Raspad Austro-Ugarske i nastajanje Jugoslavije
Knjiga dr. Ivana Pederina (1934.) Jadransko pitanje (Rijeka, 2007.) je nezaobilazno štivo za svakoga hrvatskoga domoljuba, ali i intelektualca koji želi shvatiti prošlost da bi razumio sadašnjost, te da ga ne iznenadi budućnost.
Duboko postavljana pitanja, npr. o tome što je u povijesti austrijska (i austrougarska) država, kako je funkcionirala što se tiče gospodarstva, vojske, uprave, školstva, vanjske politike, ideologije (katoličke, pa katoličke i nažalost masonske), temeljitost i objektivnost nešto su u našem narodu vrlo rijetko, a i u širem okruženju.
Država koja obuhvaća prostor središta Europe, koja ima 9 vjera (naravno najviše katolika) i preko 20 naroda, država u kojoj je nastao katolicizam, ali u kojoj pokatoličeni Židovi vode najviše državne položaje (Berchtold (1863. – 1942.), Aehrenthal (1854. – 1912.), koja ima naprednu industriju, obrtništvo, znanost i novčarstvo, ali nema kolonija.
Upravo je srž arhivskih istraživanja dr. Pederina Austro-Ugarska i stvaranje Kraljevine SHS (Jugoslavije), jer baš na tome se vidjela budućnost; tj. poremećaj europske ravnoteže, pojava nacionalizama (od liberalnih imperijalista do Luegerovih (Karl, 1844. – 1910.) demagoških kršćanskih socijalista koji naginju i antisemitizmu, jačanje socijalista i komunista, pojava fašizma baš na Jadranskom pitanju u kojem je Italija prevarena; ona je ušla u Prvi svjetski rat jer joj je obećana Dalmacija.
U tom segmentu je Pederin vrlo iscrpan, on nas upoznaje sa cijelom lepezom različitih dokumenata i osoba, od kojih su neki nepravedno zaobilaženi, čak i zaboravljeni.
Bitan je kontekst, moram priznati da nisam znao za razmjere nasilja u Rijeci, kada su arditi (vrlo hrabri nacionalistički banditi talijanski, arditi znači smioni) ušli u sukob sa francuskom vojskom, te je u natezanju noževima, bocama i šakama usmrćeno nekoliko desetaka ljudi (između 40 i 70, uglavnom Francuza).
Osoba pjesnika i avanturista Gabrielea D’Anunzija (1863. – 1938.) je nadahnula Benita Mussolinija, koji je koristeći nezadovoljstvo naroda upravo zbog djelomičnoga neuspjeha (okupacija “samo” Rijeke, Zadra, Lastova i kvarnerskih otoka) osvojio vlast podupiran od vojske i industrijalaca sa sjevera, osobito Milana.
Sjeverni Hrvati su bili skloni obnovi Austro-Ugarske, prema Pederinu neki krugovi u Francuskoj, Engleskoj, pa i samoj Italiji bili su tome voljni ne želeći da Njemačka previše ojača i spoji se s Austrijom.
Ipak da je to bilo u igri zar bi Italija dobila Rijeku koja joj ne treba, a i samo građanstvo Rijeke je željelo autonomiju i grozilo se (većim dijelom) D’Anunzija. Italija naime želi razvijati Trst, a i danas ga razvija čineći od njega glavnu luku Srednje Europe, dočim mi u Rijeci pituravamo Titovoga Galeba. U crveno. I zar bi tako raskomadali Mađarsku da su htjeli obnovu Austro-Ugarske?
Italija je nakon rata podržavala ustanak Crnogoraca i namjeravala zauzeti sjeverni dio Albanije (blizu talijanskoga Otranta, te bi time lako zatvorili Jadran), u kojemu je priličan postotak katolika.
Jugoslavenska delegacija je bila jako podijeljena, Srbijanac Pašić je želio Skadar i Rijeku, Dalmacija ga nije zanimala, ali nije to htio preotvoreno pokazati. Slovenci su se mučili oko unaprijed izgubljenoga Trsta i okolice, a Hrvati predvođeni Trumbićem su se tvrdo borili za Dalmaciju, nastupajući sa čisto jugoslavenskih i unitarističkih pozicija,
Moram priznati da sam prije čitanja ove knjige doživljavao Trumbića kao poštenoga čovjeka, ali ograničenoga štrebera, vjerojatno masona i integralnoga Jugoslavena – dočim ga je Pederin prikazao kao gipki intelekt i izrazitog Hrvata koji je nametao svoje argumente državnicima SAD, Britanije i Francuske.
Nažalost flota koju je car Karlo von Habsburg (1887. – 1922.) ostavio Hrvatima, uz gentlemensku asistenciju admirala i kasnijeg državnika Horthyja (Miklos, 1868. – 1957), zbog nepodrške saveznika, pa i same Srbije (koja se nije žurila priznati privremenu Državu SHS na tlu Hrvatske, Bih i Slovenije) je zaplijenjena, terorističkim aktom Talijana je brod Viribus Unitis potopljen zajedno sa 250 mornara i Jankom Vukovićem Podkapelskim koji je svojedobno odbio bombardirati Veneciju i zato bio smijenjen. Teroristima (dvojica Talijana ronilaca) je Vuković oprostio život i dopustio im evakuaciju.
Nakon V. E. Orlanda (1860. – 1952.) na vlast u Italiji stupaju Giolittijevi (Giovani, 1842. – 1928.) socijalisti i demokršćani simpatičnoga svećenika Luigija Sturz(o)a koji sklapaju mir. I gube izbore!
Čudno je da Jugovići toliko žale za Istrom, Rijekom, Zadrom – a Srbija je “pokupila” cijelu Makedoniju, Kosovo, dijelove Bugarske, Vojvodinu. Dakle kada nam odgovara tada rabimo etnički princip, kada ne tada povijesni i prirodni.
Prikazan je i cijeli niz manje poznatih osoba sa hrvatske i talijanske strane (npr. Ivo Krstelj, Rudolf Pederin, Ante Krespi, Federico Seismit Doda, Italo Boxich (Jere Božić iz Sinja koji se uspijeva sa svima posvađati, pa i sa suprugom, Danko Anđelinović kojega je ocijenio Pederin osrednjim pjesnikom i piscem, a Jugoslaviju najvećim promašajem XX. stoljeća)
Nikodim Milaš – sin Talijanke bez oca
Tragikomično je što u vrlo žestokoj i napetoj borbi za Dalmaciju mnogi sa talijanskim prezimenima i podrijetlom nastupaju za hrvatske interese, ali i mnogi Hrvati se potalijančuju, pa čak i bivaju na kraju udarna igla fašizma, fra Mijo Kotaraš (1867. – 1926.) je pravoslavnh roditelja, ali se zanesen svetim Anton pokatoličio. Pravoslavni vladika Nikodim Milaš (1845. – 1915.) je izraziti primjer vjerske isključivosti, od majke Talijanke i nepoznata oca postaje pravoslavac kada se majka udaje za trgovca Srbina. Ne samo da je bio protiv crkvene unije i miješanih brakova, već i protiv pokreta Srba katolika.
Mijene Eda Bulata koji je od pravaša postao Jugoslaven, pa HSS-ovac, pa ustaša su česte, je li vrijeme bilo takvo, ili je ponegdje i interes u pitanju?
U jednoj obitelji bilo je ljudi različitih političkih i nacionalnih orijentacija, Tereza Medini je barkom pristala do američkoga broda da nagovori zapovjednika da spriječi talijanski puč u Trogiru.
U pitanju Dalmacije našli su se stjecajem okolnosti na istoj strani Vatikan, masoni. Zanimljivo je antiratno držanje socijalista, pa čak i preuzimanje talijanske pomoći i hrane od socijalista i komunista u Dalmaciji. Talijani su preko 20.000 hrvatskih zarobljenika držali skoro 2 godine po završetku rata, mnogi su od slabe ishrane i zaraznih bolesti umrli!
Ipak namjere saveznika su bile jasne po tome što su srednju Dalmaciju kontrolirali Amerikanci, jug Francuzi, sjever Talijani.
Kada su se pregovori odužili Amerikanci su kazali da ne potpišu li dogovor neće imati kredite njihove.
I dioba brodova trgovačkih i ratne mornarice austrougarskih bilo je lešinarenje par excellence.
Tu su sa jugostrane sudjelovali Dubrovčani Božo Banac i Melko Čingrija.
Austrija u europskoj publicistici je uzoran Pederinov rad, izdvojio bih mišljenja R. W. Setona Watsona (1879. – 1951.), Henry Wickham Steeda (1871. – 1956.), te objektivnost Carla Maranellija i Gaetana Salveminija koja zaprepaštava. Potonji objavljuju 1918. “La questione dell’Adriatico” , gdje ističu da nema smisla radi nekih oaza od par tisuća Talijana na obali ulaziti u sukob sa Slavenima, kojima te luke trebaju. Osim toga cijena koštanja rata i logistika su takvi da bi trebalo imati posjede do Dunava da bi luke služile svrsi.
Jugoslavene vide Salvemini i Maraneli kao saveznike i potencijalno tržište za talijansku robu.
Mnogi talijanski autori ističu Grke i Rimljane (ne i Ilire) u Dalmaciji, kao da su to preci Talijana.
Venecija nije patila od talijanskoga nacionalizma, uostalom činjenica da su dijelovima Italije vladali Španjolci ili Habsburgovci ne čini Talijane Nijemcima, niti Španjolcima, niti Srbe Turcima.
Većina talijanskih autora misli da bi Jugoslavija (siromašna zemlja posvađanih naroda i sa slabom flotom) mogla ugroziti više nego dvostruko napučeniju Italiju. Suluda laž.
Zanimljivi su prikazi Louiseau Charlesa (1861. – 1945.), Luja Vojnovića (1864. – 1951.), Iva Pilara (1874. – 1933.), Milana Marjanovića (1879. – 1955.)
Lujo Vojnović je u djelu na francuskom “Dalmacija, Italija i jugoslavenska unija 1797. – 1917.”, tiskano 1917., prikazao neki program po kome bi nakon rata nastala oslabljena Austrija, Mađarska s hrvatskim primorjem, autonomna Hrvatska upućena se oslanja na Njemačku, Italiju i Austriju da bi bila protuteža Srbiji, jaka Bugarska na istoku, Crna Gora kao nezavisna kraljevina i satrapija uvećana za Hercegovinu, i sa talijanskom podrškom, Srbija uvećana za Makedoniju i Bosnu i sa izlazom na Jadran, i Dalmacija pripojena Italiji bez trgovačkih veza sa Balkanom.”
Tko je to želio osim Talijana?
Moram napomenuti da je Srbija tajnim ugovorom 1882. do 1903. bila austrijski protektorat, Crna Gora od 1878.
Austrija je propustila anektirati Crnu Goru još 1831. ocijenivši to preskupim.
Pederin ukazuje na veze Karla Luegera i vođe pravaša Josipa Franka (1844. – 1911.), koji nikako nisu željeli Jugoslaviju. O Franku ima jako lijepo mišljenje dr. Pederin, dočim zaslužnu povjesničarku Mirjanu Gross (1922. – 2012.) kritizira.
Ipak je njezin rad u kontekstu vremena približavanje realnosti o Josipu Franku i pravašima, koji su od jugohistoriografije bili stigmatizirani.
Istaknut ću zanimljive obavještajne podatke Talijana o karakteru Splićana koji su hrvatski propagandisti.
Duje Ivanišević – dobro se oženio kao student, napustio studij i vodi punčeve poslove, vatreni Hrvat; Deškovići su bogati ljudi i veliki domoljubi; u politici nemaju materijalnog interesa, Jure Vrcan, bankovni činovnik i čelnik Sokola, veliki nacionalist, politički fanatik, nasilan, očekuje bolje mjesto u državnoj upravi, braća Anđelinovići, najstariji je oduševljeni velikosrbin, nadaju se da će u novoj državi imati neke prednosti, Oni dobivaju novaca od vlasti. Marko Uvodić, sudbeni namještenik, veliki Hrvat. Marko B., slagar, surov, provokator. Nasilan i plaćan za nasilja. Paško Fabris, pekar, poznat po izazivačkom držanju prema Talijanima. I žena mu je fanatik kao i on. (kakva bella dona!)
U knjizi od 510 stranica naći ćemo Liburne, bogumile, Grgura Ninskoga ali i zanimljivosti poput neozbiljnoga članka Srećka Lorgera iz 1988. kojim tereti bez dokaza Rudolfa Pederina i Fabijana Kaliternu
za suradnju sa Talijanima (288. stranica, Jadransko pitanje, I. Pederin, Rijeka 2007.).
Čitajući ovu knjigu ostaje žalost nad glupošću, nasiljem, netolerancijom, divljaštvom, pokvarenošću ali i svijest da postoji domoljublje, zavičaj, kultura, vjera, dobrota.
Ipak niti od Prvoga, niti od Drugoga svjetskoga rata ljudi nisu ništa naučili. A Hrvatska nosi svoj geopolitički križ kao vrata Euroazije, kako Dunavom tako i Jadranom.
