Hrvatski Fokus
Feljtoni

VB i Habsburška Monarhija (8)

Seton-Watson je bio uvjeren da je Austro-Ugarska vitalni čimbenik o kojem ovisi život Europe

 
 
Seton-Watson se i nakon aneksije nastavio baviti analizom međunarodnog položaja Austro-Ugarske Monarhije, zagovarajući pritom i nadalje potrebu austro-ugarsko-britanskog političkog zbližavanja. Kao zagovornika opstojnosti Austro-Ugarske ozlovoljili su ga učestali napadi na Veliku Britaniju u austrijskom tisku nakon aneksije. S tim u vezi uredništvu lista Österreichische Rundschau uputio je otvoreno pismo u kojem se kritički osvrnuo na članak »Zur englischen Balkanpolitik«, objavljen u tom listu 15. siječnja 1909. Prema njegovu mišljenju britanska vlada nije mogla postupati drugačije nego kritički, jer je aneksija djelovala destruktivno na sustav europskih saveza koji se desetljećima stvarao, a u čijem su oblikovanju sudjelovale i Velika Britanija i Austro-Ugarska. Za legalistički raspoloženu britansku vladu aneksija je bila protupravan čin, kojim je inauguriran trend zanemarivanja pravnih obveza u međunarodnim odnosima.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/12/ecx.images-amazon.com_images_I_51mtUzmK8ZL._SX258_BO1204203200_.jpg
Promišljajući situaciju s britanskog stajališta, Seton-Watson propustio je do kraja prodrijeti u osnove austrijske balkanske politike. A ta se politika sve više određivala s obzirom na politiku dviju sila – Njemačke i Ruskog Carstva – koje su ugrožavale interese i prestiž Monarhije na Balkanu. Seton-Watson nastavio je i nakon aneksije poticati austrougarske vlasti na državni preustroj Monarhije. Iznio je prijedlog federalnih reformi za Austriju, različit od prijedloga za Ugarsku, za koju je predvidio model lokalne autonomije uz očuvanje kompetencija središnjeg parlamenta. Međutim, uvidjevši da Mađari nisu spremni prihvatiti čak ni umjerene reforme, potražio je rješenje u trijalističkoj ideji, za čiju se realizaciju zauzimao prijestolonasljednik nadvojvoda Franjo Ferdinand. Sve do izbijanja I. svjetskog rata, pa čak i neko vrijeme nakon njega, Seton-Watson je bio uvjeren da je Austro-Ugarska vitalni čimbenik o kojem ovisi život Europe. Uviđao je opasnost koju Austriji i Europi nosi južnoslavensko pitanje te se zauzimao za njegovo rješenje u sklopu Austro-Ugarske. Bio je iznimno kritičan prema zagrebačkim tzv. veleizdajničkim procesima i Friedjungovoj klevetničkoj akciji, ustvrdivši da međunarodno poštenje ne dopušta velikim silama da svoju politiku temelje na krivotvorinama i špijunaži.
 
Godine 1912. Seton-Watson je vidio novu prijetnju u raspuštanju sabora i uvođenju komesarijata u Hrvatskoj (Absolutism in Croatia, London, 1912). Balkanski ratovi 1912/1913, sa znatnim teritorijalnim proširenjem Srbije, doveli su Europu gotovo na rub rata. Seton-Watson, koji se svojim knjigama obraćao ponajprije austrougarskoj i engleskoj publici, preveo je u razdoblju balkanskih ratova svoje posljednje dvije knjige na njemački pod naslovom Ungarische Wahlen i Die Südslavische Frage. Tiskane u Leipzigu 1912. i Berlinu 1913, te su knjige prerađen i proširen prijevod djela Coruption and Reform in Hungary i The Southern Slav Questions. Seton-Watson je smatrao da je za održanje podunavske monarhije u neposrednoj budućnosti nužno ostvarenje hrvatsko-srpskog jedinstva i prisiljavanje Ugarske na reviziju nacionalne politike. U suprotnom, Austro-Ugarska će promašiti svoju povijesnu misiju i abdicirati u korist srpske, bugarske i rumunjske nacionalne države. Kada je 28. lipnja 1914. u Sarajevu ubijen nadvojvoda Franjo Ferdinand, Seton-Watson ga je vrlo pozitivno ocijenio u Contemporary Review za kolovoz 1914 (»The Archduke Francis Ferdinand«, 165-174), nazvavši ga nositeljem slobode za potlačene nacije.
 
U caru Karlu vidio je potencijalnog nastavljača djela Franje Ferdinanda i ozbiljenje povijesne misije Monarhije u Srednjoj Europi. Međutim, Seton-Watson vidio je i alternativu Habsburgovcima u slučaju da se pokažu nesposobnima riješiti južnoslavensko pitanje. Postupno se okretao prema Srbima, prema kojima je prije osjećao nesimpatije. Potkraj prosinca 1912. još uvijek je pokazivao nesklonost prema njima (Seton-Watson, »Austria-Hungary as a Balkan Power«, Contemporary Review, December 1912), ali nakon II. balkanskog rata njegovo se stajalište sasvim promijenilo. Tako o miru u Bukureštu (10. VIII. 1913) govori kao o razdjelnici u razvoju balkanskih nacija kojom se zaključuje dugo razdoblje skrbništva velikih sila nad obnovljenim kršćanskim državama (»New Phases of the Balkan Question«, Contemporary Rewiew, September 1913, 322-323). Činjenica da je Austro-Ugarska postala saveznik Njemačke postala je glavni poticaj Seton-Watsonova političkog promišljanja.
 
U Westminster Gazzette 20. kolovoza 1914. ustvrdio je da su se Habsburgovci pokazali nekompetentnima za rješavanje južnoslavenskog pitanja. Koristeći se već razgranatim vezama s Česima i južnim Slavenima, pretvorio se u beskompromisnog zagovaratelja destrukcije Austro-Ugarske. Potkraj rujna 1914. iz Švicarske se u London preselio Frano Supilo te stupio u vezu sa Seton-Watsonom, s kojim se upoznao u Steedovoj kući u Londonu 1908. U listopadu 1914. Seton-Watson se susreo s Masarykom u Rotterdamu. U djelu The War and Democracy, koje je napisao zajedno sa svojim prijateljima Alfredom Zimmernom, J. Doverom Wilsonom, lordom Eustaceom Percyjem i Arthurom Greenwoodom, objavljenom u prosincu 1914, odbacio je plan za rekonstrukciju Austro-Ugarske Monarhije. U brošuri What is at Stake in the War (London, 1915) oblikovao je cjelokupnu idejnu osnovu lista New Europe. Posebice je isticao da pobjeda saveznika zahtijeva destrukciju Turske i Austro-Ugarske, jer se tek tako Njemačka može baciti na koljena i na ruševinama triju centralnih sila podići nova Europa. Želio je dovesti Rusiju u Europu kako bi se uništio opasan raskol između bizantskog i slavenskog Istoka te latinskog i teutonskog Zapada. Prije je, poput mnogih svojih sumišljenika sklonih Austro-Ugarskoj i Njemačkoj, bio neprijatelj ruskog carizma i zazirao od pravoslavno-bizantske tradicije. Učinivši radikalni misaoni obrat, postao je ne samo uvjeren da Rusi i druge slavenske nacije mogu uspostaviti ravnotežu europskih sila protiv Njemačke nego također obnoviti Europu, čiji je idealizam uništila pruska militaristička doktrina.
 
Seton-Watson, koji je prije govorio o divljaštvu i surovosti nekih slavenskih nacija, posebice Srba, pretvorio se u slavenofila. Ustvrdio je da Zapad ima dug prema nacijama srednje i jugoistočne Europe, jer su one proživjele stoljeća uništenja kako bi Zapad mogao nesmetano uživati u prednostima civilizacije (Seton-Watson, Roumania and the Great War, London, 1915). Ako bi emancipacija Slavena bila jedini rezultat rata, mizerija i patnja Europe isplatila bi se, tvrdio je Seton-Watson u članku »Pan-Slavism«, objavljenom u Contemporary Review, 1916, br. 427. Glavnu dužnost južnoslavenskih nacija vidio je u premošćivanju ponora između Istoka i Zapada. To je smatrao njihovom historijskom misijom: »Južni Slaveni, kojima bi trebalo pridodati Čehe, naši su prirodni saveznici, kao posrednici između Britanije i Rusije, između Britanije i velikog slavenskog svijeta (…)« (Letter of Seton-Watson to The Times, 23 April 1915). Seton-Watson je smatrao da su Česi posebice pogodni za stvaranje mosta između Istoka i Zapada, za predstavljanje Rusiji ideje Zapada u prikladnoj slavenskoj odori. Sklonost Čeha prema Rusiji i ruskoj ideji mogla je, s druge strane, otvoriti Zapadu vrata prema slavenskom svijetu (R. W. Seton-Watson, The Future of Bohemia, London, 1915, 31). Mišljenje Engleza o Česima kao najprimjerenijim slavenskim posrednicima između Istoka i Zapada bila je utemeljena i na činjenici da su Česi bili slavenska nacija koja je imala snažnu protestantsku tradiciju, odnosno kroz to podjednako intelektualno iskustvo kao zapadne nacije.
 
Tijekom Prvoga svjetskog rata Seton-Watson postao je jedan od najvećih promicatelja jugoslavenske državne tvorbe. Intenzivno je korespondirao sa članovima tzv. Jugoslavenskog odbora u Parizu. Britanska je javnost u to vrijeme pristajala uz velikosrpske argumente srpskog ministra predsjednika Nikole Pašića. Svi su Englezi vjerovali u restauraciju Srbije, a većina njih vjerovala je i u ekspanziju njezinih »uskih« granica. Smatralo se pravednim dati Srbiji prilaz moru. S obzirom na činjenicu da se unija Srba, Hrvata i Slovenaca još nije razmatrala, britanska javnost smatrala je nepravednim prigovore Hrvata u Jugoslavenskom odboru talijanskim zahtjevima za Dalmacijom. Članovi Jugoslavenskog odbora i njegovi pristaše hrvatskog podrijetla, među kojima se posebice isticao F. Supilo, bili su zainteresirani za jugoslavensku državu, no nisu imali namjeru mijenjati vladavinu Beča za šovinističku i prozelitističku srpsku vladavinu.
 
Mogućnost njihova djelovanja uvelike je ograničavala snažna srpska propaganda koju su provodili istaknuti Britanci. Jedna od najmoćnijih organizacija koja je radila na disoluciji Austro-Ugarske Monarhije i promicala srpske ciljeve bio je Serbian Relief Fund, koju su 23. rujna 1914. utemeljili Seton-Watson, Arthur Evans i Bertram Christian, Elsie Inglis. Rev. H. J. Fynes-Clinton i Mr. F. C. Lindo iz Serbian Relief Funda utemeljili su 1916. Kossovo Day Committee sa zadaćom širenja spoznaja o Srbiji i učvršćivanja englesko-srpskih veza. Svećenik Srpske pravoslavne crkve Nikolaj Velimirović održao je 2. srpnja 1916. misu u kapelici Kuće Milosrđa, Sohou i sv. Margarete u Westminsteru. N. Velimirović, od 1920. ohridski episkop, zadužen od srpske vlade za propagandu u Velikoj Britaniji i SAD-u, napisao je tijekom Prvoga svjetskog rata mnogo knjiga (brošura) u kojima je promicao srpske aspiracije. Njegov izričaj bio je sličniji onome u autoriziranoj verziji Biblije nego u suvremenom engleskom jeziku. Tvrdio da su Srbi pretrpjeli stoljeća represije te da stoga treba dopustiti njihov neometani razvoj.
 
Cijelu srpsku povijest interpretirao je kao borbu između svetaca i grješnika, koju je na općenitijem planu intrerpretirao kao sukob između zastupnika demokratskih vrijednosti kršćanstva i onih koji traže spas i sreću u njemačkoj materijalističkoj doktrini. Dana 7. srpnja 1916. održana je memorijalna služba Božja za britanske i srpske vojnika u katedrali sv. Pavla. Oglašena je velikim posterima diljem Londona s natpisima: Misli(mo) na Srbiju Moli(mo) za Srbiju, Obnovi(mo) Srbiju. Posvuda se čitala Seton-Watsonova brošura Serbia Yesterday, Today, and Tomorrow, djeca po školama obrabrivana su da pišu eseje o bitki na Kosovu. Ni jedan od »Jugoslavena« u Engleskoj nije postigao ugled Masaryka ni njegov utjecaj, djelomice i zbog toga što ni jedan od njih nije bio stalno nastanjen u Londonu. Jedini koji je nalikovao Masaryku po državničkom umijeću bio je Supilo, koji je umro u rujnu 1917, napustivši 5. IV. 1916. Jugoslavenski odbor, u znak prosvjeda zbog velikosrpskog držanja srpske vlade te pasivnosti V. Britanije i Rusije koje su susretljivo gledale na pretenzije Srbije i Italije. Supilo je bio vrlo rado priman od Engleza – ministra vanjskih poslova E. Greya, predsjednika vlade H. Asquitha i drugih. Seton-Watson ga je volio i cijenio više od svih članova Jugoslavenskog odbora, o čemu svjedoči njegov nekrolog u povodu Supilove tragične smrti (Frano Supilo: A Southern Slav Patriot, The New Europe, vol. IV. No. 51, October 4, 1917).
 
Predsjednik Jugoslavenskog odbora A. Trumbić ni izdaleka nije uspio ostvariti tako široke i prisne veze s članovima britanskog establishmenta. Tajni Londonski ugovor, potpisan 26. travnja 1915, potaknuo je nove trzavice glede rješenja južnoslavenskog pitanja. Premda je sporazum bio »tajni«, općenito je bilo poznato da Italija za ulazak u rat traži znatne kompenzacije u Trentinu, Istri i u Dalmaciji. U borbi protiv tog ugovora od samoga početka nalazili su se utemeljitelji i istaknuti članovi Srpskog oslobodilačkog (potpornog) fonda (Serbian Relief Found), koji su poslije bili udarna snaga Srpskog društva (Serbian Society) i lista The New Europe. Uz Steeda i Seton-Watsona isticali su Arthur Evans i Ronald Burrows. Arthur Evans bio je arheolog, iskopavač Knosa i »nestor južnoslavenskih studija« u Engleskoj. Prvi je put posjetio Balkan u dobi od 20 godina i napisao knjigu Through Bosnia on Foot (London, 1876).
 
Tijekom bosanskohercegovačkog ustanka 1875-78. zauzeo je proslavensko stajalište te počeo pisati o okrutnosti Turaka, filoturskom raspoloženju britanskih konzularnih službenika te neprijateljstvu i indiferentnosti austrougarskih vlasti. Poslije se sa ženom nastanio u Dubrovniku. Ondje se intenzivno bavio južnoslavenskim pitanjem, napisao knjigu Sketches from the subject and Neigbour Lands of Venice (London, 1881) te kao dopisnik Manchester Guardiana pisao članke o toj temi. Evansovo bavljenje južnoslavenskom problematikom na kraju je imalo za posljedicu njegovo uhićenje i protjerivanje od austrougarskih vlasti 1882. Ronald Burrows bio je također arheolog i helenofil. Rođen u Rugbyju 1867, obrazovao se u Oxfordu. Kao asistent poučava u Glasgowu i Swanseu, a 1913. postao ravnatelj Kings Collegea u Londonu. Za nacionalne aspiracije Slavena zainteresirao se proučavajući srednjovjekovnu srpsku umjetnost i Meštrovićeva djela izložena na svjetskoj izložbi u Rimu 1911. godine, premda o tome nije mislio na politički način sve do 1914.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Zoran Grijak, www.matica.hr Hrvatska revija 4, 2004.

Povezani članci

PRIJE 23 GODINE – Udba, KOS, četništvo i jugokomunisti protiv samostalne Hrvatske (1)

HF

Tajne i kompleksi Miroslava Krleže (3)

HF

Danas je Vlada iznad Sabora (4)

HF

LAŽ NA LAŽ – Što je to indoktrinacija? (18)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...