Čovjek koji je nadjačao jugokomunističku represivnu tešku industriju
U svibnju 1945. godine, naslonjen na motiku u svom docu, stari djed Petar je često bacao pogled iznad visokih vrhova svojih zavičajnih planina, očekujući povratak kojega od sinova. Kao hrvatski branitelji, znao je samo to da su negdje u Sloveniji u povlačenju. Uz dvije povećane slike sinova nestalih u ratu, ispod kojih bi se, naslonjen na štap, često zadržavao i brisao suze, uspomene na stričeve su bile, i dvije murve ispred kuće. Bijela Pilipova i crna Andrijina, koje su baš oni kao momčići zasadili. Svakoga proljeća, u vrtu ispred kuće bi se rascvjetao i ljubičasti jorgovan. Ovo je moj kleti Pilip posadio. Pričala bi baba Jurka.
Vice Ostojić u Lurdu 2010. godine
Bože, je li njezin Pilip bio lip ko ovi jorgovani. Razmišljala je curica Janja. Družile su se u zajedničkoj boli. Jedna zbog gubitka sinova, a druga zbog gubitka oca. Svakog proljeća bi baba Jurka prilikom oranja dežurala kod jorgovana, da ne bi oštri lemeš zalutao do njegovih žila. Kako bi bilo lijepo da koji od stričeva, odnekud iz svijeta, sada dođe u naš i svoj dolac. I ove lijepe želje su urezane u sjećanje malog dječaka s kamena. Ovakve i slične sudbine su se protezale od obitelji do obitelji, od sela do sela, od grada do grada.
Na predstavljanju njegove knjige „Križni put Hrvata patnika“ upoznao sam Vinka Vicu Ostojića, preživjelog hrvatskog branitelja iz 40-ih godina, čovjeka koji je prošao kroz rupice bleiburškog sita i rešeta, a koje rupice su bile istovremeno pretijesne za stotine tisuća drugih- njegovih kolega i prijatelja. Kao takav, poslužio je kao pravi materijal za jugokomunističku represivnu tešku industriju.
Jeo je travu i gulio koru s drveća. Izbijali su mu zube, lomili rebra i vodili ga na strijeljanje. U logorima, tamnicama i zatvorima proveo je ukupno 14.godina. Nesalomljiv, domogavši se emigracije nastavio je hrabro prkositi svojim progoniteljima i svim hrvatomrziteljima. Sa svojim visoko izdignutim hrvatskim barjakom, obišao je pola svijeta. Na svim hrvatskim i crkvenim događanjima on je bio prisutan. Jeruzalem, Lourdes, Vatikan…U Lourdesu je bio desetak puta. Četvorica papa su blagoslovila njegov crven-bijelo-plavi barjak. Njegovi zaštitnici, njegove svetinje koje su ga čuvale,očuvale i koje ga i dan danas čuvaju su, Blažena djevica Marija i Sveti Leopold Mandić. Oni su, on u to čvrsto vjeruje, zaslužni što Vinko, mada i sa dva štapa, i danas u 92.god.života, kojem rođendanu 30.srpnja je posvećen i ovaj tekst, djeluje vitalno sa svojim svakodnevnim i prepoznatljivim blaženim osmijehom.
I na brdu Gospina ukazanja u rodnim Bijakovićima, i na Maclju, i ispred Hude jame i Jazovke, i na svim misama za hrvatske branitelje, i na svim većim tribinama… on je viđen u počasnim prvim redovima. Želimo mu dobro zdravlje, i još puno susreta, i na navedenim događanjima, i na svakodnevnim kavicama na tržnici Dolac, gdje poslije svete mise stigne pročitati i dnevni tisak. Pisac ovih redaka, uz veliko poštovanje, ga osjeća i emotivno, jer u njemu prepoznaje i svoje, u cvijetu mladosti „nestale stričeve“.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više