Riječ međimurska Nikole Pavića je mehka, blaga, topla i koloritna
Nikola Pavić rođen je u Zagrebu 1898., umro u Zagrebu 1976. Otac Nikola također učitelj i pjesnik./u Požegi/. Studirao na Višem gospodarskom učilištu u Križevcima, te na Filozofskom fakultetu u Zagreb.
Radio je kao učitelj u Međimurju, Podavini i Zagrebu, ali boravio i u mađarskim gradovima Pečuhu, Szekesfehervaryju, Bonyhadu. Prvu zbirku na književnom jeziku tiskao 1922. u Čakovcu, u Zlataru 1923. objavio prvu svoju kajkavsku zbirku “Pozableno cvetje”. Najboljim zbirkama mu se smatraju “Međimurska zemlja” iz 1951. i “Prsten zvenknul” 1968.
Objavljivao je i pjesme za djecu, antologiju hrvatske kajkavske lirike, prijevode. Od 1951. tajnik Matice hrvatske.
Hrvatska kajkavština je raznovrsna, od najjužnije nadomak mora goranske , preko podravske, međimurske, zagorske do purgerske i purgersko krležijanske koja je imala samo jednog izvornog govornika (akoprem i njega) Miroslava Krležu. Dijalekti su jezik unutar jezika, oni obogaćuju leksik ali i predstavljaju zahvalan i slikovit materijal, osobito za poeziju.
Riječ međimurska Nikole Pavića je mehka, blaga, topla i koloritna – tu se ne radi o nekoj goetheovskoj filozofiji niti o Krležinim bombastičnim frazama – ona je domaća, intimna i decentna ali zato duboko iskrena i zvučna.
Ovaj pjesnik nije razvikano ime naše bogate hrvatske lirike, bez obzira što se snašao u Matici i nije živio na periferiji. Dodajem da mu je blago zamjeriti ironiju prema svećeničkom staležu, ali to ne umanjuje kakvoću pjesničke slike. Na primjer kada stari fratar u pjesmi prenosi curu do sobe, jer ženska noga tu ne smije kročiti.
Rabio je dosta Pavić i formu međimurske popijevke; prevodio je
mađarske pjesnike na hrvatski. Ima sjajno uspjelih detalja poput ovoga u pjesmi “Žalosno srce”:
Kak lice hmrle dekle
to staro je cvetje,
povehnulo, posehlo
(Kao lice umrle djevojke to staro cvijeće povenulu, usahlo)
SREBRENE ROŽE
Kam plava ova staza mefka (meka)
i ž njom jablani črni ?
Kam plavaš, stara steza (staza) žota?
Daj v selo se navrni.
Po tebi žot bu mesec sejal (sijao)
srebreno svoje seme,
a ja bum ofčas zmolil njega
naj v selo mene zeme.
Ž njim bum pred tvoju hižu došel,
tu malič se pritajil,
čez (kroz) oblok onda stiha prešel,
pri tebi malo hajil (spavao).
A srebrn mesec pačalata (rubac)
na vanjkoš (jastuk) prestrl bu ti,
kak da bi rekel dobre reči:
niš, niš, ja vre bum šutil.
“Zemlica naša” je matoševska jadikovka nad domovinom.
Lijepi su stihovi:
Kruto si t(v)rda, škrta, ti jadna
zemlica gola, voska(uska) i gladna.
Z leta vu leto neseš nam gosta
vu naše hiže: brigu i posta;
žul(j)e nam jedeš, kupleš (kupaš) nas v potu (znoju)
v roke nam devaš (dabaš) bogečku botu (prosjački štap)
Je li smo temu sami baš krivi
da su nam dani kmični (tamni) tak sivi,
il je prekletstvo hudo nad nami…
U pjesmi “Mrklina” “mrak je polegnul an beli pot:
črna je kokoš sela na jajca, danu ne videt robače skrajca… (kraj košulje)
U pjesmi “Zvonelo nebo”
“svoju je pesen začela jesen
vu grmlju, listju i cvetju
kak jeje znala diku je dala
zlatnom bogatušu letu.
Svoju popevku, veselu lefku
mali popeval je ftiček…”
Tu je Pavić “čuo” Galović, a njega pak u pjesmi “Kos” čuje Cesarić.
MEĐIMURSKA
Da je z čistog vina morje(more)
Pak da je kak Međimorje
lefko(lahko) bi ga spil,
al bi za njom išče plakal,
sivim sozam brk namakal, žalosten bi bil.
Da z orsagov (država, mađ. orszag) celog sveta
zbereju se dekle (skupe se djevojke) cvetja
najlepšeg na kup,
itak bu mi ona lepša, neg med njimi i najlepša,
neg se lepe skup.
Gda (Kad) bi imel črne konje
Vozil bi se ofčas do nje, pred hižom joj stal,
hintov (kočija) bi zastavil z mukom,
brk potegnul gori z rukom,
jabuku joj dal.
Je, al toga s(v)ega nema.
Gleč birtaš mi stola sprema, vu noč moram it(ići):
zlemal (premlatio) bum joj gavalera (kavalira)
spoleg kog me otec tera –
pak pem (pođem, tj pojdem) drugam pit. (h.f.)
