Tucićeva drama jednočinka Povratak, praizvedena 1898. u Zagrebu, bila je prekretnica za njega i za onodobni kazališni život u Hrvatskoj
Srgjan pl. Tucić (1873. – 1940.) rođen je u Požegi 9. veljače (ponegdje se navode 9. i 29. ožujka!) 1873. od oca Dragutina pl. Tucića Sokolovačkoga i majke Karmele pl. Jovanović. Temeljnu naobrazbu stekao je u Virovitici i Požegi. Nakon (ponovljenoga) četvrtoga razreda gimnazije upisao je i uspješno završio (1889.) Kraljevsku obrtnu školu u Zagrebu. Premda je po obuci bio usmjeren na kiparstvo, više ga je zanimala gluma pa je pohodio dramsku školu i oprobao se u nekoliko sporednih uloga na daskama zagrebačkoga Hrvatskoga zemaljskoga kazališta, današnji HNK. Ali nije to dugo trajalo. Njegovo pravo zvanje bilo je pisati, a ne glumiti.
Tucićeva drama jednočinka Povratak, praizvedena 1898. u Zagrebu, bila je prekretnica za njega i za onodobni kazališni život u Hrvatskoj. Naime, ona je Tuciću donijela slavu, a u Hrvatskoj otvorila vrata dramskomu modernizmu i naturalizmu. Iste godine praizvedena je u Hrvatskom zemaljskom kazalištu njegova drama Truli dom. Ta drama izvedena je u Bugarskoj (Sofiji) 1903. Za vrijeme njegova angažmana u Sofiji, zapazio ga je bugarski princ Ferdinanda I. (poslije kralj) i Tucić je postao prvi ravnatelj i redatelj bugarskoga Narodnoga kazališta. Nakon jednogodišnjega boravka u Bugarskoj, Tucić se vratio u Hrvatsku i nakon kraćega angažmana u Splitu, postao je (1906.) urednikom Hrvatske krune, pravaškoga tjednika u Zadru, zatim (1908.) redateljem i potom ravnateljem HNK u Osijeku. Godine 1910. vratio se u Zagreb, a 1913. otišao u Pariz.
Plodonosan dramski pisac
Od njegovih poznatijih drama (osim gore navedenih, Povratak i Truli dom) spomenut ćemo Zadnje poglavlje, Bura, Kroz život, U carstvu sanja, Golgota, Kozaci i Osloboditelji. Posljednja je bila prevedena na engleski (The Liberators: A Drama in Three Acts), objavljena 1918. i prikazana u Londonu te još nekim gradovima Ujedinjenoga Kraljevstva i Dublinu. Neke su mu drame prevedene na više europskih jezika.
Tucić je bio nagrađen Demetrovom nagradom za dramu Golgota 1912./1913. i za dramu Osloboditelj 1918. Ali nagrađena Golgota izazvala je burne reakcije katoličkih krugova u Hrvatskoj, posebice u Zagrebu, jer je vrijeđala vjerske osjećaje mnogih građana. K tomu, popularnost njegovih drama je opadala pa je povrijeđeni Tucić otišao (prosinac 1913.) u Pariz i odande, među ostalim, napisao: „[K]oji nije bezuvjetno prikovan, ne može u Hrvatskoj ni raditi ni živjeti”. A. G. Matoš mu je na to (javno i prijateljski) odgovorio: „Pišeš da si u tuđem svijetu potražio više ljubavi nego si je našao u domovini. Dragi Srđane, u domovini si bio nešto, a u Parizu ćeš sa svojim slabim poznavanjem jezika kao književnik biti ništa… Ako i tuđina, Hrvatska Hrvatu nikad nije toliko tuđina kao tuđina…”
Ostaje u tuđini
Nakon pet mjeseci boravka u Parizu, Tucić se preselio u London (travanj 1914.) i uskoro postao djelatan u novoosnovanom (1915.) Jugoslavenskom odboru. Među ostalim, u Londonu je objavio (1915.) knjigu The Slav Nations i bio (1915. – 1917.) jedan od dvojice urednika Bulletin Yougoslave, glasila Jugoslavenskoga odbora. Nakratko je predavao bugarski i srpski na sveučilištu King’s College u Londonu. Od pomoći su mu bili dobro poznati R.W. Seton-Watson i Henry Wickham Steed, koji su surađivali s Jugoslavenskim odborom i imali velik utjecaj na britansku projugoslavensku, odnosno prosrpsku politiku.
Početkom 1918. Tucića je Jugoslavenski odbor uputio u Ameriku. Tamošnja dužnost bila mu je voditi informacijski ured Jugoslavenskoga narodnoga vijeća u Washingtonu. Na tom poslu nije ostao dugo. Ali nije se vratio u novoskrojenu državu za koju se zalagao, nego je ostao u Americi (New Yorku) do kraja života.
Fatalno jugoslavenstvo
Državni jugo-projekti i (nad)nacionalna ideologija jugoslavenstva bili su ne samo promašaji i neuspjesi nego i najkrvavije eksperimentacije u povijesti hrvatskoga naroda. Osim što je tijekom toga tragičnoga povijesnoga razdoblja pobijeno, zatvarano i emigriralo na stotine tisuća Hrvata, i većina onih koji su uplovili u jugoslavenske vode nisu se proslavili, a neki su i nastradali. Mnogi su Hrvati uspjeli isplivati iz tih mutnih voda, a neki su ostali negdje između jugoslavenstva i hrvatstva. Nešto slično dogodilo se i Srđanu Tuciću.
Poznato je, nakon (državnoga) „narodnoga ujedinjenja” beogradski režim ulagao je trud i novac da bi i među iseljenicima u svijetu, u ovom slučaju u Americi, potaknuo i gajio jugoslavenski identitet i jugo-patriotizam. Među tadašnjim jugoslavenskim organizacijama, a sve su bile utemeljene izravno ili neizravno od Beograda a ne od iseljenika, koje su trebale, u prvom redu među hrvatskim iseljenicima, širiti osjećaj jugoslavenskoga domoljublja, bilo je i Jugoslavensko prosvetno kolo (Yugoslav Circle) koje je okupljalo i nekoliko hrvatskih poznatih imena, a među njima bio je i Srđan Tucić.
Uobičajeno čitamo kako se Tucić razočarao u beogradsku politiku i povukao iz javnoga života, ali nisam uočio da se razočarao u jugo-ideologiju i jugo-državu. Na ovakav zaključak uputile su me dvije činjenice. Nisam zamijetio da je Tucić igdje, posebice u američkim glasilima ili kod američkih političara, podigao glas protiv terora koji je beogradski režim i u njegovo vrijeme provodio u Hrvatskoj, pa čak i nakon krvoprolića u beogradskoj skupštini i smrti Stjepana Radića (1928.) ili nakon umorstva Milana Šufflaya 1931. Ali ubrzo nakon što je ubijen kralj Aleksandar (9. listopada 1934.) u Marseilleu pisao je Državnom uredu (State Department) u Washingtonu ističući da iza toga stoji Ante Pavelić, da se Branku Jeliću ospori boravak u Americi, a upozorio je i na štetnost djelovanja američkoga društva „Hrvatski domobran” i glasila Nezavisna Hrvatska Država.
U procjepima
Srđan Tucić, uspješan dramski pisac i začetnik hrvatske moderne, u Americi je ostao osamljen. Živio je na marginama američkoga kulturnoga života, kao gotovo i svi imigranti. U literaturi se obično spominje da je u Americi djelovao kao književnik ali potražujući međumrežje naišao sam samo na jedno njegovo djelo, „Jugoslav Aspirations”/Jugoslavenske težnje, The Journal of race development, 1918-07, Vol.9 (1), p.16-39, Millwood, N.Y: Clark University. Nadam se da će znanstvenici koji se bave Tucićem pronaći sve što je objavio dok je boravio u Americi.
Nadalje, Tucić se nije ni pokušao približiti hrvatskoj doseljeničkoj zajednici u New Yorku. Vjerojatno zato što je većina hrvatskih doseljenika bila ispod njegove intelektualne i kulturne razine, i posebice zato što s tim „običnim” ljudima nije dijelio politička stajališta. Koliko znamo, bio je jedino u dodiru s Ivanom Krešićem (1878. – 1956.), poznatim hrvatskim publicistom i domoljubom u New Yorku, odnosno u Americi. U Hrvatskoj je Tucić bio gotovo zaboravljen, a Hrvatima u Americi nije bio prepoznatljiv jer ga nisu imali prigodu ni upoznati.
Srđan Tucić, nakon dugogodišnjih zdravstvenih problema, umro je u New Yorku, u naselju Sunnyside, Queens, 24. rujna 1940. New York Times je 28. rujna 1940. objavio kratak nekrolog o njegovu životu i radu, naglasivši da je umro poznati hrvatski dramski pisac.
