Rođen u seljačkoj obitelji 2. ožujka 1767. u selu Studenec u Kranjskoj. Umro u Dubrovniku 5. siječnja 1823.
Autor Stanislav Južnič pozabavio se zemljakom Matijom Gregorom Kraškovičem. Stanislav Južnič (11. prosinca 1955., San Francisco, SAD) slovensko-američki je fizičar i povjesničaar. Južnič se bavi poviješću znanosti, točnije fizike, astronomije, ter rodoslovljem i lokalnom poviješću. Poslije doktoratu je otišao u SAD gdje djeluje kao istraživač na Sveučilištu Oklahoma. Široj pozornosti medija bio je izložen 2006., kad je ljubljanskoj Narodnoj i sveučilišnoj knjižnici otkrio dragocjen izvod knjige De Revolutionibus poljskoga astronoma Nikole Kopernika iz ljeta 1566.
Dermatolog i letač balonom Matija Gregor Kraškovič bio je slovenskog podrijetla no u Sloveniji nije nikada radio već je svoj radni život proveo u Beču, Varaždinu, Kotoru, Dubrovniku i na dubrovačkim otocima. Kraškovič je rođen u seljačkoj obitelji 2. ožujka 1767. u selu Studenec u Kranjskoj, medicinu završio u Beču 1796., uz pomoć stipendije. Kraškovič je započeo praksu u Beču i uskoro se specijalizirao za kožne bolesti; nakon dvije godine prešao je na mjesto okružnog liječnika u Varaždinu i tamo djelovao u razdoblju od 1799. do 1804. U doba Napoleonovih ratova ponovno se primio prakse u Beču. U to vrijeme je postao poznat po svojim letovima balonom u suradnji s kasnijim zagrebačkim sveučilišnim profesorom matematike Johannom G. Mennerom (Ivan Männer). Budući da su obojica bili liječnici, u atmosferi su obavili pionirske pokuse o ponašanju ljudskog tijela na dotad nepojmljivim visinama. Kraškovič je iskoristio priliku pod Francuzima i dobio posao najprije u Kotoru, a zatim u Dubrovniku. O tom razdoblju njegova života govori Južničev rad.
Carskom naredbom Kraškovič (Matth. Georg Krascovich) je 29. svibnja 1816. s funkcije liječnika (Aerzte) promaknut na položaj okružnog liječnika (Kreisärzte) s godišnjom plaćom od 600 fjorina. U Kotoru je Kraškovič radio kao okružni liječnik 1817. godine. Matija Gregor Kraškovič je u Kotoru vjerojatno ostao četiri godine, sve dok nije dobio dubrovačku službu gradskog fizika, najvjerojatnije kao zamjena za Laschana (Matija, Slovenac), koji se 1820. godine vratio u Kranjsku.
Zapisnik iz svibnja/lipnja 1816. govori o sazivanju Općinske komisije Kotora povodom donošenja odluke o izgradnji novog groblja na području izvan gradskih zidina, a po nalogu vlade izdanom dana 11. svibnja 1816. Kraškovič je u radu Komisije vrlo aktivno sudjelovao.
Kraškovič u Dubrovniku i na Mljetu u vrijeme početka četverogodišnjih detonacija na Mljetu (1822./26., o tome piše i arhitekt Lorenzo Vitelleschi 1827. usput “časteći” Mlječane grubim pridjevom, op., T.T.). Kraškovič je bio okružni fizik u Dubrovniku. Kako navodi Partsch 1826., Kraškovič je umro prije nego što je počeo uživati zasluženu mirovinu, a budući da ga neki dokumenti iz 1822. i 1824. ne spominju u Dubrovniku, možda je umro i ranije.
Poslije prvih opisa događaja na Mljetu koje su izradili tamošnji svećenici, dubrovački okružni fizik Kraškovič je 23. srpnja 1822. na njemačkom i djelomice talijanskome jeziku obavijestio dubrovačko Okružno poglavarstvo i okružnog poglavara o pretpostavljenim kemijskim vulkanskim uzrocima detonacijskih pojava sličnih potresima na otoku Mljetu. Kraškovič je osobno istraživao na Mljetu od 7. do 23. srpnja 1822. godine. Najviše se zadržavao u glavnom naselju otoka Babinom Polju, koje je već u ono vrijeme imalo dvije trećine više od ukupno 900 otočana.
Istraživanja na Mljetu
Kraškoviču su potresima veoma podložna tla otoka Mljeta izgledala vrlo slična situaciji u Kotoru, Dubrovniku, Crnoj Gori ili Apuliji. Pretpostavljao je da su Mljet i susjedna zemljišta u davnini preživjela “veliku fizikalnu revoluciju (rivoluzione fisica)”. Detonacije i potresni poremećaji imaju na Mljetu slične uzroke. Po kemijskoj znanosti, paljenje gorskih masa s upaljivim sastojcima kao što su sumpor, glinica, ugljen, asfalt ili željezo, usred voda uzrokuje vulkanske erupcije, potres ili pomicanje zemlje; Kraškovič je mogao s velikom vjerojatnošću pretpostaviti da je središte zbivanja na Mljetu u brdima Babinog Polja ili okolici. Vjerovao je da uzroke detonacija treba tražiti u kemijskim procesima koji razgrađuju materijal uz pomoć električnih fluida vodene pare u vodiku i kisiku. Kraškovič je bio očito pod dojmom Nicholsonovog i Humphry Davyjevog istraživanja elektrolize i oksidacije zemaljskih metala u podzemlju, koji poslije dostupa atmosferskog zraka i vode odvajaju vodik i ugljični dioksid (očito je kao geolog Kraškovič bio amater, niti mu je teorija točna niti na Mljetu ima vulkanskoga kamenja. Imaju li detonacije veze sa podzemnim vodama, ili plinom, ili manjom količinom nafte dvojim op., T.T.).
Kraškovič je zapisao da stanovnici Babinog Polja moraju izići iz kuća kad čuju detonacije. Ukoliko bi uz detonacije došlo i do potresnih trzaja, žitelji Babinog Polja morali bi se za neko vrijeme udaljiti na dvije ekstremne točke otoka. U slučaju neugodnog razvoja događaja, morali bi se osigurati od posljedica nizbrdo valjanih kamenih blokova sa susjednih brda. Takvog valjanja još nije bilo u vrijeme Kraškovičeva posjeta Mljetu, a kasnije se uistinu, na užas domaćih, pojavilo.
Inženjer Antonio Luigi de Romanò (djelo o podvodnom vulkanu kod Mljeta tiskano 1828., napisao i knjigu o Kozacima piše da je bio član više Akademija op., T.T.), Guglielmo Menis (1790. – 1850.) i Jochann pl. Littrow (1781. – 1840.) istraživali su nakon Kraškoviča taj fenomen, kojim su se bavili i Scipione Breislak (1748. – 1826.) i Andreas Baumgartner (1793. – 1865.)
Kraškovičeva istraživanja detonacija na Mljetu upotrijebio je i stručnjak za fiziku i elektromagnetizam, svećenik-barnabit Pietro Configliachi (*1777, Milano, †1844, Cernobbio), koji je svojevremeno bio pozvan za savjetnika prilikom izbora novog licejskog profesora fizike u Zadru, u ožujku 1809., a proslavio se i kao istraživač kranjske (i dalmatinske) čovječje ribice (Proteus anguinus) 1818. i 1828. godine. Nekadašnji isusovački Boškovićev učenik Giovanni Angelo de Cesaris (*1749., Casalpusterlengo, †1832., Milano), vođa opservatorija Brera u Milanu, pisao je milanskom Namjesništvu 19. studenog 1823. o hidrauličkim uzrocima detonacija pod otokom Mljetom. Intenzivna istraživanja su se vršila sve do pisanja dubrovačkog liječnika Stullija, objavljenog u četiri pisma krajem 1823. godine u Dubrovniku. Stulli nije odlazio na otok Mljet jer je o tamošnjim zbivanjima saznao od svojih dubrovačkih susjeda. Vjerovao je prije svega u mjehuriće zraka usred morske vode koji pucaju zbog jugoistočnog vjetra poznatog pod imenom široko (šilok, jak južni vjetar sa masivnim valovima op., T.T.) i zbog kemijskih reakcija vode sa zrakom (drugi dio objašnjenja je dječje naivan op., T.T.).
Zbog sve jačih detonacija u kolovozu i rujnu 1823. svi su otočani s Mljeta otplovili na kopno. Profesor prirodnih znanosti, znanosti o sirovinama i njihovoj obradi na bečkom Politehničkom institutu od 1820./21. godine, geolog, proizvođač čelika i graditelj južne željeznice prema Trstu Franz Ksaver Riepl (*1790., Graz, †1857., Beč) i Partsch su, po nalogu vlade, u prvim danima rujna 1824. posjetili Mljet i tamo se zadržali cijeli mjesec. Detonacije su prestale 1826.
Posljednji sati života dr. Kraškoviča i problemi u vezi s ostavštinom kazuju mnogo o životu pionira letova s balonom i liječnika koji je umro u predgrađu Dubrovnika. Dana 2. siječnja 1823. župnik na Pilama sazvao je ugledne katoličke i pravoslavne trgovce iz susjedstva, koji su svjedočili o usmeno iskazanoj posljednjoj volji bolesnog i već sasvim malaksalog dubrovačkog okružnog liječnika Gregora Kraškoviča, koji je tri dana kasnije, 5. siječnja 1823. i umro. Umirući je mnoge svjedoke iznenadio priznanjem svoga sina i jedinog nasljednika, gimnazijskog učenika Gregora Hannera. Među sabranim susjedima uz postelju umirućeg bio je trgovac Mihajlo Vuković, osmanski (turski) podanik pravoslavne vjere. (Turci su smatrale katoličke trgovce opravdano uhodama Austrije pa su pravoslavci preuzeli trgovinu sa Hercegovinom i širim zaleđem. Imali su kuće kod sadašnjih vatrogasaca blizu starog Židovskog groblja, ali nisu pokapani na teritoriji Dubrovnika, već bogati u samostanu hercegovačkom Duži kod Trebinja, a siromašni kako Bog da gdje. op., T.T.).
Kapelan Petar Lupi(s) je odmah izvijestio dubrovački okružni Tribunal prvog stupnja o smrti i testamentu sastavljenome u korist maloljetnog Hannera, koji je stanovao kod Kraškoviča u Pilama.
Dječaka Hanerra dobio je dr. Kraškovič sa Hannerovom udovicom Filipinom, kasnije udanom Hirsch u Rechnitzu, Gradišće, danas Austrija. Tada (oko 1810.) dr. Kraškovič se zanosio balonima i sličnim igračkama. Ne uspijevajući zauzeti katedru na ljubljanskom sveučilištu otišao je u Dalmaciju. Veliki broj tadašnjih liječnika u Dalmaciji bio je podrijetlom iz krajeva naseljenih Slovencima, koji su mogli razumjeti domaći dalmatinski govor u selima. Zato su Laschan (Lažan, Lačan ili Lašan?), Jožef Detela iz Moravča i Kraškovič postali putujući liječnici u Dubrovniku, Makarskoj i Kotoru.
Kraškovič je bio brižan otac, pa je svoga sina predao pijaristima (Ordo Clericorum Regularium Pauperum Matris Dei Scholarum Piarum), koji su vodili niže studije u Dubrovniku, nakon odlaska isusovaca. Imali su zgradu koja je kasnije postala zatvor u Karmenu, JI Grada (starog) uz zidine sv Ivana. Istovremeno je dr. Kraškovič dječaka vježbao u liječničkim i kirurškim vještinama u nadi da će sin kasnije to studirati u Beču. Ali Hanner, umjesto kirurgije, u Beču radije studirao filozofiju i teologiju. Kraškovič je i inače rado surađivao s pijaristima, učiteljima svoga sina.
Kraškovič je dobro odabrao skrbnika ostavštine namijenjene svome sinu, jer je Franc Ludvik Regner čak isposlovao isplatu 600 fjorina iz naslova Kraškovičeva zadnjeg godišnjeg osobnog dohotka, iako je Kraškovič umro odmah na početku 1823. godine. Ujedno je uredio redovite isplate u korist mladog Hannera.
Ostavio je dr. Kraškovič niz vrijednih predmeta i instrumenata.
Pogledajmo knjige koje je posjedovao, većina na njemačkom jeziku.
Književnost 5, Filozofija 1, Rječnici, gramatike 5, Fizika-matematika 1, Elektrika i kemija, 6 Farmacija 5, Opća medicina 14, Medicina tiskana u XVII. stoljeću 2, Medicina tiskana prije XVII. stoljeća 7, Venerične bolesti 5, Ženske bolesti 2, Porodiljstvo 1, Groznice, 1 Ljekovite vode 3, Kuga, epidemije 3, Cijepljenje 1, Kirurgija s dermatologijom 7, Anatomija 3, Klinička medicina 1, Veterina 1, Medicinska zoologija 1 Nepoznato 1 Ukupno 76.
Kao vrstan intelektualac, Kraškovič svakako nije čitao samo znanstvenu literaturu. Imao je u svojoj biblioteci i Izgubljeni raj Johna Miltona, vjerojatno u talijanskom prijevodu ili čak u engleskom originalu. Nabavio je i radove rimskog pjesnika Horacija, Odiseju i knjigu engleskog empirista Johna Locka. Kraškovič se smijao šalama Jeana-Baptista Willarta de Grécoura (1684.- 1743.), a rado je prelistavao i četiri sveska engleske revije za bogataše družbe Tatler, koje su možda služile i za zabavu Kraškovičevih pacijenata. Najviše procijenjena Kraškovičeva knjiga stajala je 10 fjorina. To su bila djela Galena iz Pergamona. Sve ostale knjige su bile procijenjene na 5 fjorina ili manje, ali to je bila prije svega antikvarna ocjena starih knjiga potrebna za aukciju. Kraškovič je posjedovao neobično mnogo dragocjenosti, stolnih i prijenosnih satova; za sobom je ostavio teleskop i liječničke alate, uz mnogobrojne osobne stvari.
