Ljudski život nije tek tjeskobna jurnjava za predmetima želje koji mogu roditi jedino nezadovoljstvom
Otkriti da središte naše egzistencije, našeg života nije moj ego, nego Drugi. Ovu lekciju ne bismo smjeli zaboraviti u teškom vremenu kao što je ovo pandemijsko. Ne spašavam sama sebe, spasenje dolazi od Drugoga
Bog, ostavština crkvenih otaca. To su bile teme od velikog značenja za Jacquesa Lacana. Djelu francuskog psihoanalitičara potrebno se i danas vratiti i o njemu razmišljati. O odnosu Lacana i teologije, prigodom konferencije na Sveučilištu Sapienzi u Rimu, razgovarali smo s Massimom Recalcatijem, psihoanalitičarom i poznavateljem Lacanova djela.
- U nastupu na konferenciji na Sapienzi u Rimu govorili ste o Jacquesu Lacanu kao kršćaninu. Zašto? Radi li se možda o provokaciji?
– Lacan se obrazovao u kršćanskom ambijentu. Njegov brat Marc-Francois bio je benediktinski monah. U svojim govorima često je kao polaznu točku imao Toru i Evanđelje. A da ne govorimo o utjecaju koji su na njega imali sveti Pavao, sv. Augustin, sv. Toma Akvinski, Pascal. Dovoljno se prisjetiti njegove ideje imena otac, njegovog poimanja riječi kao otkrivenja ili pak njegove anti-narcisoidne dimenzije ljubavi kao susreta s drugošću drugoga. U svojem sam se izlaganju zadržao na konceptu milosti koju Lacan tematizira više puta. Spas se ne postiže učvršćivanjem ega, jačanjem njegove volje, nego rušenjem ega, njegovim oslabljivanjem ili čak potpunim dokidanjem. Vjera u prisutnost transcendencije koja je imanentna subjektu nadilazi princip osobnih zasluga. Bez te vjere ne postoji spasenje. Vjera koja spašava, u kršćanskom smislu kako ga je poimao Lacan, ne odnosi se na vjeru u postojanje Boga, nego na želju, na slušanje poziva te želje, na njezin Zakon.
- Što razlikuje Lacana od frojdovske kritike religije u tekstovima kao što su: “Budućnost jedne iluzije” i “Nelagoda u kulturi”? Ima li u psihoanalizi mjesta za transcendenciju?
– Freudov sud o religiji je radikalno ateistički i prosvjetiteljsko-pozitivistički. Lacan ga definira kao gruboga materijalistu. Religija je delirij ljudskog roda, praznovjerje, pokazatelj čovjekova nazadovanja prema infantilnoj vjeri u idealiziranog oca. Vjera je konačno iluzija u kojoj čovjek traži utočište pred težinom i okrutnošću života te pred neizbježnosti smrti. Lacan ne zanemaruje posve ovu kritiku, ali se njemu čini da se ona više odnosi na religiozna čovjeka kao takvog, nego što se odnosi na kršćanstvo. Isusova riječ je dovodila u pitanje postojeći poredak. Bila je to riječ koja se nije strašila života. Bila je radikalno svjedočanstvo snage želje. Njegova kompleksna razrada koncepta želje pokazuje da ljudski život nije tek tjeskobna jurnjava za predmetima želje koji mogu roditi jedino nezadovoljstvom, otkrivaju se prazni i nepostojani, nego je pak ljudska želja snaga koja usmjerava prema negdje drugdje. Ta želja dolazi od drugdje. To pak “drugdje” – i to je šifra kojom on razumijeva izvorno kršćanstvo – ne smije se tražiti s onu stranu svijeta, nego stvar ovoga svijeta, imanentno je svijetu. Prepoznaje ga se kada život postaje generativan, sposoban da želi život, sposoban za radost.
- Druga velika osoba o kojoj se govorilo na konferenciji bio je Augustin, koji se u prvi mah čini posve različitim od Lacana. Što bi današnjem svijetu koji izlazi iz pandemije mogao kazati odnos Augustina i Lacana?
– Lacan je jednom zgodom ustvrdio da je započeo čitati Augustina još u adolescenciji. I Freud također, i što nije slučajno, citira Augustina ondje gdje se referira na nužnost vraćanja samima sebi, na pretraživanje po vlastitom biću da bi se otkrila istina – za Freuda je to podsvijest, a za Augustina duša – koja nas nadilazi. Iskustvo transcendencije kod Lacana i kod Augustina nije toliko, kako bi rekao Nietzsche, u vjerovanju u jedan svijet koji je unutar drugog svijeta, nego u susretu s istinom koja je u nama, a izvor joj je izvan nas, i koja ima moć da nas prodrma i razbudi. U Ispovijestima se susret s Bogom poklapa sa susretom s vlastitom dušom. Augustin u svojoj duši ne susreće tek svoje Ja, nego nešto što ga nadilazi. Otkriva da njegov život ne ovisi jedino o njegovoj volji, nije sama sebi tvorac, nego dolazi od Drugoga. U ovoj točki dolazimo do teme milosti. Za Lacana je to tema susreta sa zbiljskim, s nečim što nam može promijeniti život, obnoviti ga. U ovom je zajednički korijen Augustina i Lacana. Otkriti, dakle, da središte naše egzistencije, našeg života nije moj ego, nego Drugi. Ovu lekciju ne bismo smjeli zaboraviti u teškom vremenu kao što je ovo pandemijsko. Ne spašavam sama sebe, spasenje dolazi od Drugoga.
