Hrvatski Fokus
Feljtoni

Starci u zlatnom kafezu (4)

 Baronica

 

Stolovi u sali za ručavanje su prekriveni duplim roze pa bijelim stolnjacima. Nasloni i nogare na stolicama su raskošno izrezbareni u orahovom drvetu i treba budno paziti da ih štićenici u redovnom zanosu ne oštete. Brokatna roze sjedišta se često moraju prati i čistiti posebnim sredstvima za uklanjanje mrlja i teškog zadaha mokraće. Osoblje misli da bi bilo jednostavnije ubaciti jeftine stolice sa plastificiciranim sjedištima ali to ne bi ni u snu smjelo predložiti direkciji. Jedna bogata kuća koja drži do renomea neće da praktično postavlja iznad onog što je lijepo za oči. Sav namještaj u sali za ručavanje i u malom dnevnom boravku je skupocjen i na njegovo održavanje se mora obratiti izuzetna pažnja. Kad neko prvi put uđe u Dom ne može se oteti utisku da je to i spolja i iznutra prelijepo uređena građevina.Velika, na sve strane razgranata bašta je ispresijecana uskim betoniranim ili pošljunčanim stazama koje vode kroz raznoraznim cvijećem posijane cvijetnjake. Kamelije, magnolije, jelka koja se za Božič iskiti raznoraznim ukrasima kao indijska nevjesta, čempresi, jablan i žbunovi pečurkastih uvjek svježe ošišanih glava rastu po kao pod konac poravnatim travnjacima.  Prije bi se reklo da se tu radi o nekakvom plemićkom posjedu nego o prebivalištu starih ljudi. Posjetilac će rijetko kad naići na više od tri četiri još pokretne starice koje se šetaju same ili u pratnji nekog člana familije a samo izuzetno i neke u bijeloj bluzi obučene medicinske ili pomoćne sestre. Naravno da na taj detalj skladom i bogatstvom tog zemaljskog raja očarane oči neće obratiti pažnju. Vidjeće kako bijele bluze hitaju iz jedne zgrade u drugu, usput se pozdravljaju širokim osmijehom sa prolaznicima ali neće vidjeti da ostaju u dužem razgovoru s nekom štićenicom ili štićenikom.

Gdje su onda štićenici? Što ne izlaze napolje kad već imaju tako idealne uslove? Takva pitanja bi neko trebao da postavi šefovima, direkciji ali se dosad niko toga nije sjetio. Ako pozvoni na vrata i poželi da vidi neku određenu osobu u poslijepodnevnim satima uvešće ga pravo s ulaznih vratiju u skoro praznu salu za ručavanje. Nekoliko koraka ulijevo je mali dnevni boravak. Tamo će, očiju prepunih divljenja interijorom naići na masu staraca što se,  zavaljeni po dubokim žutim foteljama i dvosjedima, protežu, zijevaju ne postavljajući ruku pred usta, drijemaju, gunđaju ili se baš njemu, neočekivanom posjetiocu radosno smješkaju. Naići će na neku djevojku ili momka u konjski rep svezane duge kose što uporno čita novine mada se ne primjećuje da ga iko sluša.

Ako se sjeti da pita gdje su sestre odgovoriće mu da su po spratovima. Neće mu se pojasniti da medicinska sestra koristi baš to vrijeme da obavi ono što je trebala a nije stigla ujutru, da rijetko kad i uspije da ujutru uradi ono što joj njena diploma nalaže. Ona je odgovorna osoba i kad zna da je pomoćnih sestara premalo, a tako je skoro svaki dan u poslednje dvije i po godine, uzima sebi grupu od tri četiri štićenika, bavi se njihovom toaletom i svim što im je potrebno skoro čitavo jutro kao i pomoćne sestre. Zatim će primijetiti, a ne može da ne primijeti  jer je svaki dan isto, da djevojke ne stižu da namjeste krevete, dezinfekuju ravne površine komoda i stočića, provjere ima li u svakoj sobi makar jedna flaša s vodom, jesu li svi peškiri po sobama čisti i uredno postavljeni. Kad i to obavi pa pogleda na sat vidjeće da joj je preostao koji minut da pripremi lijekove i siđe u salu za ručavanje da ih podijeli. Tako će skoro čitav njen radni dan biti poremećen upornim pomaganjem djevojkama koji ih je nedovoljno. Njen posao će je čekati neurađen do popodneva a dio do završetka radnog vremena. Ostaće pola sata duže, kad treba i sat, da bi izbjegla dugačka objašnjavanja neće ga često upisati u prekovremeni rad, u kući će biti obavljeno sve ono što je prioritetno i ona će se, nateklih stopala ali zadovoljna što joj je i danas uspjelo ono što joj stalno uspijeva uputiti u svoj iznajmljeni stan na zasluženih deset sati odmora i sna. Ujutru valja poraniti da bi na posao stigla prije sedam sati.

Pomoćnim sestrama je, ako se gleda po obimu fizičkog posla, još teže. Kad se, po jutarnjem raportu popnu na spratove stanu na startnu liniju, ona postoji mada nije obilježena bijelom kredom, i pojure. Gonjene nedostatkom vremena kao trostrukim mokrim bičem, obavljaju jutarnji posao u rekordnom roku. Kad bi ih posjetilac, koji u to doba nikad ne dolazi, uhvatio za lakat i primorao da stanu na trenutak, mogao bi čuti uzlupano srce kako bije ispod tanke bijele bluze. Istina, one bi ljubazno odgovorile na postavljeno pitanje ali bi, u sebi, zbrajale minute koje su im tim prepadom oduzete. One će, što se tuđinac udalji, poletjeti da nadoknade izgubljeno vrijeme kako bi i taj dan, kao i obično zadovoljne svojom izdržljivošću i efikasnošću, stigle na cilj među prvima. Ne očekuju one bakarnu medalju, cvjetnu krunu niti čestitanja. One su samo uhodavane u iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, u sve pakleniji ritam da su samo povremeno svjesne da je ta njihova jurnjava pretjerana. One će gunđati poslije radnog vremena kad premorene počnu osjećati bolove u leđima, preponama, kad otekla stopala podignu na neku od stolica kako bi povratile normalnu cirkulaciju krvi, reći će one da im je teže nego da rade na građevini, da tako više ne može, ali će sutradan, naspavane i svježe, krenuti u nove pobjede i rezultate, kao da jučerašnjeg zasićenja «tom ludnicom» nije bilo.

One su mlade i jake, mahom strankinje navikle da se kora hljeba na zapadu u znoju zarađuje,

mogu gurati, može se na njihova pleća tovariti koliko hoćeš tereta. Samo starci nisu građevina i ritam osoblja je svjetlosnu godinu udaljen od ritma koji oni mogu podnijeti. Istina, niko od njih ne traži da trče, da nešto posebno rade, ne dozvoljava im se da sami, kad još to mogu, obavljaju makar dio toalete jer se zna da su prespori i uticaće na povećavanje gubitka u vremenu. Od njih se traži da shvate žurbu koja ih okružuje i da se po njenim zakonima vladaju. Da ustanu iz kreveta kad ih sestra poziva, da prekinu s nepotrebnim protezanjem ruku, da se odviknu od pjevušenja i zastajkivanja dok ih se vodi u kupatilo, da se okrenu na desnu stranu kad im se tako kaže a ne uporno na lijevu, da podignu ruku što visočije u zrak a ne da je lijeno spuste i primoraju njegovateljicu da im uvlači olabavljenu ruku u rukav kao novorođenčetu. Kad se pred njih postavi poslužavnik s doručkom i namažu im se kriške, naspe i pošećeri kafa s mlijekom od njih se zahtjeva da to pojedu i popiju u predviđenom vremenu a ne da kunjaju ili sanjare ne obraćajući pažnju na jelo. Od onih što više ne znaju ili ne mogu da jedu sami se traži da brzo žvaću i gutaju, štoperica što otkucava na vratnoj žili njegovateljice je neumoljiva: hranjenje potpuno zavisnih je podređeno minutari i treba naći način kako da se radna norma i u tom, problematičnom dijelu posla ostvari. Istina, požurivanje Jacqueline koja bi sat mogla provesti u žvakanju, gledanju svog uzdignutog kažiprsta, smijuljenju, sporom gutanju i odmahivanju glavom je ono što se može nazvati «iskakanje iz kože» ali tu postizanja norme nema. Njegovateljica joj ubaci zalogaj u usta, ostavi je tako pa ode od stola i bavi se njenom sobnom koleginicom, zatim joj, u prolazu, ubaci u usta drugi zalogaj pa nastavi drugi posao i tako svako malo potrkuje da pogleda je li Jacqueline konačno progutala. Za puno štošta se može naći način uštede na vremenu – skraćivanje toalete na najneophodniji minimum, raznorazne metode brzog oblačenja što su žene s malom djecom prenijele na ostale koleginice, kad štićenici presporo hodaju upomoć uskače fotelja na točkiće – ali za ubrzano hranjenje presporih, mislima i sviješću odsutnih štićenika nema pogodnog rješenja.

Sve njegovateljice znaju da svojim ritmom ugrožavaju kakvu takvu samostalnost dijela pacijenata koju bi trebalo pažljivim, nježnim riječima, gestovima i tek najneophodnijim asistiranjem stimulisati, ali takvo, u zdrastvu preporučeno ponašanje je neostvarivo u uslovima hroničnog manjka osoblja.

Patrice je zgodan, kršan dvadesetpetogodišnji mladić, prazne glave ali ustiju prepunih navodnih znanja, priča o svojim bračnim i vanbračnim putovanjima po dalekim, egzotičnim zemljama u koje njegova stopa nikad nije kročila, o knjigama koje nikad nije pročitao ali uvjerljivo nabada šturu, bezveznu,  površnim besmislenim rečenicama  nakićenu kritiku, vrsni je «poznavalac» svega što bilo koji njegov sagovornik u slučajnom razgovoru pomene.  Njegovu bujnu maštu nije ukočilo nedovoljno obrazovanje. Ono je samo raspirilo njegovu nezajažljivu potrebu da sve silne praznine u znanju ispuni raznoraznim šarenim izmišljotinama u koje niko ne vjeruje.

Zato je Amina i zapamtila samo jednu od njegovih basnoslovnih ideja koja je svojom glupošću i pretjeranošću nadmašila sve druge.

  • Znaš li kako se peru kola u modernim perionicama? – pitao ju je jedno jutro kad su zajedno radili na drugom spratu. Kako su, kao i obično, morali dijeliti devet soba i četrnaest pacijenata, samo su promijenili stranu hodnika odakle će početi s poslom u odnosu na juče.
  • Naravno da znam – odgovorila je Amina dok je ispred otvorenog ormara u hodniku trpala na ispruženu ruku presvlaku i peškire za jednu od svojih soba.
  • Slušaj ovo. Auto ulazi u perionicu, velike meke četke ga sapunjaju sa svih strana, šmrkovi ispiraju, topli vazduh suši i auto izlazi s druge strane blistavo, čisto, kao novo.

Sve to se odradi za sedam do deset minuta. Zamisli sad da ja izumem nešto slično za starce.

  • Neku vrstu pokretne trake kao u fabrici? – pomogne mu Amina smijući se.
  • Tačno. Poredamo starce na sjedišta što se pomjeraju od jedne do druge radne tačke. Vještačke ruke ih sapunjaju, trljaju im leđa, zavlače se među nožne prste, zatim se pale tuševi sa već određenom prikladnom toplotom vode i na kraju ih topli vazduh osuši. Naše bi bilo da ih na kraju prihvatamo, obučemo i vodimo dole na ručak.
  • Hvala Bogu da si i za nas ostavio malo posla. Ja se pobojah da ćeš nas potpuno izbaciti iz te tvoje fabrike – smije se Amina.
  • Šta se cerekaš, ne sviđa ti se ideja? – rekao je malo uvrijeđeno Patrice.
  • Da odeš gazdi možda bi ti otkupio patent – uozbiljila se Amina. – On možda ne bi previše insistirao na razlici između starih ljudi i kola. Na uštedi u vremenu, osoblju i materijalu sigurno bi.

Amina je imala sreću da pakleni radni ritam trpi samo dva mjeseca. Poslije je zbrisala u noćnu smjenu. Prethodnu godinu i po je bilo dovoljno osoblja tako da većina ovih priča potiče iz tog, zlatnog perioda. Tad se pričalo sa štićenicima za vrijeme toalete, ručka, popodne se moglo prisustvovati raznoraznim, njihovim mogućnostima prilagođenim priredbama, loto-igrama, dobacivanju ogromne, lake lopte, tad je bilo vremena za kratke pojedinačne i grupne šetnje.

Rose nutka Eric-a da jede ali sama ništa ne dotiče. Servira joj se i supa i glavno jelo ali ona sve odgura u stranu netaknuto. Kad se konačno servira desert slisti ga za dva minuta. Većina osoblja se slaže da se Rose ne može prinuditi da jede meso i povrće ali Flora, koja je sišla sa stetoskopom za vratom u salu za ručavanje se protivi takvom olakom predavanju njenoj volji.

  • Ne može se živjeti od slatkiša. Oni nisu dobri za probavu – podrži je njena anemična prijateljica Patricija.
  • Pa, doktorice, uzmi stolicu i sjedni pored nje. Ako je natjeraš da pojede makar supu imaš od mene sto franaka – kaže Flori malko naljućeno Lucia. – Nisi nas obavijestila da si već završila medicinu.
  • Kakvu medicinu? Otkud ti to? Ja sam još u gimnaziji.
  • A stetoskop? Samo doktora možeš vidjeti da ga tako nosa na vratu.

Flora nutka Rose anđeoskim glasom da pojede makar jednu kašiku supe.

  • Uzmi, Eric. Pojedi supu, Eric – pjevuši Rose i gura tanjir.

Sad je Flori u pitanju čast, svi gledaju hoće li joj pokus uspjeti, a ni sto ponuđenih franaka nije za odbaciti i ona se trudi svim silama da dočara Rose-i sve silne tegobe što će je zadesiti ako nastavi da se tako loše hrani.

  • Daj mi malo čokolade, lijepa moja, pa ću ti dati kockicu – popjeva Rose.
  • Prvo supicu, pa onda čokoladicu – navaljuje Flora.
  • Ti si onda zla curica i babo će te istući – okrene se prema Dani koja joj stoji za leđima:
  • Daj mi malo čokolade, srno moja.
  • Ako ova gospođica preda partiju dobićete cijelu čokoladu, Rose – odgovara joj Dani popjevajući poput nje.

Flora naljućena miješanjem sa strane ustaje i sjeda da hrani Jacqueline. Dani ide na sprat i u Rose-inu sobu po tablu čokolade. Sinovi joj svakog vikenda donose pakete pune slatkiša.

Antoinette palaca jezikom i zavodljivo trepće očima na Yoones-a.

  • Nije lijepo što tako radite – kori je Lucia. – Njemu je samo dvadeset šest godina.
  • Meni je dvadeset godina i hoću da se udam za ovog momka – kaže Antoinette i oblizuje se.
  • Gospođo, probajte ove zube – baronica Giovana joj pruža jednu gornju vještačku vilicu. Izvadila je iz širokog džepa četiri para. – Ovi će vam sigurno odgovarati.
  • Ne, ne, to meni ne treba. Ja to ne koristim. Meni je dvadeset godina.
  • Vama je osamdeset, draga gusko, i bez ovoga možete jesti samo kašu.

Baroničini džepovi su prepuni raznoraznih zubala. Tvrdi da su sva njena, iz mladjih dana.

  • Na ovome imam zlatni most. Pogledaj. Ono potiče iz dana raskoši.

Amina se složi da je most stvarno zlatan.

Popodne je. Došla je u baroničinu sobu da je poslije odležane sijeste povede na čaj.

  • Hoćete li mi dodati jednu od mojih ogrlica? U kofčežiću su.
  • Naravno – kaže Amina i ode da kao po običaju malo pretura po finom drvenom kofčežiću prije nego izvuče uvjek istu, tirkizno plavu ogrlicu.

Ostale su ili pokidane ili su im oštećene kopče. Sijaset raznobojnih staklenih boba leži na dnu.

  • Ova vam je predivna, baronice. Gdje ste je kupili?
  • Tričarije. Poklon jednog udvarača, čini mi se. Čitava su mi bogatsva bacali pod noge a ja sam ih, prepuna taštine, gledala s visoka, ponižavala i odbacivala. To je bilo vrijeme

moje mladosti i sjaja. – Zagleda se u dubokim borama izmreškano čelo.

  • Koja gadura – uzviknu. – Ne uspijevate me zamisliti mladom i lijepom, zar ne?
  • Kako da ne? – reče brzo Amina. – Imate vi na licu još uvjek lijepih crta, baronice.
  • Lažite me vi samo. Godi mi kad me tako lažete, mada znam da sam obična ružna

      babuskara. Staro i jadno ne može imati ništa lijepoga u sebi. – Izvlači malim prstom iz   poravnjene bočice malo žarko crvenog karmina i maže tanke usne.

  • Oho-ho – uzviknu Amina. -Tako valja, baronice. Sad ste spremni za silazak. Svi će biti oduševljeni vašim izgledom.
  • A ko to? One bezube babuskare?
  • Nikako, baronice. I osoblje će biti oduševljeno. Mi volimo vidjeti lijepu staricu.
  • Mogli bi reći Mladenu da organizuje kakav bal. Tu bi parodiju bilo zanimljivo vidjeti.

Masa debelih, mršavih, ćopavih, poluslijepih plesačica što se gazaju po nogama. Ha, ha, ha. Ne bi to bilo loše.

  • Kad ćete mi opet pričati o svojim balovima? – pita je Amina kad krenu iz sobe.
  • Kad god hoćeš. U sobi, u liftu, u sali, na samrtnoj postelji ću ti o njima pričati. Naslušaćeš se ti već moje priče.

Baronica je obučena u staromodnu, dugom upotrebom ispranu odjeću. Suknja bež boje joj ravno pada do ispod koljena. Na roza bluzi se još ocrtava stara fleka. Ona ima sasvim malo odjeće. Ništa što bi se moglo uskladiti uz njenu plemićku titulu.

Njih dvije svraćaju u sobu preko puta baroničine da povedu na čaj i gospođu Lucie. Ona je spremna, obukla se i počešljala sama. Fale joj još cipele. Amina traži u ormaru. Nema cipela. Počne da pretražuje po čitavoj sobi. Nabasa na nekoliko različitih ali nikako da nađe par.

  • Idem u salu bosa – kaže Lucie.
  • Ne može tako. Nepristojno je tako hodati – kaže Amina.
  • Zašto bi bilo nepristojno? Mene noge bole u cipelama. Stežu me strašno.
  • Obucite makar papuče – kaže baronica. Ne zna da Lucie nema papuča, da njena kći ne želi da je vidi u papučama.

Lucie stalno sakriva po jednu cipelu od svakog para koji posjeduje. Uvlači ih pod odjeću, u džepove zimskih kaputa, iza albuma i razglednica, pod dušek, katkad ih zavuče u stvari svoje sobne družbenice.

Kad Amina konačno sklopi jedan par zamoli gospođu da sjedne dok joj obuje cipele. Nijedne  što ih ima nisu komotne. Zato svaki put uhće. Amina širi vezice da bi ih malo olabavila ali bez uspjeha. I dalje su joj tijesne. Ona na kraju izuje cipele i kaže:

  • Ići ću dolje bosa.
  • Pozajmiću vam jedne papuče, ako hoćete – uplete se baronica.

Lucie, neodlučna, prstima tapka svježe onduliranu sivu kosu. Na takvu dilemu još nije nailazila.

  • Samo nek ne stežu – izjavi konačno.

Osoblje nije moglo ubijediti kćer da majki kupi udobne cipele.«Stežu je jer stalno zaboravljate da joj ubacite uloške» – bila je neumoljiva.

Lucija je jednom predložila da joj ekipa kupi cipele. «Zar ne vidite kako hoda? Izvrće stopala i korača po rubovima tih groznih cipela. Kao patka. Polomiće se kad tad na tim štiklama».

«Kćer od šezdeset i nekoliko godina hoće da joj majka sa devedeset izgleda kao da nije prešla ni pedesetu. Takvi su ljudi» – uzdahnuo je Victor. «Mi ne smijemo ignorisati njenu volju»

Baronica je pozajmila gospođi Lucie papuče. One su ogromne, makar tri broja veće nego što bi trebalo pa je baronica gleda u noge i kikoće se. Lucie se nasmije zato što se baronica smije.

  • Vidjećete koliko će nas pogleda dole dočekati. Biće zanimljivo – kaže baronica. – Nas ovakve primjećuju samo kad pravimo gluposti.
  • Povedite je vi dole, baronice. – zamoli Amina i pozva lift. – Ako ja pođem s vama izbiće skandal.

Silazi trkom niz stepenište da vidi reakciju osoblja kad njih dvije prođu hodnikom. Ništa se ne dešava. Svi su zauzeti poslovima i ne vide Lucie kako, kao da je dobila nove noge, hita prema svojoj sobnoj prijateljici. Istom je zaboravila na baronicu i ostavila je na pola puta kao da je ne poznaje. Zasjela pored svoje nerazdvojne drugarice ne progovorivši ni riječ. Njih dvije nikad niko nije čuo kako se obraćaju jedna drugoj. One povazdan jedna s drugom ćute. Čute u svojoj sobi za doručkom dok sjede jedna naspram druge. Jedu, piju kafu, brišu se maramicama, sve bez riječi. Lucie bi odgovorila na pitanje kad bi ga Natalie znala postaviti. Natalie bi bila jako sretna kad bi je Lucie nešto pitala, odgovorila bi joj rado, ali je Lucie nikad ništa ne pita. Tako sve do večeri. Što se spusti mrak Natalie je obuzeta brigom gdje će spavati. «Moj sin je rezervisao sobu za čitavu sedmicu» – drhtavim glasom se obraća osoblju koje prolazi. «Jeste li sigurni da ste dobili rezervaciju? Je li platio?» – uzbuđuje se. Ni tad se ne obraća svojoj prijateljici. Samo je, zaplašena kao progonjena srna, gleda okrupnjalim očima. «Sve je plaćeno, gospođo. Ne brinite» – umiruje je Celia i pruža joj ruku da je vodi. Ona ustane i krene. Zatim zastane da vidi ide li Lucie za njima. Celia je požuruje i ona poslušno krenu za njom. Lucie je ustala, na nogama su joj tijesne cipele, izvrće stopala na bočne strane dok s mukom korača. Ne može da ih stigne. Zastane. Zaplaka se. «Kako ću ja sad sama? Šta će sa mnom biti?» –  tanko, jedva čujno, žalosno jeca i krši prste. «Celia, sačekaj» – prodera se Dani. «Uzmi i Lucie» – reče joj pošto se Celia okrenu na poziv. Celia je početnica pa ne poznaje dovoljno štićenike. «Njih dvije nikad nemoj razdvajati. One ne mogu jedna bez druge».

Amina poji Kokote čajem i priča s baronicom koja sjedi naspram.

  • Kao djevojčici su mi oblačili bijele, roze, mekanom čipkom obložene haljine. Ja sam se otimala, skakala po krevetu, trgala zavjese, jurila po sobi. «Slatka, mala moja, budi dobra» govorila je mamina sobarica i pružala ruke prema meni, «Gospođa baronica će biti nezadovoljna». «Ha, ha, ha» kikotala sam se i začikivala je da me uhvati. Ona, uštogljena u usku haljinu, ne može da potrči, nos joj se zacrvenio od ljutine, dahće, osvrće se na sve strane kao da očekuje pomoć. «Gospođa baronica čeka da je obučete, gospođice Hilda» – upada u sobu debela kuharica Jozefina. «Ovo je nečuveno, Jozi. Ja ništa ne mogu učiniti s ovim čudovištem». «Idite vi samo baronici. Obući ću je ja već». Jozefina je donosila u sobu miris prženog maslaca, topljene čokolade, vrućeg tek uzavrelog mlijeka. Zadizala je dugu suknju i sjedala na svilom i brokatom prekriven krevet. «Kako bi bilo da se jutros ti sama obučeš?» – pitala bi krupnim seljačkim glasom. «Samo nepokretne ljude drugi moraju oblačiti. Ti si više nego pokretna, gospođice». «Moja mama nije nepokretna pa je Hilda stalno oblači. Ti stalno govoriš gluposti». «Tvoja mama je velika gospođa i mora da se dobro utegne. Da bude prava i ravna kao svijeća. To ti još ne moraš» Ja bih se nećkala koji minut pa onda tražila da mi isprži jaja na maslacu, da mi rastopi čokolade u mlijeku i dobro pošećeri. Dok bi ona tromim korakom sišla u kuhinju i počela s pripremanjem mog doručka ja bih se obukla i trčala za njom, vrzmala se oko njenih skuta i zakerala. Čekala sam svo vrijeme da moja mama siđe, da me ukori za nedolično ponašanje, da se već jednom pojavi, mirisna i lijepa i pozove me sebi, stalno sam se nadala da će me pozvati sebi, postaviti na krilo, obasuti lice poljupcima kao što ponekad radi Jozefina kad me budi. Ali ona je bila velika i hladna gospođa. To sam shvatila pošto sam odrasla. Ona je držala glavu uspravno i toliko visoko da nije mogla da primjeti rođeno djete. Ponekad bi me poljubila pred gostima u čelo. To je bila sva nježnost koju sam od nje dobila. Svejedno sam željela da kad odrastem ličim na nju. Nikako ne na Jozefinu koju sam od srca voljela.
  • Zbog mirisa? – prekine je Amina.
  • Zbog mirisa, sjaja i nepristupačnosti. Čovjek teži za neshvatljivim, dalekim krajevima. Misli da će tamo pronaći sreću. Mama bi me u prolazu zapahnula rajskim cvjetnim mirisom. Stiskala sam nosnice prstima u nadi da ću ga tako uvući u sebe. Mislila sam da takav miris može samo iz izuzetne duše izaći. Svo vrijeme sam znala da nikad neću biti kao mama. Ona je prezirala sve ljude što su bili ispod njenog ranga. Smješila se samo na sebi jednake. Ja sam, nesretnica, voljela Jozefinu, livrejisanog slugu Marina, čak mi je i Hilda, nespretna Njemica, bila draga iako sam je prečesto začikavala. Nisam mogla da zamislim da bih se jednog dana trebala njih odreći. Ili im se obraćati na mamin ponositi, vanstvarni način.
  • Kako je bilo kad ste odrasli? – pitala je Amina.
  • Jedno vrijeme sam probala zgražavati mamu svojim prostačkim, skaradnim ponašanjem. Nalaktila bih se na sto dok su me mamine zvanice s prigušenim negodovanjem gledale. Onda bih, da ih prestravim, uzimala rukom pileći but i grizla ga zubima glasno mljackajući. «Giovana, budite dobri i napustite trpezu. Zamolite Hildu da vas nauči kako se jede» – mirno bi rekla moja mama. Ni tad nisam uspjevala da je izbacim iz takta. «Ali mama, piletina je najslađa kad se jede rukama». «Nećemo više raspravljati o toj gluposti. Objasnite se s Hildom, molim vas». Mislim da mi je tad trebalo biti trinaest godina. U to doba sam se bacila na učenje svega što će me uvrstiti u mamin krug frigidnih poznanstava. Naučila sam svirati na klaviru nekoliko Šopenovih i Mozartovih kompozicija, naučila sam da jašem, plešem, da se pozdravljam lakim poklonom, pripremala sam se za ulazak u taj blještavilom stotina svjetiljki i kremom od pirinča izbijeljeni svijet.
  • Krema od pirinča? Hoćemo li jesti kremu od pirinča? – ubaci se u razgovor skroz zapostavljena Kokote. «Ha, ha, ješćemo kremu od pirinča».
  • Nećemo je jesti, Kokote, namazaćemo njome guzu kad nam se zacrveni – nasmije se baronica. – Zato bi bila jedino dobra.

Laeticija kupi šolje sa stolova. Amina ustaje da joj pomogne. Već je prošlo četiri sata i treba prikupiti dobrovoljce koji će ići na čas crtanja u salu na trećem spratu.

Marie-Louise odbija. Šta može nacrtati skvrčenim prstima.

  • Bilo šta – ubjeđuje je Laeticija. – Ako ne budete upotrebljavali prste, skvrčiće se još više.
  • Ja hoću da crtam. Ha, ha, ha – javlja se Kokote.
  • Ti guraj svoju fotelju – kaže Helena, daleko najbolja u likovnim i ručnim radovima.
  • Mogla bi i ona ići – kaže Amina Laeticie-i.
  • Ne, nikako. Ona ne može mirno sjediti. Samo hahače. Doneću joj list i bojice pa nek crta u sali ako hoće.

Baronica pristaje da ode gore. Natalie je primijetila pokretanje štićenika i ustaje. Pogledom poziva Lucie. Idu jedna iza druge. Elisabeth je neumoljiva. «Da crtam? Nek neko drugi za mene crta» – odmahne prezrivo rukom i iskrivi lijevu stranu ustiju.

  • Mademoiselle – povika.

Amina gleda na sat. Za deset minuta joj se završava radno vrijeme. Ode u mali dnevni boravak.

  • Simone – obraća se suhonjavoj starici što već godinama sjedi na istom mjestu, pod prozorom i fućka cigaretu za cigaretom, nervozno ih gasi ni do pola ispušene da bi trenutak kasnije pripalila sljedeću.

– Ispušiću jednu – pali cigaretu . – Vi pripazite da ko ne naiđe.

Na betonskom zidu podvožnjaka neko je crnim debelim flomasterom napisao «Smrt svim strancima» Amina ima još pet minuta do nailaska voza. U toj jednoj srčanoj rečenici nalazi tri greške. Misli da li bi bilo vrijedno da ispod parole dopiše «Nauči prvo da pišeš, glupane» ili nešto slično i da se potpiše sa «Stranac». Onda se sjeti da ta ista djeca pišu i drugačije grafite: «Nedajte Irak Amerikancima», «Hoćemo mir», da su ranije pisali «Spasite Bosnu» i «Pobijmo četnike». Uspenje se stepeništem na stanicu. Nataša, poznanica iz voza je ovaj put uspjela da stigne na vrijeme. Često joj voz zbriše pred nosom. Lice joj je mokro od znoja. Opet je trčala. Kad uđe u kupe i zauzme mjesto obavezno vadi ogledalce i popravlja šminku. To čini i ovaj put.

  • Šta misliš, Nataša, o balovima? Da li bi te privlačili da ih danas ima? – upita Amina.
  • Ne slažu se uz moju boju kože – reče Nataša i namaza debelo usne karminom. – Povremeno sa starcima plešemo valcer. Muzika je fantastična – zastane malo. –Čudno je koliko njih zna taj ples. Od njih sam i naučila. – Što me to pitaš?
  • Pitam se može li neko biti toliko opsjednut balovima da mu sedamdeset godina kolaju u krvi iako nijednom nije prisustvovao.
  • Neka starica u tvom domu? – Nataša radi već dvanaest godina u staračkom domu četiri kilometra udaljenom od doma u kojemu radi Amina. – Nisam imala takav slučaj.

Naši starice i starci su skromniji. Njih mogu opsjedati mnogo prizemnije stvari. Starica koja je čitavu mladost provela u pranju svog i tuđeg veša drvenom lopaticom na rijeci  ne sanja o balovima. Možda je u ranoj mladosti mogla maštariti o svačemu, ali težak život joj je izbrisao puno toga nebitnog.

  • Ona je bila švalja. Nije to lak posao.
  • To je onda mogla šiti za neku bogatašicu balske haljine – dosjeti se Nataša. – To je već druga situacija – pogleda se još jednom u ogledalu. – Kako ti se sad činim?

Baronica je često pričala osoblju o nepreglednim salonima, visokim stropovima, ponosnim ogoljenim ramenima ljepotica što su poput nje ulazile u bajnoviti zlatni svijet, o kavaljerima zasukanih zulufa i brčića što su im se klanjali i o opojnom zvuku muzike što joj se upijao u kožu dok se okretala,vrtjela i poskakivala. Njene riječi, pune neprežaljene slasti, su joj curile s usana kao iz prepunih košnica tek iscijeđeni med. Blještavilo njenih mačkasto zelenih očiju je,  u početku sumnjičavog sagovornika, uvlačilo u zveketom srebrnog posuđa ozvučeni, probranim riječima, opisima, zapjevušenom melodijom crtan, bojen i na kraju zlatnim ramom ograđen stvarni svijet. Njena paučinasta, bujnom maštom ispletena mreža se iz dana u dan učvršćivala dok nije popunila svaku rupu sumnje. Osoblje je ustvrdilo da u baroničinoj stvari jedini  krivac za početni nesporazum može biti nezahvalna, ljubomorna  kćer. Drugog  objašnjenja nije moglo biti.

(Nastavak slijedi)

Mihrija Feković Kulović (iz romana Starci u zlatnom kafezu, koji je pred tiskanjem)

Povezani članci

LAŽ NA LAŽ – Negativne aktivnosti Ive Sanadera (15)

HF

PRIJE 23 GODINE – Lustracija na jugokomunistički način 2000. godine (5

HF

SINARKIZAM – Djelo ‘paranoidne mašte’ (2)

HF

Teorija djelotvorne i odgovorne vlasti (4)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...