Hodočasnička procesija u Jazovku u spomen na mučenike
“Neki su doveli u pitanje važnost sjećanja na našu bolnu povijest. Onima koji vjeruju da mladi ne bi trebali biti opterećeni prošlošću, dopustite mi da kažem: nacija bez sjećanja je poput broda bez kormila i kompasa.”
Komunistički partizani su 15. svibnja 1945., tjedan dana nakon završetka Drugog svjetskog rata, iz zagrebačkih bolnica odveli brojne ranjene hrvatske vojnike i doveli ih u psihijatrijsku bolnicu u Vrapču na periferiji glavnog grada, ustanovu koju vode Sestre milosrdnice. Jednom tamo, svi zatvorenici su zadavljeni ili izmasakrirani u podrumu bolnice. Nakon što su ih ubili, partizani su utovarili leševe u kamione i prevezli ih u Jazovku i druge masovne grobnice. Tri časne sestre, sestre Geralda Jakob, Konstantina Mesar i Lipharda Horvat, svjedočile su pokolju. Nažalost, komunisti su vidjeli sestre i odlučili ih ubiti kako ne bi bilo svjedoka zločina. Tri časne sestre, zajedno s mnogim drugima, bačene su u jamu Jazovka.
Jazovka je, kao i mnoga druga mjesta gdje su partizani izvršili svoje zločine, izbrisana iz povijesti sve do pada komunističkog režima. Godine 1989. grob je ponovno otkrio speleolog Mladen Kuka, ali ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava dogodit će se tek u srpnju 2020. godine, kada je Hrvatsko ministarstvo branitelja započelo s radom i utvrdilo da na dubini od oko 814 metara ima najmanje 40 kostura. Prve žrtve bili su hrvatski vojnici zarobljeni u siječnju 1943. Godine 1945. partizani su koristili jamu za žrtve iz zagrebačkih bolnica: ranjene zatvorenike, civile, liječnike, medicinske sestre i katoličke redovnice. Većina ih je bila mrtva kad su bačeni u jamu, ali drugi su bačeni živi da umru u strašnoj agoniji.
Masovna grobnica Jazovka jama je koja se nalazi u šumi u blizini sela Sošice na Žumberku u Hrvatskoj. Zbog ratnog zločina koji se tamo dogodio, to je zaštićeno kulturno dobro.
Kako bi se osiguralo da se ti događaji ponovno ne zaborave i odala počast žrtvama, hodočašće u Jazovku održava se svakog 22. lipnja. Osim toga, proces beatifikacije triju sestara ubijenih u Jazovki i još četiri koje su također bile žrtve mučeništva započeo je prošle godine. Međutim, 22. lipnja je i državni praznik u Hrvatskoj (“Dan antifašističke borbe” – na hrvatskom: Dan antifašističke borbe) u spomen na partizane, odnosno skupinu kojoj su pripadali oni koji su ubili tisuće ljudi u Jazovki i na mnogim drugim mjestima. Dana 22. lipnja 1941., u vrijeme njemačke invazije na Sovjetski Savez, navodno je formirana prva hrvatska antifašistička partizanska postrojba oko skupine komunista iz Siska koji su uzeli oružje za ‘borbu protiv fašizma’. Iako je istina da komunisti u raznim zemljama pod njemačkom okupacijom nisu uzeli oružje sve dok Hitler nije napao Staljina, jer je njihova odanost bila komunističkoj partiji SSSR-a, a ne njihovim domovinama, priča o sisačkim antifašistima izum je hrvatske nacionalno-komunističke historiografije šezdesetih godina prošlog stoljeća – izum koji je uspio i postao državni praznik nakon uspostave samostalne Hrvatske 1960-ih. U jugoslavenskom komunističkom razdoblju službeni početak antifašističke partizanske borbe obilježen je 1990. lipnja, na datum kada je Komunistička partija Jugoslavije započela ustanak u Srbiji 29. godine.
Iznenađujuće je da se u Hrvatskoj 22. lipnja održavaju dvije takve suprotne komemoracije: jedna u Sisku, u čast komunističkih partizana, i jedna u Sošicama, koji je za svoje žrtve najbliži grad jazovskom grobu. To je posljedica nedostatka dekomunizacije u Hrvatskoj nakon raspada Jugoslavije i opstanka komunističkih elita – elita koje su se legitimirale manipuliranjem prošlošću. Kao što hrvatski zastupnik Stephen Bartulica ističe u ovom intervjuu, ove elite učvrstile su svoju moć na svim poljima:
Predsjednik Stjepan Mesić je 2009. komentirao da je razgovor o zločinima komunizma oksimoron. Za njega nije bilo zločina komunizma; To je znak kako te elite i dalje negiraju komunističke zločine.
Ove godine dogodila se još jedna neugodna posljedica ovog poricanja povijesti. Sestre milosrdnice htjele su u svom rodnom mjestu u Varaždinu postaviti spomen ploču u spomen na sestru Liphardu Horvat, ali gradonačelnik Neven Bosilj iz SDP-a nije dopustio postavljanje ploče. Razlog koji je gradonačelnik naveo je njegovo neslaganje sa sljedećom frazom: “Po nalogu komunističkog režima [ona] je bačena u Jazovku”. Prema socijaldemokratskom gradskom vijeću, kako bi se dobila dozvola, potrebno je ukloniti reference na komunistički režim i samo spomenuti da je “bačena u Jazovku”. Spominjanje komunističkih zločina nekima je uvredljivo.
Marko Milanović Litre, hrvatski suverenistički zastupnik koji je sudjelovao na hodočašću u Jazovku, ogorčen je odlukom SDP-a u Varaždinu da zabrani spomen ploču u kući sestre Liphardu Horvat: “Neki su doveli u pitanje važnost prisjećanja na našu bolnu povijest. Onima koji vjeruju da mladi ne bi trebali biti opterećeni prošlošću, dopustite mi da kažem: nacija bez sjećanja je poput broda bez kormila i kompasa.”
Nedostatak pamćenja, ili još gore, selektivno pamćenje, sve je češći u Europi. Ponekad se provodi zakonima o pamćenju koji određuju koja žrtva zaslužuje biti zapamćena, a koja zaboravljena. Lipharda Horvat i njezine sestre bile su nevine žrtve – katoličke redovnice posvećene Bogu i brinule se za druge koji su ubijeni jer su svjedočili gnusnom zločinu. To opravdanje njihovog pamćenja ostaje kontroverzno dokaz je štete koju leži nanosi društvu. Samo s istinom može se izgraditi pristojna i, iznad svega, nacija s budućnošću.
Álvaro Peñas urednik je deliberatio.eu i suradnik Disidentije, El Americana i drugih europskih medija. Međunarodni je analitičar, specijaliziran za istočnu Europu, za televizijski kanal 7NN i autor je u SND Editores.
