Krndelj je kao hrvatski ljevičar bio velika opasnost za Broza
Čitajući zanimljivu knjigu Darka Stuparića (Križevci, 1943. – Zagreb, 2019.) “Revolucionari i bez funkcija” (Zagreb, 1974.), pronašao sam zanimljivih detalja koje je poput vidre spretni i lukavi Stuparić izvukao u spontanom razgovoru s istaknutim komunistima. Tako je Vicko Krstulović (vodeći splitski komunist, 1905. – 1988.) opisao Ivana Krndelja kao vatrenog borca i govornika koji ga je oduševio 1924. godine kada su u Splitu štrajkali radnici cementare i građevinci.
Ivan Krndelj (Blizanci kod Čitluka, 3. XI. 1888. – Dotrščina kod Zagreba, 17. VII. 1941.) bio je željeznički službenik u Čapljini i Sarajevu, član Socijaldemokratske stranke BiH. Nakon što je otpušten iz službe postaje u Zagrebu činovnik i novinar 1922. godine. Kandidat je Nezavisne radničke partije Jugoslavije u požeškom okrugu 1923. godine. Godine 1927. je zastupnik Republikanskog saveza radnika i seljaka (kamuflirani komunisti). Protivio se kao zastupnik oporezivanju sirotinje; nažalost bio je pobornik pobačaja “ako je žena socijalno ugrožena”. Protivio se radu radnika nedjeljom.
Surađivao i s frankovcima i s Radićem
Časopis socijalista “Crvena zastava” optužuje ga da je uz Stjepana Radića jer se zalaže za to da sve hrvatske oblasti treba ujediniti u jednu cjelinu kojoj je glavni grad Zagreb. Iste ga novine optužuju i za bliskost s frankovcima koje vodi dr. Ante Pavelić.
Krndelj koristi ekonomsku krizu da djeluje i među hrvatskim iseljenicima, glavni je urednik časopisa “Hrvatski put” koji izlazi u švicarskom Baselu, kušajući stvoriti Hrvatski nacionalno revolucionarni pokret, igrajući i na lijevo krilo HSS-a. Urednik je i pariškoga “Glasa iseljenika” i oštri kritičar velikosrpskoga unitarizma kralja Aleksandra Karađorđevića.
I Branko Jelić žrtva paktiranja s Rusima?
Branko (Branimir) Jelić (Donji Dolac kod Omiša, 28. II. 1905. – Berlin, 31, V. 1972.) poslije je svjedočio da je Krndelj pokušao suradnju sa dr. Pavelićem i ustašama. Tada je Jelić izjavio da “hrvatski nacionalisti ne računaju na komunističku pomoć, budući da se bore samo za narodno i državno oslobođenje Hrvatske, pa se ne će vezivati za totalitarističke pokrete.” Doktor Jelić je zatočen 1941. od Engleza na Gibraltaru, gdje je imao dosta vremena za razmišljanje.
Sovjetski vođa Leonid Brežnjev želio je uništiti Jugoslaviju, računajući i na dijelom opravdane apetite susjednih država, tj. Albanije, Bugarske, Mađarske. Jelić je shvativši da američka politika podupire Jugoslaviju pokušao pokrenuti hrvatsko pitanje s ruske strane, obećavajući sovjetskom vođi neutralnost slobodne Hrvatske.
Nota bene, na rusku kartu su bezuspješno igrali i dominikanac Juraj Križanić, Eugen Kvaternik stariji, Krunoslav Heruc, Ivan Kukuljević Sakcinski i Josip Juraj Strossmayer, te Stjepan Radić i hrvatski komunisti.
Njemačke vlasti nisu poduzele ništa da zaštite Branimira Jelića od podmuklih jugoslavenskih službi, s kojima je Zapad ponekada i surađivao. Kao i u slučaju umorstva Aleksandra Karađorđevića 1934. u Marseillesu, gdje je osiguranje bilo na razini dječjih vrtića (Aleksandar se tada približavao Nijemcima) uspio je povezati se Jelić i s legendarnim lijevim gradonačelnikom Zagreba Većeslavom Holjevcem, na štetu potonjega.
Ondašnji komunisti slični današnjim “ekolozima”, kockarima, narkomanima…
Zgodno je sjetiti se i nogometnih navijača, rat Hrvata i Srba je započeo simbolično sukobom navijača Dinama i Crvene Zvezde u Zagrebu, na iznimno loše sigurnosno organiziranoj utakmici. Ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan (Brežice, 17. IV. 1952. – Beograd, 15. I. 2000.) bio je ne samo vođa Zvezdinih navijača, već i kriminalac i ubojica u službi jugoslavenske UDBA-e. Kada vidim da u EU-u postoje navijači i klubovi koji pripadaju krajnjoj ljevici i krajnjoj desnici odmah mi je jasno kakve sile stoje iza tih malignih trovača mozgova i koji su im ciljevi.
Čitajući Stuparićevu knjigu pitao sam se koliko su tadašnji mladi komunisti slični današnjim “ekolozima”, kockarima, narkomanima, nogometnim navijačima i vjerskim fundamentalistima. Splitska staljinistica titoistica Anka Znidarčić, ud. Berus imala je brata Lava Znidarčića, krutoga katolika. Frakcije su u strankama (partijama, pa i u Crkvi) vodile ispod površine žestoke i krvave sukobe, čak veće nego s protivnicima. Prije rata surađivali su komunisti i ustaše, 1941. četnici i partizani, osobito u istočnoj Bosni gdje su zajedno napadali muslimanska (danas bošnjačka!) sela i gradove. O tomu postoji dobra knjiga srbobosanskoga partizana Rodoljuba Čolakovića (1900. – 1983.), “Zapisi iz oslobodilačkoga rata”, Zagreb, 1948., ali i svjedočenja Svetozara Vukmanovića Tempa (1912. – 2000.), Adila Zulfikarpašića (1921. – 2008.), te izvanredno izvješće kapetana Milorada Momčilovića (? – Lijevče Polje, travanj 1945.). I NDH je četničke snage koje su napadale partizane i priznavale Poglavnika financirala, u toj složenoj i neiskrenoj igri. Zapravo je daleko veći broj Hrvata i Srba stradao od komunista (često iste narodnosti), nego li u međusobnim obračunima i “čišćenjima terena”, ali o tomu vlada omerta! Pa i Adolf Hitler je imao sponzore na Zapadu, te saveznike u Sovjetskom Savezu.
Bit politike je trgovina koja se odvija ispod površine, često običnim ljudima nevidljiva i nepoznata, pogotovo jer povijest ne poznaju, pa ju ponavljaju. Tako bi neke naivne Hrvate iznenadile obitelji otočke koje su bile u JRZ ili JNS (orjunaši, jugonacionalisti), pa u SKJ, pa u HDZ-u. Iznenadili bi ih desničarski stavovi predsjednika ljevičara i lijevoliberalni stavovi premijera. I ne shvaćaju da Predsjednik nije pogriješio što je na Hvaru vodio vođu bosanskih Srba na sladoled, jer BiH ekonomski, kulturno i geopolitički upućena na Hrvatsku. A čovjek treba biti blizak s prijateljem, a osobito blizak s neprijateljem, kao Dubrovačka Republika nekada. Jer svi su potencijalni prijatelji i potencijalni neprijatelji. Interesi! Nama su Sarajevo, Mostar i Banja Luka vanjskopolitički prioriteti!
Ustaše nisu strijeljale Krndelja?
Bijeg iz Kerestinca hrvatskih komunista Ivan Krndelj je platio životom. Je li se tako Tito riješio rivala, kao kasnije Andrije Hebranga ne ćemo lako znati. Ustaše su za komunističko umorstvo agenta Ljudevita Tiljka već ranije trebale strijeljati Krndelja, ali mu je oprošteno. Podjele su postojale i među Židovima gdje je Ivan Korsky bio partizan, a Ivo Korsky ustaša. Tak nadareni narod imao je socijaldemokrate, komuniste, liberale, preobraćenike na kršćanstvo i islam, kapitaliste i nacionaliste. Kao pismeni ljudi oni se žestoko svađaju oko nečega što je za većinu naroda (pa i Hrvate) samo komad papira. A papiri određuju budućnost, posebno oni kamuflirani i umotani (kao što sam ja svome psu umotavao gorki lijek u pseće slastice) poput Istanbulske konvencije i Marakeške sporazuma. Danas su, kao i 1939. podjele unutar svih nacija, i to duboko zabrinjava. Francuska, Njemačka, Belgija, Španjolska, i posebno SAD ne djeluju više stabilno i homogeno, dapače!
Ne ćemo ovoga puta o razlozima Titine popularnosti u Britaniji i tamošnjoj kraljevskoj kući, niti o njegovim salte mortalima sa Staljinom i Nijemcima 1943., ali hoćemo dati izjavu nuklearnoga fizičara dr. Pavla Savića u razgovoru sa Stuparićem, str. 159.: “Na padinama Zlatibora njemački tenkovi su stigli članove Vrhovnog štaba, komoru i stražu. Ubrzo su prodrli i na Zlatibor, zarobili ili poubijali oko 400 ranjenih i bolesnih partizana. Pitam dr. Savića kako je izbjegao da nastrada.
– Slučajno. Nijemci su bili došli na oko 300 metara od naše grupe. Da su pošli još nekoliko koraka sve bi nas bili poubijali. Tu je bio i Tito i cijeli Vrhovni štab. Gledali smo što će Nijemci uraditi, kada se jedan (njemački, op., T.T.) oficir zaustavio, pogledao na sat i viknuo “Halt!” (stoj). Vrijeme predviđeno za napredovanje toga dana bilo je isteklo i odlučio je da zastanu.”
Je li njemački sindikat tenkista odbijao raditi prekovremeno ili su Nijemci (barem oni na partizanskim filmovima) slični AI prosudite sami, kao i o činjenici da Nijemci koji su bez borbe izašli iz Užica nisu stigli uništiti novac i tvornicu oružja što su uzeli partizani.
Sapientis sat!
