Ne ćemo zaboraviti, da kao što pravo slabi silu napadača, tako daje napadnutomu neslućenu snagu protiv napadača
Dr. Avelin Stahuljak, „Hrvatske pravice“, Varaždin, broj 2, 8. lipnja 1907.
Nu i kraj pravne ideje i unatoč njoj, zadržava sila svoju važnost i moć. Ljudi nisu angjeli. Čovjek ima tielo, a ovo je često izvor egoizma, strasti i niskih nagona. I pojedinac i narod hoće često, – da mu bude ljepše i ugodnije, da se proširi na račun drugoga, da si ga podvrgne, da sebi uzme njegovo; vriedja prava drugih, napada. Razvija se borba, jer napadnuti hoće i mora da se brani.
Ali i ljudsko će društvo odbijati napadaje.
Pravna sviest ne da mu, da trpi protupravne napadaje ili nepravo, a ne da mu ni vlastiti interes. Braneći drugoga, čovjek brani i sebe; ne obraniš li danas bližnjega, napast će tebe sutra napadač.
Tako dolazimo do obrane tuđih prava, domovine, naroda, prava, do borbe za pravo.
To je najljepša strana čovjekova, najuzvišeniji posljedak pravne ideje.
Tu čovjek zaboravlja na onu materijalističku i oportunističku stranu pravne ideje, zaboravlja, da se drži zato, što mu je potrebno; protivno, u konkretnom slučaju čovjek sebe žrtvuje, da drugoga spasi.
Pobjeđuje apstrakna ideja.
Za vlastite interese postaje obrana pravo, za interese bližnjega, domovine, prava, dužnost. U takvoj borbi jača pravna ideja ljudske i narodne sile do najveće moguće snage.
Ove elemente borbe valja da imamo pred očima, hoćemo li da ocjenimo čiju borbu, njezinu potrebu, opravdanost i obseg. Ne ćemo zaboraviti, da je izvor napadaju u sili, da je napadaj nepravo, nemoral, — a opet da je obrana izliev prava i pravne ideje.
Ne ćemo zaboraviti, da iznad borbe stoji pravna ideja i da joj se svi ljudski čini i borbe moraju prilagoditi, da svaka borba mora konačno svršiti s pobjedom prava.
Ne ćemo zaboraviti, da kao što pravo slabi silu napadača, tako daje napadnutomu neslućenu snagu protiv napadača. Ne ćemo zaboraviti, da je
obrana tuđih prava dužnost, a ne samo pravo.
Držimo li se ovih principa, naša borba i način, kako da ju vodimo, upravo je na dlanu.
Napadati ne ćemo. Pošten čovjek i narod neće napadati. Za sve ljude i narode imade mjesta na zemlji. Neprirodna je i nemoralna težnja, podvrgnuti sebi drugoga. Takove težnje usuđuju bolji elementi i samoga onoga naroda, koji napada. U toj nemoralnosti granica je jakosti i važnosti napadača, te početak propasti takve težine i takve borbe.
Uočivši to, ne marimo se bojati napadaja.
Kako dođu, tako prođu. Čitava je Evropa navaljivala na Franceze, stoljeća i stoljeća udarahu Turci na Hrvate ali uzalud. Izdržasmo navale Beča, izdržat ćemo i navale Pešte.
Braniti se moramo. Dok se borimo za svoje pravo, jaki smo protiv svakoga.
Ma kakav neprijatelj navalio, navalio s jedne ili s više strana, valja da branimo svoje pravo.
Čovjek ne može da se odmjeri broj napadača i navala. Koliko ih navali, protiv toliko njih ću se braniti.
Borit ću se za svoje pravo bez obzira na lievo ili desno, i protiv više njih istodobno i protiv svih, ostao propao.
Bolje častno umrieti, nego li nečastno umirati. Ne stoji, da je nemoguće obraniti se protiv više njih U obrani svoga doma, kod kuće, čovjek je jači. Gornji i ini primjeri pokazuju, da se i čovjek i narod može obraniti, kad se uzda u svoje pravo i proti jačemu i protiv više njih.
Uviek valja da se borimo s nadom i pouzdanjem, da ćemo dobiti pravo, pravnu ideju.
I pobiedit će konačno pravo. Ali je za taj konačni uspjeh potreban još jedan preduvjet, a to je nutarnja moralna snaga čovjeka i naroda, snaga da se održi, da ne propadne. Ljudi i narodi vrlo su različiti, ima ih malih i velikih, moralno i intelektualno slabih i jakih.
I ako se drži čovjek prava i zakona i ako ne vriedja drugoga, može si ipak steći neku naravnu nadmoć nad drugim i razumom i bogatstvom i znanjem itd. Slabiji će čovjek često biti zavisan od jačega. Moralno jači narod, ne vrijeđajući prava susjeda slobodnog i nezavisnog, raztače ga nekim naravnim procesom, naseljavajući se po malome među njim i podvrgavajući ga obrtom, trgovinom, gospodarstvom, asocijacijom, slobodnim naprednim institucijnma itd.
Slabiji narod bez nutarnje snage sam od sebe propane.
Jakost ne ovisi koliko o veličini i broju. Propali su razmjerno brzo veliki narodi održali su se i drže se kraj velikih naroda mali narodi.
Borba dakle i uspjeh u borbi pretpostavlja jake borbe.
Slabići ne pojme borbu za pravo; oni ju svadjaju na borbu za osobnost.
I u ovom podliježu, jer nemaju pouzdanja u sebe, u narod, u upravnu ideju, njenu snagu i njene nepromjenjive principe, nemaju u obće principe. U svojoj nemoći udaraju iz zasjede, kleveću. Podlažu sebe i narod jednomu, da odole drugomu! Da ih zavede, neprijatelj im kadšto daje čašoviti uspjeh, za kojim sliedi još gori nazadak. Nesreća su za narod. Zaboravljajući, da pokažu slabost, znači izručiti se neprijatelju.
Borbu valja da vode jaki, — koji imadu nepokolebivu vjeru u svoje pravo, u svoju snagu, u uspjeh.
Već je to samo po uspjeha. Nije li čovjek i narod čvrst moral, proniknut pravom sviješću, ne teži li za materijalnom i duševnom slobodom, nezavisnošću i prosvjetom, poginut će i od jedne navale; u protivnom mu slučaju neće nahuditi ni više napadača.
Po gotovo vriede u borbi značaji.
Bori li se čovjek za pravo do skrajnosti, makar i propao, značaj je. Značaj je viši stupanj poštenja. Značaji su apostoli pravne ideje. Značaj očelikuje u borbi i daje neodoljivu moć i svojim ciljem. On jedini daje jamstvo za uspjeh u borbi, ako je u obće i uz sto rezolucija i deklaracija.
To su općenito poznati principi. Ne iznesosmo ništa novo. Ali je trebalo to spomenuti, da se svati borba Starčevićanstva, a napose Starčevićanstva proti Srbima u Hrvatskoj.
Starčevićanstvo je — borba za prava hrvatskoga naroda.
Po načelima prava ima i hrvatski narod nesumnjivo pravo na život, na slobodni razvitak, na sjedinjenje svojih udova, na nezavisnost.
Težnja za oživotvorenjem toga prava označuje se riečju hrvatska državna misao ili ideja.
Zapreka toj misli je misao magjarska, njemačka, talijanska i — srbska.
Starčevićanstvo je dakle težnja i borba Hrvata, da čuvaju svoju državnu misao proti spomenutima. U toj borbi valja dakako držati se iztaknutih principa prava. Starčevićanstvo traži pravo, valja dakle da ga vrši i prema drugima, pa i prema „Srbima“.
Ono ne navaljuje.
Ono brani.
Borbu hoće odlučnu i značajnu, do skrajnosti, bez obzira na lievo i desno i na broj neprijatelja, borbe bez napuštanja ikojeg prava, borbu dotle, dok se cilj ne postigne.
Za borbu hoće stvoriti jake borce, odstraniti slabiće.
Svoj rad i svoju borbu temelji na pravnoj ideji, zato i jest „stranka prava“.
Hrvatski narod dakle ima pravo na život.
Nu taj ne stoji samo kod čovjeka i naroda u izvršavanju tjelesnih funkcija.
Tako živi pas, a i rob.
Čovjek i narod ima pravo na slobodu i samoupravu, na nezavisnost, na pravo da raspolaže sam svojim tielom, dušom i imetkom.
On ima pravo i na stanoviti prostor u kom živi; kod naroda zovemo to cjelokupnost.
Vlasničtvo pojedinca mora da bude netaknuto. Samo velika potreba dopušta izvlastbu. Kod naroda možemo sebi pomisliti neku vrst „izvlastbe“, ma i silom u slučaju prieke potrebe, ako jedan narod imade daleko više zemlje nego je treba, te ju ne može da napuči, a drugomu manjka.
Nu napučeni dio zemlje uzeti narodu otimačina je.
Ti svi atributi: sloboda, nezavisnost, cjelokupnost čine slobodnu državu. Svaki narod ima pravo na nju.
I hrvatski.
