Najznačajnija hrvatska živuća suvremena pjesnikinja!
Hrvatska suvremena pjesnikinja prof. Malkica Dugeč (rođena 3. lipnja 1936.) proslavila je prošloga tjedna svoj 84. rođendan. Ali njoj nisu važne ni godine ni starost. Ona i dalje neumorno piše pjesme, točnije rečeno, ona stvara poeziju i uživa u svome umjetničkom stvaralaštvu. Pjesništvo je za nju plemenita i blagotvorna umjetnost. Pjesnikom se ne postaje, pjesnik se rađa. Umijeće je dar Neba.
Kao što slikar crta svoje misli na platnu ili kipar kleše svoje ideje u kamenu, tako Malkica Dugeč stvara pjesme prelijepim hrvatskim izričajima, razigranim stihovima i skladnim rimama. Njezine pjesme izviru iz srca pjesničke duše, tople su i osjećajne, spontane i neposredne. I tako već desetljećima ona ne prestaje nizati svoje pjesme kao bisere, posvećene čovjeku, domovini i vjeri. To je poezija „snažnih poruka nade i vjere u bolje i ljepše hrvatsko sutra“ (Lucija Šarčević u Predgovoru „Slobodne misli“).
Na Filozofskom fakultetu Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu diplomirala je studij hrvatskog jezika i književnosti te ruskog jezika i književnosti. Radila je kao profesorica i ravnateljica na raznim školama diljem Hrvatske. Već vrlo rano počela je objavljivati svoje pjesme u studentskim i srednjoškolskim časopisima. Prvu zbirku pjesama naslovljenu „Crveni biseri“ objavila je u Požegi 1960., gdje je tada radila kao gimnazijska profesorica hrvatskoga jezika.
Zajedno sa svojim suprugom Božom Dugeč, Malkica je 1972., zbog aktivnog sudjelovanja u općehrvatskom pokretu Hrvatsko proljeće, pod prijetnjom uhićenja, morala emigrirati iz Hrvatske. Svoju neizmjernu ljubav prema domovini platila je životnim izgnanstvom, kao i mnogi drugi domoljubi. Egzil je postao njezina sudbina. Utočište u stranom svijetu našla je u Njemačkoj (u Stuttgartu, gdje i danas živi). U svakodnevnoj borbi s egzistencijalnim problemima i nepoznavanjem njemačkoga jezika, nije joj bilo nimalo jednostavno, kako pjesnikinja sama jednom napisa, „ošamućena dugotrajnom neizvjesnošću i nesigurnošću življenja pod tuđim nebom, iscrpljena mučnim hodom u potrazi za slobodom“.
Nakon dobivanja političkog azila životne prilike su se promijenile na bolje. Nažalost, njezin suprug Božo Dugeč preminuo je 17. ožujka 1990. ne dočekavši svanuće hrvatske slobode. Tuga za suprugom Božom, nostalgija za domovinom, osjećaj straha i nemoći kao i konkretna opasnost od smrti, jer udbaški plaćenici nisu mirovali, sve to trajno je obilježilo njezinu svakodnevicu.
Unatoč svemu Malkica Dugeč je u svim tim „bezdomovinskim“ godinama aktivno sudjelovala u kulturnom i političkom radu hrvatske političke emigracije. I naravno nastavila je sanjati svoju Hrvatsku i o njoj pjevati pjesme, prožete brigom za riječ hrvatsku i ljubavlju za domovinu Tako je nastala zbirka “Zemlja moja nebo moje“ objavljena 1984. u Knjižnici Hrvatske revije u Barceloni. Bila je to jedina njezina u tuđini objavljena ali vrijedna i vrlo zapažena stihozbirka. Urednik ove knjige Vinko Nikolić, i sam veliki hrvatski pjesnik, napisao je o njezinim domoljubnim pjesmama: Malkica Dugeč je „duboko zaljubljena u Hrvatsku“ i „Hrvatska je posve zaokupila i prožela njezinu dušu“.
Tek od 1991. godine, nakon demokratskih promjena i uspostavom slobodne države Hrvatske, kada se smjelo govoriti istinu, počinje surađivati i u domovinskim časopisima i objavljivati svoje pjesničke (i prozne) radove. Do danas (lipanj, 2020.) tiskano je oko trideset njezinih knjiga, uglavnom stihozbirke a još ih je nekoliko u pripremi za tiskanje.
Zanimljivo je da su joj samo prošle godine (2019.) objavljene tri knjige: u nakladi Hrvatskog svjetskog kongresa objavila je zajedno s akademikom Josipom Pečarićem knjigu „Vjenceslav Čižek“ (nažalost u domovini se još uvijek vrlo malo zna o ovome velikom hrvatskom pjesniku, domoljubu i mučeniku). U uglednoj izdavačkoj kući Tkanica objavljene su dvije knjige: stihozbirka „Slobodna misao“ (s vrlo uspješnim grafičkim oblikovanjem) i „Anegdote – iz tuđine i iz Domovine“, a to su kratki humoristični zapisi, koje je Malkica Dugeč zapisivala ili desetljećima nosila u svome sjećanju.
Pjesnikinja Malkica Dugeč nagrađena je 2005. godine Književnom nagradom Hrvatskoga slova „Dubravko Horvatić“ za ciklus pjesama „Sebe ne vidiš nikada“, zatim godine 2007., Književnom nagradom Društva književnika Herceg-Bosne „Antun Branko Šimić“, za stihozbirku „U riječ unjedrena“, te 2014. godine Književnom nagradom DHK Zagreb i ZIRALA imena „Fra Lucijan Kordić“, za stihozbirku „Žigice vjere“. Zastupljena je i u brojnim hrvatskim pjesničkim antologijama i leksikonima.
Završno još jedan citat Lucije Šarčević u Predgovoru „Slobodne misli“: Malkica Dugeč je „promicateljica, njegovateljica i čuvarica hrvatske materinje riječi u tuđini“. Ona je „najznačajnija hrvatska izvandomovinska pjesnikinja“.
A ja bih k tomu ipak nadodao: Malkica Dugeč je najznačajnija hrvatska živuća suvremena pjesnikinja!
Poštovana i draga Malkice, sretan Ti rođendan!
Neka Te dragi Bog još puno godina poživi u dobrome zdravlju i raspoloženju!
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više