Slabom razvitku Travniku ponajglavniji je razlog nezgodan terenski položaj
Alija Bejtić, „Osvit“, Sarajevo, broj 92/93, 8. prosinca 1943.
Kroz cielo vrieme osmanlijske vlasti u našim krajevima stolica carskih namjestnika stajala je u Sarajevu, Travniku ili Banja Luci.
Travnik je imao sretnu sudbinu, kao ni jedno drugo mjesto, pa su u njemu preko dva stoljeća stolovali carske valije i odatle upravljali bosanskim pašalukom. Kroz to vrieme Travnik je liepo napredovao, ma da se nikad nije mogao jače iztaći na kulturnom i ekonomskom polju. Slabom razvitku Travniku ponajglavniji je razlog nezgodan terenski položaj, kao i to, što se nalazio izvan ondašnjih važnijih prometnih linija koje su vodile dolinom rieke Bosne i Vrbasa.
I danas na prošla vremena ovoga mjesta podsjeća više kulturnih spomenika iz turskog doba. Tu je desetak džamija, više starih česama s nadpisima, a ponajviše kamenih i drvenih turbeta i grobova koji se nalaze raštrkani oko džamija, i po cielom Travniku. U tim turbetima i grobovima pokopani su visoki osmanlijski državni službenici, više paša i vezira, šejhovi, muftije, kadije, pjesnici, politički prvaci i travnički odličnici koji voljom sudbine ostaviše svoje kosti u ovome mjestu. Tokom vremena mnogi su nadgrobni spomenici uništeni i grobovi zapušteni, pa se više ne zna gdje su sahranjeni pojedini znameniti ljudi za koje se sigurno zna da su umrli u Travniku. Tako se, na pr., ne zna više gdje se u Travniku nalazi grob učenog i darovitog pjesnika Vehbije Kapića, rodom iz Stolca, koji je kao sitle-kadija preminuo u Travniku 1801. godine.
Na najprometnijem mjestu travničke Gornje čaršije, na mjestu gdje se sastaju četiri ulice, pod kafanom „Lipom“ nalaze se dva kamena i arhitektonski prilično uspjela turbeta u kojima su sahranjena trojica turskih vezira i bosanskih namjestnika. U donjem turbetu pokopan je Muhsin-zade Abdullah-paša i do njega u istom turbetu i pod istim kubefom Hadži Hafiz Ali Dželeluddin-paša. Turbe počiva na osam jakih mramornih slubova sa odkrivenim i željeznom žicom izpreplelenim kubetom. Nadgrobni spomenici pod kubetom došta su vješto i ukusno izrađeni, naročito sarkofag i nišani Ali Dželaluddin-paše. Nišani ove dvojice carskih namjestnika nijesu klesani u Bosni, već su gotovi dopremljeni čak iz Carigrada. Na prednjem nišanu Abdullah-pašinu stoji nadpis, koji u prievodu znači:
„On (t. j. Bog) je vječno živ. Za dušu bivšeg velikog vezira a sadanjeg bosanskog valije pomilovanog i od Boga blagoslovljenog Muhsin-zade Abdullah-paše (proučite) Fatihu. Godine 1162. (1749.).“
Vezir Abdullah-paša Muhsinović
Abdullah-paša Muhsinović bio je veoma čestit i u narodu obljubljen vezir, kako to bilježi i franjevački kroničar fra Nikola Lašvanin u svom ljetopisu. U četiri maha bio je bosanski namjestnik. Prvi je put imenovan 1720. i na tom položaju je ostao osam godina. Ponašajući se u svojoj dužnosti energično i odvažno, 1722. godine dao je smaknuti bišćanskog kapetana Mustafa-pašu, kulenvakufskog kapetana Salih-pašu, zatim sofradžibašu Abdullah-efendiju i travničkog kadiju Sagrdžića. Godine 1727. dignut je s Bosne, a na njegovo mjesto dođe u Travnik Topal Osman-paša. Abdullah-paša je 1732. godine po drugi puta došao na Bosnu, gdje ostade do 1735. godine. Poviest bilježi da je Abdullah-paša ovo puta odpremio na stotine muslimanske djece u Carigrad da se izobraze u topničtvu. U jesen 1735. imenovan vrhovnim zapovjednikom bosanske vojske koja je odpremljena na Krim radi čuvanja granice od Rusa, i tako po drugi put ode s vezirske stolice u Travniku, da na nju u svibnju 1740. sjedne po treći put. Domalo je ponovno dignut s Bosne i po četvrti put imenovan 1748. godine. Ovoga puta bi mu suđeno oslaviti kosti u vezirskom gradu Travniku.
Hafiz Ali Dželaluddin-paša pokopan je pored Abdullah-paše do pune 72 godine iza njegove smrti. Na Džellal-pašinom nišanu stoji kronogram koji u prievodu glasi: „On je vječno živ. Bivši bosanski valija, sadanji beglerbeg od Rumelije koji je razvio zastavu da pokori grčke ustaše, preselio se na onaj sviet pomilovani i blagoslovljeni kojemu treba oprosta od Boga koji prašta, Essejjidi Hadži Hafiz Ali Dželaluddin-paša. Bog mu grob razsviellio! Za dušu njegove preuzvišenosti proučite Fatihu. 1238. (1822.) godine.“
Ali Dželaluddin-paša je poznati bosanski namjestnik koji je pošto poto htio provesti u Bosni reforme sultana Mahmuda II. Bio je željezne naravi, u odlukama neustrašiv, veoma naobražen, pjesnik i krvolok na glasu. Za vrieme njegova trogodišnjeg pašovanja u Bosni mnogo je platilo životom bosanskih aga i begova i drugih odličnika, među kojim bješe dosta i nevinih ljudi. Sve protivnike svojih naredaba darovao je mačem, gajtanom, čašom otrova ili progonstvom. Da bi stao na kraj krađi i razbojnicima koji su na sav mah krstarili po Bosni, izdao je bujruldije na sve kadije da traže jamstvo za svakog stanovnika svoga kadiluka, i da mu pošalju spisak ljudi koji ne mogu naći jamce. Kotlarima i Ciganima zabranio je kretanje po selu, i odredio je da nitko ne smije prelazili iz kadiluka u kadiluk bez propustnice.
Tako je zaveo priličan red u Bosni, plaćajući ga velikim i krvavim žrtvama Bošnjaka. Krajem 1822. imenovan je rumelijskim vojskovođom i data mu zadaća da uguši ustanak u Grčkoj. Pred sami polazak razbolje se i umrije u Travniku, a neki vele da se otrovao iz tuge što je dignut s Bosne prije nego je Bosni oblomio krila. O njemu franjevac Ivan Jukić u svom djelu „Zemljopis i poviestnica Bosne“ piše ovo: „Njega je car uprav zato poslo, da bašinsku silu slomi, što je on slavno učinio, pogubivši sedam najsilnijih kapetanah, i Bajbula Kulinovića; pet je godina ovi vezir po Bosni bio i samo dvojicu od kerštjanah, i to ubojice, pogubio, a Turakah jest preko 300; taki je zadao sirah Turcima, da su ga za Francuza deržali, i mertva ga se bojali, govoreći da on nije umro, već drugi mjesto njega, a to stoga jerbo je često tevdilile — preobučen — uhodio njihove sbore i skupštine. Za njegova vladanja nije se moglo čuti da ima gdie hajduk.“
Ustanak u Srbiji 7. siečnja 1798.
Kojih dvadesetak metara zapadnije od grobova ove dvojice carskih vezira počiva kameno turbe, slično pređašnjem, gdje je sahranjen treći carski namjeslnik i bosanski vezir Perišan Mustafa-paša. Bosnom je upravljao nepunu godinu i pol dana. Ljetopisac franjevačkog samostana u Kreševu pod godinom 1797. bilježi da: „u jun…gie na Bosnu novi vezir immenom Mustaj Pacha P…an, i pridadosmomu cxulus gr. 380.“
Krajem iste godine buknuo je ustanak u Srbiji i Mustafa-paša 7. siečnja 1798. odvede Bošnjake pod Beograd da uguši bunu. Kad je ustanak ugušen, povrati se natrag, ali ubrzo zatim dobi ferman da s Bošnjacima ide put Vidina da pokori Osmanagu Pasvandžiju, koji se bješe osilio i proglasio samostalnim vladarem u vidinskom pašaluku. Kad se pronio glas da su vojnici Napoleona Bonaparte došli do bosanske granice i da namjeravaju udariti na Bosnu Mustafa-paša se s Bošnjacima diže izpod Vidina i vrati u Bosnu u kolovozu 1798. godine. Malo iza toga je umro i sahranjen u ovome turbetu.
Idući od ovoga turbeta desnom ulicom koja vodi pored Državne bolnice, tu, blizu same bolnice na desnoj strani ulice nalazi se skromno drveno i neugledno turbe u kojem počivaju zemni ostatci pjesnika rugalice čovjeka slobodoumnjaka, šejha nakšibendijskog reda, Sejjid Verhab Ilhamije Zepčaka. U svojim pjesmama žigosao je sve mane svoga vremena, bodrio je prvake i sviet u odporu protiv tadanjeg krvoloka i zlikovca Ali Dželaluddin-paše. On ovako pjeva:
Čudan zeman nastade,
Sve zlikovac postade,
Din-dušmanin ustade,
Šta se hoće za Boga?
Turčin nema amela,
Krivda pravdu zamela.
Po svoj prilici bit će da su mu te slobodne otvorene rieči bile uzrokom, da ga je Ali Dželaluddin-paša zatvorio u tvrđavu i darovao svilenim gajtanom, kao i tolike njegove zemljake. Njegovu je smrt narod zadugo oplakivao mu je kasnije podigao i turbe, a na nišanu napisali su mu njegovi prijatelji ovaj kronogram na turskom jeziku:
„Neočekivano se preselio na onaj sviet; u veliku žalost zapadoše njegovi prijatelji. Njegov boravak neka bude u baštama raja. Njemu su se zaista otvorila vrata milosti Božije. Bio je pobožan kao nitko, a mnogi lažovi prouzrokovaše njegovu smrt, pa na njegov život dunu preran jesenji vjetar. U smrtnoj čaši izpio je vodu, a to se dogodilo u godini 1237. (1821.). Glavu dade, šehid posta,- on, Šejh Sejjidi Vehab.“
Uz gornjočaršijsku džamiju koju je prvobitno podigao bosanski vezir Mehmed-paša Kukavica 1759., a obnovio je travnički dobrotvor Hadži Alibeg Hasanpašić 1874., nalazi se dosta prostrano groblje s više grobova. Među njima naročito se treba osvrnuti na grob Sunullah-paše i Ibrahim-paše, obadvojica sinovi spomenutog vezira Mehmed-paše Kukavice, ali ne od iste majke. Sunullah-pašina majka bila je rodom iz Podgorice, a pokopana je blizu njega tik džamijskog zida.
Sunullah-paša bio je jedno vrieme zvornički sandžak, a u borbama koje su Bošnjaci vodili sa Srbima u prvom srbskom ustanku njegova osoba postaje naročito poznata i uvažena. U ljeto 1807. bili su Bošnjaci sa Hasan-pašom srebreničaninom i bosanskim tefterdarom Bećirbegom na čelu obkoljeni u Užicu, i nalazili su se u velikoj oskudici hrane. Tada je našemu Sunullah-paši vezirskom bujruldijom od 14. kolovoza 1807. stavljeno u dužnost da na čelu bosanske vojske ide osloboditi Užice. Iz Travnika je krenuo 16. kolovoza. Kad se prikučila zima, oko Kasuma (Mitrovdana) se janjičari povratiše kući, a Sunullah-paša osta s nešto vojske čuvati granicu na Drini. Godine 1809. išao je s vojskom na Drinu da oslobodi Sokol. Sretno oslobodivši Sokol, produžio je za Valjevo, ali ga tu Srbi početkom lipnja suzbiše, te on morade s vojnicima između Zvomika i Bieljine povući preko Drine. U kolovozu je ponovno prešao preko Drine i oslobodio Užice i tu zarobio dva topa. Ovaj uspjeh proslaviše u Travniku 27. kolovoza gruvanjem topova. Vodio je operacije i po drugim mjestima na obalama Drine, dok ga krajem 1811. ne zadesi smrt u Travniku. Njegovi nadgrobni nišani vrlo su ukusno izrađeni.
Do Sunullah-paše leži njegov polubrat Ibrahim-paša, uticajna osoba na vezirskom dvoru u Travniku. Godine 1791. sretamo ga kao zvomičkog sandžaka, a kasnije je bio nekoliko puta vezirski kajmekam. Pred smrt je vodio vojnu protiv srbskih ustaša. Umro je 1805. godine. Njegovi su potomci današnji travnički bezi Kukavčići i Ibrahimpašići.
