Get Adobe Flash player
Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

Komunizam uopće nije pao s padom Berlinskog zida - samo se prebacio u...

Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

Čak je 883.042 birača koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj,...

Kako se dijele

Kako se dijele "ustaške" kune

Na telefonskoj sjednici Srbima dodijeljeno 12 milijuna...

Izdaje naše predizborne

Izdaje naše predizborne

Svaka nova politička garnitura zaposli oko 20.000...

Zločinački karakter propale ideologije

Zločinački karakter propale ideologije

Vinko Puljić: Tko se od zločina ne distancira, taj postaje sudionik i...

  • Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

    Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

    četvrtak, 21. svibnja 2020. 17:14
  • Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

    Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

    srijeda, 20. svibnja 2020. 12:24
  • Kako se dijele

    Kako se dijele "ustaške" kune

    srijeda, 20. svibnja 2020. 19:41
  • Izdaje naše predizborne

    Izdaje naše predizborne

    utorak, 19. svibnja 2020. 13:24
  • Zločinački karakter propale ideologije

    Zločinački karakter propale ideologije

    utorak, 19. svibnja 2020. 13:20

Ludilo američkog Kongresa od svijeta stvara tamu nad bezdanom

 
 
Jer, primjerice, nitko razuman ne može reći kako je američki nacionalni interes protjerivanje Turske iz NATO-a, ili, još više, rat SAD-a s Rusijom i(li) Kinom. Isto vrijedi i za EU. Međutim, razuma je preostalo malo, a ludilo koje je zahvatilo liberalni svijet, očito, nema granice. A kada je to tako, i Rusija i Kina su na odluke Kongresa primorane djelovati na razini strateškog planiranja, a ne političkog reagiranja na idiotske izjave i istu takvu retoriku, jer bi na njih ipak trebali reagirati psihijatri. A vanjska se politika takvom dijagnostikom ne bavi. S tim u svezi upozoravam kako Rusija upravo nešto slično i priprema: u ožujku iduće godine ona bi trebala usvojiti novu nacionalnu obrambenu strategiju u kojoj će biti puno iznenađenja. Ali otom-potom. Zato bi Europa u svemu ovome ludilu trebala biti puno pametnija jer će se ono ponajprije njoj (tj. svima nama) i „obiti o glavu“.  
https://cdn.vox-cdn.com/thumbor/JzqzOR59g2nEpoLVhY9W54xXRXs=/0x0:4000x2757/1200x800/filters:focal(1674x368:2314x1008)/cdn.vox-cdn.com/uploads/chorus_image/image/65932749/AP_19352561492607.0.jpg
Nancy Pelosi (u sredini) - žena koja uništava Sjedinjene Države
 
Nastavlja se američki „cirkus“ s opozivom (impeachment) predsjednika Donalda Trumpa. Odbor za pravosuđe Zastupničkog doma Kongresa odobrio je optužbe protiv Trumpa i sada ih taj dom još samo mora potvrditi većinom glasova (u što nema sumnje jer demokrati u njemu imaju većinu), kako bi se čitav proces opoziva uputio na konačan sud gornjem domu parlamenta – Senatu. U njemu, međutim, većinu imaju republikanci, pa bi, a da bi se postigla potrebna dvotrećinska većina za predsjednikov opoziv, bilo potrebno pravo čudo. Čuda se, naravno, događaju, ali u ovom slučaju vrlo teško. Republikanska stranka si to neće dozvoliti u vrijeme kada se i formalno ulazi u izbornu godinu i kada demokrati u svojim redovima nikako ne uspijevaju pronaći dostojnog protukandidata Donaldu Trumpu. A zašto im, onda, suicidalno u tome pomagati njegovim rušenjem?
 
Ovaj kratki uvod i podsjetnik na aktualna američka previranja nužan je za jednu, posve drugu temu – puno važniju od svih „krikova“ i galame unutar Kongresa, koji ionako ne određuju realnu politiku. Međutim, destruktivno djelovanje kongresnika utječe na rapidnu degradaciju znanja i intelekta, ne samo u zakonodavnom tijelu SAD-a. Njime se iz temelja potresa i sam američki demokratski ustroj, prije svega ravnoteža vlasti! Ona se sada „miješa“ i prelazi „iz ruke u ruku“, ovisno o procjeni političkih snaga po određenim konkretnim pitanjima, na koja svatko gleda iz svoga kuta interesa. U SAD-u je na djelu stvarna sistemska kriza – ili kriza vlasti! Drugim riječima, izvršne vlasti gotovo da i nema. Nju paraliziraju i Zastupnički dom i Senat, koji, suprotno ustavu, predsjedniku države ne omogućuju pravo vođenja američke vanjske politike na način na koji on i njegov tim smatraju ispravnim i za što su dobili mandat.
 
Zapravo, sada Kongres svojim odlukama rukovodi vanjskom politikom u puno većoj mjeri nago sam predsjednik čija je to ustavna uloga, pričemu se u dobroj mjeri vodi patološkom mržnjom prema samom Trumpu i a priori omalovažava većinu njegovih poteza, a što je vrlo opasno. Odluke, koje donosi ovaj saziv Kongresa, nerjetko se, bez problema mogu svrstati u iracionalne, pa čak i protivne nacionalnim interesima samih Sjedinjenih Država. Primjera je za to puno: SAD, danas, djeluju prema EU-u, Rusiji, Kini, Turskoj, Bliskom istoku na način koji izaziva njihov gnjev i otpor, a da o imidžu SAD-a unutar njihovih javnosti i ne govorimo. Razarajuća vanjska politika, temeljena na pritiscima i ucjenama ne samo prema potencijalnim suparnicima, već i prema saveznicima i partnerima, kratkoročno, možda, i donosi određene, prije svega gospodarske plodove, ali dugoročno je neodrživa i potencijalno razarajuća upravo po američke interese. Suparništvo i pritisci prema konkurentima, uključivo i primjene carina pa i sankcija (što je i Trumpova politika prema Kini, EU i Rusiji), mogu biti razumljivi a i posve su legitimni kao sredstva za pokušaj postizanja svojih ciljeva  (možda po SAD donesu željene rezultate, a možda i ne) ali to sada nije važno. Važno je nešto drugo: Kongres na tome ne staje! On, naprosto, gura i Trumpa i Sjedinjene Države u sukob i s Rusijom i s američkim saveznicima. Dovoljno je navesti nekoliko primjera iako ih je puno više:
 
Kongres uveo sankcije protiv plinovoda „Sjeverni tok 2“ i „Turski tok“
 
Ako su se liberalni Nijemci do sada i uzdali u političku potporu američkih demokrata (a kako je to bilo i u vrijeme administracije Baracka Obame), i mislili kako je Trump „trenutačni hir“, „neugodna, prolazna epizoda“ – sada su končano spoznali kako niti sa strane demokrata oni na drugoj strani Atlantika nemaju pravoga prijatelja. U Zastupničkom domu Kongresa većinu imaju demokrati, a upravo su oni prošloga tjedna izglasali zakon o vojnom proračunu SAD-a za 2020.g., u kojemu su, kao nikada ranije, ugrađene i odredbe o uvođenju sankcija protiv ruskih plinovoda „Turski tok“ i „Sjeverni tok 2“, od kojih je ovaj drugi ključan po njemačke energetske i gospodarske interese. Radi se o zakonu o nacionalnoj obrani za 2020. financijsku godinu – National Defense Authorization Act (NDAA FY20), koji, da bi i službeno stupio na snagu, još mora potvrditi Senat i potpisati ga predsjednik SAD-a, u što nema sumnje. U njemu je, između ostaloga, navedeno i sljedeće: „Radi osiguranja energetske sigurnosti Europe proračun pretpostavlja uvođenje sankcija protiv (tvrtki, op. a.) povezanih s ruskim plinovodima „Sjeverni tok 2“ i „Turski tok“.“ „Strategija nacionalne obrane (NDS) priznaje kako se mi nalazimo u razdoblju velike i snažne konkurencije s Rusijom i Kinom. Računajući kako naši suparnici teže uništiti međunarodni poredak i polučiti utjecaj, NDAA FY20 uključuje mjere, usmjerene na potporu konkurentnoj vojnoj prednosti SAD-a i potporu našim saveznicima i partnerima. NDS je fokusirana na zajedničke koncepcije za sprječavanje i pobjedu nad strateškim suparnicima.“
 
Te sankcije, zbog ne postojanja kompromisa, Kongres nije uspio izglasati kao samostalan zakon pa ih je temeljem inicijative dvojice kongresmena „progurao“ u sklopu vojnog proračuna (kakve veze ima Pentagon s plinovodima?). One će, zato, i po Trumpa postati obvezujuće tj. on će ih morati primijeniti kada potpiše zakon i kada prođu potrebne procedure (zakon još mora odobriti Senat, nakon čega ga potpisuje Trump. Poslije toga se u roku od 30 dana mora  napraviti spisak pravnih i(li) fizičkih osoba koje će se naći pod udarom sankcija, što opet mora potpisti predsjednik i nakon čega one i formalno postaju važeće). Ali nije bit u tomu, već u činjenici da je ta odluka Kongresa izazvala burne reakcije s druge strane Atlantika, u strukturama EU, mnogim zemljama, uključivo i Francusku i Njemačku. Kritike prema SAD-u ovih su dana više manje jedinstvene i vrlo oštre, a njemačku političku scenu ova američka odluka ujedinila je više nego ikada. Osim same kancelarke Merkel i vladajuće koalicije CDU/SPD, svoje snažno protivljenje sankcijama plinovodu „Sjeverni tok 2“ izrazili su i tradicionalni neprijatelji takve vrste energije – njemačka stranka „Zelenih“ ali i radikalna desna stranka „Alternativa za Njemačku“ (AfD). Berlin poručuje kako će, u slučaju primjene američkih sankcija biti primoran poduzeti oštre mjere. Na sličnom je tragu i Bruxelles, a jedna od mjera je i moguće zaustavljanje svih američkih LNG projekata u Europi. Jer s ciljem smirivanja uzavrelih strasti Njemačka i pojedine druge članice EU-a već su ranije prihvatile izgradnju novih ili korištenje već postojećih LNG terminala s ciljem povećanja uvoza američkoga LNG-a na europsko tržište, iako im to cjenovno ne odgovara s obzirom da je taj plin sada (i uvijek će biti), skuplji od ruskog plina koji stiže plinovodima za 25%-30%. Njemačka je u tu svrhu čak pristala na izgradnju svog novog LNG terminala za američki plin, ali, očito, za kongresmene u Washingtonu to nije bilo dovoljno.
 
Kongresnici, jednostavno, ne žele ili ne mogu uvidjeti interese svojih ključnih saveznika i ustrajavaju isključivo na osiguranju samo onih svojih, a guranje američkog plina u EU u interesu je mnogih od njih. Pritom treba naglasiti kako se ovdje ne radi o nekakvom njemačkom hiru ili „kapricu“: za tu je zemlju ovaj plinovod od ključnog značaja! Njemačka, sa ciljem prelaska na čišće i bezopasne izvore energije, do 2030. godine zatvara sve svoje atomske centrale i odustaje od uporabe ugljena, koji, sada, s udjelom od 40% sudjeluje u ukupnoj energetskoj opskrbi Njemačke. A kada je riječ o potrebama strateškog osiguranja energetske neovisnosti i normalnog funkcioniranja sveukupnog gospodarstva, potpuni prijelaz na tzv. obnovljive ali i skupe – „zelene“ izvore energije, poput vjetra, sunca, biomase i td., nigdje u svijetu nije i nikada neće biti moguć, pa tako niti u Njemačkoj. Zato je jedina alternativa spomenutim „prljavim“ i(li) „opasnim“ energentima bio i ostao prirodni plin – i to nema nikakve veze s ovom ili onom njemačkom politikom, ovim ili onim njemačkim simpatijama prema pojedinim dobavljačima toga energenta i td. Jedini kriterij kojim se ozbiljne države, pa tako i Njemačka, u kreiranju svoje energetske politike vode, jesu: a) sigurna opskrba, i b) povoljne cijene. Trećega nema, ma koliko se geopolitika u strateška energetska promišljanja nastojala uplitati kao dominantan čimbenik. Ona to nikada ne može biti, a može poslužiti jedino kao pomoćno sredstvo za postizanje još povoljnijih ugovornih kondicija po kupca u odnosu na dobavljača. Jer glavni je zadatak osmišljavanja energetske politike svake zemlje očuvanje konkurentne sposobnosti njezinoga gospodarstva, a što je moguće jedino uz jeftinu energiju ili energiju koja nije skuplja u odnosu na onu kojom se služe konkurenti.
 
Slična je stvar i oko plinovoda „Turski tok“ kojim će ruski plin od iduće godine stizati u Tursku, a vjerojatno i na jugoistok Europe i u Srednju Europu. Paradoks spomenutih američkih sankcija je u tome što je taj plinovod već završen, a turski i ruski čelnici Erdoğan i Putin zajednički ga puštaju u pogon već 8. siječnja. Ali u novom zakonu o vojnom proračunu SAD navedeno je i još nešto: „Obnoviti i produžiti dozvolu za financiranje Ukrajine u iznosu od 300 milijuna dolara. Te mjere podrazumijevaju pomoć u sferi sigurnosti, te uključuju i letalno (smrtonosno) oružje i nove sustave krstarećih raketa za obalnu stražu i protubrodske rakete.“ Dakle, još jedna odredba kojoj se Moskva odlučno protivi, konkretno, protivi se američkim isporukama Ukrajini „letalnog“ naoružanja, i koja će Trumpu otežati pokušaj smirivanja strasti i pokretanja normalizacije odnosa s Rusijom. A upravo su Trumpove prošloljetne najave moguće obustave američke vojne pomoći Ukrajini na kraju i postale povod za pokretanje njegovog opoziva u Kongresu. Jer ukoliko SAD Ukrajini, kako je zakonom navedeno, počnu isporučivati svoje krstareće rakete, o nekoj normalizaciji odnosa s Rusijom suvišno je i govoriti. Štoviše, nad njihovim će se horizontom nadviti još samo veća tama.
 
Sljedeći eklatantan primjer destruktivnog i iracionalnog postupanja Kongresa je uvođenje sankcija protiv Turske. Jer kakva god ta zemlja bila, i kakav god neugodan i tvrd sugovornik bio njezin vođa Erdoğan, turska vojska je poslije američke najveća u NATO savezu, a strateška je uloga te zemlje nezamjenjiva. Ako je Kongresu teško shvatiti da i Turska, kao suverena država ima vlastite nacionalne interese ali i svoje brige i probleme vezane s terorizmom, makar oni bili i drugačiji u odnosu na američke poglede na turske južne susjede i tamošnje političke i sigurnosne procese, to je već vrlo ozbiljan problem. A ako Kongres izglasa i druge sankcije protiv Turske, kako je najavio, Ankara je upozorila na  mogućnost protjerivanja američkih vojnika iz svojih dviju vojnih baza na jugu i jugo-istoku zemlje – ključnih za američke operacije na Bliskom istoku. Mevlüt Çavuşoğlu, turski ministar vanjskih poslova, 11. prosinca je s tim u svezi kazao slijedeće: „Članovi američkoga Kongresa moraju shvatiti kako je Ankari nemoguće nametati tuđu volju. Kao protuodgovor Turska može postaviti pitanje zabrane američkim vojnicima korištenja dviju turskih zrakoplovnih baza „Inçirlik“ i „Kürecik“.
 
A ovdje bih, sasvim slobodno, dodao i sljedeće: ako Kongres odluči uvesti i treći paket sankcija protiv Turske ta će zemlja izići i iz NATO-a. Ne treba sumnjati u takav scenarij. Jer za Tursku su brojni zapadni analitičari već godinama govorili kako samo prijeti i da je „tigar od papira“, ali je ispalo posve drugačije: ona svoje najave i upozorenja provodi u djelo! I ne treba sumnjati u njihovu odlučnost za vođenje samostalne vanjske politike, što uključuje želju za ostankom u savezništvu sa Zapadom ali i za razvoj partnerskih odnosa s Istokom tj. Rusijom i Kinom. Ako Kongres to ne prihvati i počne je kažnjavati – Turska će jednostavno otići.
 
„Rusija – država-sponzor međunarodnog terorizma“
 
I, konačno, zadnji primjer iracionalne politike američkih kongresmena, koji nastavljaju „dolijevati ulje na vatru“ američko-ruskih odnosa: kongresni Odbor za međunarodne odnose 12. prosinca je odobrio prijedlog zakona kojim se od američke administracije i Trumpa traži izjašnjavanje, „odgovara li Rusija kriterijima države-sponzora terorizma“? Zakonski prijedlog, pod nazivom „Zakon o zaustavljanju zlonamjernog djelovanja temeljenog na ruskom terorizmu“, podnio je republikanski senator Cory Gardner iz savezne države Colorado. On od State Departmenta traži, da tijekom 90 dana ustanovi i Kongresu dostavi odgovor na spomenuto pitanje. Nakon usvajanja njegovog prijedloga Gardner je kazao kako ruski predsjednik Vladimir Putin „nastavlja s pokušajima nanošenja ozbiljne štete međunarodnom miru i stabilnosti“.
 
Odluku o unošenju na listu država-sponzora terorizma donosi državni tajnik SAD-a temeljem kriterija prema kojima su te države „više puta pružale potporu aktima međunarodnog terorizma“. Na tom se popisu trenutačno nalaze Iran, Sjeverna Koreja, Sirija i Sudan. Takvim zemljama State Department određuje sankcije koje uključuju zabranu američke inozemne pomoći, zabranu izvoza i prodaje vojnih proizvoda, te razne financijske i druge zabrane. Koliko je sve ovo destruktivno svjedoči činjenica da je samo dva dana ranije u Washingtonu boravio ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. On se sastao s Trumpom, a s američkim kolegom Mikeom Pompeom održao je zajedničku konferenciju za novinare. Pa iako se i tom prigodom vidjela sva dubina međusobnih problema i različitih pogleda na brojne svjetske probleme, iz njihovih se riječi nazirala i jasna želja za poboljšanjem odnosa, isticala se potreba daljnjih sastanaka i novog Pompeovog dolaska u Rusiju, naglašavalo se povećanje međusobne  robne razmjene ove godine itd. A ovakvi zakoni, kakvoga je predložio Gardner a usvojio Odbor za međunarodne odnose, ne samo da na to negativno utječu, već su i opasni zbog različitog tumačenja tko je to, zapravo, danas u svijetu terorist? Dovoljno je vidjeti kako se na spomenutom američkom spisku država-sponzora terorizma nalazi i Sirija (dakle, službena vlada u Damasku), koju, opet, Rusija i niz drugih država smatraju borcima protiv islamističkog terorizma. Za Rusiju niti Sjeverna Koreja nije zemlja-sponzor međunarodnog terorizma, ali isto tako niti Iran.
 
Slični štetni procesi događaju se i u EU-u
 
Ali kako se ne bi pomislilo da samo američki Kongres djeluje iracionalno, treba reći kako je destruktivno ponašanje danas prisutno posvuda u svijetu. Ponajprije u Europskoj uniji. Njezin paradoks se ogleda u činjenici kako više manje sve zemlje-članice znaju da su po njihove nacionalne interese štetne američke sankcije protiv Irana, da su po njih još štetnije sankcije EU-a protiv Rusije, „čudna“ imigracijska politika Bruxellesa i izbjegličko pitanje i td. i td. Međutim, pod pritiskom EU parlamenta i drugih institucija države su nemoćne bilo što samostalno poduzimati. Slično je i u raznim međunarodnim institucijama i organizacijama za koje se prečesto pogrešno misli da je u njima još ostalo poneko „zrno razuma“.
A proces, kada je država primorana provoditi politiku protivnu svojim nacionalnim interesima, ne može dugo trajati bez pojave ozbiljnih, negativnih posljedica. One su već i sada vidljive i na europskom i američkom tlu.
 
Jer, primjerice, nitko razuman ne može reći kako je američki nacionalni interes protjerivanje Turske iz NATO-a, ili, još više, rat SAD-a s Rusijom i(li) Kinom. Isto vrijedi i za EU. Međutim, razuma je preostalo malo, a ludilo koje je zahvatilo liberalni svijet, očito, nema granice. A kada je to tako, i Rusija i Kina su na odluke Kongresa primorane djelovati na razini strateškog planiranja, a ne političkog reagiranja na idiotske izjave i istu takvu retoriku, jer bi na njih ipak trebali reagirati psihijatri. A vanjska se politika takvom dijagnostikom ne bavi. S tim u svezi upozoravam kako Rusija upravo nešto slično i priprema: u ožujku iduće godine ona bi trebala usvojiti novu nacionalnu obrambenu strategiju u kojoj će biti puno iznenađenja. Ali o tom-potom. Zato bi Europa u svemu ovome ludilu trebala biti puno pametnija jer će se ono ponajprije njoj (tj. svima nama) i „obiti o glavu“.
 

Zoran Meter, https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-ludilo-americkog-kongresa-od-svijeta-stvara-tamu-nad-bezdanom/

Obamina administracija sponzorirala državni udar u Ukrajini

 
 
Američki su demokrati, čini se, „povukli vraga za rep“, pokrenuvši sveopći „rat“ protiv predsjednika Donalda Trumpa, a koji je kulminirao sinoć, izglasavanjem njegovog opoziva u Zastupničkom domu Kongresa u kojemu oni imaju većinu. Međutim, prava kulminacija događaja tek slijedi – a, kako se čini, ne po samoga Trumpa koji je siguran po pitanju potpore republikanske većine u Senatu, već upravo po inicijatore protu-trumpovskoga rata – barem ako je suditi po slijedećoj informaciji.
https://www.globalresearch.ca/wp-content/uploads/2014/04/Obama-Ukraine1.jpg
Obamina administracija sponzorirala državni udar u Ukrajini
 
Trumpov odvjetnik i moćni bivši gradonačelnik New Yorka Rudy Giuliani iznio je nove optužbe u svezi s istragom o navodnoj korupciji Obamine administracije u Ukrajini: administracija Baracka Obame sponzorirala je državni udar u Ukrajini, a ukrajinski i američki službenici i političari, uključeni u nasilnu smjenu vlasti, iznijeli su iz Ukrajine više od 100 milijardi dolara u pet godina!
 
Nove izjave Giulianija o korupcijskim vezama američkih i ukrajinskih političara, nadopunjuju njegove tvrdnje, o tome, da je administracija bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame uz potporu tajnih službi izvela nasilnu smjenu vlasti u toj zemlji. Saveznik Obamine administracije – Petro Poroshenko (bivši ukrajinski predsjednik, op. a.) – pomagao je u državnom udaru, tvrdi Giuliani.
Tekst se nastavlja nakon oglasa
Sjedinjene Države financirale su operaciju kroz američko veleposlanstvo u Kijevu. Bivša američka veleposlanica u Ukrajini Mary Yovanovich potrošila je na potporu „oporbi i mitingašima“ dio sredstava od 5,3 milijardi dolara pomoći SAD-a, dodijeljenoj toj zemlji za provedbu reformi. Prevrat se financirao kroz nevladine organizacije. A ključna figura u State Departmentu bio je upravo Joe Biden. Ukrajinske državne financijske institucije pronašle su pretpostavljene zlouporabe spomenutih američkih dodjeljenih sredstava za reforme, ali je po nalogu američke veleposlanice istraga bila obustavljena. „Šokantno otkriće: veliki dio od 5,3 milijarde dolara, dodjeljenih u okviru programa „Pomoć SAD-a“ bilo je iskorišteno na neovlašten način i predan nevladinim organizacijama veleposlanstva. U to vrijeme Yovanovich je bila veleposlanica. Ona je dala naredbu za ne pokretanje istrage nad rashodima“, piše Giuliani u svom tvitu.
 
Prema njegovim tvrdnjama, službenici na najvišim razinama vlasti u SAD-u i Ukrajini, umiješani u operaciju državnog udara, dobro su „zaradili“: „Proučavajući moje bilješke, čini mi se, kako bi široka zajednička istraga Ukrajine i SAD-a omogućila pronalazak i vraćanje milijardi, ukradenih prevarantima iz obiju zemalja na najvišim razinama. To bi bio najučinkovitiji način za ujedinjenje naših dviju zemalja”. Giuliani je obećao i nove informacije: „…Amerikanci znaju da su Biden i drugi predstavnici Obamine administracije omogućili rast korupcije u Ukrajini, u razdoblju od 2014. do 2016. godine. Svi će ti podaci biti objavljeni vrlo brzo.“
 
Dakle, „mreža“ se polako „plete“, ali, čini se, i sve se više „steže omča oko vrata“ Joe Bidena i njegovoga sina Huntera Bidena, poslovno povezanog s ukrajinskim plinskim holdingom Burismom upravo u vrijeme dok je njegov otac kurirao američkom vanjskom politikom po pitanju Ukrajine. Zapravo se sam proces pokrenutog opoziva protiv Donalda Trumpa od strane demokrata pretvorio u suštu suprotnost  čitavoga problema. Umjesto stvarnog pokretanja  istrage o optužbama za golemu korupciju u Ukrajini, u koju su, navodno, uključene i brojne osobe iz američkog političkog vrha iz doba Obamine administracije, „pila“ je od strane demokrata „okrenuta naopako“ tj. njihov se gnjev usmjerio na Trumpa koji zahtjeva pravosudno raščišćavanje nagomilanog „smeća“ (navodno u kontekstu američke predizborne utrke). Pritom se iz vida isključuje sama bit cjelokupnog problema – mogući kriminal na najvišoj državnoj razini, koji jednako šteti i američkoj demokraciji i američkom ugledu u svijetu!
 

Zoran Meter, https://www.geopolitika.news/razgovori/komentari/top-komentar-trumpov-odvjetnik-uzvraca-udarac-obamina-administracija-sponzorirala-drzavni-udar-u-ukrajini/

I američko je društvo opasno podijeljeno po ideološkim i vrijednosnim načelima

 
 
Nakon propasti brojnih pokrenutih inicijativa i istraga protiv američkog predsjednika Donalda Trumpa od strane Demokratske stranke (Muellerova istraga o navodnoj ruskoj umješanosti u američke izbore, optužbe za rasizam i jačanje međuetničke mržnje i nasilja u SAD-u, navodnih Trumpovih protuzakonitih postupaka u svezi ograničenja ulaska migranata u SAD), demokrati više nemaju vremena niti prava na daljnje poraze, jer predsjednički izbori u SAD-u su pred vratima (održavaju se u drugoj polovici iduće godine). Stoga su, čini se, odlučnije nego ikada krenuli u još jedan, ovoga puta visokorizični boj – pokušaj Trumpovog impeachmenta (rizičan zbog činjenice da se veliki dio američke javnosti tome protivi, ali i zbog republikanske većine u Senatu, u kojemu se, ukoliko do njega uopće i dođe, čitav proces impeachmenta mora i okončati), nakon kojega više nema vremena za popravke i improvizacije eventualnih nastalih političkih šteta.
https://a57.foxnews.com/media2.foxnews.com/BrightCove/694940094001/2019/10/15/931/524/694940094001_6095090518001_6095092399001-vs.jpg?ve=1&tl=1
OTAC I SIN - Joe i Hunter Biden
 
Vrh Demokratske stranke je odlučio – umnogome primoran pokrenutim Trumpovim potezima za raskrinkavanje eventualnih protuzakonitih radnji jednog od njihovih najozbiljnijih pretendenata za predizbornu utrku, Joe Bidena, kao i njegovog sina Huntera Bidena u Ukrajini – „okrenuti pilu naopako“ i napasti Trumpa za navodno prekoračenje ovlasti sa željom za utjecaj na izbore 2020. g. Time se „izrodila“ po obje strane vrlo neugodna „afera Ukrajina“ ili svojevrsni „Ukraina Gate“. A ona koincidira s još jednom pokrenutom predizbornom operacijom demokrata, onoj vezanoj uz klimatske promjene, u koju svrhu se nedavno u New Yorku, na zasjedanju GS UN-a, u manirima „političke pedofilije“ podmuklo iskoristila jedna, sada već globalno poznata djevojčica iz Švedske. To je izvedeno na način, da bi oni koji su iza svega toga cirkusa stajali trebali biti pozvani na odgovornost, a svi oni koji su ispred djevojčice stajali i licemjerno joj pljeskali trebali biti javno proglašeni idiotima, koji ni o čemu, osim o načinima osiguranja vlastitih probitaka, ionako ništa ne znaju niti o bilo čemu bitnom imaju svoje stavove. Ali to je jedna sasvim druga tema. Želi li Trump poboljšanje odnosa s Rusijom i koja je u tome uloga Ukrajine?
 
Iako Trump medijski slovi kao simpatizer Vladimira Putina i državnik sklon poboljšanju američko-ruskih odnosa, njegovi ključni vanjskopolitički potezi od samoga dolaska na vlast do danas sve su prije samo ne takvi. Odnosi između dviju vojnih velesila nikada nisu bili gori još od vremena hladnog rata, a dvije zamlje imaju dijametralno suprotne stavove u odnosu na sva važnija svjetska krizna žarišta ali i na ukupnu sliku budućega svijeta. Želi li Trump stvarni popravak odnosa s Moskvom i sprječavaju li ga u tome one silnice u washingtonskim središtima moći koje o svemu odlučuju, ili on to iskreno niti ne želi, po Moskvu već odavno nije važno – ona je i nakon Trumpove izborne pobjede jasno izjavila kako će bilo kojeg američkog predsjednika procjenjivati i(li) podupirati isključivo prema njegovim konkretnim potezima u odnosu na Rusiju, a ne prema njegovom, medijski stvorenom imidžu.  A da bi do napretka tih odnosa stvarno i došlo, rješavanje ukrajinskog pitanja na obostrano zadovoljavajući način jedno je od glavnih. Ukrajina je za Rusiju „crvena crta“ čije je prelazak od strane SAD-a i rezultirao više-manje svemu onome što danas vidimo na geopolitičkoj karti svijeta – od Europe, preko Sirije i Irana, do Venezuele i Dalekog istoka.
 
U Washington Postu nedavno je, uoči izbijanja „afere Ukrajina“, objavljena vijesti, prema kojoj  je Donald Trump izjavio kako američki potezi u Ukrajini nemaju nikakvoga smisla i da oni samo razdražuju Kremlj i pogoršavaju ionako nepete odnose s Rusijom. Bila vijest točna ili ne (a prenio ju je izvjesni bivši visoki službenik Bijele kuće), njoj treba dodati kako je Trump i prije toga iskazivao nezadovoljstvo američkom ukrajinskom politikom, kao i to, da je nedavno osudio EU da ne ulaže nikakva financijska sredstva u tu zemlju i da je sve palo na pleća SAD-a i da tako dalje više ne može. Prema pitanju Ukrajine postoje ozbiljne nesuglasice ključnih zemalja EU, prije svega Njemačke i Francuske (Emmanuel Macron nedavno je pozvao njemačku politiku na zajedničko jačanje suradnje s Rusijom), u odnosu na američku politiku prema toj zemlji, započetu još od strane Obamine administracije (koja je još uvijek na snazi i koju žestoko brane američki demokrati), koja je ukrajinsku krizu proizvela kao svojevrsnu dugoročnu branu od jačanja veza između EU i Rusije, ili, kako se to obično voli kazati – od sprječavanja pogubnog ruskog utjecaja na američke europske saveznike. Za provedbu te politike najvažniju ulogu imaju proturuske sankcije, kojima se sve jače opiru pojedine zemlje EU i krupni biznis. Dakle, u tim i takvim okolnostima, kao i u ozračju već duboke predizborne kampanje u SAD-u, pokrenuta je „afera Ukrajina“.
 
Kako je sve počelo?
 
Samo dan nakon što je (sada već smijenjeni) savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost John Bolton posjetio Kijev (28. kolovoza), stigla je vijest kako je predsjednik Donald Trump odlučio provesti reviziju dodijeljene vojne pomoći Ukrajini. U vrijeme revizije, za koju nije poznato koliko bi trebala trajati, dodjela sredstava Ukrajini bit će zamrznuta. Prema navodima medija Politico, revizija se formalno objašnjava Trumpovom željom da se uvjeri kako se Kijevu dodjeljena sredstva koriste na najbolji način s gledišta američkih nacionalnih interesa. Između osoba koje će provoditi reviziju spominjala su se imena ministra obrane Marka Espera i spomenutog Johna Boltona. U predstavničkom domu američkog Kongresa, u kojemu većinu imaju demokrati, izražena je zabrinutost ovom odlukom te je najavljeno „žurno slanje upita administraciji“, zbog čega ona to sve čini (više o ovoj temi možete pročitati na poveznici: https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-dize-li-trump-ruke-od-ukrajine/).
 
Međutim, prava zabrinutost demokrata nije bila vezana za daljnju financijsku pomoć Ukrajini, te se ona u međuvremenu brzo pretvorila u zabrinutost za njihovog mogućeg predsjedničkog kandidata Joe Bidena. Zašto? Pa zato što je Trump, ne jednom, upravo Bidena javno prozivao za moguće malverzacije iz vremena dok je bio američki potpredsjednik i glavni kurator američke politike u postrevolucionarnoj Ukrajini, od veljače 2014. do kraja Obamoga mandata. A sada je Trump, očito, odlučio krenuti u konačni obračun.
 
Pa iako bi pronalazak Bidenovog „prljavog veša“ u mutnim poslovima njegovog sina s korumpiranim pojedincima i institucijama u Ukrajini u vrijeme dok je „vedrio i oblačio“ kadrovskom politikom Kijeva Trumpu nedvojbeno predstavljalo dodatno jamstvo kako do neugodnih iznenađenja na izborima po njega neće doći, krivnja za takav scenarij ipak ne leži na Trumpu, već na Bidenu čiji to i jest problem. Kao što je problem i po Demokratsku stranku, koja, očito, neku jaču i politički „čistiju“ figuru za suprotstavljanje Trumpu nije u stanju iznjedriti. Jer tragovi korupcije u poslovima s Ukrajinom vode jako duboko i to baš u vrijeme kada je Demokratska stranka kurirala njezinim revolucionarnim i postrevolucionarnim procesima.
 
Sporni telefonski razgovor: Zelensky između “čekića i nakovnja”
 
Glavna uporišna točka na koju se oslanjaju demokrati kroz pokretanje opoziva, telefonski je razgovor Donalda Trumpa i ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, održan 25. srpnja, za kojeg smatraju da je upravo u njemu Trump ucjenjivao Zelenskog, da Ukrajina pokrene službenu istragu protiv Bidena i njegovoga sina, ili će SAD obustaviti daljnju financijsku pomoć toj zemlji. Međutim, Trump i njegov tim promptno su reagirali i odmah objavili stenogram spomenutog telefonskog razgovora, iz kojega je vidljivo kako se u njemu uopće nije spominjalo nikakvo američko pružanje financijske potpore Ukrajini pa samim time nije niti moglo biti ikakvih pritisaka. U razgovoru je Trump Zelenskom kazao kako bi bilo dobro da Zelensky i novi ukrajinski državni tužitelj istraže poslovanje Huntera Bidena i ulogu njegovog oca u svemu tome. Trump je kazao i kako se Biden ranije „hvalio da je zaustavio istragu“. Zelensky je odgovorio kako će se novi tužitelj pozabaviti tim slučajem: „On ili ona proučit će situaciju, poglavito u odnosu na tvrtku koju ste Vi s tim u svezi spomenuli. Tema istrage toga slučaja, uistinu je pitanje uspostave poštenja pa ćemo se mi pozabaviti time i raditi na istrazi“, citiraju se u stenogramu riječi ukrajinskog čelnika, koji je također zamolio Trumpa da dostavi i dodatne informacije koje mogu pripomoći. Dakle – ništa spornoga u razgovoru nije bilo.
 
Zapravo, sam Zelensky sada se nalazi između „čekića“ republikanaca i „nakovnja“ demokrata. Procijeniti na čiju se stranu on sada treba svrstati kako bi izbjegao moguće negativne posljedice u budućnosti po samu Ukrajinu, nije jednostavno. Međutim, Zelensky možda ipak skreće na Trumpovu stranu, barem ako je suditi prema njegovoj nedavnoj oštroj osudi politike EU, kada je izjavio kako ona Ukrajini ne dostavlja potrebnu financijsku pomoć, surađuje s Rusijom usprkos sankcijama i td., čime, zapravo, ponavlja Trumpove riječi. Ali pravi test odanosti vidjet će se isključivo u činjenici, hoće li Ukrajina pokrenuti službenu istragu protiv Bidena ili će s time odugovlačiti, čekajući rasplet stanja u američkoj političkoj „kuhinji“ kroz nadolazeće izbore. Ali u slučaju nove Trumpove pobjede to bi oklijevanje (koje ne bi bilo ništa drugo nego „voda na mlin“ demokratima) Zelenskog moglo skupo stajati i on to dobro zna. A kako se sada čini, Zelenski ipak ide u susret Trumpu: glavni ukrajinski tužitelj Ruslan Ryaboshapka početkom listopada je najavio početak revizije tajnih istraga vezanih uz tamošnju energetsku tvrtku Burisma koja se sumnjičila za neuplate poteza i dobivanje protekcija, u kojoj se spominju Bidenov sin Hunter, bivši ukrajinski ministar ekologije Zlochevskimi tamošnji oligarh Sergey Kurchenko. Naravno, trebat će pričekati čime će sve ovo u konačnici i završiti.
 
Ovdje treba pojasniti kako je u vrijeme dok je Joe Biden bio američki potpredsjednik i osoba zadužena za suradnju Kijeva i Washingtona, njegov sin Hunter 2014. instaliran u upravu velike ukrajinske privatne plinske tvrtke Burisma Holdings. Prema američkim bankovnim informacijama, tvrtka Huntera Bidena Rosemont Seneca Partners LLC dobila je službene isplate s računa Burisme u iznosu od 166 tisuća dolara mjesečno od proljeća 2014. do jeseni 2015. Kada je 2016. ukrajinski državni odvjetnik Viktor Shokin namjeravao početi posebnu istragu o tim poslovima, bio je smjenjen sa svoje dužnosti. Odluku o tome navodno je donio osobno Joe Biden, koji je kasnije javno izjavljivao kako je uspio smijeniti „tog kurvinog sina“. Ovome treba pridodati i informacije Trumpovog osobnog odvjetnika Rudya Giulianija, koji je na svom tvitu prošloga tjedna objavio kako je Bidenov sin Hunter novce dobivao „preko Latvije i Cipra“, a iznos jedne od uplata iznosio je 3 milijuna dolara. Tadašnja Obamina administracija je preko američkog veleposlanstva, navodi Giuliani dalje, primorala ciparsku vladu na skrivanje te  informacije. Skandal s Bidenom tek počinje, navodi Giuliani, tvrdeći kako su primljene sume iz Ukrajine puno veće od spomenuta 3 milijuna dolara.
 
Giuliani također navodi i novu veliku optužbu protiv Joe Bidena, kazavši, kako je kineska vlada u Bidenov fond uplatila 1,5 milijardi dolara, „što je postalo poznato danas“, zbog postizanja po sebe još povoljnijeg trgovinskog sporazuma (ukoliko Biden postane američki predsjednik).
 
Odgovor Kongresa: neugodno svjedočenje CIA-inog obavještajca
 
A svega dan nakon što je Bijela kuća objavila stenogram razgovora Trump-Zelensky, u Zastupničkom domu (većinu imaju demokrati) američkog Kongresa objavljeno je pismo informatora kongresnog Odbora za obavještajne poslove iz krugova američke obavještajne zajednice, naknadno potvrđenog kao djelatnika CIA-e. (Pritom je potrebno naglasiti kako taj obavještajac uopće nije nazočio telefonskom razgovoru dvojice predsjednika, već je sabrao citate svojih kolega, zabrinutih Trumpovim namjerama za utjecaj na iduće izbore. Također, prema mom mišljenju, bilo bi zanimljivo doznati je li tom telefonskom razgovoru nazočio i naknadno smijenjeni Trumpov savjetnik Bolton, čisto zbog mogućnosti utvrđivanja može li se u svemu ovome raditi i o njegovoj osveti Trumpu zbog smjene s položaja jednog od najmoćnijih osoba Bijele kuće?) Ukoliko bi se vjerovalo pismu spomenutog obavještajca, objavljeni stenogram Trumpovog razgovora samo je vrh sante leda, dok se iza kulisa skrivaju stvarni događaji na koje se i opiru demokrati u pokrenutom impeachmentu.
 
Tako anonimni obavještajac navodi kako je Trump zlouporabio predsjedničke ovlasti, a sve  kako bi prinudio stranu zemlju da utječe na američke izbore 2020. godine. „To miješanje uključuje, između ostalog, vršenje pritiska na stranu državu radi istrage protiv jednog od glavnih političkih protivnika predsjednika … Osobni odvjetnik predsjednika (Trumpa), Rudolph Giuliani, je središnja figura u tim potezima. Prema poznatome, glavni tužitelj Barr također je u to uključen“. On dalje navodi kako se u kolovozu Giuliani u Madridu sastao sa savjetnikom ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog Andryom Ermakom. Američki obavještajci okarakterizirali su taj, javno ne objavljeni susret, kao „direktni nastavak“ telefonskog razgovora Trump-Zelenski od 25. srpnja. Giuliani se, navodno, privatno obraćao različitim savjetnicima ukrajinskoga čelnika, uključno i predsjedniku njegovog ureda Andriju Bogdanu i šefu ukrajinske službe sigurnosti Ivanu Bakanovu, navodi autor pisma, koji, međutim, ne zna je li do tih susreta i došlo ali da je uvjeren kako su „Ermak i Bakanov namjeravali putovati u Washington sredinom kolovoza“. Američki obavještajac napisao je i kako su djelatnici Bijele kuće zabrinuti razgovorom Trump-Zelenski i već razmišljaju, kakve mjere trebaju poduzeti “jer su postali svjedoci zlouporabe ovlasti predsjednika za osobne koristi“.
 
Rizici veliki po obje strane
 
Pa iako je Trump odmah nakon objave stenograma razgovora sa Zelenskim djelovao samouvjereno i već zauzeo pobjednički gard, nakon objave pisma američkog obavještajca u Kongresu već idućega dana, Trump je promijenio pobjedničku retoriku i ton, što je vidljivo i u njegovom, odmah potom objavljenom „mobilizacijskom“ tvitu. U  njemu on  poziva sve republikance na zbijanje redova pred „demokratskom ugrozom“, koja „želi uništiti Republikansku stranku i sve ono iza čega ona stoji“. Budimo zajedno i borimo se – naša je zemlja u pitanju, napisao je Trump – očito svjestan prave dramatike, koja tek predstoji. Jer ova afera može naštetiti i njemu, ali itekako i samom Bidenu. O ovom drugom svjedoči i najnovije istraživanje Monmouth University, prema kojemu 42% Amerikanaca smatra da je Biden „vjerojatno vršio pritisak“ da se smijeni ukrajinski tužitelj Shokin, dok 37 % smatra kako toga vjerojatno nije bilo. Posljednja dva tjedna od izbijanja afere Bidenov rejting počeo je padati, a vjerojatno je to upravo posljedica ove afere.
 
Ali kako god završila ova najnovija epizoda unutar-američkog političkog obračuna tj. hoće li od Trumpovog opoziva na kraju ostati samo „oluja u čaši vode“ (a meni se upravo tako čini) ili ne, jedno je već posve sigurno: američko društvo opasno je podijeljeno po ideološkim i vrijednosnim načelima, pri čemu politika i političari ne smiruju strasti (što bi trebali činiti), već ih, naprotiv, raspiruju – stavljajući svoje stranačke i osobne interese ispred interesa nacije i zemlje. Identična stvar sada se događa i u EU, ali na žalost i u hrvatskom društvu, što je jedan od temeljnih problema i ugroza za samu opstojnost države kao takve (toga problema nedavno se na jednoj našoj komercijalnoj televiziji dotaknuo i hrvatski analitičar dr. sc. Mirko Bilandžić).
 
Međutim, kako to u obračunima najvećih političkih stranaka često biva, čitava se ova priča iz tzv. afere Ukrajina prilično olako želi skrenuti s biti problema na političko polje igre (gdje se onda mjesecima „žvaču“ razno-razne optužbe o zlouporabama ovih ili onih ovlasti, od strane ove ili one osobe dok se sve skupa ne umrtvi i na kraju svi od svega odustanu, dosadivši „i Bogu i vragu“) – umjesto jednostavnog utvrđivanja činjenice: je li ili nije bilo koruptivnih radnji s ukrajinskom energetskom tvrtkom (u međuvremenu u Ukrajini optuženoj za prijevare i malverzacije) od strane Bidenovog sina Huntera, u vrijeme dok se glas njegovog oca u Kijevu slušao kao glas „Božjeg proroka“. Pa iako se Trump u svemu ovome možda i služi „prljavom igrom“ (slično kako je u kampanji 2016. napadao i Hillary Clinton za curenje tajnih državnih podataka s njenog privatnog maila, a što se pokazalo učinkovitim) koja je na rubu dozvoljenog, to ipak nije njegov već Bidenov problem.
 
Osim toga, svega ovoga ne bi niti bilo da je američko pravosuđe na vrijeme reagiralo i istražilo optužbe protiv dvojca Biden. Tako se na kaju sve svodi na „stil“ vladavine: jer i njemačka je kancelarka svojedobno javno tražila usluge američkog FBI-a u razotkrivanju pojedinih korupcijskih afera pa to nije nikoga čudilo niti je zbog toga od nje tražena politička odgovornost. Jer ukoliko ne ide drukčije, onda upravo državnici trebaju biti najsnažniji glas koji mora p(r)obuditi nadležne institucije da počnu raditi svoj posao. A čine li to državnici po savjesti ili iz nekih osobnih pobuda i interesa potpuno je irelevantno. A kako sada izgleda, iz kuta američke Demokratske stranke uopće nije bitno je li netko „susjedu neovlašteno ubio kravu“, već je li to izvršio na zakonom propisani način tj. je li krava pritom patila ili nije.
 

Zoran Meter, https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-velika-analiza-trumpov-opoziv-oluja-u-casi-vode/

Anketa

Oleg Butković veli kako ukidanje plaćanja cestarine na Krčkom mostu nije predizborni trik. Vjerujete li mu?

Ponedjeljak, 25/05/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1239 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević