Sulejman Mašović: Svako mjesto Herceg-Bosne ima svietlu tradiciju znanih i neznanih primjera bratske tolerancije težaka jedne i druge vjere
“DUHOVNO JEDINSTVO HRVATSKOG NARODA”, piše Sulejman Mašović, „Osvit“, Sarajevo, broj 41 – 6. prosinca 1942.
Utvrđujući znanstveno da je usavršavanje temeljni proces u kome čovjek svojom dušom obuhvata cio kozmos i približava se svom Izvoru, jedan veliki zapadni mislilac iznio je, da budućnost pripada onim idejnim i vjerskim zajednicama, koje imaju najšire osnove. Po njemu snagu organizacije ne čine toliko sredstva, sjaj pa i ljudi koliko trpeljivost: najbrže se širi i učvršćuje religija, koja nosi u sebi najdublju toleranciju prema drugima. Jer jedinstvo i ljubav u živom svietu je karika o kojoj on obstoji; zajednica najviša kooperativa, a čovjek biće kome imaju služiti sve teorije.
Iz trpeljivog odnosa jedne vjerske zajednice, koja štuje i priznaje sve druge pored sebe, izvire istina i pravda; načelo da se svačije mišljenje uvažava i ne vrieđa stoji viekovima na iztoku kao najdublja veza, koja nepregledne krajeve Indije i drugih zemalja sa svim sektama i strujama drži blizke jedne drugima, bez ikakvih zakona i sile. Jer čovjek ne može niti sebe upoznati dok druge ne bude upoznao i volio; na prirodnom odnosu čovjeka prema svome bratu stoji i raste -moralni sustav. Samo udruženi narodi i zajednice stvaraju duboku uljudbu; od razbijenih grupa polovina je civilizacija prožeta slabostima, kojima ne dostaje snage i dobrote, da utječu na misli i duše svojih vjernika.
Ukoliko manje trpeljivosti nosi u sebi, bliža je svaka religija ponoru; židovska starozavjetna misao učinila je sebe isključivom, ne obnavljajući se, da bi poslije nekoliko mileniuma kao suha grana progutala sebe vlastitom sebičnošću. Borba čovjeka sa prirodom, svojim susjedom imala je opravdanja u dalje doba, ali je evolucija doniela više instikte, žrtve i saučešće. Vjerske zajednice primile su tu istinu poslije mnogo gorkih izkustava, kad su vidjele da se ima tolerirati ili propasti. Mjesto rata i utakmice izabrali su zajednicu i suradnju, uvjereni da nitko nije sebi dovoljan, a da je obćenje sa drugim i put i cilj i najveća radost, koju daje samo istinska vjera narodnih duša.
Tu poviestnu istinu davno su spoznali islamski i neislamski dio hrvatskog naroda.
Sulejman Mašović
Svako mjesto Herceg-Bosne ima svietlu tradiciju znanih i neznanih primjera bratske tolerancije težaka jedne i druge vjere: obrana od neprijatelja, čuvanje svetinja, učešća na blagdanima, usrdnost i bratstvo, na kojima je čestiti seoski sviet proživio stotinama godina bez ikakvog vjerskog razdora. Što se dublje prodire u krševite naše gore, sve je veličanstveniji i češći primjer bratimljenja, koje prelazi u duhovno srodstvo, da se ljubomorno brani i čuva kao amanet. Jer je u davna doba vjerskih borbi netrpeljivost skupo plaćena.
Ova duboka narodna trpeljivost, usađena u sve manifestacije njegovog života, velika je utjeha i najbolja osnovica visokog državničkog sklopa. Posvećena zajedničkim patnjama i borbom za slobodu i nezavisnost domovine ona je primila u sebe vječnu snagu jedinstva. Tu harmoniju, nažalost, povrieđuju samo griesi pojedinaca. Daleko od velike borbe i stradanja, koje izdržavaju naša sela, zasićeni i bezposleni ljudi uzrokuju djela netrpeljivosti, u vrieme kada je okup svih narodnih snaga najviši uvjet održanja. Ima sila primjera, u kojima pojedinci najčešće štite svoje probitke ili kriju nečastna djela. Zar ima veće sramote negoli odvajati čak i sirotčad govoreći:
Ovo za katoličku a ono muslimansku, jednu treba spasiti, a drugu pustiti samu sebi!
Nijedan human čovjek ne može to misliti, a ako bi i mislio tako o djeci najvećih narodnih palili boraca, onda bi to bilo divljačtvo.
Takvi primjeri netrpeljivosti, u kojima se odvaja po vjeri, razara čistu narodnu dušu, podkopava moral, i unizuje vjeru, ne smije biti; ako se netrpeljivost mieša sa rodoljubljem, ovo se skrnavi, jer nema više ljubavi za zemlju i grudu negoli kad tisuću katoličkih i muslimanskih vrlih sinova, koji zalažu živote, uvjerimo da brane istu stvar i najveću svetinju.
Jer tko može stavljati uzke i sektaške misli i probitke, a da ne povriedi svetinje nebrojenih humki po vrhovima hrvatskih gora; tko će uvriediti rodoljuba druge vjere, a da ne opovrgne nebrojena stradanja; tko će u ime svojeg vjerskog uvjerenja štititi osobne probitke, a da ne dade maha razularenim strastima za nove griehe.
Ako patnja nije ujedinila | istokrvnu braću, šta će ih vezati.
Ako učeni ljudi nisu u školi naučili veličinu j trpeljivosti treba da je nauče kod težačkog svieta. Tagorina rieč,
da je kriva nauka najgora bolest, najljući neprijatelj i najteži otrov, duboka je istina.
Velika tradicija islama i kršćanstva, prepuna uzorne tolerancije, savladat će nesvjesne i štetne pokušaje.
Umirući svetitelj na samrti je iznio kao najvišu mudrost i polugu života,
da čovjek poštuje svačije mišljenje i bez obzira na njega gleda u njemu brata.
Vjera je došla da podigne narode u visoke sfere duha i izvrši jedinstvo, a ne razkol.
„Jer propalo je svako carstvo koje se iznutra raztoči“. (Krist). Evanđelje je izpunjeno kristalnim mislima najveće trpeljivosti, ljubavi i oprosta, a Kristov život je moral toga zavjeta.
Ne smije biti ni jednog čestitog ni poštenog čovjeka, bez razlike na vjeru koji će u sudbonosnim ratnim vremenima dati maha svom neznanju i sljepilu, razpaljujući vjerski razdor iz grieha pojedinaca.
Kao i učenje Isusa (Krista) tako je i čitava poviest islama divna priča bratstva svih vjera, u podpunoj jednakosti prava i dužnosti.
Iz uviđavnosti, a ne nužde, na dvorovima halifa redahu se na najviših položajima kršćani i nekršćani; biskupi i pape školuju se na islamskim školama; izvjesni vladari daju ogromne izdatke za dizanje hramova i crkava;
Salahuddin jednako dieli kršćanskoj, židovskoj i muslimanskoj sirotinji;
putopisi govore o divnim primjerima dočeka tuđinaca i putnika; u Siriji i Palestini do danas su se održale stotine sekti, koje su u samoj Europi kršćani ugušili; šeriatsko pravo je najveći kodeks ljudske jednakosti.
Muhamed a. s. je proglasio: islam je mir medu tobom, Bogom i ljudima; a Božija ruka je nad zajednicom.
Vjekovima ostaše mnogi narodi pod islamskom vlašću sa očuvanom vjerom, jezikom, običajima i svim svetinjama, a moglo ih je nestati pod jednim zamahom mača.
Mudrost stoljeća mnogo je dublja; više od svih blaga i misionera, tolerancija privodi u krilo vjere mnoge mislene ljude, koje oduševljava. Danas je vjerska trpeljivost utoliko svetija što se pred zajedničkom opasnosti materializma i mahnitih poroka bezvjerstva mogu sve religije braniti samo zajedničkim naporima i snagama. U našoj zemlji, napaćeni hrvatski krajevi muslimana i nemuslimana, vezani su najdubljom vezom; u stradalničtvu oni su se posve izjednačili, težeći da u zajedničkoj domovini vrate iz muhadžirluka na svoja ognjišta i produže miran život u međusobnoj ljubavi i bratstvu.
Razne vjerske zajednice imaju najvišu zadaću, da izmire sve sukobe, oproste i pomognu cielim silama državi, koja ne može stići na sva pitanja, te opravdano čeka podržku. Poslije nečuvenih stradanja čitavih krajeva stoji veliki imperativ pred svim pastirima, da uđu među postradale i pruže tople rieči okrjepljenia i stvarnu pomoć. Mučnu njihovu biedu i narodni očaj ne može nitko ublažiti, ako vjerske skupine ostanu u pasivnom stanju.
U aktivnom priegoru i planskom radu vjerskih zajednica izčeznut će i štetne pojave netrpeljivosti, koje ostavljaju zlo sjeme narodnog razdora, i najviše štete svojoj vjerskoj zajednici, jer najdublje živi, tko najšire voli, a prvi propada tko sebe zatvori u začarani krug. Vrieme nam nalaže razumnima najveću toleranciju i slogu u kojima je jedino moguć istinski narodni napredak.
