Hrvatska nije nastala na partizanskom 'antifašizmu', nastala je na antifašizmu hrvatskih branitelja

Zagreb, Istra i cijela Hrvatska nisu 1945. godine oslobođeni, već je komunistička diktatura, zamijenila fašističku i nacističku i počinila masovne zločine likvidiranja nepodobnih

Zločin je zločin, ma tko ga počinio i u ime koje ideologije ga počinio, uvijek ostaje zločin. Tragedija svih ideologija je u tome što si ideolozi uzmu za pravo da u ime ideologije odlučuju o životu i smrti drugih ljudi. Razlika je samo u odgovornosti i kazni! Koliko su i jesu li ideolozi odgovarali za počinjene zločine u ime ideologije. Zločini fašizma, nacizma i pridruženih ideologija kažnjeni su, dok zločini komunizma nisu, pa je u tome nedostatak svijesti i odgovornosti, jer misle da su njihovi zločini „manje“ zločini i stoga opravdani. Zločin ostaje zločin, ljudski život je ugašen, žrtvovan u ime ideologije, stoga žrtva i ostaje žrtva.

Opravdavati zločine kao: „popuštanjem kočnica“, ili da se pobjednik „nije znao nositi s veličinom pobjede“ ili da „ustaška i partizanska žrtva nisu iste žrtve i nisu jednako zaslužile svijeću i sjećanje“ je bezdušno, moralno i ljudski neprihvatljivo. Umanjivanje zločina komunizma i izjednačavanje sa europskim antifašizmom, ukazuje na duboku amoralnost i nedostatak savjesti i svijesti o pogubnosti ideološke zaslijepljenosti.

Osnovna definicija antifašizma je: „Antifašizam je politički pokret utemeljen na najširim demokratskim osnovama i na negaciji bitnih ideoloških postavki totalitarnih režima.“ U zapadnoeuropskim demokracijama antifašizam je postao ideološki temelj za dosljedno suprotstavljanje svim oblicima rasizma, ksenofobije i antisemitizma.

U komunističkom bloku antifašizam postaje nedodirljivi ideologem, pojam koji pozitivno označava svaku ratnu i poratnu djelatnost komunističkih režima. Na taj se način antifašizam u tim zemljama povezuje i isprepleće s komunističkom ideologijom i praksom i gubi svoju prvotnu demokratsku poruku.[1]

Najljepšu definiciju antifašizma izrekao je na jednom skupu predsjednik Gradskog vijeća grada Buzeta, Davor Prodan: „Antifašizam je najsuptilniji oblik djelovanja protiv svih vrsta nasilja, on je plemenito stanje duha, antifašizam je toliko sofisticiran i filozofski dubok da ga vidim izvan ambijenta stranačkog nadmetanja i svrstavanja.“

Takav antifašizam kao stanje duha, označava čovjekoljublje, označava ljubav i poštovanje svakog ljudskog bića. To je najbliža definicija Božje ljubavi i uređenja svijeta po Božjim zakonima! Citiram Vladu Gotovca iz njegova slavnog govora ispred zgrade Komande 5. vojne oblasti u Zagrebu 30. srpnja 1991. godine:[2]

„Molim vas lijepo: kakvi su to ljudi, ako uopće možemo govoriti o ljudima, koji sjede u tuđim kućama, koji se griju na tuđim ognjištima, koji žive u tuđim gradovima, koji troše tuđi novac i jedu tuđi kruh, ubijajući one koji im sve to daju?!

– Umrli bi davno da imaju i trunku čovječnosti u sebi, umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošteni čovjek umire – od izgubljenoga dostojanstva.“

Krvavi komunistički antifašizam

Upravo su komunisti po „oslobođenju“ Zagreba, Istre, Primorja, Dalmacije, Dubrovnika i Slavonije proveli etničko čišćenje Talijana, Nijemaca i krvavu odmazdu nad domicilnim hrvatskim stanovništvom. Nakon „čišćenja“ od subverzivnih elemenata proveli su nacionalizaciju i eksproprijaciju, uselili u tuđe kuće, koje su morali napustiti Talijani, folksdojčeri i etnički Hrvati, koji nisu htjeli živjeti pod komunističkom diktaturom. I ne samo nad hrvatskim stanovništvom, nego i nad pripadnicima nacionalnih manjina, što je jedan oblik etničkog čišćenja.

U Istri i Primorju, Talijana oko 200.000 tisuća, Nijemaca u Slavoniji i Baranji[3] oko 200.000 i etničkih Hrvati koji su pripadali ustaško-domobranskim postrojbama NDH ili su ih simpatizirali, uključujući i njihove obitelji, a koje su partizani tijekom Drugoga svjetskog rata protjerivali iz područja Hrvatske pretežno nastanjenih Srbima. Ni nakon rata nisu se smjeli vratiti na svoja ognjišta – primjerice u nekadašnjim selima Zrin, Španovica i Boričevac kojima se danas znade tek mjesto gdje su ta oveća sela postojala – nego im je imovina konfiscirana.

Još nije ukinuta sudska presuda za područje ZRINA – vidi presliku uz obrazloženje: „da im se zabranjuje povratak, jer bi povratak Hrvata uznemirio lokalno srpsko pučanstvo“. Slično je bilo s Udbinom u Lici, koja je nastavila postojati, ali je umjesto posve hrvatskog, postalo mjesto nastanjeno isključivo Srbima.

Već na Drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije AVNOJ-a od 21. do 29. studenog 1943. u Jajcu, među brojnim zaključcima donesena je „Odluka o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile“ Odluka je donesena već prvoga dana zasjedanja 21. studenoga, jer su njezini predlagatelji bili vođeni logikom kolektivne krivnje svih Nijemaca kako bi stvorili zakonske uvjete za oduzimanje cjelokupne imovine Podunavskim Švabama i njezin prijenos u državno vlasništvo. Ta je odluka protumačena godinu dana kasnije na IV zasjedanju AVNOJ-a 21. studenoga 1944. u Beogradu, kada je Predsjedništvo AVNOJ-a preciziralo kako je riječ o onim državljanima Jugoslavije njemačke narodnosti koji su se „pod okupacijom deklarirali ili su smatrani Nijemcima“.[4]

Nakon potpisivanja kapitulacije Njemačke 7. svibnja 1945. godine završen Drugi svjetski rat u Europi. Njemačka nacionalna manjina našla se na udaru partizanske vojske, koja se po Franji Habulinu nije znala nositi s veličinom pobjede, pa se iskalila na svima koji su im došli pod vlast.

Folksdojčeri[5]

Do potkraj Drugoga svjetskog rata jugoslavenski folksdojčeri muškarci uglavnom su bili, dragovoljno ili prisilno, mobilizirani u njemačke, hrvatske i mađarske vojne i poluvojne postrojbe i u kućama su ostali pretežno starije osobe, žene i djeca. Njemačko stanovništvo, koje nije izbjeglo ili do tada protjerano, bilo je tijekom i nakon ratnih djelovanja prepušteno samovolji pobjednika. Naime, odnos NOV-a i POJ/JA i “narodnih” vlasti prema jugoslavenskim Nijemcima, kojima je pripisana i ozakonjena kolektivna krivnja, ogledni je primjer etničkoga čišćenja u Jugoslaviji, i Hrvatskoj, potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću.

Golgota njemačke manjine u komunističkoj Jugoslaviji

Egzodus jugoslavenskih Nijemaca po obimu i dalekosežnostima posljedica premašio je sve što se u novijoj povijesti zbivalo na južnoslavenskim prostorima. Najveće demografske gubitke u Jugoslaviji imali su upravo folksdojčeri. No, poslijeratna je jugoslavenska komunistička vlast, diplomacija i historiografija uporno, i bez skrupula, ubrajala folksdojčerska stradanja u žrtve fašizma i nacizma. Ratni zločini koje je dio jugoslavenskih folksdojčera počinio te njihovo nelojalno držanje tijekom okupacije poslužili su i kao razlog i kao opravdanje za neljudsko postupanje s njemačkom manjinom potkraj i nakon Drugoga svjetskog rata.

Oko 51.000 žena, djece i staraca podleglo je bolestima, gladi, drugim nedaćama. Od ukupno oko 64.000 žrtava u Jugoslaviji u razdoblju od 1941. do 1948. godine, više od 40.000 njih registrirano je imenom i prezimenom u nizu knjiga.

„Specijalni“ logori bili su zapravo logori za likvidaciju, a bilo ih je ukupno osam. U Bačkoj: Bački Jarak, Gakovo i Kruševlje, u Banatu Knićanin i Molin, u Hrvatskoj u Srijemskoj Mitrovici, Krndiji i Valpovu. Tim brojkama treba pribrojiti i 96.000 folksdojčera u njemačkoj vojsci, ali manji broj i u mađarskoj i ustaškoj, koji, dakako, nisu dočekali partizane. Ukratko, cijela su sela i područja etnički „očišćena“, dijelovi mnogih sela u kojima je živjela njemačka manjina sravnjeni sa zemljom zajedno sa crkvama, a svim je žrtvama jedina krivnja bila što su Nijemci. Potrebno je istaknuti kako se zločini nad nevinim pripadnicima njemačke manjine nisu dogodili slučajno, nego su oni bili dio unaprijed isplaniranog i organiziranog plana. Dio je radno sposobnih Nijemaca završio u SSSR-u kao jugoslavenska isplata SSSR-u u radnoj snazi za oslobodilačke usluge na području Vojvodine. Samo na Božić 1944. sve muškarce od 18-45 godina i žene od 18-30 (poslije i one do 35) oteli su iz domova i stočnim vagonima poslali u SSSR.

Od 40 do 45.000 njemačke djece mlađe od 14 godina poslano je u Titove logore, od čega je najmanje 6.000 izgladnjelo do smrti. Djecu su brutalno odvajali od majki, koje su poslane na prisilni rad u SSSR. Tek se svaka treća žena vratila, ali ne u zavičaj, nego u Istočnu Njemačku. Oteta djeca pomrla su po logorima zbog svjesno održavanih loših uvjeta, što im je davalo osobine logora smrti. To se vremenom pročulo u SAD-u pa su više od 20.000 djece, osobito onih do 3 godine koji se ničeg prije nisu sjećali, iz tih je logora odvedeno u sirotišta diljem FNRJ. Odvajali su ih od druge njemačke djece da bi zaboravila njemački. Dana su im slavenska imena, odgajani u averziji prema svemu njemačkom i poslana su u krajeve daleko od zavičaja. 1950. godine u Salzburger Nachrichtenu izašlo je otvoreno pismo o tragediji njemačke djece i roditelja, no Eleanor Roosevelt, zadužena za ljudska prava u UN-u nije reagirala.

Mirko Tepavac, istaknuti partizanski i komunistički rukovoditelj za Banat, osobno je napisao da je jugoslavenska vlada “pobjednički samozadovoljno” izvršila pogrom i genocid nad njemačkom manjinom nakon rata.

Neki od najpoznatijih logora u Hrvatskoj za Nijemce nakon rata bili su sabirni logor Velika Pisanica, sabirni logor Josipovac, radni logor Valpovo, Logor Knićanin (Rudolfsgnad) i logor Krndija.

Prema popisu pučanstva iz 1931. u Jugoslaviji je živjelo 540.000 Nijemaca. Na popisu iz 1948. godine Nijemaca je svega 54.000. Na području Hrvatske živjelo 98.990 pripadnika prema popisu stanovništva 1931. a samo 10.114, 1948. godine. Do 1961. taj se broj Nijemaca u Hrvatskoj smanjio na 4200 osoba.

Egzodusom Nijemaca u Hrvatskoj je Evangelička crkva izgubila i većinu svojih vjernika. Zagrebački evangelički biskup Philipp Pop je 1945. godine bio optužen od komunističkih vlasti za kolaboraciju i pogubljen. Zabilježeni su podaci o trideset sedmorici ubijenih njemačkih svećenika, ali taj je broj sigurno veći. Velik dio svećenika nije htio bježati nego je dočekao partizansku vlast, pa su neki od njih likvidirani već u prvim danima dolaska Crvene armije i partizana. Drugi su uhićeni kao vojni dušobrižnici pri povlačenju njemačke vojske prema Austriji, neki su ubijeni u logorima ili zatvorima, neki u kasnijim godinama poraća bez podataka o mjestu i datumu pogubljenja, a neki su deportirani u Sovjetski Savez gdje su nakon nekoliko godina preminuli. Prema dostupnim podacima, jedan je od njih ubijen na zloglasnom stratištu na Daksi kod Dubrovnika itd.[6]

To je „oslobođenje“ od života i imovine. KRVAVI ANTIFAŠIZAM, koji je po broju i nečovječnosti nadmašio fašizam i nacizam.[7]

Čudom se čude pitanju „Je li Zagreb 8. svibnja 1945. godine oslobođen ili okupiran“

Naravno da je okupiran, jedan zločinački režim, zamijenio je drugi! Podoban i nesposoban! Zagreb se guši u smeću dolaskom mentalnih jugoslavena na vlast. „Smrt fašizmu“, točno, ali „slobodu narodu“ nije donio, pa čak ni podobnima, jer zaboravili su tzv. borci NOB-a da „revolucija jede vlastitu djecu“

Pitaju se ti „veliki antifašisti“; „Jeli Europa oslobođena ili okupirana?“ Jasno da je Europa oslobođena, ali ono što oni ne priznaju, a ne vjerujem niti da shvaćaju, u Europi je nakon rata nastavila vladavine parlamentarne demokracije, vladavina i poštivanje ljudskih prava. U tomu je bitna razlika, koju „antifašisti -komunisti“ ne prihvaćaju. I ne mogu se izjednačavati sa Europom!

Zločin ostaje zločin, ma tko ga počinio

I kaže na pr. Marjan Vogrinec,[8] mentalni Jugoslaven, koji NOB nije ni vidio, kao ni svi ti licemjerni i lažni antifašisti da: „Ustaška i partizanska žrtva nisu iste žrtve i nisu jednako zaslužile svijeću i sjećanje, što (pro)ustaški luzeri ne prestaju dilati: od vjerskih propovjedaonica do političkih govornica i svojih medija“. Valjda po njegovim jugo-komunističko- bezbožničkim kriterijima nisu isti, jer partizani su „humanije“ klali, punili jame i rudnike! Oni su bili oličenje humanizma i pravednost koje su sazidali u počast povijesnoj istini u Hudu Jamu iza 11 betonskih pregrada da se nikada ne otkrije njihova „humanost i pravednost“!?

I Miroslava Bulešića je humano zaklao Slavko Sanković, čak je rekao da mu je on dušu primio! To je bio vrhunac „humanosti“. I ti i takvi „humanisti“ puni silne količine „humane mržnje“ koja bujicom neprimjerenih riječi stalno kulja iz njih, valjda mjere po sebi, jer nisu sposobni shvatiti osnovne principe pluralizma i demokracije.

Europski parlament je na mojoj crti razmišljanja, a to mentalni Jugoslaveni nikako ne mogu shvatiti i prihvatiti, da je EP izjednačio žrtve nacizma, fašizma i komunizma![9] A oni mogu samo snivati da ustaške i partizanske žrtve nisu iste! Žrtva je žrtva, bez obzira tko je zločin počinio, kao što je zločinac, zločinac bez obzira kojoj je partiji, kojem svjetonazoru ili kojoj je ideologiji pripadao. Zločin ostaje zločin! Ubijen ljudski život ne može se vratiti!

Antifašizma nema u jamama, u fojbama, u likvidacijama neistomišljenika, u zaklanim svećenicima, u ubijanju i progonu vjernika i Katoličke Crkve i konačno u teroru i progonu vlastitoga naroda i dojučerašnjih drugova. Antifašizam u Hrvatskoj je sredstvo i alat slijednika jugo-komunističke ideologije, koji koriste da izbjegnu osude za zločine komunizma!

Jugoslavija – sve počinje, živi i završava s Titom i komunizmom

Komunizam nije antifašizam. Nitko pod zločinom, pod nepravdom ne podrazumijeva antifašizam. Tzv. antifašisti odriču se čak i komunizma, pa je u tom smislu pod pritiskom tzv. antifašista koji su se uvukli u sve pore vlasti i Hrvatski sabor donio Deklaraciju o antifašizmu[10] u kojoj se pod točkom:

8. Poziva državna tijela i javne institucije na objektivno, cjelovito i nepristrano sagledavanje povijesnog razdoblja Drugog svjetskog rata i antifašizma u Republici Hrvatskoj, ne izjednačavajući antifašistički pokret s ideologijom komunizma.

Ali Sabor nije definirao kako odvojiti komunizam, jer je to nemoguće. Naime cijeli NOB vodila je KPJ, na čelu sa doživotnim predsjednikom J. B. Titom. Jugoslaviju je vodila KPJ, na čelu sa doživotnim predsjednikom KPJ, maršalom vojske JNA, i predsjednikom države TITOM. Pa saborski zastupnici na čelu sa predsjednikom Hrvatskog sabora, Vladimirom Šeksom izvolite odvojiti antifašistički pokret od komunističke ideologije!? Jedini pravi antifašisti u Hrvatskoj bili su istarski svećenici i narodnjaci, koji su se borili protiv terora i talijanizacije Mussolinijeve fašističke Italije. Uspjeli su sačuvati hrvatski jezik i identitet istarskih Hrvata. Prvi antifašisti u Europi i Hrvatskoj bili su istarski seljaci Proštine i Labinski rudari, koji su se prvi u Europi pobunili protiv fašizma. Proštinska buna od početka veljače do 5 travnja 1921. godine i Labinska republika od 2. ožujka do 8. travnja 1921. godine prvi su pravi i jedini antifašistički pokreti bez komunističkog predznaka u Europi i svijetu.

Svakako je potrebno istaknuti da je Komunistička partija Jugoslavije na čelu sa J. B. Titom po formiranju vlasti iznevjerila odluke AVNOJ-a. Iznevjerila je sve demokratske principe ugrađene u odluke AVNOJ-a[11] i uvela komunističku jednoumnu diktaturu. Sve zakone, pa i one u kojima se implementiralo međunarodne konvencije, primjenjivalo s jakom ideološkom notom, te su pred zakonom bili ravnopravni samo oni podobni građani koji su prihvatili režimsko političko mišljenje. Svi drugi su bili i de facto i de iure neravnopravni. Umjesto javno deklarirane jednakosti, u praktičnom životu vladala su diskriminacija, nejednakost, cenzura i progoni. Verbalni delikt koji je bio pojam cenzure u vrijeme Jugoslavije podrazumijevao je kršenje Krivičnog zakona SFRJ, odnosno njegovog članka 133., koji se koristio za ušutkavanje svake kritike sustava, odnosno za obračun s političkim neistomišljenicima i protivnicima. U RH je taj „verbalni delikt“ iz sfere kaznenog, prešao pod „širenje lažnih vijesti“ u domenu je prekršajnog prava.[12]

Šuvarova „Bijela knjiga“[13] punim naslovom “O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke“ dokument je o represiji u tadašnjoj komunističkoj državi.

Dokument je bio hajka na odabrane intelektualce, umjetnike, književnike i druge neistomišljenike čiji se radovi ili istupi nisu uklapali u ideološke partijske okvire prema zamislima Šuvara i njegovih istomišljenika u Partiji i među intelektualcima. Još uvijek i nakon 32 godine od razdruživanja sa SFRJ, postoje do besvijesti uporni i glasni slijednici jugo-komunističke ideologije, koji bez ikakvog uporišta u stvarnosti, prostački, primitivno i huškački, prijeteći u maniri starog komunističkog agitpropa prozivaju, sude i presuđuju medije i pojedince za fašizam i ustaštvo nazivajući ih ultradesničarima, udbodesničarima, proustaškim, klerofašistima, katolibanima… i drugim pogrdnim etiketiranjem iz svog bogatog mrziteljskog opusa. Iz tih tekstova vidljiva je nesposobnost prihvaćanja demokratskih standarda, pluralizma, slobode mišljenja i višestranačja. Infiltrirali su se u sve državne institucije, da sačuvaju pozicije i materijalno bogatstvo, opljačkano bez rada u Jugoslaviji, također bez rada prilijepili se na državni proračun RH i nastavili jugo-komunističku mantru. Osnovali udruge, uhljebili se na Proračun i žive kao paraziti, pijavice koje sišu krv hrvatskom narodu i još ga proglašavaju zločinačkim!?

Hrvatska nije nastala na takvom antifašizmu, kako tumače ti ostaci jugo-komunističke ideologije

Hrvatska je samostalna, nezavisna, suverena i demokratska država. Takav i taj komunistički antifašizam i nije ugrađen u Ustav RH. U Ustavu RH nema spomena antifašizma, ali ima demokracije, slobode, jednakosti, ravnopravnosti, poštivanje prava čovjeka, vladavina prava i demokratski višestranački sustav kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske.

U Ustavu piše: „na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.

– u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991.-1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

ZAVNOH, na kojeg su se zalijepili kao dokaz antifašizma, je samo jedna stavka u preambuli Ustava RH, dok povijesnu prekretnicu odbacivanja komunističkog sustava, demokratske izbore 1990. godine, ne spominju, ne uklapa im se u teoriju.

U preambuli Ustava RH piše:

– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije; Jesmo li shodno tome kraljevina?

Cijela Preambula je povijesni put stvaranja hrvatske državnosti, da bi na kraju temelj sadašnje države Hrvatske bili :

prvi slobodni izbori 1990. godine,
Ustav 1990. godine,
obrambeni Domovinski rat 1991.-1995. godine,
ustavna odluka Sabora Republike Hrvatske o suverenosti i samostalnosti RH[14]
referendum 19. svibnja godine, kada se 92,17 % glasača izjasnilo za samostalnu državu Hrvatsku.[15]

Hrvatski branitelji su antifašisti

U obrambenom Domovinskom ratu borili su se hrvatski branitelji sa krunicom oko vrata protiv agresora Jugoslavenske narodne armije, srpskih dragovoljaca- četnika i pobunjenih Srba iz Hrvatske, koji nisu nikako htjeli prihvatiti državu Hrvatsku kao svoju domovinu, već su logistički i ljudstvom stali uz agresorsku JNA u ostvarenju velikosrpske politike stvaranja Velike Srbije na hrvatskom teritoriju, s graničnom crtom Virovitica-Karlovac-Karlobag.

Bilo je među hrvatskim braniteljima sinova ili unuka ustaša i partizana, ali oni su se svi borili za slobodnu, nezavisnu i demokratsku državu Hrvatsku!

Hrvatski branitelji su antifašisti, jer su se borili za slobodnu i demokratsku hrvatsku, a ne ovi nakaradni „antifašistički borci“ slijednici jugo-komunističke ideologije.

Kada „antifašisti“ kažu da su partizani bili hrvatska vojska to je naprosto groteskno, nadrealno. Bilo je mnogo vojsci u kojoj su se borili Hrvati, ali samo ona vojska koja se borila za samostalnu, demokratsku državu Hrvatsku je hrvatska vojska, partizani se nisu borili za Hrvatsku nego za Jugoslaviju. A kako su ostali bez domovine Jugoslavije, sada bi je preoteli Hrvatima i još im sudili?

Titovi partizani su pobjedom 1945. masovnim likvidacijama nakon prestanka rata, postali zločinci! Nitko nije optužen, nitko nije osuđen, naprotiv, za ratne zasluge, kao borci dobili su sve moguće povlastice.

Hrvatski branitelji su pobjedom 1995. predali pobjedu civilnim vlastima koje su proglasile aboliciju. Abolirano je 20.616 četnika-agresora i procesuirano zbog zločina u tijeku ratnih operacija 4973 hrvatska branitelja. Samostalna Hrvatska nije bila opcija u Jugoslaviji. To je istina, ma koliko se trudili ne mogu s njom manipulirati! Hrvatska nije slijednica ni NDH, ni Jugoslavije! NDH je nestala 1945. godine! Jugoslavija je nestala 1991. godine! S njenim nestankom, nestale su stečevine NOB-a, ZAVNOH-a i AVNOJ-a! Nestali su lik i djelo „druga Tita“. Jugoslavije nema na karti svijeta! I uzalud vam trud, mentalni Jugoslaveni!

Ovo je naša zemlja, tu žive Hrvati…!

Bilješke:

[1] https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=3004

[2] https://vladogotovac.org/govori/govor-ispred-komande-5-vojne-oblasti/

[3] http://www.glas-koncila.hr/feljtoni/index.php/Neka%C5%BEnjeni_zlo%C4%8Dini_nad_Podunavskim_%C5%A0vabama,

https://web.archive.org/web/20090927115313/http://www.glas-koncila.hr/feljtoni/index.php/Neka%C5%BEnjeni_zlo%C4%8Dini_nad_Podunavskim_%C5%A0vabama

[4] https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=4866

[5] https://hrcak.srce.hr/file/100752

[6] isto pod 1

[7] https://hr.wikipedia.org/wiki/Progon_Nijemaca_nakon_Drugog_svjetskog_rata

[8] https://h-alter.org/europa/macolama-i-sprejem-na-umjetnost/

[9] https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html