“Ja ništa veće (vsad ne žudim nego uteć u Carigrad, er ufam, da ću nać da su Turci veoma bolji nego Krstjani”
Preskačem u “Domu i svijetu”, Zagreb, 2006. godine, zanimljive podatke oca Boškovića u njegovom “Dnevniku putovanja iz Carigrada u Poljsku” o Turcima, Bugarima, Grcima, Armencima, Moldovanima i drugim narodima i narodnostima Osmanskoga imperija, ali i neke detalje je važno istaknuti. Pater Josip Ruđer Bošković dolazi na ideju da s mletačkim poslanikom Correrom ode do Carigrada promatrati pomrčinu Sunca uzrokovanu prolaskom Venere.
Pater Bošković dobiva dopuštenje generala jezuitskoga reda (s kojim je Correro u dobrim odnosima); 20. travnja 1760. javlja bratu Baru da su sve pripreme u tijeku.
Dana 11. 5. 1760. javlja bratu da je nezadovoljan svojim položajem lutalice, te da jedva čeka zavući se u Carigrad, jer će tamo manje osjećati nevolje koje ovdje neprestano rastu. Autorica Božena Glavan pravilno konstatira da su te nevolje i progoni kulminirali nakon neuspjela atentata na portugalskoga kralja Alfonsa VI.; tzv. afera Tavora u kojoj je obezglavljena portugalska aristokracija i izvršen udar na isusovce. Pitanje je koliko je to bila možda osveta ljubomornoga Luisa Bernarda Tavera čija žena Lenarda je bila kraljeva ljubavnica ili što drugo?
Teški progoni isusovaca u katoličkim zemljama su započeli preko Sebastiao Jose de Carvalho e Melo, markiza od Pombala (1699.-1782.). Iako liberal Carvalho je vladao autokratski. Oslanjao se na Englesku, koja ga je vjerojatno vrbovala još kao veleposlanika Portugala u toj zemlji. Vjerojatno je Carvalho bio mason, njegov istoimeni unuk je bio glavar masonske lože Grand Orient Portugalski.
Ugovor o granicama između Portugala i Španjolske iz 1750. godine je obilježio kraj misije jezuita (isusovaca) u Paragvaju među Indijancima. Godine 1758., isusovci i Guarani su se vratili i obnovili misije jer su Portugalci, kako nisu našli zlato na ovim mjestima, otišli. No, već 1767. isusovci su protjerani iz portugalskih teritorija, a čak je neprijateljski raspoložena portugalska vlast poslala svoje postrojbe preko granice da ih okupiraju. Na što su se španjolske vlasti oglušile odgovoriti.
Progoni isusovaca se nastavljaju na Španjolsku, Francusku (1759.!!!!), Austriju (Josip II., mason) i time omogućuju Francusku revoluciju 1789. godine. U Francuskoj su se protiv isusovaca udružili enciklopedisti (masonski tehnokrati, tada vrlo popularni i utjecajni) i jansenisti koje je vrlo slične protestantizmu osnovao Cornelius Jansen (1585. – 1638.). Jansenisti su po vjerovanju u predestinaciju (sve je Bog unaprijed predodredio) bili u suprotnosti sa učenjem isusovaca i Katoličke Crkve o slobodnoj volji. Njihov simpatizer bio je slavni znanstvenik i mislilac Pascal. Vrlo neprincipijelna koalicija!
Pater Bošković je kako sam već pisao u Hrvatskom fokusu vrlo lijepo primljen u Engleskoj, kao i u Francuskoj, ali prvenstveno kao znanstvenik i čovjek lijepih manira. Bratu Baru piše 7. 1. 1760. u Rim: “Govoru da je Sveti Otac (Papa) dopuštio što su pitali iz Portugala, da čine suproć Redovnicima i popovima etc. Ovdi se sad strašimo jako, da ći ji (da će ih) objesit, istijeh kojijehgod svak snećen (iznenađen, zbunjen op., T.T.), i ja držim da će svakoga to alijenat (otuđit, ostranit) od tega grada i od tega Dvora.
Ja ništa veće (više) sad ne žudim nego uteć u Carigrad, (j)er ufam, da ću nać da su Turci veoma bolji nego Krstjani. Sveti Otac ima oko sebe, vele, čeljadi koja ag zlo vara, a on je prem(a) (njima) slab i pun straha. “…ne možeš zamislit koliko je sad ovdi nevjere, i o koliki tanku koncu visi ovdi Sveta Crkva”.
Pater Bošković piše 21. 1. 1760. iz Versaillesa: “Znate, toliko su kritične okolnosti u kojima se nalazi red kojega sam član, i koliko je očiju otvoreno da paze na svaki naš korak, i koliko nam opasan može biti svaki novi neprijatelj.”
Da ne ocrnjujem potpuno masone treba iskazati da kada je slabi papa Klement XIV. na pritisak europskih vladara ukinuo Družbu Isusovu upravo mlade masonske Sjedinjene Američke Države zaštitile isusovce, kao i pravoslavna Rusija Katarine Velike. Našao sam i zgodan podatak koji se tiče genealogije Pera Čingrije o kojem sam već iznio uglavnom negativno mišljenje. Čingrije kao trgovci sa Balkanom (lazarini) se u putopisu Boškovićevom spominju usput: “U Moldaviji je druga starostija (starosta je guverner kraja koji je nekad bio pod Poljacima, u trenutku pisanja pod Turcima – starostiaj je upravna jedinica op., T.T.)…, a to je ona od Foczana, na granici Vlaške (dio Rumunjske), u vrlo maloj udaljenosti od granice Transilvanije. Taj starosta bijaše gospodin Millo… Grk je po rođenju i kaže da je da je podrijetlom Francuz. (možda i Cincar, op., T.T.) Njegova je sestra udata za gospodina Čingriju, Dubrovčanina, prema tome moga zemljaka, bogatog trgovca u Carigradu, gdje mi je cijela kuća bila otvorena (tj, na raspolaganju, op., T.T.).
