Eva Zrinski primjer je hrabre i vjerne supruge i brižne majke
Iduće godine navršit će se 450 godina od junačke pogibije Nikole Šubića Zrinskog u obrani Sigeta od opsade Osmanlija pod zapovjedništvom sultana Sulejmana II. koja je nekadašnjem hrvatskom banu priskrbila međunarodnu slavu i trajan spomen u hrvatskoj povijesti. Smrt „hrvatskog Leonide“ nadahnula je mnoge umjetnike, no najpoznatije djelo njemu posvećeno je opera Ivana Zajca Nikola Šubić Zrinjski iz 1876. u kojoj se uz naslovni lik pojavljuje i njegova supruga Eva koja je Zrinskog, prema opernom libretu, slijedila i u smrt nakon što su nedugo prije toga izgubili kćer Jelenu. Eva Zrinski poznatija je Hrvatima kao operni lik, primjer hrabre i vjerne supruge i brižne majke, nego kao stvarna povijesna osoba. Radilo se zapravo o Čehinji, iz velikaške obitelji Rožmberk s kojom je Nikola Šubić Zrinski kao udovac sklopio brak u dvorcu u Jindřichovu Hradecu 10. rujna 1564., dvije godine prije smrti, i umjesto kćeri Jelene iz opere imao sina Ivana. Slavni hrvatski junak tako je još jedan u nizu istaknutih Hrvata čije su supruge bile Čehinje, uz Josipa Jelačića, Stjepana Radića i Vladimira Preloga, a nedavno je na mjestu njegova vjenčanja postavljena i spomen-ploča. Na inicijativu Hrvatsko-češkog društva ploču je postavila Zagrebačka županija zahvaljujući predstavniku češke manjine u toj županiji Franji Vondračeku. Ploča je na hrvatskom jeziku i nalazi se uz stariju ploču na češkom kod ulaza u kapelicu svetog Duha. Od 2011. na poticaj Hrvatsko-češkog društva postavljene su spomen ploče i na mjestima vjenčanja Stjepana Radića u Pragu i bana Jelačića u Napajedli u Moravskoj, dok Prelog ima poprsje u Pragu na fakultetu na kojem je studirao.
Brak Eve iz Rožmberka i Nikole Šubića Zrinskog nije dugo trajao i pitanje je bi li utjecao na daljnji tijek hrvatske i češke povijesti da nije bilo kobne obrane Sigeta 1566. Tim brakom su se naime povezale najmoćnija hrvatska i češka plemićka obitelj, iza čega je vjerojatno stajao politički motiv, a ne romantična ljubav dvoje supružnika između kojih je bilo gotovo 30 godina razlike (Nikola je bio rođen oko 1508., a Eva 1537.) Sve je započelo u Požunu 1563. prigodom krunidbe novog ugarskog i hrvatskog kralja Maksimilijana koji je ujedno bio i češki kralj pa su se na svečanosti okupili velikaši iz sve tri zemlje. Nikola Šubić Zrinski već je bio slavan kao borac protiv Osmanlija te se susreo s Vilémom iz Rožmberga.
Nije poznato kako je došlo do toga da je Nikola zaprosio ruku Vilémove sestre Eve, no očito je nakon smrti prve žene Katarine Frankopan (1561. ili 1562.) s kojom je imao više djece tražio novu suprugu, i to iz jednako uglednog roda. Svadbu su dogovarali Jáchym iz Hradeca, kancelar Češkog kraljevstva i suprug Evine sestre Anne, te Evin brat Petr Vok. Bilo je dogovoreno da će se raskošna svadbena svečanost održati u Českom Krumlovu, sjedištu obitelji Rožmberk, no usred priprema 27. lipnja 1564. umrla je Vilémova supruga Žofie. Skoro održavanje svadbe došlo je u pitanje, ali Zrinski koji je živio nesigurnim vojničkim životom inzistirao je da se svadba ne odgađa. Par se stoga ubrzo i vjenčao, 10. rujna 1564., ali ne u Českom Krumlovu, nego u Jindřichovu Hradecu koji je pripadao Jáchymu iz Hradeca, glavnom organizatoru svadbe na kojoj se okupilo mnogo čeških i hrvatskih velikaša. Nije poznat sadržaj ženidbenog ugovora, no zna se da je Nikolin sin i nasljednik Juraj Zrinski nakon očeve smrti morao Evi dati određeni iznos novca koji je morao posuditi „na potreboću, kada gospu Evu od Rosemberga, maćehu našu, zadovolismo onom sumom penez, ča je pokojni gospodin otac naš njoj zapisal, da joj se ima dati." Nikola i Eva nakon vjenčanja su otputovali u sjedište Zrinskih Čakovec, iz sigurnosti Češke na nesigurnu granicu s Osmanskim carstvom, gdje im se 1565. rodio sin Ivan, a imali su i kćer nepoznata imena koja je rano umrla. Bračna sreća nije bila dugog vijeka zbog poznatog razloga, Nikoline pogibije 7. rujna 1566.
Eva Zrinski
Car i kralj Maksimilijan nije priskočio u pomoć Zrinskom u Sigetu, no pitanje je koliko je njegova vojska sastavljena uglavnom od vojnika iz Austrije uopće bila motivirana za sukob s Osmanlijama, za razliku od Hrvata i Mađara koji su branili svoje domovine. Bolje motivirana nije bila ni češka vojska koju je uz teške muke prikupio Nikolin šogor Vilém čija motivacija naravno nije bila sporna. U jednom pismu Vilém je zapisao: „Ovdje zalud ležimo i ništa ne radimo, a na drugim mjestima smo do sada ne malo dobrih ljudi i zemlje izgubili. Šogora svoga, grofa Zrinskog, također sam izgubio, njega koji se pošteno ponašao i svojim potomcima osigurao poštenu uspomenu, no svojim prijateljima i supruzi svojoj brzo je poginuo.“ Vilém iz Rožmberka kasnije će širiti slavu svoga šogora, a dva djela o obrani Sigeta u Pragu će biti objavljena 1568. i 1573. U to vrijeme u Češkoj su već živjeli Eva Zrinski i sin Ivan koji su nakon pogibije supruga i oca iz Čakovca najprije otišli na imanje Zrinskih u Eberau u Gradišću, od 1568. živjeli su u Českom Krumlovu, a od 1570. do 1578. u dvorcu Bechyně nad Lužnici koji je pripadao Evinom bratu Petru Voku s kojim je bila vrlo bliska. On će Ivanu, koji je u Češkoj prozvan Jan, zamijeniti oca te ga odgojiti u češkom duhu.
Eva Zrinski se 1578. preudala za talijanskog plemića Paola Gassoldija i preselila u Mantovu gdje je umrla 1591. Jan je ostao u Češkoj (majku je posjetio u Mantovi 1586.) i zahvaljujući stričevom utjecaju 1582. postao je paž na dvoru Rudolfa II. u Pragu, a s 20 godina i njegov dvorjanin. Na dvoru je ostao sve do 1605., što mu je uz solidno obrazovanje omogućilo i da se uklopi u češko plemstvo te dobije pravo prebivališta koje mu je omogućavalo mjesto u Češkom saboru. Stoga ga je 1593. Češki sabor priznao za člana plemičkog staleža, uz pomoć Rudolfa II i Petra Voka koji je tada kao glava moćnog rožmberskog roda bio drugi do kralja. Petr Vok nije imao djece pa je Jana pripremao za nasljednika te mu je već 1597. prepustio dvorac Rožmberk nad Vltavou koji je bio ishodište roda, a 1600. i Třeboň. Njegovi planovi međutim nisu bili u skladu s običajima jer ako bi Petr Vok umro bez djece, njegova imanja pripala bi kralju, a na snagu bi stupili i ranije sklopljeni ugovori o nasljeđivanju s drugim velikašim obiteljima. Petr Vok je stoga trebao suzbiti velik otpor, pojačan činjenicom da je bio evangelik, i kralj je naposlijetku pristao, no Petr Vok mu je 1601. morao prepustiti Český Krumlov. Jan Zrinski se ondje 1600. vjenčao Marijom Magdalenom Novohradskom iz Kolovrata s kojom je živio u Rožmberku koji je dao urediti u renesansnom stilu. Petr Vok umro je 6. studenog 1611. i Jan Zrinski postao je nasljednik dijela rožmberskog posjeta (Rožmberk, Libejovice i Vyšší Brod), no već 24. veljače 1612. je umro u Rožmberku. Pokopan je u cistercitskom samostanu u Vyššem Brodu, u kapeli svetog Bartolomeja nedaleko grobnice Rožmberka, gdje mu je do danas sačuvan nadgrobni spomenik s njegovim likom u viteškoj odjeći.
Jan Zrinski bio je više promatrač nego aktivni sudionik događanja, objekt a ne subjekt povijesti za razliku od slavnog oca. Budući da je umro bez djece, njegovom smrću propali su i planovi da je on nastaviti baštinu Rožmberka koju je uglavnom naslijedila obitelj Švamberk, a kasnije više njemačkih obitelji, među njima i Schwarzenberg. Sličnu sudbinu doživjet će kasnije i obitelj Zrinski u Hrvatskoj, koja će nestati sa scene pogubljenjem Petra Zrinskog 1671., odnosno 1703. smrću njegova sina Ivana Antuna koji je gotovo 20 godina proveo u tamnici. Postavljanje spomen-ploče u spomen na brak Nikole Šubića Zrinskog i Eve iz Rožmberka podsjetnik je na ovu manje poznatu epizodu iz povijesti hrvatsko-čeških odnosa iz koje se može mnogo naučiti o političkim i društvenim prilikama u obje zemlje prije 450 godina.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više