Prvi i drugi svezak poljičkih isprava iz zbirke kolekcionara Aleksandra Poljanića priredio je, transkribirao i transliterirao dr. Mehmed Kardaš
U Zavodu za znanstveni i umjetnički rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Splitu u utorak, 6. lipnja 2023. predstavljene su knjige Poljičke isprave I i Poljičke isprave II .
Prvi i drugi svezak poljičkih isprava iz zbirke kolekcionara Aleksandra Poljanića koja se čuva u Specijalnoj zbirci Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine u Sarajevu priredio je, transkribirao i transliterirao dr. Mehmed Kardaš. Objavljene u izdanju Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine (NUBBiH), navedene knjige nastale su kao rezultat projekta ‘Čuvanje, zaštita i prezentacija dokumenata iz Arhiva Poljičke republike, pisanih bosančicom’.
Knjige su predstavili akademik Radoslav Tomić, voditelj Zavoda za znanstveni i umjetnički rad Split, dr. Ismet Ovčina, direktor Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH, prof. Jurica Matijević, Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu, prof. dr. Marijana Tomelić Ćurlin, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Muamera Smajić, voditeljica Specijalnih zbirki Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH i doc. dr. Mehmed Kardaš, Filozofski Fakultet Univerziteta u Sarajevu.
Na početku svog obraćenja dr. Ismet Ovčina je naglasio da složeni uslovi u kojima NUBBIH djeluje, a što proizlazi iz njenog neriješenog pravnog i finansijskog statusa, nisu ugrozili niti umanjili kvalitete njene izdavačke djelatnosti te da se misija NUBBIH ne predstavlja samo i prioritetno u čuvanju i zaštiti pisanog i duhovnog naslijeđa Bosne i Hercegovine, već i u njenom promoviranju i prezentiranju javnosti. Direktor Ovčina je istakao da je od posebnog interesa institucije promidžba naslijeđa koje svjedoči otvorenost, povezanost, isprepletenost i heterogenost zajednica, kultura i naroda kao integrativnih i obogaćujućih procesa.
Mehmed Kardaš je istaknuo kako su poljičke isprave koje se danas čuvaju u Specijalnim zbirkama NUBBiH bile u vlasništvu Aleksandra Poljanića (1884–1948), nekadašnjeg dugogodišnjeg direktora Zemaljske banke za Bosnu i Hercegovinu i znamenitog kolekcionara. Zbirku danas čini gotovo 300 dokumenata. O tome kako su ove isprave dospjele u NUBBiH iscrpno je pisao Andrej Rodinis u knjizi „Aleksandar Poljanić. Tragom zaplijenjene zbirke“ gdje se, između ostalog, navodi kako je ova građa bila u Poljanićevu vlasništvu do 1945. godine, kada je optužen za suradnju s okupatorima i prijestup protiv narodne časti, a jedan od vidova kazni bila je i konfiskacija imovine, što se dogodilo i u procesu protiv njega. Prema odluci suda, jedan dio Poljanićeve zbirke dospio je u tadašnju Narodnu biblioteku NRBiH (današnju NUBBiH). Međutim, zanimljivije je pitanje kako je Poljanić došao do ovih dokumenata. Na osnovu zapisa na nekim dokumentima pouzdano se može zaključiti da su oni bili u vlasništvu poljičkog župnika Mate Mihanovića, ali ne postoje nikakvi podaci koji bi govorili o tome da li je ove dokumente Poljanić otkupio ili ih je dobio na poklon. Dio dokumenata nekadašnje velike zbirke danas se čuva u porodičnoj arhivi Mihanovića u Donjem Sitnom. Obiteljska zbirka sadrži nešto manje od 100 dokumenata, čijih je 60-ak primjeraka u latinicu prepisao Jozo Novaković Bepo. Isprave koje su objavljene u navedenim publikacijama nisu dosad bile objavljivane, izuzev četiri najstarije koje je 1934. objavio Aleksandar Solovjev u radu „Privatno-pravni ugovori XVI veka iz Poljičke župe”. Svi ostali dokumenti objavljuju se prvi put te je time njihova vrijednost veća budući da će istraživačima poljičke povijesti i jezika biti nezaobilazan izvor.
Prvi svezak poljičkih isprava iz zbirke čuvenoga kolekcionara Aleksandra Poljanića koja se čuva u Specijalnoj zbirci Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH u Sarajevu izašao je 2021. godine. Riječ je o sasvim nepoznatu sadržaju iz ranonovovjekovnoga razdoblja koji otkriva privatni i javni život ljudi iz poljičkoga kraja i njegova susjedstva u splitskom zaleđu. Poljica su brdovit kraj nedaleko od Splita s nevelikim, uglavnom suhim poljima utisnutima u Mosor. Za takav je kraj s dvadesetak mahom raštrkanih sela, povijesno nazivanih katuni, bili nezainteresirani svi vladari i njihove države na srednjodalmatinskom prostoru. Zbog toga su Poljica od kasnoga srednjega vijeka do početka modernoga doba bila prilično samostalna. Ravnala su se prema svojim običajima i statutarno propisanim odredbama uz kontru lokalnih službenika. Njezinu su samoupravu sve do Napoleona I. uvažavali svi vladari i njihove vlasti. Poljica su kroz ranonovovjekovno razdoblje bila vrlo pismen kraj. Umijeće čitanja i pisanja u poljičkom kraju proizlazilo je iz običaja arhiviranja obiteljskih listina svih vrsta. Poljičani su službom svoga javnoga bilježnika, kojega su nazivali kančilir, držali do sastavljanja i čuvanja svojih javnopravnih i privatnopravnih akata. Osim toga, većina je poljičkih kuća u svakom času imala unuka, sina, brata, strica ili ujaka u duhovnom zvanju, popa glagoljaša, katoličkoga svećenika koji je češće upravljao ekonomijom svojega domaćinstva negoli je to bilo uobičajeno u Katoličkoj Crkvi. U Splitskoj nadbiskupiji, kojoj jurisdikcijski pripadaju Poljica, služio se Rimskim obredom na crkvenoslavenskom jeziku i glagoljici te ćirilicom i rjeđe latinicom u svakodnevnoj i poslovnoj pismenosti. Na najvišu je razinu stoga podizao razinu pismenosti u svojoj kući.
Pismo materinske riječi u Poljicima bila je ćirilica. Nazivali su je pismo arvasko ili pismo arvacko ovisno o tome je li zapisivač bio čakavac ili štokavac, a upravo je preko Poljica išla dijalektološka granica između čakavskoga i štokavskoga narječja. Ćirilica je ranosrednjovjekovno pismo koje je nastalo uslijed zapisivanja istočnih južnoslavenskih jezika na grčki alfabet i potom se širilo prostorom koji je bio pod utjecajem bizantske civilizacije u jugoistočnoj i istočnoj Europi. Pismo rvacko za ćirilicu je naziv koji je nastao iz ranonovovjekovne prakse susreta više pisama na srednjodalmatinskom prostoru. Njime ranonovovjekovni pisac nije nacionalno prisvajao to internacionalno pismo, nego je htio naglasiti da se ono što je bilo napisano na hrvatskom jeziku (ćirilicom) razlikuje od onoga što je bilo napisano na latinskom ili talijanskom jeziku (latinicom). Upravo je to slučaj s dokumentom br. 89 iz ove zbirke koji se vodi pod signaturom Ms 1043. U zaglavlju, naime, stoji: Ispisanje iz latinskoga u arvacko po istini. Ćirilica se na srednjodalmatinskom prostoru čvrsto ukorijenila tek početkom 15. stoljeća. Zasluga je to Hrvoja Vukčića Hrvatinića i Bosanskoga Kraljevstva nakon što je počela s radom ćirilična kancelarija u Klisu. Ćirilična se diplomatička minuskula upravo širenjem Bosanskoga Kraljevstva proširila na hrvatski prostor sve do Zadra. Fascinantno je koliko je ćirilični brzopis s bosanskoga i hrvatskoga prostora ostao među katoličkim, a brzo i muslimanskim svijetom u više-manje istom obliku (duktusu) do kraja uporabe u 19. stoljeću kao i u času svoga javljanja u 13./14. stoljeću u Bugarskoj i Srbiji.
Što je u razdoblju opće nepismenosti nagnalo Poljičane na višu razinu pismenosti? Pokretačem bi mogla biti duždeva potvrda poljičke samouprave i osiguranja društvenoga statusa izuzeta od oporezivanja. Takav je privilegij stečen 1537. godine u dramatičnim danima osmanskoga zauzeća susjednoga Klisa i mletačke procjene da bi Poljičani mogli igrati važnu ulogu u obrani splitskoga okruženja i pružanju učinkovita otpora Osmanlijama u Dalmaciji.
Stoga je svaka poljička kuća, ostajući vjerna Mletačkoj Republici čak i u vremenima pod osmanskom vlasti, čuvala sve svoje listine kao vjerodostojna svjedočanstva očuvanja osobnoga statusa i imovine (plemenšćine ili didovine). Protokom vremena stvarao se tako obiteljski arhiv. Sigurno je takvih listina bilo na desetke tisuća. Gotovo je svaka poljička kuća čuvala u svežnju svoje kupoprodajne ugovore, razne ugovore o podjeli imovine, mirazu (doti), posudbe, zamjene, založnice, darovnice, oporuke (testamente), račune, knjižice (libriće) o prihodima i rashodima itd. Takav se pisani materijal nije bacao. Znalo se događati da se sklopljeni privatnopravni akt preko dvjesto godina iznosio kao dokazni materijal u parničnom postupku oko kakve imovine u austrijskoj Dalmaciji. Stoga je na tisuće takvih listova u raznoraznim javnim i privatnim zbirkama. Nažalost, još uvijek ih je malo objavljenih.
Knjigu čine Predgovor, uvodna studija Poljičke isprave Aleksandra Poljanića s dvama potpoglavljima „O pismu i jeziku poljičkih isprava“ i „O principima izdanja“, slijedi središnji dio jednostavna naslova Isprave , a na samom su kraju Fizički opis i vodeni znakovi dokumenata i Literatura. Predgovor potpisuje Ismet Ovčina, uvodne priloge Mehmed Kardaš i Muamera Smajić, a središnji besprijekorno priređeni dio Isprave djelo je Mehmeda Kardaš koji je i završio knjigu poglavljima Fizički opis i vodeni znakovi dokumenata i Literatura. (Ivan Botica)
Dokumenti koji čine drugu stotinu isprava iz Poljanićeve zbirke, po svojim su formalnim i sadržajnim karakteristikama, kao i u prvom dijelu zbirke, kupoprodajni ugovori, založnice, testamenti, knjižice računa / dugovanja, izjave, potvrde, kao i razni drugi ugovori koji uglavnom rješavaju imovinsko-pravne odnose. Nekoliko dokumenata iz druge skupine pisano je dvojezično – na hrvatskom i talijanskom. To su uglavnom isprave generalnih providura nas u Zadru i Splitu, a u njima se rješavaju pojedini sporovi među Poljičanima. Pismo kojim su pisani ovi dokumenti varijanta je zapadne ćirilice čija je široka upotreba – bosanskohumsko, dalmatinsko i dubrovačko područje – proizvela regionalne podtipove. Ova brzopisna varijanta ćirilice u literaturi nosi različite nazive: zapadna ćirilica, bosančica, bosanica, a hrvatski historičari i filolozi najčešće je nazivaju hrvatska ćirilica. Važno je istaći da na dalmatinskom prostoru paralelno živi latinica, što potvrđuju brojna pisama u kojima dolaze potpisi pisani latinicom, a ponekad i cijelo pismo. Kad je riječ o jeziku, za ove dokumenti se najčešće kaže da su pisani narodnim jezikom, s tim da slijede sintaksičke modele unaprijed zadanih pravnih formula.
Knjigu čine Predgovor, uvodna studija o ispravama iz Poljanićeve zbirke s tri potpoglavlja O utjecaju latinice na poljičku ćirilicu, O jeziku isprava i Napomene o ovom izdanju, potom slijedi središnji dio knjige Isprave, a na kraju se nalaze Fizički opis i vodeni znakovi dokumenata i Literatura. Predgovor potpisuje Ismet Ovčina, uvodne priloge i središnji dio Isprave Mehmed Kardaš, a fizički opis poljičkih isprava Muamera Smajić. U digitalizaciji isprava učestvovali su i studenti Filozofskoga fakulteta Univerziteta u Zenici, pod rukovodstvom as. Jovane Jokanović.
Faksimiliranim izdanjem i transkripcijom poljičkih isprava učinjen je veliki korak pa valja pohvaliti ovaj poduhvat Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine da objavi poljičke isprave koje se čuvaju u njenoj Specijalnoj zbirci. Priređivaču Mehmedu Kardašu mora se odati priznanje za precizno priređivanje teksta poljičkih dokumenata. Poljičke su isprave zanimljiv i značajan dio kulturnog naslijeđa te se nadamo da će u skorije vrijeme biti priređene i predstavljene naučnoj javnosti i preostale isprave.
