Krešić je uvijek bio u prvim redovima u potpomaganju hrvatskoga oslobođenja
Za ljude koji prvi gaze kroz duboki snijeg kažemo da probijaju prtinu, da utiru put za one koji slijede. U mnogim životnim prilikama i povijesnim dionicama nađu se vizionari, pokretači i promicatelji dobrih ideja i projekata koji „probijaju prtinu” i time daju velik doprinos napretku i općemu dobru. Oni se žrtvuju, krče putove, postavljaju temelje na kojima počivaju nadogradnje iza njih. Jedan od takvih prvaka među Hrvatima u Americi bio je i Ivan Krešić (1878. – 1956.), neumoran, neustrašiv i uspješan, ali ne na materijalnom nego na kulturnom i domoljubnom polju.
Ivan Krešić rođen je 8. veljače 1878. u Stonu na poluotoku Pelješcu. U New York je stigao 19. travnja 1905. godine i bio jedan od rijetkih visokoškolovanih Hrvata koji je u ta vremena došao u Ameriku.
Naime, prije dolaska u tzv. Novi svijet on je u domovini i Rimu završio filozofsko-teološke studije. Kako je još u Hrvatskoj bio katolički pisac i aktivan član Stranke prava, uskoro po dolasku u New York otpočeo je s publicističkim radom i postao jedan od najuglednijih hrvatskih novinara u Americi (i iseljeništvu općenito), a u politici je ostao vjeran hrvatskim domoljubnim principima.
Uskoro nakon dolaska u New York radio je (1906. – 1907.) u uredništvu Narodnoga lista, prvih dnevnih hrvatskih iseljeničkih novina. Godine 1908. postao je urednikom novoosnovanim novinama Hrvatski svijet, koje su 1912. postale glasilom Hrvatskoga saveza, novoga političkoga pokreta među Hrvatima u Americi, kojemu je Krešić bio jedan od utemeljitelja i tajnik. Savez je promicao jedinstveno i interes Hrvata u Americi, zagovarao ujedinjenje hrvatskih zemalja i zdušno potpomagao otpor austrougarskoj vladavini u domovini. Njegova antihabsburška stajališta odgurnula su ga ideji mogućega stvaranja federativne jugoslavenske države, ali to je bilo kratka vijeka jer ga jugoslavenstvo nikad nije osvojilo. Tu je napast dokrajčila srpska batina kod mnogih tadašnjih Hrvata ubrzo nakon ujedinjenja. Nažalost ne kod svih, čak ni danas!
Početkom Prvoga svjetskoga rata (1914. – 1915.) Krešić postaje nakladnikom i urednikom lista Novi Hrvat. Priredio je i objavio Hrvatski koledar za 1915. Ipak, njegovo publicističko djelovanje ima posebnu važnost tijekom desetljeća koja su slijedila Prvi svjetski rat. Naime, on je 1921. pokrenuo novine Danica hrvatska, a godinu dana iza toga otkupio (od Stjepka Brozovića) Hrvatski list. Ujedinio je oba glasila u Hrvatski list i Danica hrvatska i izdavao do 1945. godine. Potom je to popularno glasilo, koje je dulje vremena izlazilo tri puta tjedno, prodao hrvatskim franjevcima u Chicagu, a oni su ga izdavali do osamostaljenja države Hrvatske. Od 1924. do 1943. godine, uz novine priređivao je i objavljivao godišnjak Koledar. Zadugo je Danica bila sinonim za Krešića, a Krešić za Danicu. U svojim glasilima koja su bila čitana diljem Amerike i Kanade, Krešić je čitatelje informirao i poučavao, a u rubrici „Javna govornica” znao je i demokratski polemizirati sa svojim neistomišljenicima. Godine 1934. održao je i objavio predavanja Je li istina da američki Hrvati nijesu učinili ništa za svoju staru domovinu Hrvatsku? U toj brošuri govori o odnosu Hrvatske prema svojemu iseljeništvu ili, kako je on znao reći, „iseljenoj Hrvatskoj”.
Krešić je uvijek bio u prvim redovima u potpomaganju hrvatskoga oslobođenja. Među ostalim, bio je suosnivač i tajnik Hrvatskoga saveza (1912.), kojim „udaren bijaše temelj boljoj budućnosti američkih Hrvata“. Nakon atentata na Stjepana Radića i drugove u beogradskoj skupštini (1928.), on bijaše jedan je od prvaka koji su utemeljili političku organizaciju Hrvatsko kolo. Njegove su novine služile kao poluslužbeno glasilo te važne i brojne organizacije, koja je ugašena 1946., a Krešić joj je bio predsjednik nekoliko puta. Bio je, također, i jedan od potpisnika čuvenoga Memoranduma (20. rujna 1933.) koji je, u obranu hrvatskih prava i slobode, Hrvatsko narodno vijeće uputilo predsjedniku Amerike, tadašnjemu papi i svim svjetskim uglednicima tog vremena. I krajem Drugoga svjetskoga rata Krašić je bio član Odbora Vrhovnoga vijeća američkih Hrvata (1944. – 1945.) koje je opovrgavalo laži koje su o Hrvatima širili velikosrpski propagandisti u Americi.
Nakon četrdeset godina nesebična, ustrajna i plodonosna rada na „hrvatskoj njivi”, Ivan Krešić se iz New Yorka preselio svojoj djeci u Berkeley (Kalifornija) i ondje umro 7. studenoga 1956. godine. Hrvati u Americi tada su se oprostili od dobro poznatoga domoljuba i zadugo voljenoga novinara. Nažalost, Krašić nije dočekao oslobođenje Hrvatske, ali njegova Danica dočekala je praskozorje hrvatske slobode i ugasila se 1990., računajući da je ispunila svoju povijesnu osloboditeljsku ulogu. Njegov rad i žrtve, kao i mnogih iseljenika, urodili su plodom jer je radio iz ljubavi za slobodu svojega naroda kojega je neizmjerno volio. Nadamo se da među Hrvatima još vrijedi stara mudrost da se one koji pomažu u potrebi nikad ne zaboravlja. Ivan Krešić i mnogi Hrvati u iseljeništvu ne samo što su pomagali svojemu narodu i domovini nego su i živjeli za njih. Zaslužuju biti nezaboravljeni.
