Dvojba: Predsjednik u mercedesu – ili nositelj Svetog Grala u starom autu?
Negdje od 2006. zapažen je izvjesni paralelizam u djelovanju i pisanju o Hrvatskoj i Europi između Zdravka Tomca i mene. Bilo je to baš u vrijeme kada nas je obojicu, jednog za drugim, pozvao da nastupimo u Pleternici voditelj tamošnje knjižnice. Isti vodietelj, oduševljen mojim nastupom mi je tada rekao da je to “najbolja prezentacija u povijesti knjižnice”, potom je malko ublažio svoj izraz: “najbolja prezentacijau intelektualnom smislu”- a dan poslije zaključio: “Vi ste suviše iznad nas.” To je značilo: više ne trebate dolaziti.
Uskoro ću napustiti javni život Hrvatske, a vjerojatno nitko drugi bolje od Zdravka Tomca nije objasnio zašto sam napustio “sve to”. I u knjizi Crveni predsjednik Tomac daje potpunu sliku jednog teškog muljanja koje se moglo desiti samo ovdje, u odnosu demokratske vlasti i naroda, ali i unutar crkve – i nigdje drugdje. Tu, u maloj zemlji s najljepšim morem, na raskrižju Istoka i Zapada Europe. Ali da bi se te nutarnje i nevidljive realnosti izrazile Tomčevim, nazovimo ga politološkim jezikom, ili jezikom političke esejistike, trebalo je zreti desetak godina, ili privikavati oči na tamu, privikavati oči na sivilo kako bi rekao adolescent Janka Polića-Kamova. “Postati siv kao svijet”. Ali Tomac između knjige iz 2007. Tuđmanizam i mesićizam (predsjednik protiv predsjednika, kao dva stanja duha) – te ove najnovije Crveni predsjednik – nije želio postati siv kao njegova zemlja, ma koliko dobrano priviknuo svoje oči na sivilo, na demokraciju, na ono što vidi Dante stupajući kroz vrata Pakla nad kojima piše: Vi koji ulazite ostavite svaku nadu.
S pravom je sâm Tomac zapazio da između njegovih knjiga i mojih romana postoji paralelnost, jedna evolutivna spoznaja Velike Prevare (koja se zove demokracija), samo ono što je on pokazivao politološki, ja sam pokazivao književno. Tako je: od moja Dva Svjedoka, preko Cvijeta bola do još nenapisanih Vrhova cedara libanonskih – postoji isti odnos kao između njegovog Obračuna s KGB-om,Tuđmanizma i mesićizma do Crvenog predsjednika – dapače naše su se autobiografskepovijesti duša (njegovi Memoari i moja Povijest duše…) pojavile gotovo istovremeno, vapaj duša u sivilu izdane Hrvatske/Crvene Hrvatske.
Činjenica da ja u svojim knjigama spominjem njega – a on u svojim knjigama mene – da je konačno u samom Crvenom predsjedniku poglavlje o mojem djelu i ekumenizmu na balkanskim prostorima i glede Europe – nije neka kurtoazija i slučajnost, nego ozbiljno ontološko i gnoseološki iskreno, precizno podudaranje. Srodnost duša u Božjem smislu, mističko prožimanje duša u ponoćnim mislima. Nije Tomac u Crvenom predsjedniku napisao poglavlje o mojem radu, nije ocrtao moj portret – koliko me je stavio u odnos s realnošću, s drugima, s Cjelinom, u kozmičkom smislu, pokazujući da je moj napor, moje micanje, trud, trošenje u čistoj relaciji s onim što me okružuje a što Tomac niže jedno za drugim u nizu sukcesivnih poglavlja, kao spoznaju čistog hrvatskog urušavanja u: nepostojanju, postmodernističkom plutanju koje postaje apokaliptičko utapljanje, u demokraciju koja skida masku i pokazuje sotonski totalitarizam, u bljutavom paradiranju lijepim hrvatskim morem, lijepom sinjskom alkom, ispod čega se pokazuje ružna i pakosna žena koja klepeće eurima, u jednu upotrebu agnostičkog intelekta radi osobne sigurnosti i stvaranja neke “face” ispod koje stoji slabić bez ikakve muževne snage i vrijednosti…
Sve je raspršeno, prešućeno, masonizirano, ljigavo, ljepljivo, feminizirano u negativnom smislu (nije tožena/ljepota koja spašava svijet), farizejsko… poput sapunice. Dapače, kada već govorimo o nutarnjem duhovnom paralelizmu izemđu Tomca i mene, onda se zapaža interesantna pozadina moje upadljive kritike akademizma (odbio sam doktorat na Filozofskom fakultetu), koja se naslanja na moje osobno iskustvo ali i čitanje Péguya, Pascala godine 1987. – kada sam odbio akademsku karijeru – te Tomčeve analize Josipovićeve osobnosti, koja svoj upadljiv nedostatak nutarnjeg duhovnog čovjeka i odlučne muževnosti s istinskom mudrošću – skriva ispod akademske ljušture nadmoćnog, poniznog i mirnog čovjeka naslonjenog na sve skrivene pozadine svjetske Moći. Tako da se može zaključiti kako sam ja osobno odbio doktorat kao mladić od 27 godina baš stoga – da ne bih postao onakav kakav je po Tomčevom portretu Crveni predsjednik.
Istina je, baš se toga najviše bojao. Sve samo ne to. Sve samo ne da me hrvatski narod uvažava, da imam doktorat, dr. sc. – a da nemam jakog pavlijanskog nutarnjeg čovjeka koji se u ime Istine ima petlje (i goleme erudicije) suprotstaviti svim masonskim ložama Zapada i Amerike, da nisam veliki književnik po sebi i u sebi, po djelu, umjesto po nagradama iz žirija ovog svijeta. Sve samo ne to. Sve samo ne to. I baš sam sada u Njemačkoj, u Mannheimu, gotovo viknuo u publiku, osudivši akademizam definitivno i optuživši Hrvate da su kao vjekovni robovi i težaci (schiavoni) vlastitu djecu slali na masonska sveučilišta samo da bi se zaiustavio niz hrvatskoga ropstva. Zar su to katolici?
Ima pravo Tomac: katoličanstvo jest oštri mač i takav mač treba Hrvatskoj, kako sám veli. Iz njegove knjige Crveni predsjednik može se iščitati deziluzija glede hrvatskog naroda, primjerice u ovom odlomku: “Josipović je dobro procijenio da naš hrvatski narod cijeni ljude koji su egoisti, koji se brinu prije svega za sebe i svoje interese, cijeni ljude koji se znaju snaći. Vrijedi za mnoge u nas izreka: Onaj tko se zna brinuti za sebe, znat će se brinuti i za nas. Navest ću ovdje kao ilustraciju da Hrvati cijene bogate i snalažljive bez obzira na koji način su postali bogati, nego poštene i siromašne. Jednom uvečer ušao sam u tramvaj relativno kasno. Grupa mladića me je prepoznala, pozdravila i pitala bili bih se htio s njima rukovati. Dok sam se ja rukovao vidio sam grupu starijih ljudi kako se ironički smješkaju. Pitao sam ih što im je smiješno. Odgovorili su mi: Profesore Tomac, da Vi nešto vrijedite ne bi se vozili tramvajem nego u svome mercedesu. To znači da je Ivo Joispović dobro procijenio kako treba postupati s narodom.”
Ovakva zapažanja nismo imali prilike čitati u prijašnjim Tomčevim knjigama, ali ona su posve točna i pogađaju u srž. Mi tome svjedočimo neprestano u tramvaju, na splitskoj rivi, u zagrebačkom ili varaždinskom dućanu, ili na izlasku iz crkve gdje se nakon samog susreta s Isusom u Euharistiji, ćakula i ogovara ljude bolje od sebe. KGB, Crveni predsjednik i ostali pridruženi članovi po beskrajnom lancu osobnog interesa – nisu jaki u Hrvatskoj jer su po sebi jaki, nego jer je narod potonuo duševno, duhovno, jer narod nije jak, jer je hedonističan, zavidan, bez ontologije, bez Srca Isusova – on prema tome nije katolički i oni koji su ga pastorizirali bolje da priznaju kako nisu stvorili duhovnu vojsku Krista Kralja. Možda je netko bio uvrijeđen izrazom Prvog predsjednika (“stoka sitnog zuba”) pa od tuda sve ovo, no, bolje reći kako je, nego kako nije.
“Ne bi se šteli mešati” – rečenica je koju Crveni predsjednik izgovara ali preuzevši je iz naroda, iz Petrice Kerempuha, iz krležijanske otrovne ljevičarske logike. Imati inteligenciju ljevičarsku, imati dramatičare kao Slobodan Šnajder koji jednog Dušana Žanka prikazuje kao fašistu, imati kazališne kritičare koji tome daju dignitet – i imati narod koji se ne bi štel mešati, prema tome narod koji i jest za takav teatar-cirkus – drugim riječima znači izložiti i Zdravka i Bogdana čistim katakombama, gdje se jedino susreće narod Božji kao pod zemljom Starog Rima pred dvije tisuće godina…
Jednom se mora shvatiti da Isus Krist nije za upotrebu, pogotovo ne od akademskih ljudi koji su do titula i došli agnosticizmom, kao što za upotrebu nisu velikani kršćanstva koje je Isus odabrao – a ne lože po fakultetima i ministarstvima. Prema tome, možda jesu za upotrebu Radio Marija i Katolički radio – ali ne i velikani kršćanstva danas. Za njih je Golgota i osamljivanje. U svakom slučaju Tomac nije za upotrebu – za njega je Golgota i osama, neka na to bude ponosan. Iza ovog života, postoji jedan drugi, to je jasno već iz ovozemne logike.
I ne sluteći Tomac je preko politološke sudbine Hrvatske odgovorio na pitanje što je politika i što je hrvatstvo.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više