Ni Boka nije nijema/ u žamor je utonula posvema/ prodaje se i kupuje u nadvikivanju nitko ne čuje daleku neku zvonjavu/ ali ja je čujem u svijesti mi je u ušima/ tu nešto istinski ne štima već stoljećima/ zvoni u Pamploni ja čujem u Boki/ i zvonici Navarre su visoki te do mene dopire zvon da profesor Brajnović* umne piše kolumne u Diario de Navarra/ etica causas informaticazvoni tamošnjim sveučilištem.
Dok sunarodnjake svijetom ištem Luka je Brajnović objavio Prvo jutro u tuđini/ I tada su zastrte daljine svanule/ suze na travi su oživjele i planule/ Krist i apostoli strše na tribini/ u Madridu i Rimu meni se pričini da zvoni negdje hrvatski
Sve to čujem u Boki/ nepopravljivi naivist slušam daleki zvon da mi se ne satare jezik vjera i nada/ dalje od prvoga nikada
*Luka Brajnović (Kotor, 1919.- Pamplona, 2001.), politički emigrant od 1945. U Zagrebu uređivao „Luč“ i „Hrvatsku stražu“ u Pamploni, Navarra, postao čuveni profesor novinarstva, čije ime nosi i ugledna novinarska nagrada u Španjolskoj. Hrvatski i katalonski pjesnik, oglednik i romanopisac, do osnutka samostalne hrvatske države (1991.) u Hrvatskoj nepoznat, tek je (1988.) antologiziran u „Skupljenoj baštini“ (Školske novine, 1993.)
(Svršetak)
Stijepo Mijović Kočan, Novi Vinodolski, lipanj-srpanj-kolovoz 2014.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više