Tko je udbaš Ilija Stani, ubojica Vjekoslava Luburića?
(Prof. Ivan Prcela i Mirko Bilić iz Njemačke su išli u Španjolsku koncem 2010 godine u potražnju informacija koje se još uvijek kriju u Španjolskoj. Osobito u pogledu informacija o ubojici Iliji Staniću. Uspjeli su pronaći Ilije Stanića nekadašnju “zaručnicu”, Consuelo “Chelo” Salom, koja im je rekla “da neće usta otvoriti u pitanju Luburića i Stanića. Ovaj izvještaj prof. Prcele je jako važan za one koji se budu bavili iztraživanjem ISTINE: ZAŠTO JE ILIJA STANIĆ UBIO HRVATSKOG GENERALA?Otporaš)
Postovani Hrvatski brate!
Rijec “PETDESETA” je korijenski tocna, ali u danasnjem pravopisu tamo u Hrvatskoj prihvatljivije je pisati “pedeseta.” Nisam ja hrvatski jezikoslovac, ali jesam veliki stovatelj generala-viteza Vjekoslava Luburica. ON JE NAJINTILIGENTNIJI I NAJOCRNJENIJI USTASA. 6. ozujka 2013. godine bilo bi mu ravnih 100 godina. Je li to moguce da je “Slobodna Dalmacija” bas za tu vaznu obljetnicu objavila moj clanak o Slucaju Luburic-Stanic? Imat ce SD priliku da u doglednoj buducnisti pise i o vrhunskoj knjizi o svih 56 godina njegova plodnoga zivota.
Ivan Prcela.
HABEMUS PAPAM FRANCISCUM JESUITAM!
J. Ivan Prcela
Poštovani gosp. Prcela,
Naletih na ovo na stranicama Slobodne Dalmacije. Vrlo mi se svidjelo kako ste lijepo i temeljito opisali slučaj Luburić-Stanić. Tu i tamo kadkada pročitam što vi pišete i što drugi pišu o vama. Pročitao sam nedavno da ste pisali povodom PEDESETE OBLJETNICE MOJEG…Koliko se ja razumim u naš jezik, ne kaže se PEDESETE, nego PETDESETE, što dolazi od PET plus DESET, gdje se sljubljuju samoglasnici “T” i “D” u jedan samoglasnik.
Molio bih vas da mi vi kao stručnjak za jezik ovo objasnite.
Pozdrav iz naše Domaje.
http://www.slobodnadalmacija.hr/Novo…3/Default.aspx
Thank you,
Slobodna Dalmacija
Sat, Mar 16, 2013 at 1:39 PM
OSVJETLJIVANJE LIKA DIV-JUNAKA GENERALA LUBURIĆA
Piše J. Ivan Prcela
Više od četiri desetljeća muči me pitanje, zašto je Ilija Stanić trovao i konačno željeznom šipkom u zatiljak ubio 56-godišnjega generala-viteza Vjekoslava Luburića. Ove godine, PEDESETE obljetnice mojega sustavnog osvjetljivanja Bleiburške Tragedije, poduzeo sam dva putovanja u velegrad Valenciju i u gradić Carcaixent, u čijemu groblju počivaju smrtni ostaci hrvatskog div-junaka i nezaboravnoga mi kuma na vjenčanju ima skoro 47 godina.
U mjesecu srpnju generalov grob skupa sa mnom posjetio je i moj vjerni prijatelj Mirko. (Mirko Bilić iz Njemačke, mo) Mirko je doletio iz Njemacke a ja iz dalekoga Clevelanda. Obojica smo tada stupili u kontakt sa svih četvero djece generala Luburića. On je iza sebe ostavio dva ucviljena sina i dvije prežalosne kćerke. Kćerku Drinu (rođena 1956., mo) smo posjetlili u staračkom domu u gradiću Carlet, gdje ona uslijed davnog pada muke muči u kolicima, iako je tek stupila u ranije pedesete godine. S generalovim sinom Vjekoslavom (rođen 1957., mo) otišli smo u posjete grobu njegova ljubljenoga oca. Tu smo se za vječni pokoj generalove duše pomolili i onda se fotografirali.
Posjet najmladjoj Mirici, (rođena 1958., mo) iako ona živi vrlo blizu mojega šurjaka Filiberta Mir, ostvario se nije jer ona to nije htjela. Najstarijega generalova sina liječnika Domagoja (rođen 23 listopada 1955, mo, Otporaš.) nazvao sam u Barceloni i protumačio mu namjere mojega naziva. On je moja plemenita izlaganja najprije sašlusao i onda mi tako grubo odbrusio da sam u kući svoga šurjaka GORKO PLAKAO. Rekao mi je, da on na svoga oca ima samo loše uspomene. Na to sam mu odgovorio, da ja na njegova oca imam SAMO DOBRE USPOMENE i da svojim perom želim osvijetliti lik njegova preocrnjenoga oca i proslavljenog hrvatskog junaka.
Mirko i ja smo u radnji “Optica Tomas” u Carcaixentu pokušali posjetiti čak i Consuelo “Chelo” Salom, bivšu zaručnicu lašca i ubojice Ilije Stanića. Ovo nam nije uspjelo jer ona je bila u Valenciji. Ostavili smo joj telefonski broj mojega šurjaka u Valenciji, da me ona kod njega nazove. Nazvala me nije, ali ja sam njoj ipak iz Clevelanda s puno poštivanja napisao jedno pismo i najavio da ćemo moj prijatelj i ja u studenom opet doći u Carcaixent. Nakon punih 40 godina želim je opet vidjeti i prijateljski pozdraviti. Bivša Stanićeva “ljubav” mojoj je šogorici Carmen Mir, jer se cijeli život dobro poznaju, saopćila da je od mene primila vrlo toplo i uljudno pismo, ali da ona, iako me duboko poštuje, usta ni otvoriti neće o slučaju “Luburić-Stanić.”
Na koncu prvoga tjedna ovogodisnjeg mjeseca studenoga, ja sam se opet pojavio u “Optica Tomas” u Carcaixentu da 62-godišnju, sada suprugu, majku i baku, koja čak od raka na grudima trpi, iskreno pozdravim. Odmah sam joj rekao, da ju molitve moje prate i zato se ona sada bolje osjeća. Ovoga puta ona, još uvijek otmjena i lijepa, mene je prepoznala i sa mnom razgovor započela, naglasivši da o predmetu, zbog kojega sam opet u Carcaixentu, ona ne želi NI USTA OTVORITI. Ja sam joj odgovorio, da ja njezin stav potpuno razumijem i poštujem, ali moj stav je skroz drukčiji – JA NE MOGU NITI ŽELIM ŠUTJETI O SVOJEMU POGUBLJENOM KUMU JER JE ON U NEDAVNO IZIŠLOJ JEDNOJ KNJIZI I NA VALENCIJANSKOM I NA ŠAPANJOLSKOM PREVEĆ NEGATIVNO OPISAN.
Bivšoj djevojci Ilije Stanića, kako je ona u jednom nazivu mojoj šogorici Carmen Mir rekla, moj posjet se neobično svidio jer je bio pun poštivanja njezine osobe i njezine šutnje. Ona ipak nije šutjela o mojoj pojavi za koju je, kada sam ju kao 88-godisnji Hrvat pozdravio, uskliknula:! QUE FUERTE! To znaci: “Kako ste snažan!”
Otmjenoj dami, Consuelo Salom, naslov knjige i ime Francesca Bayarrija ni spomenuo nisam, ali u susretu s njome mislio sam na njega i na njegovu knjigu CITA EN SARAJEVO. Bayarri, premda mu je knjiga vrlo negativna o generalu Luburiću, pokazao se je vrlo susretljiv prema mojemu prijatelju Mirku i prema meni u našoj misiji osvjetljivanja lika Maksa Luburića. On nas je uputio na Jose Luis Ramosa, koji posjeduje DESET velikih kutija korespondencije i drugih papira neumornoga hrvatskog generala. Taj ugledni španjolski novinar i ČOVJEK DOBRE VOLJE na vrijeme nas je upozorio, da J. L. Ramos misli da u tim kutijama ima dragocjeno zlato i tim dokumentima se želi obogatiti! On nam je svjetovao BUDNI OPREZ!
U petak, 12. studenoga, J. L. Ramos je u pratnji samoga Bayarrija u stan mojega šurjaka Filiberta donio ČETIRI kutije tih “dokumenata.” Mirko ih je skoro puna ČETIRI sata prebirao a taj ugledni novinar se s Filibertom, s Jose Luisom i sa mnom strpljivo i nevezano razgovarao. Na koncu toga sastanka, Mirko je J. L. Ramosu rekao da su ti “dokumenti” od vrlo male vrijednosti pa je tako završio naš prvi sastanak s posjednikom “dokumenata” i s novinarom Bayarrijem. Mi smo ipak s gosp. Ramosom ugovorili još jedan sastanak za sutrašnji dan, za subotu ujutro 13. studenoga. S Bayarrijem smo takodjer ugovorili sastanak o sadržaju njegove knjige za petak 19. studenoga od 16 do 20 sati. Mirku je žao bilo, što toga dana neće moći nazočan biti jer 17. studenoga leti za Njemačku. Žao mu je bilo i zbog toga, što je on u Njemačku sa sobom na dar odnio Video-disk o “Operaciji Kobra” Ilije Stanića. ZAUZIMANJEM novinara F. Bayarrija sam producent nam je na poklon dao taj važan dokumentarac.
U srijedu 17. studenoga Mirko je odletio za Muenchen, ali ostavio je DESETAK pitanja za ugovoreni PREVAŽAN sastanak s Bayarrijem. Ostavio nam je i jedan primjerak “Obrane” od jeseni 1971. godine, u kojoj je bila fotografija vjenčanja Eduarda Martineza Ramosa i njegove životne odabranice Clotilde. Njih dvoje U VJENCANOME RUHU iskazuju počast generalu Luburiću i njegovom grobu! Mirko je mojemu šurjaku Filibertu, 72-godišnjemu umirovljenome profesoru, izrazio želju da svakako pronadje Eduarda Martineza, jer je on kao sin Leonore Ramos Serrano, generalove kućanice i uzgojiteljice njegove djece, KLJUĆNA osoba za upoznavanje umorenoga hrvatskog div-junaka. Još prije Mirkina odlaska, Filiberto je preko telefonske knjige u Valenciji pronasao dva E. Martineza. Prvi je bio “Ernesto” a drugi od nas traženi Eduardo Martinez Ramos. SVA SRETNA, na telefonu se javila Eduardova supruga Clotilde. Još sretniji i veseliji bio je Filiberto. Kao mladi dečko on je od veselja skakao! Vidio je jasno, da Mirka i mene prati Božja ruka u našoj misiji osvjetljivanja velikoga lika generala Luburića. Svijesni smo bili, da je naša misija VRLO TEŠKA. Upravo zato, Mirko i ja išli smo na dnevnu svetu Misu u obližnjoj crkvi simpatičnog Sveca naših dana Sv. Jose Maria Escriba, osnivača svijetom poznate Kongregacije “Opus Dei.”
Eduardo je sa svojom majkom Leonorom u kući generala Luburića živio od 1963. do 1971. godine i neko je vrijeme bio radnik Drinapressa. Kao takav on je za osvjetljivanje života generala Luburića MNOGO KLJUČNIJA osoba nego je to Ilija Stanić koji je u generalovoj kući živio samo GODINU I POL DANA. (Ilija Stanić je živio kod generala od ožujka 1967 pa do ubojstva generala 20 travnja 1969., osim neka dva mjeseca, listopad i studeni 1968., kada ga je general izbacio iz kuće, zbog kućnih i poslovnih neugodnosti i neslaganja. Mo,Otporaš) i Salvador Alminana, prijatelj mojega nećaka Javiera Gomis Mir-a, dulje je poznavao generala Luburića nego veliki lažac, glumac-“zaljubljenik i domoljub” Judina kova Ilija Stanić. i sam Filiberto Mir, “bivši” svećenik-franjevac i mnogi drugi franjevci mogli su mnogo doprinijeti potpunijem sadržaju Bayarrijeve knjige jer su od srednjih 50-tih godina prošloga vijeka i nadalje poznavali generala pod imenom “Vicente Perez Garcia” dok se je on u njihovom novicijatu Santo Espiritu sakrivao. i ja kao bivši franjevac VJEČNIH ZAVJETA, položenih 1946. u Rimu na ruke slavnoga fra Dominika Mandića, DEVET godina sam bio jedan od TROJICE VELIKIH generala Luburića. Nažalost, Bayarri nas KLJUČNE osobe uopće nije kontaktirao. Medjutim, lažnim pričama Ilije Stanića i njegovih naredbodavaca u velikosrpskome Beogradu toliku je pažnju posvetio da njegova knjiga na SVAKOJ STRANICI obiluje lažima kurve Jugoslavije. Sve na štetu Države Hrvatske, ukjučivši i onu pod vodstvom dr. F. Tudjmana! Bayarri je u rukama držao moj primjerak svoje knjige i vlastitim je očima vidio, da sam nju tako rekuć na svakoj stranici ispunio mnogim komentarima i pitanjima.
Bayarri je iz pričanja Ilije Stanića, predradnika Pepe Segui-a i nekih hrvatskih “revolucionaraca,” koje je u svoje vrijeme general bio istjerao iz svoje kuće, generala Luburića prikazao ne samo kao NAJOKRUTNIJEGA čovjeka 20. vijeka nego čak i kao pijanca i nemilosrdna poslodavca. Zato sam ja još prije Mirkina dolaska u Valenciju, u Carcaixentu vodio razgovore sa Salvadorem Alminanom. Onda, kada je Mirko u Muenchen odletio, Filiberto Mir i ja dva dana kasnije dugi razgovor smo vodili s Eduardom Martinezom i s njegovom suprugom. Filiberto je glavne točke razgovora ukratko zabilježio a ja sam ih onda sve spojio i tako ih na španjolskom vjerno opisao, da je moj šurjak skupa sa mnom to vlastoručno potpisao, da se tim Dokumentom mogu služiti Bayarri i svi drugi koji budu pisali o plodonosnome životu generala-viteza V. Maksa Luburića. Razgovori sa Salvadorem Alminanom i Eduardom Martinezom daleko su vrijedniji nego svih 25 stranica UNAPRIJED FABRICIRANE autobiografije Ilije Stanića u Bayarrijevoj knjizi!
U subotu 13. studenoga, dok je Mirko još bio u Valenciji, Jose Luis Ramos donio je jos ŠEST velikih kutija “dokumenata”. Od 8 sve do 12 sati ujutro Mirko je u kući mojega šurjaka te “dokumente” pregledavao. Onda je posjedniku vrlo jasno rekao, da on i tih ŠEST kutija smatra nevrijednima ikakve svote novaca! Filiberto Mir je u ovoj situaciji posredovao i preporučio da gospodinu Ramosu ipak platimo 50 Eura za benzin i za ukupnih OSAM sati koje je on u toj stvari strpljivo žrtvovao. Moj prijatelj i suradnik Mirko tu svotu je dao Jose Luisu Ramosu. J. L Ramos je, dakle, otišao a da se obogatio nije tom korespondencijom i papirima generala Luburića koji su ionako plod mnogih, mnogih žrtava mojih i drugih generalovih sljedbenika širom svijeta.
U petak, 19. sdudenoga, u ČETIRI i POL SATA poslije podne, Filiberto Mir i ja dočekali smo Francesca Bayarrija opet u istoj kući. Čim je gosp. Bayarri stupio u Filibertov stan, on je odmah na ulazu vidio pravu izložbu hrvatskih knjiga: Moje životno djelo o Bleiburškoj tragediji u PET različitih izdanja, moju knjižicu na engleskom o Nadbiskupu Alojziju Stepincu, NASTANAK JASENOVAČKOG MITA od dr. J. Jurčevića, OGOLJELU LAŽ LOGORA JASENOVAC od prof. V. Mrkocija i dr. V. Horvata, D. I., tek objavljenu knjigu o NDH od Ilije Barbarića, OTOK SV. GRGUR HRVATSKI “GULAG” od Željka Kuzatka i snop članaka iz “Hrvatskog Lista” i dosta drugih dokumenata. Usred te izlozbe bila je slika nasega Sveca Kardinala-mučenika Stepinca još iz njegovih mučenickih dana u Lepoglavi; tu je bila i slika od dana vjenčanja Filibertove sestre sa mnom (26. prosinca 1963.) gdje je uz njihovu majku moja životna odabranica i ja odmah do nje. Medju tim slikama, bila je i slika msgra. Franje Komarice, hrvatskog biskupa i živućega mučenika u Banja Luci! Sve skupa je jasno govorilo o VELIKOJ OZBILJNOSTI Bayarrijeva i mojega sastanka.
Naš sastanak je trajao TRI i POL SATA! Razgovor je otvoren bio pitanjima mojega prijatelja Mirka kojih je bilo svega DESET. Sva pitanja Mirkina pred Bayarrijem sam doslovno pročitao i ovome uglednome novinaru čak i na čitanje ostavio. Na temelju citata mnogih stranica Bayarrijeve knjige ja sam ga u punome smislu riječi “bombardirao” sa OSAMDESETIPET pitanja o NDH, koju on nazivlje nacističkom; o generalu Luburiću, kojega on nazivlje nacističkim i vulgarnim generalom; o ratovima koje su u 20. stoljeću nama Velikosrbi nametnuli a koje on nazivlje “gradjanskim ratovima;” o PRENAPUHANOM broju žrtava ustaškog Jasenovca i o potpuno preskočenom broju MIRNODOBNOG srbo-komunističkog Jasenovca; o upotrebi samo jednoga hrvatskog izvora, dr. F. Tudjmana, kojega on (Bayarri) obtužuje revizijom povijesti! Ukratko i sažeto sam mu naglasio da ovakva lažna pisanja o mojemu naraštaju, koji je svoje živote uzidao u temelje UVIJEK VJEČNE Hrvatske, mene su pred pune 53 godine gurnule u hrvatski javni rad organiziranjem i perom. Jesam 88-godišnjak, ali JOŠ SAM UVIJEK SPREMAN da s puno ljubavi i žara sve do posljednjega svoga daha branim svetu i uzvišenu borbu svih hrvatskih boraca, poglavito NEUSTRASIVIH ustaša, od kojih je NAJNEUŠTRASIVIJI bio general Vjekoslav Luburić. On je superstaljinmisticki U SVOJEMU POLJEDNJEM ROVU, 20. travnja 1969. ubijen u pitome i mirnome gradicu Carcaixent (Valencia). General Vjekoslav Maks Luburić morao je pogubljen biti SAMO DA SE KREPAVANJE KURVE JUGOSLAVIJE JOŠ 20 GODINA PRODUŽI!
Francesco Bayarri je mene svoga novoga prijatelja strpljivo saslušao i od slušanja mojih DUBOKO POŽIVLJENIH argumenata izmoren ostao. Unatoč svemu tome, priznao je samo jednu pogrešku, naime, da je NDH trajala samo DVIJE godin! Uvjerio sam ga, da je ona trajala od Desetoga travnja 1941. do 8. svibnja 1945, što se može vidjeti i iz besmrtnoga govora Nadbiskupa Alojzija Stepinca od 11. listopada 1946. godine. Spomenuvši Bl. Alojzija Stepinca, najvećega hrvatskog Domoljuba svih vremena, pred Bayarrijem sam naglasio, da je naš Svetac Alojzije Stepinac najbolji barometar onih apokaliptičkih godina NDH. Takav je bio i njegov tajnik svete uspomene Msgr. Stjepan Lacković, koji je na Danu Kardinala Stepinca u Clevelandu 1959. godine za buduće hrvatske naraštaje naglasio, da će “hrvatski ustaše, ako njih prosudjujemo u svijetlu svih zbivanja iz onih apokaliptičkih godina, iz Drugoga svjetskoga rata izići KAO NAJČISTIJA VOJSKA!” Uz ove riječi citirao sam i vjerovanje jednog mladog ustaše iz Kozice, koji je nama franjevačkim klericima u Sinju na našim šetnjama znao reći, da je USTAŠKA BORBA NIŠTA DRUGO NEGO BORBA ZA KRST ČASNI i SLOBODU ZLATNU. Istoga uvjerenja je bio, pred Bayarrijem sam istaknuo, i moj ispovjednik, duhovni vodja i profesor dr. fra Jerko Šetka. Kad su naši klerici u Makarskoj, Sinju i na Visovcu skidali svoj franjevački habit i stupali u ustaške posatrojbe, on je nama koji smo još bili vjerni svojim franjevačkim zavjetima znao reći: “Na naše klerike koji stupaju u ustaške redove moramo gledati kao na članove Marijine kongregacije!” Slične misli nalazimo i u pismu Nadbiskupa Stepinca, koje je on u srpnju 1945. uputio dr. Vladimiru Bakariću U OBRANU TISUĆA HRVATSKIH ČASNIKA i STOTINA TISUĆA HRVATSKIH VOJNIKA jer oni su tada, kako moj prijatelj Bayarri može dobro vidjeti iz poklonjene mu knjige OPERATION SLAUGGHTYERHOUSE, bili masovno likvidirani diljem Titove Jugoslavije.
Najviše sam svoj glas digao protiv Bayarrijevih tvrdnji, da je general Luburić masovno ubijao djecu i muslimane i da je glavni cilj Radno-popravnog logora Jasenovac bio ISTRIJEBLJENJE Srba, Židova i Cigana. Prema mojim proživljavanjima Drugoga svjetskoga rata i prema mojim istraživanjima istoga EX PROFESSO, ja svojim životom i plodnim perom svjedočim, da se je u paklu onih ratnih godina išlo za potpunim uništenjem hrvatskog naroda sa strane srpskih četnika, Titovih jugopartizana i sa strane Mussolinijevih fašista. LOGOR JASENOVAC i mnogobrojni drugi pothvati Hrvatskih oružanih snaga isključivo su imali SAMO-OBRANBENU značajku! O ovome sam dosta puta razgovarao s generalom Luburićem. On mi je govorio i često, često pisao NE o mržnji ni na Srbe, ni na Židove, ni na Cigane ni na hrvatske partizane nego samo o mržnji na kurvu Jugoslaviju te i o mržnji na Hitlerov nacizam i Mussolinijev fašizam. Borba protiv kurve Jugoslavije i obnova starodrevne Države Hrvatske bio mu je životni put od njegove pete godine, kad su mu srpski zandari oca ubili, sve do posljednjega daha, kad ga je Ilija Stanić “kao jedan on najučinkovitijih UDBINIH agenata” u njegovoj vlastitoj kuhinji željeznom šipkom u zatiljak na smrt pretukao i za taj zločin od Hrvatroždera Tita i njegove kurve Jugoslavije obilato nagradjen bio.
Samo nekoliko od mojih OSAMDESETIPET pitanja, što je bilo za očekivati, uspio sam usmeno pred Bayarrija iznijeti. Upravo zato, ja sam ih na PETNAESTAK stranica za njega napisao. Moj šurjak Filiberto, koji je svaku moju želju za što bolji opis slučaja “Luburić-Stanić” u tančine ispunio, ta pitanja i komentare o Bayarrijevoj knjizi za njega je umnožio i na razmišljanje mu ih u ruke predao. Sada se je nadati, da će Francesco Bayarri kao naš prijatelj, čovjek dobre volje i profesionalni novinar slavnoga Sveučilišta u Valenciji novo izdanje svoje SENZACIONALNE knjige konačno tako preurediti da mu dužno priznanje oda NE velikosrpski Beograd nego hrvatski Zagreb. U ovu svrhu dao sam mu dugu listu PLODNIH hrvatskih pisaca, počevši s dragim mi prijateljeima dr. Zvonkom Šeparovićem, dr. Ivanom Čizmićem i zavrsivši s Ilijom Barbaricem i Darkom Šagrakom, piscima značajnih najnovijih knjiga o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U obrani VJEČNE Hrvatske poslije rata od Hrvatroždera J. B. Tita pouobijano je NEKOLIKO STOTINA TISUĆA Hrvata i Hrvatica. Eto, i ti su zločini, dovaženjem Titovih žrtava u blizinu Jasenovca, natovareni na široka pleća hrvatskog div-junaka generala Luburića!
Hrvatski rode moj, probudi se i poput mojega POKLANOGA naraštaja, uhvati se u koštac ustrajnom molitvom, požrtvovanim životom, plodonosnim perom i oružjem, ako nužda bude, sa zakletim neprijateljima drage nam Hrvatske! Da u ovoj borbi uspjeh postignemo, žarko se molimo našemu Svecu Kardinalu-mučeniku Stepincu i mnogim legijama naših velikih mučenika! Nada sve, zazivajmo Krista Kralja, Mariju Vjernu Odvjetnicu Hrvatske i Sv. Josipa, Zaštitnika domovine naše! U njihovo ime, sve svoje čitatelje od srca pozdravljam i opet Vam obećanje dajem, da ću do smrti vjeran ostati svome POKLANOM naraštaju. Tako mi Bog pomogao!
Cleveland, Ohio
27. studenoga 2010.
Ivan John Prcela
