika u crkvenoj liturgiji, ili Ivane Orleanske (1412. – 1431.) kada je dala svoj život da bi njezin narod izvojevao pobjedu. Jesu li takvi osjećaji bili „nacionalni“ ili jednostavno „plemenski“, „parohijski“ ili „religijski“? Jesu li ti osjećaji bili nešto „iskonsko“ i „iracionalno“ ili je to već bila politička mobilizirajuća sila, ili možda od svega pomalo? Sa sigurnošću možemo reći da je nacionalizam svoju punu političku snagu stekao tek nakon što je suverenitet naroda zamijenio kraljevsko „božansko pravo“, nasljedno pravo i slične tvrdnje o legitimiranju vlasti. Ali dokle sežu korijeni nacionalne svijesti, čak i korijeni političkoga nacionalizma, to je još uvijek otvoreno pitanje. Nije li se koncept „izabranoga naroda“ već u biblijska vremena rabio u političke svrhe osvajanja „obećane zemlje“?

Je li nacionalizam samo faza u povijesti koja će nestati s lica zemlje? Za one koji nacije smatraju prirodnom podjelom čovječanstva, nacionalizam zasigurno nije samo usputna pojava. Istina, nacije se rađaju i umiru, ali nacionalne podjele ostaju. S druge strane, prema marksističkoj ideologiji, nacionalizam se ne može smatrati „iskonskim“, nego je proizvod buržoaskoga kapitalizma. I za marksističke i za nemarksističke „asimilacioniste“ doba nacionalizma već je prošlo i nacionalizam je na putu nestanka. Ono što je od njega preostalo samo je negativna sila koju zloporabljuju oni koji iz ovoga ili onoga razloga žele poremetiti proces integracije svijeta u globalnu zajednicu koja nastaje modernizacijom i/ili revolucijom.

Empirijski dokazi, međutim, jasno ukazuju na to da nacionalizam ne jenjava. Naprotiv, nacionalizam je živ i cvjeta u svim dijelovima svijeta. Predviđanja da će modernizacija (industrijalizacija, moderni promet, komunikacije, pismenost, obrazovanje itd.) dovesti do ujedinjenja i homogenizacije svijeta i da će nacionalizam postati nevažan, nisu se ostvarila. Vidimo da svijet postaje sve manji i manji, države i nacije postaju sve više ekonomski i ekološki neovisne, a velik dio svijeta ujedinjen je u strahu od nuklearnoga uništenja. U isto vrijeme, članstvo u Ujedinjenim narodima neprestano raste, a nacionalni oslobodilački pokreti pritom se ne smanjuju nego se povećavaju. A da se i ne spominje rastući jaz između bogatih i siromašnih koji je u suprotnosti s procesom zadovoljavajućega ujedinjenja svijeta.

Čak je i u zapadnoj Europi, gdje se vjerovalo da je pitanje nacionalizma riješeno ujedinjenjem (Njemačka, Italija) ili asimilacijom (Britanija, Francuska, Španjolska), nacionalizam itekako prisutan. Prisutnost nacionalizma može se vidjeti u Španjolskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Irskoj, Belgiji, Južnom Tirolu, Francuskoj, kao i u neprijateljstvu prema „gastarbajterima“ u Njemačkoj, Austriji i drugim zapadnoeuropskim zemljama.² Nacionalizmu u komunističkim zemljama ide čak i bolje nego u kapitalističkim društvima. Dovoljno je spomenuti Sovjetski Savez i Jugoslaviju.³ Dakle, ni proleterska revolucija ni teorija kapitalističke modernizacije nisu stale na kraj nacionalizmu.

Vrlo je moguće da su učinci revolucije i modernizacije bili upravo suprotni onomu čemu su se internacionalisti nadali. Sve je više ljudi postalo svjesno svojega potlačenoga položaja i svojih ljudskih i kolektivnih prava. Dakle, promatranje i imitiranje drugih nacionalnih skupina (demonstration effect) bilo je jače od spremnosti da se žrtvuju vlastiti nacionalni identitet i prava radi neke eshatološke vizije svijeta bez nacija.

Ako se ostave po strani sva predviđanja i teorije, nepobitno je da nacionalizmi postoje i da ih treba uzeti kao činjenicu povijesne i političke panorame. Povijesni dokazi također ukazuju na to da nacionalizam može biti imperijalistički i antiimperijalistički, ugnjetavački i oslobađajući, sila koja objedinjuje i razdvaja, ofenzivna i obrambena, okrenuta unatrag i okrenuta budućnosti; može biti snaga ekonomska, politička, kulturna i tako dalje. Stoga je besmisleno tvrditi da je nacionalizam sam po sebi dobro ili zlo. Svojstvo nacionalizma kao takvoga, ili češće određenoga nacionalizma, uglavnom ovisi o ideološkom pogledu ili, vrlo često, o političkom ili ekonomskom interesu promatračeve nacije u vrijeme ocjenjivanja.

Hrvatski nacionalizam prije 1960-ih

Povijesni dokazi ukazuju na to da korijeni hrvatske nacionalne samosvijesti sežu duboko u hrvatsku nacionalnu povijest. Unatoč stoljetnoj borbi za puko postojanje, nacionalni identitet i jezgra nacionalne državnosti održani su na životu. Dakle, hrvatski nacionalizam i ideja o državnosti nisu bili proizvod neke slučajnosti u povijesti moderne nacije, ni zemljopisnoga položaja, ni vanjskoga djelovanja neke(ih) veće(ih) sile(a), niti je hrvatska nacija proizvod religije, kako bi neki sugerirali.⁴ Temelji modernoga hrvatskoga nacionalizma uglavnom počivaju na dvama načelima: na povijesnom pamćenju i pravima te na načelu narodnoga suvereniteta.

Hrvatski ilirci započeli su (1830-ih) nacionalno buđenje, ali je Ante Starčević (1823. – 1896.) u duhu Francuske revolucije najjasnije artikulirao povijesna prava i suverenitet naroda. On je ta dva načela transformirao sredinom devetnaestoga stoljeća u nacionalnu ideologiju i političku akciju. Današnje glavne struje hrvatskoga nacionalizma temelje se na ovim dvjema temeljnim sastavnicama: (1) Hrvati su nacija s dugom poviješću i stoljetnom državnošću i kulturom te (2) imaju svako pravo sami odrediti svoju sudbinu. Upravo je zbog tog načela upravljanja svojom sudbinom njihov nacionalizam vrlo dugo bio frustriran. Hrvati kao nacionalna zajednica osjećaju da je njihova pojedinačna i nacionalna sudbina stalno bila u tuđim rukama. Dakle, bit njihova nacionalizma jest borba za samoodržanje i nacionalnu suverenost.

Od sredine devetnaestoga stoljeća u hrvatskom su nacionalizmu postojale dvije glavne političke struje: jedna je zamišljala neovisnu hrvatsku državu kao jedino jamstvo nacionalne budućnosti, a druga je tražila širi slavenski, posebno južnoslavenski, federalni politički okvir u kojem bi Hrvatska bila autonomna. Obje struje igrale su važnu ulogu među Hrvatima. Međutim, projugoslavenska inačica hrvatske nacionalne ideologije imala je tendenciju biti elitistička i igrala je nerazmjerno važnu ulogu u hrvatskoj politici. U kritičnim trenutcima, poput završetka Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, projugoslaveni su imali odlučujuću ulogu u određivanju sudbine hrvatske nacije. Ali ne treba zaboraviti da su u obama slučajevima vanjski čimbenici bili presudniji u političkom rješavanju hrvatskoga pitanja nego volja naroda.⁵ Druga vrsta hrvatskoga nacionalizma, koju su promicali zagovornici hrvatske neovisnosti, imala je puno manje razumijevanja kod međunarodne zajednice, iako je Seljačka stranka, koja je zagovarala neovisnu seljačku republiku, predstavljala većinu ljudi u Hrvatskoj u međuratnom razdoblju.

Općenito govoreći, hrvatski nacionalizmi nikada nisu stekli puno simpatija na Zapadu, točnije u angloameričkom svijetu. To se može reći i za nacionalizam hrvatskih liberala u Habsburškom Carstvu, i za pacifistički nacionalizam Stjepana Radića i njegove Seljačke stranke, i za revolucionarni nacionalizam ustaškoga pokreta (1929. – 1945.), i za socijalistički nacionalizam šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća.

Već su sredinom devetnaestoga stoljeća Marx i Engels osudili hrvatski nacionalizam kao reakcionarni jer se nije uklapao u njihovu revolucionarnu teoriju.⁶ Slično tomu, C. A. Macartney, koji se bavio mađarskom poviješću tijekom devetnaestoga stoljeća, izjavio je da su Hrvati „narod koji je doista razvio naviku oporbe radi oporbe više od bilo koje [druge nacije] u Europi“.⁷ Tu subjektivnu prosudbu suvremeni promatrači događanja u Hrvatskoj često su citirali tako da to sugerira kako je duboko u hrvatskoj prirodi biti izazivač problema, smutljivac bez ikakva razloga. Zanimljivo je da su Hrvate, kad su se susreli s punom snagom obnovljenoga mađarskoga nacionalizma i suočili s politikom mađarizacije, smatrali nerazumnim opstrukcionistima, a mađarski nacionalizam smatran je progresivnim, a ne represivnim. Očito, ta dva nacionalizma bila su različito definirana.

U međuratnom razdoblju Hrvati su se našli u državi koja je po svim procjenama praktično bila Velika Srbija. Hrvatska je tretirana kao okupirana zemlja, a srpski teror bio je neobuzdan. Iako su Stjepan Radić i Hrvatska seljačka stranka, koja je u stvarnosti prije bila nacionalni pokret nego politička stranka, odgovorili pacifizmom, a zatim i parlamentarnom borbom, mnogi su, pogotovo u Engleskoj, Hrvate smatrali nerazumnima, otrovom u jugoslavenskoj politici, a poslije i razoriteljima države. Neki stručnjaci za jugoslavensku politiku prihvatili su čak i beogradsku propagandu da je Radić bio emocionalno nestabilan i da je njegov atentat bio jednostavno nasilan odgovor na njegove nepodnošljive uvrjede srpske čaršije. Ili, u najboljem slučaju, Radić i vođa srpskih radikala Pašić bili su stavljeni na istu razinu fanatizma i tvrdoglavosti.⁸ Vjerovalo se da su njih dvojica glavni kamen spoticanja „normalnoga“ razvoja jugoslavenske države.

Nedavno je jedan američki sociolog napisao da je srpski nacionalizam 1920-ih bio moderan i „jakobinskoga tipa, netolerantan prema partikularizmu i regionalizmu“. S druge strane, hrvatski je nacionalizam za njega bio „legitimistički“ po prirodi, jer naglašava jedino povijesna prava.⁹ Međutim, on ne ističe da si je srpski nacionalizam mogao priuštiti biti antipartikularistički jer su Srbi bili vladajuća nacija u državi. Ispravnije bi bilo reći da je srpski nacionalizam bio „netolerantan prema partikularizmu“ zato što je bio imperijalistički, a ne zato što je bio progresivan. Apsurdno je zaključivati da je svaki nacionalizam „koji stvara državu“ progresivan, a svaki nacionalizam koji „ruši državu“ retrogradan.

Hrvatski nacionalizam u Drugom svjetskom ratu doživljava se kao „utjelovljeno zlo“, a svaki je izraz ne samo hrvatskoga nacionalizma nego i same hrvatske svijesti, još od rata, etiketiran kao reakcionaran, kao ustaštvo, fašizam i slično. Oni koji pišu o hrvatskom nacionalizmu tog razdoblja ni ne pokušavaju razlikovati legitimitet države od legitimiteta vlade. Čini se da je vrlo malo zainteresiranih za otkrivanje toga je li zahtjev Hrvata da imaju državu legitiman ili nije.

Činjenica je da je velika većina Hrvata 1941. godine prihvatila državu kao izraz svojih želja. Čak je i većina onih koji su se protivili Paveliću i ustašama željela hrvatsku državu, u ovom ili onom obliku, kao ostvarenje svojih nacionalnih snova i prava.¹⁰ Nadalje, oni koji hrvatski nacionalizam poistovjećuju samo s ustaštvom, rijetko spominju da su se Hrvati borili na objema stranama u Drugom svjetskom ratu. Međutim, čak je i nacionalizam onih koji su bili na Titovoj strani ili nacionalizam njihove djece označen kao „ekstremizam“, „šovinizam“, „fanatizam“, „terorizam“, „neofašizam“ itd.¹¹ To je oružje koje se neprestano rabi za razoružavanje hrvatske težnje za ljudskim i nacionalnim dostojanstvom svih moralnih vrijednosti.

Čini se da je najčešće osuđivan aspekt hrvatskoga nacionalizma njegova težnja za državnošću. Svi Hrvati, marksisti ili nemarksisti, koji se zalažu za hrvatsku državnost u bilo kojem obliku, osuđivani su kao šovinisti, pa čak i kao neofašisti. Tu taktiku prišivanja etikete prakticirali su u Jugoslaviji, ali i izvan nje, još od Drugoga svjetskoga rata. Stoga treba imati na umu da se tu ne radi o navodnom hrvatskom šovinizmu ili ideologiji, nego o cjelovitosti jugoslavenske države i potencijalnoj hrvatskoj državnosti, što se međusobno isključuje.

Hrvatski nacionalizam 1960-ih i 1970-ih godina

Hrvatski socijalistički nacionalizam, ili nacionalni komunizam, kasnih šezdesetih godina nije u angloameričkom tisku prošao puno bolje od ranijega hrvatskoga nacionalizma. Dotaknut ćemo se samo nekoliko kategorija i etiketa koje su pripisane hrvatskomu nacionalnomu pokretu i njegovim vođama kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih.

Prvo, u novinama, časopisima, pa čak i u znanstvenim časopisima na engleskom jeziku, najčešće se može naći da su Hrvati „nacionalnost“ (ili ponekad „glavna nacionalnost“), „etnička skupina“, „manjina“ ili slična kategorija socijalnih skupina, ali vrlo se rijetko smatraju nacijom. Je li to samo pokazatelj površnosti ili možemo zaključiti da je na pojedinom autoru i njegovu ili njezinu hiru da odluči kada će određeni narod postati nacijom ili kada će izgubiti tu povlasticu? Postoji uobičajena zamjenjivost izraza „nacija“ i „država“ u engleskom jeziku. Stoga se vrlo često multinacionalne države, poput Jugoslavije ili Sovjetskoga Saveza, identificiraju i tretiraju kao „nacionalne države“.¹² Za mnoge novinare, političare, pa čak i znanstvenike, država je ta koja determinira nacionalnost. Ako je to tako, nije jasno što se događa s nacionalnošću onih ljudi koji su nekoć imali državu i izgubili ju ili onih naroda koji su bili podijeljeni u dvije države. Pretvaraju li se prvi jednostavno u etničku skupinu ili drugi postaju dvije različite nacije? Ironično, Hrvati su prepoznati kao narod, barem na papiru, u komunističkoj Jugoslaviji, dok im izvan zemlje često nije dodijeljeno ni to osnovno prepoznavanje.

Treba imati na umu da postoji politički učinak takve zlouporabe terminologije. Na primjer, neupućeni američki čitatelj zamišlja da su Jugoslavija, SSSR ili druge multinacionalne države po prirodi iste kao Sjedinjene Države. Stoga ne čudi što su mnogi prosječni Amerikanci ili Australci brzi u usporedbi svoje multietničke zemlje s multinacionalnom Jugoslavijom. Iako se multietnički model razlikuje od multinacionalnoga kao što se jabuka razlikuje od naranče, razlike ostaju nejasne za one čitatelje koji, videći pojmove kao što su „samoodređenje“, „samouprava“ ili „neovisnost“, zamišljaju regiju ili etničku skupinu u vlastitoj zemlji koja zahtijeva autonomiju ili neovisnost. No mediji ili stručnjaci iz tog područja rijetko pokušavaju razjasniti takva pitanja i razlike.

Postoje neki autori koji jednostavno ne vide neku ozbiljnu manu u jugoslavenskoj državi, u njezinu legitimitetu, režimu, politici, ekonomiji ili međunarodnim odnosima (ovdje „međunarodni“ znači odnose među različitim narodima u zemlji). Za američkoga znanstvenika Bogdana Denitcha, na primjer, Jugoslavija je bila „daleko najotvorenije od društava kojima vladaju komunističke stranke“; njezini su „intelektualci daleko otvoreniji od bilo kojih u istočnoj Europi“; njezina „javnost i tisak [su] otvoreni“; „više američkih socijalnih znanstvenika i novinara luta Jugoslavijom nego u bilo kojoj istočnoeuropskoj zemlji“; njezino je ekonomsko iseljavanje „privremeno rješenje… a ne tako masovni egzodus“; Jugoslavija ne treba graditi berlinski zid kako bi zadržala ljude u zemlji ili izvan nje itd. To su navodni dokazi da je sustav stabilan i da su i država i režim legitimni; njezine vojne i tajne policijske snage nemaju simpatija za Istok; njezino se gospodarstvo integrira sa zapadnom Europom, a ne s istočnoeuropskim blokom; beogradski je režim „najotvoreniji i najprogresivniji režim u kojem vlada komunistička partija“; vjerska tolerancija u Jugoslaviji je „norma, a decentralizacija političke i ekonomske moći otišla je dalje ne samo od bilo kojega drugoga komunističkoga režima, nego vjerojatno i dalje nego u mnogim zapadnoeuropskim politikama“; višenacionalni su problemi „akutniji u Španjolskoj, Belgiji, Kanadi i Velikoj Britaniji, a problem društvenoga poretka daleko je oštrije postavljen u Italiji, Turskoj i Portugalu“ nego u Jugoslaviji.¹³ Ako je ovo nečiji znanstveni zaključak o nacionalnoj, društvenoj, političkoj i ekonomskoj situaciji u Jugoslaviji, onda nema druge nego vidjeti u hrvatskom nacionalnom pokretu kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, kao i u hrvatskom nacionalizmu općenito, negativnu i destruktivnu silu koja remeti po svoj prilici normalan i progresivan razvoj vrlo „normalne“ zemlje. Iz gornjih pohvala ne može se, međutim, zaključiti da bi Hrvati trebali biti sretni i legitimirati jugoslavensku državu i njezin režim jer uživaju slobodu i prosperitet, nego oni ne bi trebali ljuljati brod jer postoje narodi koji su u gorem položaju nego što su oni.

Neki drugi autori nisu toliko velikodušni u hvaljenju jugoslavenskoga režima; kritični su prema komunističkomu monopolu moći i prema njegovoj ekonomskoj politici. Oni čak priznaju neke nepravde i pritužbe na koje su upozorili Hrvati i drugi nesrpski narodi i nacionalnosti u zemlji, ali za njih jedinstvo i cjelovitost jugoslavenske države, a za neke čak i njezin centralizam, postaju nezamjenjiva vrijednost, nedodirljivo dobro samo po sebi.¹⁴

U njihovim očima najnoviji hrvatski nacionalni pokret bio je ili posve separatistički ili su njegovi čelnici otišli predaleko u svojim zahtjevima za decentralizacijom. Iako su sami vođe Partije mogli biti umjereni, navodno nisu mogli kontrolirati svoje „ekstremističke“ saveznike. Ili je pokret bio mješavina raznih sila koje su stvarno izmaknule kontroli i nije bilo druge nego ga ugušiti u zametku. Dokaze o „ekstremizmu“ obično nalazimo u hrvatskim zahtjevima ne samo za većom osobnom slobodom ili decentralizacijom gospodarstva nego i u činjenici da su se čelnici pokreta usudili postaviti pitanje o nacionalnim odnosima. Štoviše, ukazali su na to da je došlo vrijeme za ideološko pomirenje ili barem primirje među samim Hrvatima. Međutim, i govoriti o hrvatskim nacionalnim pravima i pritužbama bilo je anatema u očima beogradskoga režima (kao i u očima nekih stranih promatrača) ne samo od 1945. nego od 1918. godine. Bilo koji zajednički hrvatski glas, bez obzira na to koliko demokratski ili reakcionaran, koliko humanistički ili represivan mogao biti, doživljavan je kao prijeteći i stoga osuđen.

Zanimljivo, promatrači se gotovo ponavljaju ističući kako su neki Hrvati sugerirali da bi Hrvatska, kao i druge nacije u Jugoslaviji, trebala biti članica Ujedinjenih naroda te da bi većina vojnih novaka trebala služiti u vlastitim republikama. Iako su to bila periferna pitanja koja su se pojavila tijekom javnih rasprava kada je svatko mogao izraziti svoje mišljenje, stvarne hrvatske pritužbe, na primjer gospodarstvo, emigracija, strana valuta, uvozno-izvozne tvrtke, obrazovanje, jezik, sloboda govora, neovisnost sudova, gospodarstvo sa slobodnim tržištem i slična temeljna nacionalna pitanja jedva su se spominjala ili su jednostavno gurnuta pod tepih. A ta i takva pitanja nisu bila romantične nego životne prirode.

Iako su neki promatrači smatrali da je nacionalni problem u Jugoslaviji „pitanje svih pitanja“ i da su „za mnoge Hrvate Jugoslavija i Srbija gotovo sinonimi“¹⁵, prema njihovu mišljenju rješenja za nacionalna i druga pitanja zemlje mogu se naći unutar postojeće države, pa čak i unutar istoga sustava. Misliti drukčije ili čak tražiti daljnju decentralizaciju i demokratizaciju sustava, bilo je ništa drugo nego Hrvatima „svojstveni“ oporbenizam i nacionalna tvrdoglavost.

Slijede neka od gledišta i mišljenja objavljena o Hrvatima i hrvatskom nacionalnom pokretu koja se mogu naći u nekim angloameričkim publikacijama: „Kontinentalna Europa nema hirovitiju i problematičniju manjinu od Hrvata.“ Opisani su kao „ogorčeni i ozlojeđeni“, kao i da „imaju slučaj trajne nacionalne paranoje“.¹⁶ Neki također govore i o „kroničnom hrvatskom neprijateljstvu“ i „srpskoj frustraciji“ s njima.¹⁷ Za druge, Hrvati nisu sposobni za „istinsku politiku davanja i uzimanja“.¹⁸ Iako su Hrvati imali opravdanih pritužbi, vodile su ih „drevne strasti“.¹⁹ Za neke je hrvatski nacionalizam 1960-ih i 1970-ih godina bio nacionalizam u klasičnoj tradiciji istočne Europe²⁰, što na Zapadu znači da svi mrze sve druge. Dakle, za neke, u hrvatskom nacionalnom pokretu nije bilo ništa ili vrlo malo pozitivno. Jedan je autor izjavio da bi „bila prvorazredna pogrješka izjednačavati hrvatski ili slovački nacionalizam s liberalizmom“.²¹ Slično tomu, drugi je promatrač zaključio da „hrvatska kriza nije predstavljala… privremeni uzlet modernoga liberalnoga humanizma“. Prema njegovim riječima centralističke snage, „koje su branile neizvjestan socijalistički status quo od ponovnoga oživljavanja povijesno opasne politike romantičnoga nacionalizma, bile su u pravu 1971. godine“.²² No je li humanizam moguć samo izlaskom iz nacionalnoga okvira? Je li svaki nacionalizam lišen humanizma? Ako nije, tko odlučuje čiji je nacionalizam humanistički, a čiji nije? Koji su objektivni kriteriji za takve presude?

Postoji i nešto kontradiktorno u procjeni nacionalizma u Jugoslaviji. Prema istraživanju američkoga znanstvenika, koje je provedeno ranih 1970-ih, 45 % Srba, 52 % Hrvata, 60 % Slovenaca i 73 % Makedonaca osjeća se partikularistično.²³ Slovenci se također „udaljavaju od uobičajenoga ‘jugoslavenskoga’ obrasca socijalističkoga domoljublja“.²⁴ Ali također se zaključuje da, iako su Slovenci bili „znatno partikularističniji od Hrvata“, oni su „istodobno posjedovali vrlo moderan sustav uvjerenja“.²⁵ Zanimljivo, dok su Slovenci mogli biti progresivni i najpartikularističniji (nacionalističniji) u Jugoslaviji, hrvatski se nacionalizam neprestano doživljavao kao reakcionaran i retrogradan. Možemo pretpostaviti da je razlog takvim stajalištima taj što slovenski nacionalizam, barem do novijega doba, nije smatran opasnim za jugoslavensku državu, a hrvatski je nacionalizam uvijek nosio barem takav potencijal. Stoga mjera progresivnosti nacionalizama u Jugoslaviji, čini se, nije svaki nacionalizam sam po sebi ni njegova ideologija, nego njegovo gledište o cjelovitosti jugoslavenske države i njezinu centralizmu.

Dennis Rusinow, koji je napisao četverodijelno izvješće o hrvatskom nacionalnom pokretu i kojega neki smatraju vodećim stručnjakom za tu temu, tvrdi da se „pokret razvijao u smjeru separatizma“ i da je stoga „predstavljao destruktivne i opasne snage“. Za njega su „čelnici hrvatske [komunističke] Partije… zapravo stvarali politički sustav koji je imao više zajedničkoga s fašizmom nego s demokracijom ili socijalizmom“. Prirodno, bilo mu je „drago što se zazviždalo“, što znači da mu je bilo drago kad je vidio da su centralističke sile slomile hrvatskoga zloga duha koji je pobjegao iz boce.²⁶

Prijevod članka “Croatian Nationalism And The Croatian National Movement (1966-1972) In Anglo-American Publications – A Critical Assessment”, Journal of Croatian Studies, sv. XXX, 1989. Kraća inačica ovoga rada predstavljena je na međunarodnom simpoziju „Hrvatska i Hrvati u 20. stoljeću“ održanom na Macquarie University, Sydney, Australija, 2. – 7. listopada 1988.

Bilješke:

¹ Jayant Lele, „Two Forces of Nationalism: On the Revolutionary Potential of Tradition“. U Jacques Dofney i Akinsola Akiwowo, eds., National and Ethnic Movements (Beverly Hills, CA: SAGE, 1980), str. 201.
² Vidi Milton J. Esman, ed. Ethnic Conflict in the Western World (Ithaca: Cornell University Press, 1977).
³ Podosta često postoje dvostruki standardi nacionalizma. Primjerice, jugoslavenski je režim s jedne strane potiskivao hrvatski nacionalizam, dok je s druge poticao makedonski i takozvani „muslimanski“ nacionalizam. SSSR i druge vlade provodile su sličnu politiku.
⁴ Mnogi popularni pisci, čak i neki znanstvenici, tvrde da su hrvatski i srpski narodi nastali kao rezultat podjele između Pravoslavne i Katoličke Crkve. Vidi na primjer Eugene Kamenka ed. Nationalism (New York: St. Martin’s Press, 1976), str. 13. Njihov se nacionalni identitet razvio mnogo prije od raskola u kršćanskoj Crkvi i njihov sukob uopće nije vjerske naravi. Suprotno uvriježenom mišljenju na Zapadu, vjerska tolerancija bila je puno bolja u tom dijelu svijeta nego u zapadnoj Europi.
⁵ Iako mnogi autori ističu da se „većina Hrvata odlučila pridružiti zajedničkoj državi sa Srbima“, činjenica je da Hrvati kao narod nikada nisu imali priliku slobodno izraziti svoju političku volju. Vidi Stephen Clissold, Conflict Studies, No.103, January 1979, str. 3.
⁶ Treba, međutim, imati na umu da su i sve nacije jugoistočne Europe smatrali smećem čovječanstva i što prije nestanu, to bolje.
⁷ C. A. Macartney, Hungary – A Short History (Chicago: Aldine, 1962), str. 189.
⁸ Vidi, na primjer, Joseph Rothschild, East Central Europe between the Two World Wars (Seattle: University of Washington Press, 1974), str. 212. i 232.
⁹ Bogdan Denitch, „The Evolution of Yugoslav Federalism“, Publius, Vol. 7, No. 4, 1977, str. 109.
¹⁰ O nekim aspektima legitimiteta vidi Walker Connor, „Nationalism and Political Illegitimacy“, Canadian Review of Studies in Nationalism, Vol. 8, No. 2, 1981, str. 201-228.
¹¹ Zanimljivo, neki znanstvenici hrvatski nacionalizam etiketiraju jednostavno kao „neofašizam“, iako je iz njihovih djela vidljivo da imaju malo znanja o hrvatskom nacionalizmu ili Jugoslaviji u cjelini. Vidi, na primjer, T. V. Sathyamurthy, Nationalism in the Contemporary World (London: Frances Pinter, 1983), str. 90-92.
¹² O zbunjujućoj terminologiji nacije, države, nacionalne države itd., vidi Conner „Nationalism“, str. 201.
¹³ Vidi Bogdan Denitch, „Succession and Stability in Yugoslavia“, Journal of International Affairs, Vol. 32, No. 2, 1978, str. 223-238 i Bogdan Denitch, „The Tito Legacy“, Commonweal, Vol. 107, No. 5, March 14, 1980, str. 143-146.
¹⁴ Za neke je rješenje jugoslavenskih problema u „demokratizaciji“ zemlje (Aleksa Djilas, Nora Beloff, Mihajlo Mihajlov, Oskar Gruenwald). Drugi zagovaraju status quo, Dennison I. Rusinow i Fred Singleton, na primjer.
¹⁵ J. F. Brown, „The Balkan: Soviet Ambitions and Opportunities“, The World Today, Vol. 40, No. 6, 1984, str. 245-246.
¹⁶ Time, June 5, 1972; „The most troublesome . . . nationality . . .“ Ibid. Feb. 7, 1972.
¹⁷ Brown, „The Balkan“, str. 246.
¹⁸ Oskar Gruenwald, „The Croatian Spring, 1971: Socialism in One Republic“, Nationality Papers, Vol. 10, No. 2, 1982, str. 225. Zanimljivo, slična su mišljenja bila izrečena o Stjepanu Radiću dvadesetih godina prošloga stoljeća.
¹⁹ The Times (London), Jan 24, 1972.
²⁰ George Schöpflin, „The Ideology of Croatian Nationalism“, Survey, Vol. 19, No. 1, 1973, str. 142.
²¹ George Klein, „The Role of Ethnic Politics in the Czechoslovak Crisis of 1968 and the Yugoslav Crisis of 1971“, Studies in Comparative Communism, Vol. 8, No. 4, 1975, str. 356.
²² Cynthia W. Frey, „Yugoslav Nationalisms and the Doctrine of Limited Sovereignty“, (Part II) East European Quarterly, Vol. 11, No. 1, 1977, str. 102.
²³ Gary Bertsch, „A Cross-National Analysis of the Community-Buildings Process in Yugoslavia“, Comparative Political Studies, Vol. 4, No. 4, 1972, str. 450-451; f.n. 24, str. 459.
²⁴ Gary Bertsch i M. George Zaninovich, „A Factor-Analytic Method of Identifying Different Political Cultures“, Comparative Politics, Vol. 6, No. 2, 1974, str. 235.
²⁵ Bertsch, „A Cross-National Analysis“, str. 450.
²⁶ Dennison I. Rusinow, Crisis in Croatia (Part I) Southeast Europe Series, Vol 19, No. 4, 1972, str. 19.

(Svršetak u sljedećem broju)

Ante Čuvalo, Osvit, god. 27., br. 105.-106., Mostar, 2021., st. 163.-186.