Bunk se pojavio na hrvatskoj umjetničkoj sceni potkraj tridesetih godina i profesionalno aktivirao četrdesetih
U splitskoj Galeriji umjetnina u utorak, 11. srpnja 2023. otvorena je izložba „Rudolf Gerhart Bunk: Djela iz fundusa Galerije umjetnina“. Izložba donosi radove njemačkog umjetnika formiranog u duhu i pod utjecajem ekspresionizma, u vremenu kad je njemačka umjetnost dala znatan doprinos avangardnoj umjetnosti XX. stoljeća. Bez pretenzija cjelovitog pregleda, izložba na malom uzorku radova prezentira stvaralaštvo umjetnika u periodu od 1938. do 1958. godine, odnosno razdoblje od dvadeset godina umjetnikova rada u kojima je postigao svoje stvaralačke vrhunce, živeći i djelujući u Splitu.
Rudolf Gerhart Bunk pojavio se na hrvatskoj umjetničkoj sceni potkraj tridesetih godina i profesionalno aktivirao četrdesetih, u jedno burno vrijeme kad se u hrvatskom slikarstvu miješa, smjenjuje i zajednički opstaje mnoštvo različitih stilova s karakteristikama i tradicionalizma i avangarde – od secesije, sezanizma i neoklasicizma, do kubizma i postkubizma, konstruktivizma i ekspresionističkog kolorizma, te od figuracije, do apstraktno-ekspresionističkih i apstraktno-geometrijskih tendencija. Neki od najistaknutijih umjetnika, braneći zajedničke estetske principe i umjetničke stavove, skupa istupaju u javnosti – kao Grupa trojice (Ljubo Babić, Vladimir Becić i Jerolim Miše), Grupa četvorice (umjetnici pristigli s praške akademije: Milivoj Uzelac, Marijan Trepše, Vilko Gecan i Vladimir Varlaj), te grupa „Zemlja“ (Krsto Hegedušić, Leo Junek, Oton Postružnik, Ivan Tabaković). U takvoj konstelaciji, u tim našim likovno bučnim desetljećima, Bunk se sjajno snalazio, ostajući uvijek dovoljno tvrdoglav u nastojanju da očuva svoj likovni senzibilitet.
Njemački slikar, rodan 1908. u Berlinu, godine 1934. emigrira pred nacistima u Švicarsku, Švedsku i najposlije 1938. u Jugoslaviju, gdje boravi i djeluje u Splitu sve do 1958, a otada živi u Hamburgu, posjećujući i dalje Split.
Rudolf Bunk je tipičan sjevernjak koji otkriva jug, ali ne turistički,već duboko, suštinski; koji na jugu nalazi svoju drugu domovinu, svoj drugi svijet. On je donio sa sobom atmosferu, stanovitu grafičnost i osebujnost njemačkog ekspresionizma, ali i utjecaj pariškog fovizma, što će u nekim likovima gotovo graničiti s Picassoovim kubizmom. Ali on je ovdje našao jednu drugu atmosferu, druge boje, drugu kompoziciju i sasvim drugačije gledanje na umjetnost i slikarstvo. Spojiti ta dva oprečna svijeta nije uvijek bilo lako i bezopasno. Katkada bi prevladala njemačka strogost, katkada dalmatinska raspjevanost, katkada sjevernjački grafizam, katkada južnjački kolorizam.
Pedesetih godina, kad se naše slikarstvo tek počelo oslobađati dogmatičnog socrealizma i tumarati u jalovom krugu veoma retardiranog postimpresionizma, Rudolf Bunk i Ante Kaštelančić jedini su na monotonim izložbama splitskog ULUH-a privlačili svježinom, originalnošću i suvremenim likovnim izrazom. Bunk je već tada eksperimentirao između njemačke ekspresije i suvremene apstrakcije. Naročito su privlačile njegove figure, portreti i aktovi, određenih i čvrstih naglašenih linija. Nakon odlaska iz Dalmacije i povratka u domovinu, u živi ali komercijalizirani ambijent Hamburga, koji sa splitskim ima sličnosti samo u lučkom životu, ali u svemu ostalom dijametralno je oprečan, Bunk je u svome stvaranju i dalje ostao povezan s Dalmacijom. Nakon posljednje dvije izložbe u Splitu, njegov likovni izraz je sazrio, kristalizirao se. Mrtve prirode, pejzaži, portreti, pa i apstraktne kompozicije, nisu više eksperimenti, već plodovi likovnih spoznaja i sigurnih interpretacija. „Autoportret“, „Žena iza prozora“ slikarski su zrela ostvarenja, vrijedna svake galerijske postave. Nas ipak više zanima ona druga grupa njegovih radova s dubokim reminiscencijama na jug, na Dalmaciju u kojoj je proveo dva najljepša decenija svoga života. Jedna istaknuta slika, „Sjećanje na Dalmaciju“, sintetizira u sebi taj slikarev sjevernjački doživljaj Dalmacije. Ima tu nostalgije, ali nema ni traga sentimenta. Sjećanja su na likovnom i intelektualnom polju, a ne na literarnom. I dalje je ostala tipična Bunkova crna grafička linija, jaka, debela, što podsjeća na dalekog Courbeta, ali i na bližeg Rouaulta i l i čak Picassoa. U tome je ostao dosljedan svom prvotnom stilu rada. I boje pejzaža, mada južnjačkoga, ostale su pretežno tamne; dominiraju naročito indigo modra i crvena. I u najslikovitijim pejzažima, pa čak i u mrtvim prirodama, prisutna je stanovita dramatika, tipično nordijska, ekspresionistička. Čak i palme u splitskoj luci djeluju svojim čvrstim konturama i zagasitim bojama, svojom uzvitlanošću vjetrom, sjevernjački dramatično. Možda nam zato i jesu najbliže njegove mrtve prirode u kojima ima ipak najviše smirene i zatvorene, intimne, harmonije.
Svojim dugim i plodnim boravkom u našoj sredini i svojom daljnjom suštinskom povezanošću s njom slikar Rudolf Bunk ušao je i u našu likovnu umjetnost i pridonio joj svojim slikarstvom. (Duško Kečkemet)
Rudolf Gerhart Bunk (Berlin, 1908. – Hamburg, 1974.) 1908. rođen u građanskoj obitelji u Berlinu. 1926. upisuje slikarstvo na Akademiji za primijenjenu i likovnu umjetnost u Berlinu u klasi profesora Karla Hofera. Usporedno studira germanistiku i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu, te pohađa Akademiju primijenjenih umjetnosti na odsjeku za scenografiju. 1933.–34. odlazi u Frankfurt na Majni, gdje dobiva atelijer. Sudjeluje na izložbi ‘Darmstädter Sezession’ koju nacistička vlast proglašava dekadentnom i boljševičkom te je zatvara. Oduzet mu je atelijer. 1934.–1937. emigrira u Švicarsku, potom u Švedsku. 1938. nakon kratka povratka u domovinu, sa ženom i sinom emigrira na otok Koločep pokraj Dubrovnika. 1939. seli s obitelji u Split. 1940. priređuje prvu samostalnu izložbu u Salonu Galić u Splitu. 1941. cijela je obitelj na zahtjev njemačkog poslanstva konfinirana u Lipik. U nesretnom slučaju gubi sina Stefana. 1941–42. živi u Trogiru pod talijanskom okupacijom. Rodila mu se kći Bojana. 1944. odlazi sa zbjegom u El Shatt. S obitelji živi u izbjegličkom logoru u sinajskoj pustinji. Aktivno sudjeluje u kulturnom radu; organizirao je izložbe zbjega u Aleksandriji, Kairu i Suezu.
Radi mnogobrojne plakate, oglasne panoe, oslikava bolničke zidove. 1945. na poziv intendanta Tomislava Tanhofera prihvaća angažman scenografa Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Između 1945. i 1958. realizirao je više od 120 scenografija za kazališne drame, opere i balet. Okušao se i kao redatelj u više predstava te kostimograf. Rodio mu se sin Stefan. 1955. Samostalna izložba u Splitu (izložio 63 crteža na temu ženskog akta). 1954. sudjeluje na Salonu 54 u Rijeci – na prvoj selektivnoj i problemskoj izložbi u poslijeratnom razdoblju. 1958. napušta Split i seli s obitelji u Hamburg jer su prekinuti diplomatski odnosi sa Zapadnom Njemačkom. Ali ne prekida suradnju sa splitskim HNK-om za koji do 1972. realizira desetak scenografija. 1960–61. imao dvije samostalne izložbe u Hamburgu, izlaže uglavnom vedute Hamburga. 1969. samostalna izložba u Galeriji umjetnina u Splitu s temom ‘Sjećanje na Dalmaciju’ (izložio 26 tempera na papiru). 1972. izlaže u Muzeju grada Splita 26 tempera gradskih veduta 1974. umire u svojem atelijeru u Hamburgu radeći na pripremi izložbe kolaža u Hamburgu. 2003. Hrvatsko narodno kazalište Split od 2003. svake druge godine dodjeljuje ‘Nagradu Rudolf Bunk’ za najbolju kostimografiju, scenografiju i dizajn. Nagrada nosi ime cijenjenoga njemačkog slikara i scenografa Rudolfa Bunka, dugogodišnjega scenografa HNK Split.
Kustosica izložbe je Marija Stipišić Vuković koja se može pogledati do 27. kolovoza 2023.
